Mašović: Bit će još onih koji će otkriti gdje su grobnice, prije odlaska Bogu na konačni sud

Mašović: Bit će još onih koji će otkriti gdje su grobnice, prije odlaska Bogu na konačni sud

Amor Mašović, čovjek u kojem mnoge porodice koje tragaju za nestalima vide nadu za pronalazak svojih najmilijih, u razgovoru za Klix.ba govori o najvećoj do sada pronađenoj masovnoj grobnici Tomašici, o poražavajućoj činjenici da neće svi biti kažnjeni za zločine koje su počinili, o preranom puštanju na slobodu ratnih zločinaca, nestalima za kojima se još uvijek traga, o svjedocima i žrtvama, koje još dozivaju iz utrobe zemlje. To su samo neke teme o kojima smo razgovarali sa članom Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH.

MasovicMašović: Bit će još onih koji će otkriti gdje su grobnice, prije odlaska Bogu na konačni sud Amor Mašović (Foto: Feđa Krvavac/Klix.ba)

Razgovarala: Edita Gorinjac

Masovna grobnica Tomašica je dvije decenije skrivala jednu od najmračnijih tajni. Neki mediji u svijetu, poput SVT-a, su izvještavali o njoj još 1995. godine. Kako to da je tek sada pronađena?

Prvo informacije o Tomašici, do mene lično su stigle već tokom 1992. godine. Još tada su postojale informacije da se tijela ubijenih zakopavaju u rudniku Tomašica. Naravno, tada nije bilo uvjeta da se to provjeri, jer je agresija na BiH bila u toku. Po okončanju rata počinju ekshumacije, u početku su to bili malobrojni timovi od desetak ljudi, jedno vrijeme je bio samo jedan, a kasnije se to proširilo na toliko timova koliko je bilo istražnih sudija, odnosno tužilaca. Značajnije ekshumacije na području Prijedora su počele 1998. godine. Hoću da kažem da smo se 1996. godine nalazili na prostoru Ključa i Sanskog Mosta, gdje su se vršile ekshumacije. To se dešavalo i nekoliko godina kasnije, kada je tim predvođen istražnim sudijom iz Bihaća ekshumirao na stotine žrtava na tom području. Prvi put smo se na Tomašici pojavili 2003. godine i to je bilo na osnovu informacija kojima je raspolagao ured tužioca Haškog tribunala o nekim, kako se tada tvrdilo, mikro lokacijama. To je ogroman prostor i da bi se sav provjerio trebale bi godine rada. Na bazi njihovih informacija smo 2004. došli na jednu od tih lokacija i zaista utvrdili da se tu nalaze posmrtni ostaci. Istovremeno smo utvrdili da je grobnica opljačkana, ostaci skeleta bili su malobrojni i uglavnom se radilo o nekompletnim skeletima. Tada su pronađena, kako mi to kažemo 24 slučaja ili 24 vreće sa posmrtnim ostacima, iako u tom momentu bez DNK analize nismo znali koji je to broj žrtava, koji je to broj imena i prezimena. Uvjeti su bili veoma teški, voda je prodrla u grobnicu, a kopali smo na dubini do 3,5 metara. Tako da, nakon što je očišćen jedan prostor koji je obuhvatao nekih 500 kvadratnih metara, mi smo tu lokaciju napustili, uvjereni da su posmrtni ostaci dislocirana. Nakon nekoliko mjeseci kada su počeli stizati DNK rezultati za ta 24 slučaja, naša pretpostavka je potvrđena. Ustanovilo se da se ti DNK profili produdaraju sa profilima iz grobnice u rudniku Ljubija, odnosno mikro lokacije Jakarina Kosa, koju smo obradili tri godine ranije. Iako se ja ne sjećam tih izvještaja SVT-a ili Washington Posta, vjerovatno su zločinci, ako su u ratnom periodu došli do tih informacija koje ukazuju da svijet zna za grobnice, izvršili izmještanje tijela. Na Tomašicu smo se ponovo vratili 2006. zbog vreća koje su ostale tamo zbog prodora vode. Dakle, ostale su ispod površine vode. To su bile vreće koje su naši istražitelji ostavili. Tada smo bili uvjereni da smo završili sa Tomašicom sve do prije dva i po mjeseca kada se pojavio svjedok.

Svjedok je kazao, to što ste pronašli na Jakarinoj Kosi, nije ni izdaleka ono što smo mi sahranjivali na Tomašici. Broj zakopani u Tomašici, prema njegovoj procjeni je 900. U ovom času smo na broju od oko 700, računajući 305 imena sa Jakarine Kose i računajući ovih 420 slučajeva sa Tomašice. Ako je svjedok vjerodostojan, onda mi još nismo pronašli oko 200 do 250 žrtava, ili se radi o žrtvama koje su također poput onih na Jakarinoj Kosi izmještane. Dakle, to su razlozi zašto se tek sada iskopavaju ove žrtve.

Prema onome što ste do sada vidjeli na terenu, možete li govoriti o načinu na koji su ti ljudi ubijeni?

Za ove žrtve na Tomašici će pokazati obdukcija, a sada mogu govoriti o Jakarinoj Kosi, jer se radi o jednim te istim žrtvama. Za njih je utvrđeno da su umrle nasilnom smrću. Za mnoge je utvrđeno da su umrle usljed prostrelnih povreda koje su zabilježene na kostima. Kod ovih žrtava sada pronađenih, jako veliki broj njih je u saponificiranom stanju, što će malo otežati obdukciju, ali će biti lakše otkriti uzrok smrti s obziram da će biti jasno kuda je metak prošao, kuda je izašao, jer su zadržana i meka tkiva. Mi smo sada u potrazi za fluroskopom koji bi nam omogućio detektovanje tih povreda i prije nego što vještaci sudske medicine izvrše obdukciju. Nisam siguran koliko je pronađeno čahura u grobnici, ali prema onome što nam je svjedok rekao većina žrtava su mrtve dovezene. To su žrtve koje su isti dan, nekoliko dana nakon ubistva, čak i nakon nekoliko sedmica, kupljene sa mjesta gdje su ubijene, iz Rizvanovića, Bišćana i još nekih naselja, iz samog grada Prijedora, i jedan broj žrtava koje su zadnji put viđene u logoru Keraterm.

Dokument CIA-e iz decembra 1995. godine sa kojeg je skinuta oznaka tajnosti govori o tome da su na površini grobnica u BiH, između ostalih i Tomašici, zakopavane i životinje kako bi se prikrio trag. Šta ste vi od toga vidjeli?

Kada je Tomašica u pitanju vrlo malo je pronađeno životinjskih kostiju i mogu potvrditi da to nisu kosti koje su odlagane u cilju prikrivanja, jer da se da se radilo o tome onda bi zaista, da bi se prikrilo 900 ljudskih skeleta, trebala ogromna količina životinjskih kostiju. Ali, ja sam se susretao s tim na drugim lokacijama. Najbliži primjer je jama Paklenik na Sokocu, gdje su pronađeni skeletni ostaci 35 žrtava sa područja Rogatice i Višegrada, gdje je jedan od strijeljanih preživio pa nas je odveo do te jame, gdje su bile velike količine životinjskih kostiju na površini. Također, ni na Jakarinoj Kosi nismo takvo što našli. Tamo su “iskipana” tijela, izbušili su ogromne otvore eksplozivom, tako da se ogromno brdo te jalovine koja je tamo odlagana sručilo na tijela. Činjenica da smo je otkrili kazuje da zločinci nisu uspjeli. Mi iz Instituta, a i glavni tužilac Tužilaštva BiH Goran Salihović, sada smo zatražili od SAD-a da nam se ustupe, za određene lokacije na kojima su izvršene masovne likvidacije, satelitski snimci ako postoje, kako bi smo mogli locirati grobnice. Najveći broj srebreničkih grobnica je upravo na osnovu satelitskih snimaka lociran.

Kada se u slučaju Tomašice može očekivati završetak iskopavanja?

Mi smo možda već završili, ali i dalje radimo svakodnevno i radit ćemo dok nas niske temperature ili snijeg ne prekinu. Nastavili bi na proljeće. U ovom momentu ne znamo jesmo li završili ili trebamo tragati za još tih 200 žrtava, kako je naveo svjedok. Pojavio se i novi svjedok prije desetak dana koji nas također vraća na to mjesto koje je udaljeno 30-ak metara od centra same grobnice i sada radimo na toj lokaciji. Tomašica je specifična i vjerovatno nas je to ranije odvelo na krivi trag. Ona nije kao sve grobnice, gdje imate jednu tranšeu, gdje znate dokle je bager kopao. Na Tomašici, što nam je i svjedok rekao, kamioni su dovozili tijela, a potom bageri zaravnavali. Svjedok kaže: “Kada sam otišao sa kamionom po nova tijela, prvobitne rupe više nije bilo, ona je bila prekrivena, a bager je iskopao novu”. Mi smo ustanovili i da na jednoj lokaciji postoji nekoliko depozita, to znači da su najdublja tijela zakopana na dubini od deset metara, pa odozgo zemlja, pa opet tijela.

Članovi porodica žrtava dolaze tamo svakodnevno, nadaju se da će biti pronađeni njihovi najmiliji, međutim, u toj grobnici sigurno nisu sve prijedorske žrtve?

Sve žrtve nikada neće biti pronađene. Ne postoji nijedan rat nakon kojeg su svi pronađeni. Postoje daleko finansijski moćnije zemlje od BiH koje još uvijek tragaju za svojim civilnim žrtvama ili vojnicima. SAD još tragaju za svojim vojnicima iz Korejskog rata, Vijetnamskog rata. Sve nećemo naći iz vrlo jednostavnog razloga, jer neke žrtve fizički uopće više ne egzistiraju. Djeca i žene iz kuće u Pionirskoj ulici u Višegradu koji su spaljeni su pretvoreni u prah i nakon toga odneseni na neku lokaciju, neki od njih su bili stari tek dva mjeseca. Njih jednostavno više nema. Ni Tomašica neće dati sve odgovore, ali hoće bar na polovinu trenutno traženih Prijedorčana. Prema našim procjenama broj Prijedorčana koji se trenutno traži je oko 850. To je ujedno i prokletstvo nas koji radimo ovaj posao. Možete vi biti ne znam kako efikasni, ali dok god ima i jedan nestali koji nije pronađen, uvijek će postojati neka majka koja će vam odati priznanje i reći da ste heroj, da ste puno toga uradili, ali da njenog sina niste pronašli i to je nešto što vas opterećava, a i nešto čime se treba na neki način pomiriti i prihvatiti da je to tako.

Nakon što su se pojavila nagađanja da je svjedoku koji je otkrio Tomašicu plaćeno za informaciju, demantovali ste to. Međutim, takvih slučajeva je bilo. Možete li malo pojasniti to oko plaćanja svjedocima, koliko je bilo takvih slučajeva, ko je plaćao?

Kada je u pitanju Tomašica, ne da nije plaćeno svjedoku, nego je on čak odbio i neku protuuslugu. Budući da je cijeli dan proveo s našim istražiteljima ponuđeno mu je da ga odvedu na ručak i na kafu, on je to sve odbio. Očigledno je da je kod njega proradila savjest, ali u onom pravom smislu. Ne kao kod zločinke Biljane Plavšić kojoj proradi savjest samo da bi dobila blažu kaznu ili bolje uvjete u zatvoru, a onda kada je amnestiraju, pokaže svoje pravo liste. Ovdje se radi o nekom kome je istinski proradila savjest i uvjeren sam da će takvih biti sve više. Neko ko je u vrijeme počinjenja zločina imao pedesetak godina i bio u mentalnoj i fizičkoj snazi, uspijevao da se odupre pritiscima savjesti, danas ima 70 godina i bliži je onom svijetu nego ovom. Ti ljudi sebi sada postavljaju pitanja. Čak i oni najokorjeliji zločinci znaju da dolazi trenutak kada se treba suočiti s tim i otići na konačno suđenje, kad treba otići Bogu. Imali smo mi i ranije takvih slučajeva gdje je čovjek bio teško bolestan i možda je i tu bolest povezivao sa skrivanjem takve strašne tajne ovdje u blizini Sarajeva, pa je odlučio da sebi pomogne, ne nama. On je to uradio radi sebe. Mi smo ranije plaćali svjedocima dnevnicu, vodili ih na ručak, osigurali prijevoz. Koliko je meni poznata, a dobro mi je poznato, Institut za nestale BiH nikada nijednom svjedoku nije platio. Znam da su neke druge institucije plaćale, čak uz pomoć Instituta koji je nalazio svjedoke. Znam da neke institucije imaju i fondove za to. Mi u Institutu također imamo jedan takav fond na osnovu presuda Ustavnog suda BiH koji se može koristiti u te svrhe. Imali smo jedan pokušaj, stupili smo u kontakt sa svjedokom koji je tvrdio da ima informaciju o 300 žrtava iz jedne općine u Istočnoj Bosni, bilo je sve dogovoreno. Naravno, uvjeti su takvi da se prvo moraju pronaći tijela, mora se ustanoviti da svjedok govori istinu, a svjedok mora čekati i imati povjerenje da neće biti izigran. Međutim, u ovom slučaju se nije pokazalo da je vjerodostojan. Znam u nekoliko slučajeva da su porodice, nažalost, prikupljale novac i isplaćivale neke šarlatane. Znam da je čak neki “svjedok” iz Tuzle završio u zatvoru nakon manipulacije. U nekim slučajevima su općine donosile odluku da izdvoje novac ako se radi o njihovim građanima. U situacijama kada stupe u kontakt s nama, mi ih posavjetujemo na koji način to uraditi. Naravno, dobro bi bilo da to nije izvršilac, jer bi ispalo da plaćate ubicu tih žrtava. Kada pitate porodice, one često nisu čak ni protiv toga da se izvršilac plati. Porodice su nekad bile i za to da se izvršilac potpuno oslobodi kazne, ako otkrije grobnicu. Međutim, situacija se potpuno mijenja u času kada se žrtve pronađu. Porodice tada traže da bude kažnjen za njihovu 20 godina dugu patnju, i to je normalno, opravdano i legitimno. Zašto nekoga amnestirati za zločin.

Nažalost, veliki broj njih će proći nekažnjeno, pa i u slučaju Tomašice.

Mislim da je najveći problem to što se sve svodi samo na kažnjavanje direktnih izvršilaca, koji su po mom sudu najmanje odgovorni, ma koliko to apsurdno zvučalo. To su obično ljudi koji su na neki način nedovoljnog stepena inteligenciji, koji su bili problematični i prije agresije, a oni koji su to sve organizirali, smislili, koji su naoružavali i ponekad plaćali te ljude, oni ostaju nekažnjeni. To je generalno problem cijele BiH. Možete na prste jedne ruke prebrojati koliko je domaće pravosuđe kaznilo tih kolovođa zločina. Oni koji su mozak zla ostaju slobodni. Moj stav je vrlo jasan-blago kazniti počinioca ili nalogodavca je isto što i amnestirati ga. To nije satisfakcija za žrtvu, to je blago sofisticiran način primjene politike nekažnjavanja. U primjeru Darka Mrđe, kada još nisu pronađena tijela žrtava u koje je on pucao, on je danas slobodan čovjek! Možda je poštenije da sudska vijeća odmah prilikom izricanja presude odmah za jednu trećinu umanje tu kaznu. Jedini razlog zbog kojeg bih ja nekoga pustio na prijevremenu slobodu, ako se ratni zločinci uopće smiju tako puštati, je da ako se on dobrovoljno predao.

U posljednje vrijeme i same porodice žrtava su upravo zbog toga što nijedna kazna nije satisfakcija govorile da im je na kraju krajeva sada bitno da se bar presudi da je neko kriv, a imajući u vidu i takva prerana puštanja na slobodu.

Ja se ne slažem s tim. Nikada ne bih prihvatao kao nekakvu konačnu satisfakciju konstataciju-kriv je. Ja znam da je kriv i nije mi bitno da li vi to znate ili neko drugi. Uvijek će postojati neko ko će reći da nije kriv. Ta konstatacija da je za žrtvu dovoljno da se kaže da je neko kriv bez sudskog procesuiranja, izricanja kazne i izvršenja te kazne, je apsolutno nedovoljna. Mi ne govorimo ovdje o nekome ko je nekom drugom ubio nekoga, već o žrtvama kojima je ubijeno sve, koji su sami na svijetu. Ubijeno joj je sedam sinova, živjela je u kući koja je odzvanjala smijehom i jednog dana to je sve nestalo. Ovdje govorimo o ljudima koji su izgubili razlog za život. Zapravo jedini razlog je satisfakcija u vidu da onaj ko je odgovoran za to pošteno bude kažnjen.

Prije nekoliko dana je pronađena još jedna masovna grobnica u blizini Rogatice. Kakve sad imate informacije o njoj, koliko bi tamo žrtava moglo biti, odakle su?

Žrtve su sa područja Rogatice, to je definitivno. Neke indicije upućuju da bi to mogli biti ljudi sa područja grada za kojima tragamo evo 21 godinu. U Rogatici postoji naselje koje se zove Gračanica, gdje su svi stanovnicu ubijeni. Naše informacije su govorile da su oni zapaljeni, da su žrtve skupljene na jedno mjesto, da su ih polili benzinom i zapalili. Da li se sad radi o tome ili nečemu drugom, rano je govoriti. Mi smo relativno rano, još 1997. godine obišli sva sela oko Rogotacice, ali ta grupa od oko 100 ljudi iz Gračanice nikada nije pronađena. I ranije smo tražili, ali evo sad su konačno pronađeni. Kaže jedna izreka, parafraziram: “Zaklela se zemlja nebu da se ništa sakriti ne može”. Nekad kada iscrpimo sve resurse, priroda nam sama pomogne i ono što je sakriveno samo se pokaže, tako se otprilike desilo i sa ovom grobnicom. Ti skeleti koji su bili sakriveni u smetljištu su se sami pokazali na površini.

Šta je sa Srebrenicom, Višegradom, Fočom i tim dijelom BiH, gdje je također veliki broj ljudi ubijen tokom rata i čija su tijela završila u masovnim grobnicama? Imate li saznanja o novim grobnicama?

To je područje sa još uvijek najvećim brojem nestali u BiH. Inače, u cijeloj regiji otprilike u ovom času se traga za oko 12.800 nestalih. Tu mislim na BiH, Srbiju, Hrvatsku i Kosovo. Od toga se najveći broj odnosi na BiH, nešto više od 8.000, a od tog broja najviše je onih upravo iz Podrinja. U Srebrenici je još oko 1.100 nestalih, zatim se traga za velikim brojem onih sa područja Višegrada, Foče, Vlasenice, Bratunca…, u Nevesinju se traga za jednom grupom žena, muškaraca i djece, u Sanskom Mostu i Ključi se traga za oko stotinu, u Posavini za nekoliko stotina, oko Sarajeva za 250, među kojima je i jedna grupa Hadžićana koja je odvedena iz kasarne Slaviša Vanja Čiča. Moja pretpostavka je da sada nakon otkrivenih već više od 700 masovnih grobnica, u BiH možemo očekivati da otkrijemo još 80-ak, od kojih je 15-ak većih sa više od 50 žrtava. Ostale su manje.

Još uvijek postoji veći broj pronađenih skeleta ili dijelova skeleta od broja identificiranih. Koliko je takvih i šta će biti s tim skeletima u konačnici?

Trenutno je oko 2.600 ekshumirani, ali neidentificiranih u BiH. Od tog broja nisu svi oni nestali iz mandata Instituta (od 30. aprila 1991. do 14. februara 1996.). Ovaj datum, 14. februar, je datum kada su sve strane bile dužne osloboditi sve zatvorenike. U nekim slučajevima kada se radila ekshumacija u grobljima, greškom su ekshumirane osobe koje nisu nestale, uglavnom se radilo o neobilježenim grobovima i kasnije se ispostavilo da su to osobe koje su sahranjene prije rata. Odgovor na pitanje koliko tih NN lica je izvan mandata Instituta dat će revizija 13 mrtvačnica koja je u toku. Šta je sa onima koji jesu u mandatu Instituta, a nisu identificirani? Radi se o tome da je danas identifikacija jedino moguća putem DNK metode. Da biste uraditi takvu identifikaciju morate imati izolovan DNK iz skeleta i DNK vrlo uskog kruga srodnika. Ako nemate bliske članove porodice, onda nemate identifikaciju. U nekim slučajevima krv nemate jer su svi članovi jedne porodice ubijeni. Tu će se vjerovatno u budućnosti morati napraviti neki plan kako pokušati vratiti i njima imena i prezimena. To je moguće ako znate imena i prezimena osoba, recimo iz nekog sela koje su nestale, a imate ih dvojicu-trojicu, onda bi se pristupilo ekshumaciji njegovih roditelja koji su umrli prije 20, 30, 50 godina, sahranjeni su u lokalnom mezarju ili groblju, uzeli bi se uzorci DNK sa oba skeleta i uporedili. Mi smo to ostavili za posljednju fazu kako bi iskoristili sve druge mogućnosti. Imamo jedan broj žrtava koje jesu iz mandata, imamo krv srodnika, ali je nemoguće uraditi identifikaciju jer su im skeleti do te mjere kontaminirani da je nemoguća izolacija DNK. Također, tu ima i jedan broj onih sa pogrešnim klasičnim identifikacijama. Do 2001. godine oko 8.000 nestalih osoba identificirano je takozvanim klasičnim metodama, a to znači prepoznavanjem. Neki član porodice je prepoznao jaknu, košulju, cipele, nakit… Sve to je možda bila greška, jer neki logoraš je možda obukao jaknu nekog koji je dan prije toga ubijen, u njoj su bili dokumenti ubijenog, dan kasnije i on ubijen i došlo je do greške. Ovo ne govorim kao utvrđeni primjer, nego kao mogućnost. Dakle, nesumnjivo je da je došlo do grešaka zbog te klasične metode prepoznavanja i da se osobe pod čijim je imenom sahranjen neko drugi zapravo sada nalaze u mrtvačnicama. Tu se mora također napraviti neki plan. Jedini mogući po mom sudu je ustanoviti gdje su bile te moguće greške, vratiti se kod tih porodica koje možda nisu bile baš sigurne, uzeti krv i uporediti da li se ona podudara sa nekim od NN-ova iz mrtvačnica, a onda DNK onih sahranjenih uporediti za uzorcima krvi iz baze.

Institut za nestale osobe BiH bi trebao uspostaviti i centralni registar ili evidenciju nestalih osoba, sa svim podacima, kad će se to desiti, šta je potrebno da se uspostavi takav registar, kako sada stvari stoje?

On je uspostavljen, ali se sada radi drugi važan korak, a to je verifikacije te centralne evidencije. Neće svi koji se nalaze u centralnoj evidenciji na kraju biti verificirani kao nestale osobe, jer ne ispunjavaju kriterije. Kriterij je da je neko nestao u mandatu Instituta, dakle u skladu sa Zakonom o nestalim, i kriterij je da porodica nema nikakvih saznanja o njegovoj sudbini i da ne postoje nikakve javne evidencije. Mi smo imali zloupotreba, gdje su ljudi išli po grobljima i ekshumirali one koji su imali mermerne krstove iznad grobova, pod izgovorom da ga je porodica prijavila kao nestalog. To nije dovoljno, potrebno je da ne postoje javne evidencije iz bolnica, da je sahranjen, iz civilne zaštite i tako dalje. Danas u centralnoj evidenciji se nalaze i takve osobe i oni neće proći proći verifikaciju. Oni će biti na spisku neverificiranih. Mi nećemo osporiti da njihova porodica 20 godina nije znala gdje je on sahranjen, ako je umrla u bolnici recimo, pa je negdje sahranjena, a porodica nije znala, institucije je nisu obavijestile, a oni sami nisu tragali, ali nije nestala osoba u skladu sa Zakonom o nestalim. Taj verificirani registar će vjerovatno brojati negdje između 30.000 i 30.500 imena.

Kakva je sada saradnja lokalnih vlasti s timovima koji rade na iskopavanju masovnih grobnica i sa istražiteljima?

Lokalne vlasti nemaju načina da nas opstruišu. Oni se tu zapravo ništa ne pitaju. Njihovo je da urade ono što mi tražimo od njih, jer sad se praktično ekshumacije odvijaju pod okriljem Tužilaštva BiH. Jedini s kojima dolazimo u kontakt je lokalna policija koja je dužna da u toku tekuće ekshumacije čuva mjesto od pristupa onima koji nisu ovlašteni da tu dođu. Više je problem u odbijanju lokalnih vlasti da aktivno sarađuju i prije nego što dođe do ekshumacije, znači da izvuku iz fioka informacije kojima raspolažu, o lokacijama grobnica, o premještanjima tijela, o korištenju civilne zaštite u te svrhe… Njihova aktivna saradnja s nama izostaje, iako ih Zakon o nestalim osobama na to obavezuje. Što se tiče državnog nivoa, sredstva za ove namjene su iz godine u godinu sve manja. Sredstva koja nam se izdvajaju služe za ekshumacije, ali i ukope nestalih, jer Institut je taj koji finansira ukop svake nestale osobe i to u prosjeku iznosi između 1.000 i 1.200 KM po nestaloj osobi. Institut je 2007. godine krenuo sa nekih 7,5 miliona KM, danas smo na oko tri miliona. U taj iznos ulazi i novac kojim se plaća čuvanje tijela u mrtvačnicama, a to se plaća 0,59 KM po danu za jedno tijelo ukoliko je u rashladnom uređaju, odnosno 0,18 KM ukoliko se čuvaju u mrtvačnicama koje nemaju rashladne uređaje. Također plaćamo čuvanje predmeta i tako dalje. Značajna sredstva se izdvajaju za to i revizija mrtvačnica bi trebala biti usmjerena i ka smanjenju tih troškova, na način da će, prema našem prijedlogu ako to prihvati Tužilaštvo BiH, odnosno lokalni tužioci, sve žrtve od kojih je izolovan DNK, a nema podudaranja sa bilo kojom krvi iz baze, po našem sudu bi ta tijela trebala biti trajno sahranjena sa NN oznakom NN predmeta u kojem su ekshumirana. To ne znači da nakon nekoliko godina kada dobijemo nedostajeću krv da ta NN lica neće biti identifikovana na zahtjev porodice. Ali, nema razloga da oni budu više u mrtvačnicama, jer se u ovom trenutku uradilo sve što se moglo.

Možemo li sada govoriti o roku do kada će trajati, nazovimo tako, intenzivno traganje za nestalima?

Vjerovatno će se nekad moći govoriti o tome. Za sada je još uvijek prevelik broj nestalih da bismo mogli reći kada ćemo prestati. To zavisi od priliva informacija o nestalima, o odnosu države… Moram reći da je danas problem nestalih isključivo problem njihovih porodica i Instituta za nestale. Država je formirajući Institut sebi dala za pravo da ne radi ništa, iako je obaveza svih institucija da rade na tome. Nestali nisu nestali padom aviona, nego su žrtve ratnih zločina, oni su briga svih tužilaštava, policija, SIPA-e, entiteta, općina… Nažalost u praksi to nije tako. Ako svi daju informacije kojima danas raspolažu, a skrivaju ih, onda bi proces mogao biti završen u vrlo kratkom roku. Ovaj proces o kojem vi govorite, intenzivno traganje. Sporadično, nestale ćemo pronalaziti i poslije jednog stoljeća od časa kada mi vodimo ovaj razgovor.

 

(Klix)