U imamskom pozivu stvarni rezultati vidljivi su tek za deceniju ili dvije

U imamskom pozivu stvarni rezultati vidljivi su tek za deceniju ili dvije

Objavljeno srijeda, 10 Decembar 2014 15:04

Mustafa ef. Klanco navršio je tri decenije imamsko-hatibskog i muallimskog poziva u džematu Kamp-Lintfort u Njemačkoj. Tim povodom za Preporod govori o savjetima koje mu je svojedobno uputio hfz. Ćamil Silajdžić, o prvoj generaciji pečalbara u Njemačkoj i samoinicijativnoj organizaciji džemata. Mustafa ef. ukazuje na nove potrebe i izazove imama i vjernika u dijaspori, poziva na normativno, kadrovsko i institucionalno jačanje Islamske zajednice…

Razgovara: Meho Šljivo

Preporod: Poštovani Mustafa ef.! Ovih dana navršilo se trideset godina Vašeg imamskog rada u džematu Kamp-Linfortu. Čestitamo Vam na ovom impresivnom jubileju i privrženosti imamskom pozivu kojeg ste časno, odgovorno i savjesno obavljali. Šta je za Vas osobno, ali i za muslimane iz BiH koji su se privremeno skrasili u Njemačkoj, predstavljalo osnivanje džemata te daleke 1984. godine? Možete li nas podsjetiti na to vrijeme, na prilike i okolnosti u kojima su živjeli tadašnji Bošnjaci u Kamp-Linfortu. Po čemu pamtite to vrijeme?

mustafa-ef-klancomustafa-ef-klancoMustafa ef. Klanco:

Bismillah, El-hamdu lillah we-s-salatu we-s-selamu ‘ala Resulillah… Prije polaska u SR Njemačku primio me je tadašnji reisu-l-ulema u SFRJ rah. Naim ef. Had-žiabdić, te mi uz razgovor dao i nekoliko savjeta. Tražio sam i od tadašnjeg savjetnika reisu-l-uleme rah. Abdurahmana Hukića savjet. Znao sam da je bio vrlo sposoban čovjek, operativac, poliglota, i on mi je tada rekao: Ideš našim radnicima na privremenom radu u Njemačkoj da im pružaš vjerske usluge i učiš djecu. Uzmi pasoš, pa na avion i probaj uspostaviti džemat.

Znao sam da idem na službu koja je bila potpuno drugačija od onoga što sam do tada poznavao, te sam se posavjetovao s „našim“ profesorom rah. hfz. Ćamilom Silajdžićem iz GHB medrese: Dijete drago, ti ideš u svijet koji ne poznaješ i niko te od nas nije pripremio za takvu zadaću. Tamo ćeš susresti muslimane iz arapskog svijeta i Turske. Budi im zahvalan. Arapima, jer Kur’an je na arapskom jeziku, a Turcima jer su donijeli islam na Balkan. Ti ideš u zemlju reda, rada i discipline. Uzmi od toga koliko možeš!…”, riječi su učenog profesora Silajdžića, rah. reisu-l-uleme Hadžiabdića i rah. Hukića čuvao sam kao dragocjenost i nastojao, koliko sam mogao, primijeniti ih u radu.

20. maja 1984. godine, stigavši u Kamp-Lint-fort na podne namaz u mesdžid muslimana iz Turske, zatekao sam dvadesetak muslimana iz SFRJ. Došli da vide novog imama. Prva tri mjeseca mog boravka tu, bio sam „pravi softa“, što je značilo, svaku noć drugi domaćin. Te godine, ramazan se poklapao sa mjesecom junom. Teravih namaz smo klanjali zajedno sa Turcima. Imao sam dva termina za teraviju sedmično kao imam. Pet muškaraca koji su bili na bolovanju i nekoliko žena koje su stanovale u blizinu mesdžida dolazili su na teraviju. Bilo je to vrijeme ljetnih ferija kada su Jugoslaveni porodično putovali u domovinu. Takvo stanje je za mene bilo „šok“ jer sam došao sa područja OIZ-e Sarajevo gdje su već mnoge stvari bili normirane i uređene. U narednih sedam godina, imali smo oko 120 članova domaćinstava, a od tog broja, 119 nosilaca domaćinstva bili su rudari. Prosječna starosna dob je bila trideset pet godina. Njihova zarada je bila halal, vidio sam da u njima dobrotu i donio sam odluku da zajedno sa suprugom i djetetom od godinu dana i po, dođem „privremeno“ i obavljam dužnost imama, hatiba, muallima ali i mnogo drugih nepredviđenih poslova koja je zahtijevao prostor i vrijeme. U Kamp-Lintfortu je djelovao jugoslavenski klub Bratstvo u kojeg je bila uključena većina Bošnjaka i činili su 80 procenata članstva kluba. Klub je brojao tri puta više članova od džemata. Bio sam mlad, pun entuzijazma, nisam pitao koliki je lični dohodak, nego sam srcem i dušom, iskrenim nijjetom, sa-burom, ali s vizijom i planom, korak po korak zajedno sa Bošnjacima i Albancima krčio put i tražio moguća rješenja u nastojanju da sačuvaju islamski identitet i koliko je moguće nadograde znanja o vjeri i običaje koje su ponijeli iz svojih domova. Prva generacija pečalbara, radnika, je samoinicijativno organizirala džemate. Usuđujem se kazati, da su to uradili tako dobro, da se čini da je iza svega stajala institucija. Na sadašnjoj i budućim generacijama je emanet da to čuvaju i nadograđuju.

Preporod: Kada biste saželi rezultate Vaše trodecenijske imamske misije šta biste posebno naglasili i izdvojili?

Mustafa ef. Klanco: Da bi se poziv mogao valjano i koliko-toliko uspješno obavljati, potrebno ga je voljeti. U proteklim decenijama imao sam podršku supruge Fate i naše djece. Supruga je u Sarajevu 1984. godine bila službenica u Republičkom zavodu za statistiku. Napustila je tada atraktivan posao i krenula sa mnom u bijeli svijet i u neizvjesnost. Bez njene podrške i njenog sa-bura teško bi bilo ostvariti ove rezultate. Njeno odustajanje od moguće lične i profesionalne karijere je bilo prvi, ali ne posljednji, važni doprinos uspješnijem obavljanju moga poziva. Za rezultate moje službe u džematu, zaslužan je i njen hizmet. Džematski odbor, sa malim izmjenama, radio je zajedno u istom sastavu četvrt stoljeća. Taj odbor bio je blagonaklon prema razvijanju aktivnosti i planiranju novih projekata i rješenja. Velika je prednost i blago-dat da odbor u aktivnostima podržava imama, da odbor sa imamom napreduje na putu zajedničkog dobra. Uz niz aktivnosti koje smo zajedno provodili, posebno bih istakao vrijeme kupovine objekta 1991. godine, izgradnju mesdžida i munare uz mesdžid 1997. godine, te kupovinu vakufske kuće 2006. godine. Sve to pored redovnog angažmana, morate osmisliti, detaljno isplanirati, pripremiti teren, aktivno u tome sudjelovati, i administrativno pokrivati…

Danas, Bošnjaci i drugi imaju orijentir u Kamp-Lintfortu i vidljivi simbol islama.

Prostor u kojem djelujemo i živimo Zapadna Evropa poznat je, između ostalog, po pojmu „učinak“-Laistung. I naše džematlije očekuju od imama vidljive rezultate i to što prije, ako je moguće odmah. U imamskom pozivu stvarni rezultati vidljivi su za deceniju, dvije… I onda kada vam vaši učenici dovedu svoju djecu u mekteb i kada vam se učenici od četrdeset godina ponovo vraćaju u mekteb da obnove i prošire znanje o vjeri osjetite radost, puninu i ostvarenost. Za imamski poziv potrebno je puno strpljenja, ali ako radite, doći će i učinak.

Preporod : Na jednom seminaru imamima u IZBNJ kazali ste da je svaki imam svojevrsni sluga i hizmećar svome narodu. Sugerirali ste imamima, svojim kolegama po pozivu i misiji, da između ostalog formiraju radne grupe u svojim džematima za rad sa različitim kategorijama i grupama, zatim ste im preporučivali da odrede jedan dan u sedmici za posjetu bolesnicima. Nakon tri decenije kontinuiranog rada šta biste još prepoznali i preporučili kao vlastito iskustvo uspjeha u imamskom pozivu?

Mustafa ef. Klanco: Pored navedenih poslova preporučio bih da se kroz obrazovni sistem Rijaseta IZ u BiH priprema imamski kadar koji se upućuje izvan Bosne i Hercegovine, Mešihata u Srbiji i Rijaseta u Crnoj Gori (ako Rijaset u Crnoj Gori priznaje reisu-l-ulemu u BiH kao duhovnog vjerskog poglavara) jer navedne članice Rijaseta IZ u BiH vrše izobrazbu imamsko-hatibsko-muallimskog kadra. Svaki imam koji se upućuje kroz proceduru u neki džemat u dijaspori pored konkursa treba da ima saglasnost vjerskog poglavara, glavnog imama, krovne organizacije, muftije, zajednice na čije jurisdikciono područje ide. Reisu-l-ulema IZ u BiH trebao bi prije uručenja dekreta da obavi razgovor sa kandidatom u prisustvu muftije i glavnog imama sa čijeg terena dolazi imam i da mu reisu-l-ulema uruči dekret. Jedna komisija sastavljena od imama koji su duži period bili imami u dijaspori mogla bi pomoći pri izboru kandidata. Najvažnije pitanje jeste izbor imamskog kadra koji se upućuje u specifična područja djelovanja. Imam koji danas dolazi u dijasporu mora biti dobar psiholog, menadžer, diplomata, vičan dijalogu. Savjetovao bih mlađim imamima i kandidatima za imame u dijaspori da se široko obrazuju, da uče jezik zemlje u kojoj su nanijjetili da budu imami, jer kad dođu u džemat onda džemat hoće kompletnog imama. Važno je uspostavljati dijalog sa muslimanima na teritoriji džemata, sa crkvama i lokalnom zajednicom, a u pogledu muslimanskih organizacija nastojati biti samostalan i ne priklanjati se nikome posebno, ali zbog upućenosti jednih na druge, biti blizu svima. Emanet treba znati nositi i ostati uspravan.

Preporod: Obavljali ste vrlo značajne funkcije u IZBNJ. Bili ste glavni imam, a potom ste, nakon osnivanja Mešihata islamske zajednice u odgovarajućoj izbornoj proceduri imenovani i za prvog mumiju u IZBNJ. Koji su po vama najveći izazovi sa kojima se suočava IZBNJ u svom institucionalnom djelovanju.

Mustafa ef. Klanco: U Njemačkoj sve muslimanske organizacije od lokalnog, regionalnog do saveznog nivoa, imaju status udruženja građana i nisu vjerske organizacije. U tom okviru djeluje i naša IZ – IZBNJ (IGBD e.V.), a Mešihat/Muf-tijstvo i Sabor su institucije internog karaktera prema matičnoj IZ u BiH i njenim dijelovima -mešihatima. Smatram da odluka o „samogaše-nju“ Mešihata i Sabora nije bila racionalna, te da su razlozi za to gašenje bili pogrešni, jer rezultat toga je da danas u Njemačkoj imamo samo muf-tijstvo i krovnu organizaciju. Mešihat je imao tri uposlenika, a danas ima jednog i nekoliko honorarno. Taj jedan uposlenik blizu pedeset procenata svog radnog vremena servisira akcije Rija-seta, a sa ostalo pedeset procenata servisira čitavu aktivnost IZBNJ.

Nakon što je propao projekat kupovine zemljišta i izgradnje upravne zgrade IZBNJ u Dortmundu, IZBNJ je još uvijek podstanar. Nama je to pitanje na listi prioriteta, i to razumiju oni koji razumiju ambijent u kojem djelujemo. Prijenos nadležnosti i ovlasti sa džemata na IZBNJ je goruće pitanje. Došlo je do zatvaranja u IZBN tako da je nastao i zastoj u dijalogu, koji je ovdje takođe veoma važan. Za ponovno pokretanje ovih aktivnosti trebalo bi okupiti muškarce i žene od iskustva u dijalogu: dr. Bernes Alihodžić, Ishak ef. Alešević, hfz. Benjamin Idriz, dr. Amra Hodžić, dr. Muhamed Baščelić, g-đa. Emina Čorbo, Erzad Mikić, Meho Travljanin…i drugi. Nužno je da dođe do okupljanja ljudi od struke i iskustva. Hvala Bogu te trenutno na čelu IZBNJ, kao predsjednik, stoji gosp. Edin Atlagić, pravnik po struci, koji je prvenstveno dobronamjeran, ali i voljan ući u proces formiranja i zaokruživanja normativnih akata, potrebnih za institucionalizirano uvezivanje džemata sa krovnom organizacijom.

Današnje stanje je takvo, da osim desetak džemata koji su statutarno dio IZBNJ, džema-ti su formalno-pravno potpuno neovisni i samostalni. Dezintegracija na lokalnom nivou je velika opasnost za IZBNJ. Smatram da bi bilo bolje u jednom gradu, džematu, angažirati dva ili tri imama nego formirati dva, tri ili pet džema-ta. Pitanje pomoći oko integracije se mora koordinirati sa nivoa Mešihata/Muftijstva i tu imamima i džematima treba pomoći, i ne dopustiti da budu prepuštani sami sebi, jer to nas uvodi u neke druge procese, od kojih je asimilacija, za koju bih se usudio kazati da je već u toku, naj-nepovoljnija.

Želim kazati i da je, u području medija IZBN takođe u deficitu. Danas, IZBNJ ima samo elektronski mediji web stranicu i facebook stranicu, iako pedeset procenata džematlija koji dolaze na džumu i učestvuju u akcijama ne koristi internet. Ranije je u okviru IZBNJ štampan časopis Selam. Džematlije su to dobivale besplatno i imale uvid u akcije i aktivnosti koje provodimo. Selam smo pokrenuli 1995. godine, a kasnije je inoviran u Novi Selam. Iako smo štampali oko 20. brojeva, oni su svjedok vremena, pisani trag naše kratke povijesti u Njemačkoj na kraju dvadestog i početka 21. stoljeća. Danas toga nema.

Sve ovo i još puno toga traži hitno uozbilje-nje rada u IZBNJ. Zajednica funkcionira zahvaljujući imamima i aktivistima u džematima, koji hoće i ulažu napore da Zajednice i njenog prisustva na terenu ima više, jer postoji potreba za to više i bolje. Primjetni su napori u tom pravcu koje ulaže grupa odgovornih ljudi, prvenstveno muftija Fetić i predsjednik Atlagić, Sulejman ef. Spahić, glavni operativac u sjedištu IZBNJ uz Ishaka ef. Aleševića, glavnog imama na čijoj je regiji i sjedište, te Envera ef. Pašalića, glavnog imama regije Štutgart. Iako su naša očekivanja opravdana, objektivno ne bi bilo pošteno očekivati čuda, niti brza rješenja u situaciji u kojoj su najvažniji akteri ovih procesa ljudi čije obaveze zahtijevaju vožnju na dva kolosijeka. Čas uska-ču u jednu lokomotivu čas u drugu. Tako se ne stiže daleko.

Preporod: Kako ocjenjujete saradnju lokalnih vlasti sa vjerskim zajednicama, konkretno s Islamskom zajednicom Bošnjaka u Njemačkoj? Primjećujete li neke nove inicijative i paradigme u odnosima prema Islamskoj zajednici koje su rezultat sve prisutnije pojave islomofobije u nekim zemljama Zapadne Evrope, ali i činjenice da vjerski esktremizam kompromitira i ometa normalan rad zvaničnih institucija koje okupljaju vjernike?

Mustafa ef. Klanco: Na lokalnom, džematskom, nivou odnos lokalnih vlasti je dobar. Ono što predstoji muslimanima iz Turske i arapskog govornog područja je socijalizacija, bolan proces koji smo mi prošli u vrijeme Austrougarske monarhije nakon aneksije BiH, tako da je nama lakše djelovati, a i mi smo malobrojna skupina u odnosu na Turke…

Svaka slika iz Iraka, Sirije gdje se „U ime Boga“ i sa tekbirom prikazuje odsijecanje glave izaziva zgražavanje, ali i diskusije. Svaki sukob npr. rat u Ukrajini, nedavne demonstracije nacista u Kelnu na neki način obilježava rad manjinskih zajednica. Ekstremizam proizvodi ekstremizam.

Mi smo navikli ovdje na „medijsko pokriva-nje“ islama i muslimana. Ono je intezivirano nakon terorističkih napada na Njujork i Vašington, Madrid… U opticaju su sintagme: islamski terorizam, islamski teroristi, islamski radikalisti, džihadisti. I kao što razborite ljude mora zabrinjavati terorizam , također ih mora zabrinjavati i pripravnost javnosti Zapada da čin terorizma označi islamskim djelom. I kad se javljaju grupe u Siriji i Iraku sa crnim zastavama i koje se u svojim terorističkim aktima pozivaju na islam, ni tada nije dobro i uputno koristiti pojmove „islamski terorizam“ ili slično jer se radi o neodgovornom poopćavanju i uključivanju milijardu i nekoliko stotina miliona muslimana u nešto s čim nemaju i ne žele imati nikakve veze. „Ko tebe kamenom ti njega kruhom!“, kaže se u Evanđelju. Kruhom može uzvratiti onaj koji nije slušao milion ubitačnih kamenih riječi, a većina medija, nažalost, proizvodi kamene riječi. Ima glasova koji se protive toj poopćenoj slici o islamu i muslimanima, ali su u manjini.

Preporod: Jeste li zadovoljni saradnjom i koordinacijom Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj s Rijasetom IZ BiH. Imate li neke prijedloge da se ta komunikacija i saradnja unaprijedi i poboljša?

Mustafa ef. Klanco: Po onome što možemo čuti na seminarima imama i što nam prezentira muftija i predsjednik IZBNJ saradnja između rukovodstva IZBNJ i Rijaseta IZ u BiH je dobra. Svi smo saglasni da odgovornost i obaveze matične Islamske zajednice prema njenim članovima ne prestaju, kada oni promijene mjesto življenja. Takođe, sve dok postoje članovi ovako organizirane Zajednice, bilo doseljenici ili njihovi potomci, ova odgovornost ne prestaje, ali to znači kontinuirano razvijanje Zajednice prema potrebama njenih članova. I danas, prostora za poboljšanja ima i te aktivnosti trebaju biti dvosmjerne, planske, sinhronizirane i principijelne. U matici trebaju znati da sa drugom generacijom još mogu razgovarati i dogovarati, a sa trećom će biti teže. Ono što očekujemo od matice je da iskoristi naše iskustvo i da ono kroz što smo prošli u dijaspori u posljednjih 25. godina dobro kapitalizira. Iskustvo: dr. Ibrahim ef. Džafića, dr. Fikreta ef. Arnauta, Ishaka ef. Aleševića, Halima ef. Alibašića, Kemala ef. Crnac, Džemala ef. Hasandića, Dževada ef. Isakovića, Ahmeda ef. Fetića, Omera ef. Sarajlića, Rasima ef. Žige, Ahmeda ef. Kajoševića i drugih je ogromno. Treba ga sabrati i sistematizirati. Ozbiljne zajednice i organizacije ne odbacuju iskustvo nego ga maksimalno koriste. Ono što je neophodno učiniti, a moguće je na nivou Zapadne Evrope je formiranje jednog operativnog tijela koje bi djelovalo preventivno i medi-jatorski, kako bi bila ostvarena veća unutrašnja kontrola i kojim bi se isključivala samovolja koja dovodi do dezintegracije IZ kako na lokalnom tako i na nivou krovnih organizacija. Smatram da te poslove nije moguće na pravi način obavljati iz Sarajeva. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, morala bi naći modus koji bi zadovoljio naše potrebe i očekivanja. Vidljiva je želja sadašnjeg rukovodstva IZ za boljim, prvenstveno, razumijevanjem naše pozicije. Za to razumijevanje, ali i principijelno djelovanje na način da mi jesmo dio IZ u BIH, ponavljam, moraju se uvažiti i kapitalizirati naša iskustva u radu. IZ u BiH, od koje svi puno očekujemo, za našu stabilnost trebala bi uložiti maksimalan napor za što kvalitetnije organiziranje Zajednice na svim nivoima, a paralelno iznaći način da se zaštiti od pojava koje su primjetne u našim državnim bh. institucijama i javnim preduzećima kao što su npr. nepotizam i prevelika birokratija.

Preporod: Da li je naša bosanskohercegovačka javnost dovoljno upoznata sa ogromnim humanitarnim doprinosom u BIH koji IZBNJ realizira kroz sve svoje organe, od džemata do Mešihata i muftije na čijem je čelu Pašo ef. Fetić?

Mustafa ef. Klanco: Mi smo muslimani i nastojimo se ponašati u skladu s islamskim principima, prema kojima pomoć nije vid reklame, iako bi bilo svrsishodnije, pravednije i poštenije od medijskih kuća da korektno isprate vijest o podijeli pedeset hiljada eura učenicima i studentima, jer to jeste dobra vijest i dobra poruka. I ne samo zbog onih koji su aktivno dali iz svog imetka, nego zbog svih nas, u ovom teškom vremenu. Dobra poruka kojom se pokazuje da beznađe u ljudskost nije obrazac, da ljudi još vjeruju ljudima, da ih vole i da su spremni pomagati jedni drugima. Naravno, ovaj dio naših aktivnosti trebao bi biti predmetom analize, jer i humanitarnim radom bavimo se preko dvadeset godina. Od 2000. godine dobar dio humanitarnih aktivnosti provodili smo kroz Fond Gazi Husrev-beg koji sa velikom brigom i odgovornošću vodi Omer ef. Sarajlić. IZBNJ na čelu sa predsjednikom i muftijom koordinira ove aktivnosti jer je humanitarni rad jedan od segmenata rada IZBNJ. U današnjem svijetu je teško biti skroman. Ako iznosite u javnost šta ste uradili, kažu hvale se. Ako hoćete da se ponašate da „vam ljevica ne zna šta je dala desnica“ onda kažu ne rade ništa! Očito nedostaje nam sistemskih rješenja kada je u pitanju humanitarni rad kao i rad na nekim drugim poljima na kojima bi morali biti prisutni kao IZ kako u matici tako i van matice.

Preporod: Nakon svečane akademije u Kamp-Lintfortu neke Vaše kolege su Vam predložile da se kandidirate na sljedećim izborima u IZBNJ. Da li ćete poslušati njihov prijedlog?

Mustafa ef. Klanco: Tridesetgodišnje iskustvo imama u dijaspori, trinaestgodišnje iskustvo glavnog imama u Njemačkoj, četverogodišnje iskustvo muftije i predsjednika Mešihata u Njemačkoj sam stavio na raspolaganje Rijasetu IZ u BiH, odnosno reisu-l-ulemi, kao i muftiji IZB-a u Njemačkoj. Ako zatrebam IZB-a u Njemačkoj na narednim izborima, tu sam. Inače stojim na odluci od prije četiri godine.

Preporod: I za kraj intervjua, šta biste poručili našim čitaocima u domovini i dijaspori?

Mustafa ef. Klanco: Čuvajmo domovinu BiH, širimo istinu o genocidu nad Bošnjacima 1992-1995. godina, i radimo svoj posao savjesno i odgovorno. Omladini savjetujem da se prihvati prvog Božijeg imperativa „Uči“. Mladi muslimani i muslimanke treba da uzmu knjige u ruke i pohađaju studije, da se grade lično i profesionalno, da ne nasjedaju na pozive onih koji pozivaju u džihad, a zapravo „džihadom“ se bore protiv islama i muslimana. I da ne odustaju od naše zajedničke nade, u bolje sutra.

(Preporod, 01. decembar 2014. godine)