Dr. Karić: U raznolikim formama individualizma današnjeg doba kroz vjeru pronaći saosjećanje sa ljudima

Povodom nastupanja mubarek ramazana akademik prof. dr. Enes Karić o ovom odabranom mjesecu govorio je za Dnevni avaz. Ovaj razgovor prenosimo u cijelosti:akademik-enes-karic-1

Na samom početku našeg razgovora možete li ukazati na značaj posta? Ramazan je prilika da se zbližimo, približimo jedni drugima, da osjetimo jedan drugog i da živimo jedan za drugog. Koliko je to danas moguće jer smo, čini mi se, sve više udaljeniji?

Dr. Karić: Neću reći ništa novo ako ustvrdim da su vjerski obredi uvijek imali i društvenu dimenziju. Pa i tada kad u vjerskim i religijskim tradicijama vidimo usamljenike i isposnike, koji se odvajaju od ljudi odlazeći u intimu svoje samosti u sura brda i pustinje, čak i tada je posrijedi potraga za društvom ili “drugovanjem s Bogom”. Mozaik “obrednog islama” uveliko je društveno usredsređen, sa snažnim isticanjem socijalne dimenzije. Kad kažete da je Ramazan prilika “da osjetimo jedni druge” Vi, zapravo, ističete jedan socijalni ideal ne samo Ramazana, već i islama. U raznolikim formama individualizma današnjeg doba važno je u vjeri i kroz vjeru pronalaziti duhovne resurse za saosjećanje sa ljudima, sa onima koji su obespravljeni ili kojima je, osim društvene sistemske (ili državne) brige, potrebna i pomoć iz samilosti ljudi koji svoja dobra djela čine kako u ime ljudi tako i u ime Boga. Ipak, želim kazati da ja ne gledam blagonaklono na raznovrsna politička utilitariziranja Ramazana, gdje imate “partijske iftare” kad se na trpezama prolamaju “tone hrane”. Tim trpezama siromah, obespravljeni i usviljeni ne može se prikučiti ni na pola kilometra. Mislim da takva vrsta “bahanaliziranja Ramazana” nije ostvarenje ideala one međuljudske blizine kojoj nutarnji smisao Ramazana poziva.

Poslanik Muhammed a.s je rekao: „Nisi musliman ako legneš sit, a komšija gladan“. Danas vidimo da toliko ljudi hranu traži po kontejnerima, dok drugi uživaju u izobilju. Šta nam to govori?

Dr. Karić: Do ljudi koji hranu traže po kontejnerima ili do obespravljenih općenito prvo trebaju stići sistemska rješenja, a to znači socijalna država. Dakako, tegobni život nevoljnih često se odvija izvan prostora koji je “pokrila” socijalna država. Tu na scenu trebaju stupiti svi koji žele pomoći, bez obzira na to koliko ti motivi da se pomogne mogu biti različiti. Npr. jedni pomažu iz motiva humanizma, drugi iz vjerskih razloga, treći iz altruizma… Svi ti motivi su dobrodošli jer su, u krajnjemu, posljedice lijepe. Dakako, ljudima koji su “obuhvaćeni nečijom milošću” potrebno je sačuvati dostojanstvo, ljudsko prije svega. Kako god se ne treba razmetati pobožnošću, isto tako, pa i više, ne treba se na neetičan način podjeljivati milost, niti se treba hvalisati svojom darežljivošću. Lijepo je rečeno: “Dijeli tako da ti lijeva ruka ne zna šta je dala desna ruka!”

Raduje da su vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, a Islamska zajednica je tu posebno vidljiva, na različite načine uključene u makar djelomično saniranje tegobnog stanja nevoljnih ili “gladnih susjeda”, kako Vi kažete. Javne kuhinje su dobar primjer kako se pomaže susjedima u nevolji. Susjedstvo je moralna kategorija, prije svega to. U našem imetku, u našem novcu, ima jedan dio za obespravljenoga susjeda, za ucviljenoga bližnjeg – sugerira se u Kur’anu.

Šta solidarnost, dobročinstvo, milosrđe i međusobno pomaganje znači u životu muslimana? Jesu li danas muslimani u BiH na visini zadatka kada je u pitanju solidarnost ili bogati zaboravljaju na siromašne? Šta biste poručili onima koji se gladnih sjete samo tokom mubarek mjeseca ramazana?

Dr. Karić: Mislim da Vi ovim riječima pravilno detektirate stvari i vidite problem kakav on doista i jeste. Krenemo li od načela, iako je to riskantno zato što načela jedni raskrivaju na ovaj, a drugi na neki drugi način, dakle, pođemo li od načela podsjećam da su prvi dijelovi Kur’ana, oni koji su objavljeni od 610. do 614. godine po Isau, a.s., gotovo podjednako podsjećali kako na postojanje Boga tako i na postojanje siromašnih, siročadi, obespravljenih, neslobodnih… Prve se slušatelje ili recipijente Kur’ana podsjeća: Ima Bog, ali imaju i postoje i oni obespravljeni, tu su oko vas, vaši su to bližnji – često se baš tako kaže u islamskoj svetoj knjizi.

Pozvanje ili misija moralnih zakona u nama u tome je da pomognemo nevoljnima, svako iz svojih plemenitih motiva, ma koliko ti motivi mogu biti različiti. S druge strane, zadaća je socijalne države da, na temelju svjetovnih zakona, vodi brigu za socijalno zbrinjavanje nevoljnih. Te svjetovne zakone treba da poštujemo. Danas ima mnogo država, na Zapadu prije svih, gdje je zakonito riješeno pomaganje siromašnih, nevoljnih, obespravljenih…Od bogatih se uzima i daje siromašnima. I u nas tako država treba činiti, po pozitivnim zakonima, a ne time što bi se država pozivala na vjeru. Neka se vjerske zajednice i vjernici pozivaju na Boga, to je njihova misija.

Kad smo kod Ramazana i njegove socijalne dimenzije, rekao bih da nas ramazanska edukacija u milosti i darežljivosti treba držati cijelu godinu. Neka darežljivost iz vjerskih motiva dotekne ondje gdje država nije stigla doprijeti sa svojim pozitivnim zakonima. Vratim li se zakratko vašem pitanju o muslimanskoj osjetljivosti spram gladnih, rekao bih da su muslimani danas u svijetu mnogostruki primjer svekolike bijede i jada. Veliki broj država gdje su muslimani većina jesu korumpirane države, ili države zahvaćene ratnim vihorom. Iz takvih država već deset i više godina imamo valove izbjeglica koji nadolaze u milionima. Nad stanjem tih muslimana danas treba se dobro isplakati. Teško da im se može pomoći. Virus sektaškog bezumlja širi se sve dalje muslimanskim svijetom, nade da će se vehabije i šiije ubrzo pomiriti sve je manje.

Položaj Bošnjaka veoma je nezavidan, mnogi, s razlogom, upozoravaju na njihovu neizvjesnu budućnost. Koliko ste zadovoljni jedinstvom Bošnjaka muslimana u današnjim vremenima kada je islamofobija uzela velikog maha? Kako opisujete današnju političku scenu u BiH i vidite stanje u državi?

Dr. Karić: Ne dijelim u svemu Vaše mišljenje o “nezavidnom stanju Bošnjaka”, a smatram da ni naša država Bosna i Hercegovina nije u posve lošem stanju. Prvo, mir je, posvuda je mir u BiH. Drugo, postoje dobri znakovi obnavljanja bosanskohercegovačkog tkiva, koliko-toliko. Ferhadija je otvorena, u Mostaru pravoslavni uveliko obnavljaju svoj hram, katolici sve jače izražavaju svoju legitimnu želju da se vrate u Posavinu, itd. Ima ovih dobrih znakova još, i trebamo ih ohrabrivati.

A kad smo kod posla i rada, ima se šta raditi, ko hoće raditi. Npr. lani su otišle tone i tone malina za Njemačku i drugdje u Evropu. Zarađene su lijepe pare. Molim lijepo, neka svijet prione raditi, neka se nauči da bude marljiv. Kad kažem da u BiH nije baš posve loše imam u vidu i ono što svi vide: Vozi se na desetke hiljada najboljih kola u Sarajevu, Mostaru, Goraždu, Banjoj Luci, Tuzli, Brčkom, Zenici… U ljetnjim baščama omladina uživa, pije i pripaljuje najskuplje cigare. Više sjedi tu nego li na fakultetima i školama.

A kad je o islamofobiji riječ, ni tu ja nisam pesimista. Evropa nam se otvorila, možemo putovati, možemo učiti, ko hoće učiti, naravno. Naše političke elite treba da prestanu Evropu tumačiti i predstavljati kao “zemlju dembeliju”. Naše bošnjačke političke i vjerske elite potrebno je da ustanove i promoviraju programe podrške našoj muslimanskoj i islamskoj integraciji u Evropu, onu Evropu koja je područje dostojanstvene slobode (pa i slobode vjere u Boga), vladavine prava, marljivosti, blagotvornog rada i općekorisnog reda. Tada će sve manje omladine, i bošnjačke i albanske, tražiti uzore u zakrvljenim falangama u Siriji ili drugdje na Bliskom i Srednjem istoku.

Kad je posrijedi današnja politička scena u BiH, ne bih ni nju ocijenio lošom. Najpozitivnijom političkom pojavom u potonjem vremenu smatram nastup i pojavu Saveza za promjene, to je kvalitet koji se pojavio u srpskoj političkoj komponenti u Bosni i Hercegovini. Hoće li bošnjačke političke elite biti dobar partner Savezu za promjene, to tek treba vidjeti.

Dopustite mi da dodam i ovo: Genocid nad nama je bio strašan, naravno. Ali će puko jadikovanje nad genocidom same posljedice genocida učiniti još strašnijim. Izlaz iz te zamke u tome je da se sudovima i pravnim institucijama prijavi i da to što je njihovo, a da se trgnemo iz “letargije žrtve” i da radimo. Uvijek u povijesti imaju stvari koje su ireverzibilne, nepovratne. Mrtve i ubijene ne možemo vratiti u život. Plediram da se radi na onome što jeste reverzibilno, obnovljivo, blagotvorno. Izgradnja prijateljstva i saradnje sa Hrvatima, sa Srbima, itd. to je nešto reverzibilno, obnovljivo. Na tome treba raditi.

Stiče se dojam da se ljudi sve manje boje Boga? Gdje je nestala ta bogobojaznost? Koji je smisao života na ovom, prolaznom svijetu?

Dr. Karić: Ne treba tu nimalo lamentirati, niti jadikovati. Smrtni čovjek u osnovi je jedan pobožan čovjek. Asiluk kratko traje. Dakako, ima ljudi koji se ne boje Boga, ima ih koji Ga se boje, ima ih koji Boga koriste u političke svrhe, čak i u svrhu užasnog nasilja, itd. U vezi s dragim Bogom scena diljem svijeta jeste raznolika, a s obzirom na činjenicu da je danas preko sedam milijardi ljudi na Zemlji, fenomeni “oko i u vezi s Bogom” ostaće zamršeni.

Dakako, dobro je da spominjemo bogobojaznost, u živoj islamskoj tradiciji bogobojaznost je uvijek značila svijest o dobrom djelu, o onome što, s moralnog praga gledano, znači poznavanje ili osjećanje razlike između onog “šta valja i onog šta ne valja” činiti ni sebi ni drugima.

Ali, forme religioznosti se tu i tamo mijenjaju, ostaje ipak pitanje o Bogu koje je ravno pitanju o tajni i o pitanjima “šta možemo znati?”, “šta nam je činiti?”, “čemu se možemo nadati?” Gledano s pozicije vjere, smisao našeg života u bogobojaznosti, u krajnjemu, svodi se na to da ne činimo drugome to što ne bismo željeli da drugi čine nama.

A koji je smisao života na ovom, prolaznom svijetu? O potrazi tog smisla dobro je čitati vjerske knjige, dobru književnost, dobra filozofska djela. I u tom čitanju treba ostati priseban, ostati po mjeri dobrog čovjeka i ne poluditi od mnoštva odgovora koji nam se nude.

U Vašim ranijim izjavama naglašavali ste da Islamska zajednica treba ostati na našoj tradiciji tumačenja islama, maturidijskog akaida i hanefijske pravne škole. Koji je put kojim treba da idu bh. muslimani?

Dr. Karić: Naše bosanskohercegovačko življenje islama kao vjere, kao žive tradicije, kao vjerske intime, kao osjećanja pripadanja bosanskohercegovačkim muslimanima (kao takvi počeli su se formirati sve od ranih desetljeća petnaestog stoljeća, da bi se u svojim muslimanskim, balkanskim i bosanskim identitetima posve prepoznali krajem šesnaestog stoljeća), to i takvo življenje islama jeste naša dragocjenost. Kao obični član Islamske zajednice smatram da je čuvanje te tradicije glavna zadaća Reisu l-uleme, naših muftija, imama, profesora i muderisa u našim obrazovnim vjerskim zavodima.

K tome, od 1878. godine prihvatili smo življenje “pod” ili “sa” sekularnom državom, ta “kohabitacija sa sekularizmom” jeste sastavni dio naše novije muslimanske i, zašto ne reći, islamske tradicije. Tu našu ovdašnju sekularnu tradiciju smatram dobroćudnom, ona nije konfliktna. K tome, i bosanskohercegovački muslimani, sadašnji Bošnjaci, znatno su doprinijeli mnogim formama pluralnosti, kako unutar svojih redova, tako i sa Srbima, Hrvatima, itd.

Naš put vidim prije svega u očuvanju ove naše tradicije življenja islama, uz raznolika i plodonosna inoviranja koja će toj tradiciji poslužiti kao osvježenje.

Koja je uloga Islamske zajednice? Koliko je za muslimane važna jaka i jedinstvena Islamska zajednica? Koje bi poruke naša ulema u nastupajućim danima svetog mjeseca ramazana trebala odaslati narodu? Koliko ramazan može biti inspirativan za vraćanje većeg broja bošnjačke omladine u okrilje islamske vjere?

Dr. Karić: O zadaći i ulozi Islamske zajednice ovdje govorim kao član, a ne u bilo kojoj poziciji zvaničnosti ili službenosti. Prvi plan uloge Islamske zajednice vidim u afirmiranju mlađe generacije profesora, imama, intelektualaca i novinara koji su spremni savremenim jezikom i diskursom tumačiti islam, i vjeru općenito, u našem bosanskohercegovačkom, balkanskom i evropskom kontekstu. Drugo područje na kojem vidim Islamsku zajednicu i njezine ljude jeste u profiliranju kulturnih i civilizacijskih sadržaja. Zadaća tog profiliranja je u revitaliziranju žive tradicije koja nije dostatno kontekstualizirana u okolnostima modernih vremena. Treći plan ostvarenja uloge Islamske zajednice vidim u socijalnim programima. Onim što katolici nazivaju “karitativnim djelovanjem” Islamska zajednica može, preko svojih humanitarnih asocijacija, priteći siromašnima, ucviljenima, zapostavljenima…, pružiti ruku pomoći onima do kojih nije došla socijalna država.

U ovom smislu Ramazan može biti inspirativan “bošnjačkoj omladini”, kako vi kažete. Ali ja se duboko protivim ideologiziranju Ramazana, izmještanju Ramazana izvan njegovog obrednog mjesta i važenja u svekolikom postavu islama.

Kako gledate na pojave raznih vjerskih skupina, među kojima imamo i slučajeve da su „te skupine okarakterisane kao prijetnja, odnosno kao ekstremisti? Kako pojasniti svijetu koji islam doživljava kao prijetnju, ko su ti ljudi, imaju li oni veze s pravim islamom? Po cijelom svijetu gledamo krvoprolića, koja se podmeču muslimanima? Kako o islamu govoriti danas u Evropi?

Dr. Karić: Prvo moram kazati jednu stvar za koju držim da ju je važno danas reći, štaviše, ponavljati je iz dana u dan. Kad vidite kako iz većinski muslimanskih zemalja bježe ljudi, omladina, žene, djeca… kad tu sliku iz dana u dan, ili iz mjeseca u mjesec, gledate, pomislićete da nešto golemo ili krupno nije uredu sa tim zemljama, ili u tim zemljama, iz kojih bježe njihovi građani. Mi muslimani, većina nas, sklona je kazati da su to muslimanima uradili moćnici sa Zapada, kao biva, oni su ti koji su tamo započeli ratove, sukobe, itd., i sada otuda bježe milioni ljudi, idu prema Evropi. Nisam za slijepo prihvaćanje teorija zavjere, ali nisam ni da se o njima šuti. Ali, molim vas, niko pametan od muslimana ne smije, niti može, zanemariti veliki udio muslimanske krivice za svu ovu ljudsku katastrofu i kataklizmu koja se događa na Sredozemlju ili u Siriji, Iraku, Jemenu, Libanu…

Nažalost, nikle su danas radikalne muslimanske grupacije, formirale su se, a ko na njihovim vratovima zateže uzde i dizgine – to je posve druga stvar. I sve se to vidi, i sve se to zna, nije stvar u tome da za sve to nema valjana objašnjenja, nedavno je akademik Esad Duraković o svemu ovome objavio jednu doista dobru knjigu, itd.

Ono na šta ja pomišljam tiče se načina kako da stanu ti ratovi, kako da se omladini koja srlja u ratne užase iz tobože uzvišenih vjerskih razloga, kaže da u tim “džihadima” nema nikakva dobra, da tu nema nikakva sretna ishoda i rezultata.

Izlaz je, naravno, u zaustavljanju ratova, u zaustavljanju nasilja. Gdje god imamo mudre ljude, bez obzira ko su, bili oni muslimanski tradicionalisti, muslimanski sekularisti ili muslimanski “zapadnjaci”, gdje god su oni sjeli i mirno razgovarali, rata nije bilo.

Lijep primjer je Tunis, ili barem zasad odolijeva kao lijep primjer. Tamo su bili izbili neredi, svrgnut je predsjednik, emigrirao je iz zemlje, održani su izbori, i manje ili više, održava se mir, tzv. islamisti sarađuju sa sekularistima, i to je dobro, to je jedan od načina djelotvorne kohabitacije.

U ovom kontekstu još dodajem i to da u Evropi o islamu treba govoriti na način njegovih kulturnih i civilizacijskih prinosa svjetskoj civilizaciji. Također, filozofsko nasljeđe islama je veliko, treba ga prevoditi i pokazati u danas razumljivom jeziku. Nadalje, muslimani od Evrope mogu mnogo toga lijepog naučiti, napose od onog evropskog projekta koji se razvio nakon 1945. godine i nakon strahota Drugog svjetskog rata.

Rijaset Islamske zajednice u BiH, na čelu sa reisom Huseinom ef. Kavazovićem naredio je zatvaranje tzv. paradžemata. Kako gledate na ovu problematiku? Kako odbraniti čisti islam?

Dr. Karić: Ja sam pozdravio ove aktivnosti Reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića i Islamske zajednice. Historijska pozicija Bosne i Hercegovine i povijesno iskustvo bosanskohercegovačkih muslimana (ili danas nacionalno Bošnjaka) nalaže nam da pripadamo jednoj islamskoj zajednici, to jest ovoj Islamskoj zajednici. Pripadanje Islamskoj zajednici najbolja je brana od čudnih, ekstravagantnih i našem podneblju stranih tumačenja islama. “Čisti islam”, kako ga Vi imenujete, za nas je onaj islam koji je naša mnogostoljetna ulemanska erudicija, iz epohe u epohu, tumačila i vjerno prenijela. Stoga, trebamo biti oprezni spram mnogo toga što nam danas dolazi sa Bliskog i Srednjeg istoka, i što nam se nudi pod krinkom “pravog islama”. Nije baš svaka knjiga koja započinje sa “bismillom” pisana i s dobrom namjerom.

Koliko je važno govoriti o nasilju i osuditi ga?

Dr. Karić: Uvijek treba govoriti o nasilju, kad god se ono javi. I osuditi ga, naravno. Zlo se ne može anulirati ako mu se udvarate, ako s njim koketirate. Mi u Bosni i Hercegovini imamo dodatne razloge da govorimo protiv nasilja, jer smo od 1992-1995. živjeli u nasilju tektonskih razmjera.

Dakako, sufije kažu da naš govor o nasilju bude takav da njegov ton i argumentacija ne pobuđuju nasilje. Kad je posrijedi tzv. “nasilje u ime vjere” važno je savjetovati omladinu da nasilje uništava vjeru u Boga, da uništava dobra djela. Čestitost se ne sastoji u deranju, vikanju i u grubosti, već u dobrim djelima.

Žene muslimanke u današnje vrijeme susreću se s brojnim problemima, počev od zabrane nošenja hidžaba u pravosudnim institucijama, predmet su pogleda na ulicama, počev od nošenja zara do “modernog pokrivanja”. Možete li se osvrnuti na ovu tematiku?

Dr. Karić: Ne bih se složio sa sugestivnim tonom u vašem pitanju, to jest, ne slažem se da su hidžab i one žene koje ga nose baš pod tolikom težinom prijetećih pogleda. I u BiH i u Evropi hidžab je već javna stvar, udomaćena, vidljiva, transparentna, itd.

Svoju poziciju oko hidžaba ili “nehidžaba” iznio sam javno više puta. Nijedna žena ne treba da bude šikanirana zbog svoje marame ili “nemarame” na glavi, i sl. Za poštivanje ovakvog stanja stvari treba nam kultura i kulturno ponašanje. Ja sam protiv bilo kakvih “moralnih policija”, ali ću uvijek nastojati biti promotor kulture međusobnog uvažavanja.

Već odavno u velikim državama i velikim kulturama imaju institucije sa svojim “kodeksima odijevanja”, ali je to sve propisano na kulturan i nenapadan način. Da budem posve jasan: Braniću pravo da redovnice nose svoje marame, da muslimanke koje hoće nose svoje hidžabe. Ali, braniću i pravo žena muslimanki da pokazuju svoje frizure. Niko nije izvan Božije milosti, a u krajnjemu, “odjeća bogobojaznosti najbolja je odjeća”.

Ja sam duboko protiv toga da se mi, bosanskohercegovački muslimani, u Evropi prepoznajemo kao oni koji organiziraju “hidžabske demonstracije”. Prestanimo biti millet iz Osmanskog perioda, izgrađujmo se kao Bošnjaci, to jest kao moderna evropska nacija.

Vaša poruka za ramazan?

Dr. Karić: Moja poruka je kratka. Prvo, oni koji budemo postili, neka to bude u ime Boga. Oni koji ne budemo postili, uzdajmo se u Božiju milost. Tako će i postači i nepostaći imati svijest o lijepom Ramazanu. Drugo, izdvojimo iz svojih plaća i podajmo zekate i sadekatu l-fitre u Islamsku zajednicu. Islamska zajednica se brine o velikom broju ljudi, institucija, džamija, ustanova, mejtefa, tekija… To, ti zekati i sadekatu l-fitri, pripadaju Islamskoj zajednici. Pomoći ćemo joj time da bdije nad našom tradicijom. Treće, iz dodatnih naših imetaka i para pomozimo nevoljnika kojeg smo slučajno sreli, pomozimo ljude tužna pogleda, pomozimo siromašnog susjeda, pomozimo kuhinje za siromašne ljude. Četvrto, posve na kraju: budimo radosni, veseli, ozareni. Nije Bog, ni sve to Njegovo Božije, tu da bi čovječanstvo plakalo!

Check Also

RAMAZANU STA NAM OSTAVLJAS

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji– Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen – 02. SEWWAL – 1442.H. …

RAMAZAN-BAJRAMSKA HUTBA–PORUKA

Imam Abdulah – ef. Čajlaković – 13. Maj 2021 g.MESDZID BIKC BRAUNAU – MAUERKIRCHEN خطبة عيد …