Tekovine Hidzre kao Istine

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen – 04 Muharrem – 1440.H. / 14 Septembar 2018.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Tekovine Hidzre kao Istine

Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Hvala Allahu na nimetima kojima nas svakodnevno obasipa. Hvala Allahu koji nas je uputio ka nuru Islama, i koji nas je učinio muslimanima. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika Muhammeda a.s. na njegovu porodicu, časne ashabe, kao i na sve nase bosanske sehide i iseljenike.

Postovane dzematlije,

“Oni koji vjeruju, i koji se iseljavaju i koji se imecima i životima svojim bore na Putu Allahovu, kod Allaha su na većoj razini! A takvi će uspjeti.” (Kur’an, 9:20)

”Muhadžir je svako ko napusti sve što je Allah dž.š. zabranio, a prihvati sve što je On naredio.” (Hadis)
U utorak, 11. septembra 2018. godine, nastupila je nova 1440. hidžretska godina. Dakle, proteklo je punih 1439 godina otkako je Poslanik a.s. sa ashabima migrirao iz Meke u Medinu. Ovaj događaj je najvažniji islamski događaj u životu Poslanika a.s. jer je izmijenio svijet zauvijek.
„ S Hidžretom započe snažan rast Islama, hrlili su vjerni svjetlu sa svih strana,
a kad deset ljeta od hidžreta minu, u vjeri Istine Arabija sinu,
islamske ljepote rastjeraše tminu, točak historije snažno se okrenu“.
Ovako naš pjesnik i mevludski autor Rešad Kadić opisuje hidžre rezultate. Ona je uistinu značila prekretnicu u Poslanikovoj misiji i donijela sigurnost, slobodu, prosperitet. Značila je početak jednog novog doba a s njom se utemeljuju propisi i obaveze koje će ummetu, jedinstvo osigurati i po kojem će se muslimani ma gdje žive raspoznavati.
Ona je prije svega, a to je opće poznata činjenica, označila početak ummetovog kalendara. Niz je događaja, kao što su rođenje Poslanikovo, početak Objave i sl., bili u prijedlogu za kalendarski početak, ali je Omer r.a. i ashabi bili sigurni da važnijeg i po porukama sadržajnijeg od Hidžre nema.
Zašto? Zato što s hidžrom počinje snažan rast Islama i što ona donosi muslimanima organiziran život, omogućava im džemat, zajednicu, državu. Hidžra nam govori koliko je važan za nas džemat jer se on s hidžrom utemeljuje. Gradi se prva džamija u Kubau nadomak Medine a potom i Poslanikova u Medini. Tako mi, obilježavajući hidžru učimo o važnosti džamije za nas. Ona nam je orjentir i u vremenu i u prostoru. Ezanom nas orjentira u vremenu, mihrabom u prostoru. Hidžra nam kaže da musliman bez džamije ne živi jer Poslanik je gradi čim je bio u prilici.
S hidžrom i s džamijom muslimani su dobili ezan. Prvi je proučen upravo na toj Poslanikovoj, medinskoj džamiji. Od tada ezan je integrativni faktor koji jedinstvenim, od Allaha dž.š. snom Omeru r.a. i drugima, poslanim riječima ujedinjuje muslimane i čini ih prepoznatljivim diljem planete. Ezan je poziv kojeg svi muslimani bez obzira kojim jezikom govore razumiju. On ih sakuplja, ujedinjuje. On nas zove na spas i ne da nam da zaspimo i padnemo u san zaborava. Uči nas da je namaz bolji od sna i neprekidno nas spasu zove.
Prije hidžre muslimani nisu klanjali džumu. Prva je obavljena u Medini pa je i ona tekovina hidžre. Jedini trenutak u toku sedmice kada je muslimanu raditi zabranjeno je džumanski sahat. Allah dž.š. naređuje: „O vjernici, kada se petkom na džumu pozovete, kupoprodaju ostavite i požurite, to vam je bolje neka znate“./Džuma,9./. Hidžra nam utemeljuje džumu, a džumi je zadaća da nas okuplja, safove nam zbija i stalno nas opominje da ne skrenemo s Puta i u porok i grijeh zalutamo. Džumi je zadaća da nam ne da da poruke hidžre zaboravimo i uz to ona, džuma, briše grijehe učinjene između dva petka. Koliko je džuma važna najbolje svjedoči činjenica da tri bez opravdanja izostavljene džume, čovjeka izvode iz okrilja milosti Božije.
Hidžra je donijela bratimljenje muslimana, zbratimila je muhadžire i ensarije. To nije bilo formalno približavanje jednih drugima, već stvarno. Hidžra je uistinu učinila da brat bude uz brata, da mu pomaže, brani ga i da zajedno čine snažnu zajednicu dostojnu svakog poštovanja.
Danas, kada obilježavamo hidžru i poruke njene aktueliziramo možemo se pitati, šta je nama džamija danas? Je li ona nama mjesto gdje se skupimo samo radi obreda ili nas ona odgaja i za život na dunjaluku osposobljava i za susret s Gospodarom našim priprema.
Šta je nama ezan? Da li se mi danas samo divimo lijepom ezanskom glasu koji do nas sa minaretskih razglasa dolazi i na tren nas iz naše zauzetosti dunjalukom prene ili ga čujemo kao jedini istinski poziv na spas. Razumijevamo li ga kao poziv na življenje u skladu sa: „EŠHEDU EN LA ILAHE ILLELLAH, EŠHEDU ENNE MUHAMMEDEN RESULULLAH“. Ovo svjedočenje ezansko u nama treba uvijek inicirati dva pitanja: Zašto i kako? Zašto neko djelo činimo i kako ga činimo? Vjera nas uči da djela činimo u ime Boga i da ih činimo po sunnetu Poslanikovu. Ezanski poziv je dakle poziv na iskrenost i ispravnost.
Šta je nama džuma? Je li to samo naše sedmično okupljanje ili je to naš odziv na izričiti Božiji poziv da se opomenemo, da s Puta ne skrenemo. Džuma mora biti mjesto gdje širimo svoje znanje o vjeri i snažimo istu u srcu kako bismo ustrajavali u dobru. Svakom je ibadetu zadaća odgajati čovjeka, i džumi je to cilj. U sedmici postoji taj džumanski sahat u kojem nam je zabranjeno za dunjalukom trčati i u kojem ćemo učiti o ravnoteži između tijela i duše, dunjaluka i ahireta.
Konačno, hidžra je prilika da se upitamo koliko smo jedni drugima blizu, koliko smo jedni drugima spremni pomoći, jedni druge od zla braniti… hidžra je prilika da preispitamo koliko smo mi danas zbratimljeni?
U pećinu Hira Poslanik je išao tragajući za istinom. U pećinu Sevr sklonio se da bi istinu zaštitio i sačuvao. Između Hire i Sevra proteklo je trinaest godina. Svih tih godina Poslanik je neumorno radio da istina u Mekki bude prihvaćena.
Pojedinci su istinu prihvaćali ali sistem, mekansko društvo, energično se suprostavljalo, pa je postalo nemoguće nastaviti Istinu u Mekki živjeti. Oni koji su Poslanika u Mekki slijedili nisu imali problem ostaviti sva dunjalučka dobra i zarad zaštite istine otići. Suhejb er-Rumi bio je u zarobljeništvu kod Bizantijaca a potom kao rob prodat u Mekku.
Robstva se oslobodio i kad se htio iseliti u Medinu, Kurejšije su mu rekli: „Došao si kod nas kao prosjak. Ovdje si se skućio i obogatio, a sad bi htio da odeš i odneseš imetak. Bogami, tako neće moći“. Suhejb im reče: „A šta mislite ako bi vam ostavio sav svoj imetak, hoćete li me onda pustiti da idem svojim putem“? „Da“, odgovoriše, a on im reče: „Ostavljam vam imetak“. Kad je ta vijest dospjela do Poslanika, on je rekao : „Suhejb je na dobitku. Suhejb je na dobitku“. (Zapečaćeni džennetski napitak, str. 139/40)
Ovaj događaj bio je povod objave dvjesto sedmog ajeta sure Bekare: „Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili, a Allah je milostiv robovima svojim“. Istini je stremio Suhejb i svi koji su se na putu hidžre žrtvovali. Hidžra je istini let. Trinaest godina su za taj let pripremani i onda su hidžrom i onim što je slijedilo svjedočili da bez žrtve nema uspjeha, da bez borbe nema pobjede. Dokazali su, da žive oni koji su spremni za ideal umrijeti. Pobijedili su jer su smrt voljeli jednako koliko njihovi neprijatelji život. Hidžra je donijela Bedr i druge bitke a one su tražile žrtvu a žrtve su donijele pobjedu. Pobjeda je omogućila život, nesmetan razvoj muslimanskom društvu i dalje širenje islama.
Muslimani su hidžrom u Medinu koja je svjedočanstvo žrtve i odricanja, ne samo ponovo zadobili Mekku, nego je trajno zadržali za sebe i stvorili ogromnu državu. Da bi bili spremni prihvatiti ljude koji ovakve ideale žive i da bi im dostojni suborci i sugrađani bili, Poslanik traži od stanovnika Jesriba da se obavežu, da i sami snažno istini polete i svojim angažmanom budu hidžre dostojni. Ubadet ibn Samit bio je učesnik drugog skupa na Akabi gdje su se on i drugovi mu Poslaniku obavezali na poslušnost i bezpogovorno izvršavanje Poslanikovih naredbi i u muci i rahatluku, i u miru i u ratu. „Kada Allah i Poslanik nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahodjenju postupe. A ko Allaha i Poslanika ne posluša taj je sigurno skrenuo s pravog puta“. (Ahzab,36.)
Upravo će ti ljudi, na Akabi Poslaniku na vjernost obavezani, u bedranskoj noći reći: „Ako bi ti od nas tražio da na more nagazimo, mi ćemo za tobom nagaziti“. To je istinski, istini let i jasno pokazana spremnost na žrtvu, što i jeste istinski duh hidžre. Duh hidžre treba biti izvor naše snage i ne dati nam da u san padnemo i da nas zaborav obuzme pa se opasnosti izložimo. Istini poletimo, tako što ćemo putem vlastite hidžre odricati se svega što nas u okove grijeha i nazadnosti okiva.
Žrtvujmo san za namaz, fejsbuk za knjigu, otuđenost za džemat…Poslanik od nas traži marljivost, traži da musliman muslimanu bude na pomoći, da jedni drugima ne okrećemo leđa, da ne radimo jedni protiv drugih, a kad Poslanik nešto traži, niko nema pravo po svom nahođenju postupiti. Zato učini korak vlastite hidžre i istini poleti.
Na Akabi, veli Ubadet ibn Samit, zarekli smo se na nesebičnost i da nećemo ničije pravo uzurpirati. Muhadžiri su nesebično žrtvovali sve na putu svog leta istini, na putu svoje hidžre. Ensarije su njihov primjer slijedili jer su se tako Poslaniku zakleli i na taj način put ka Mekki učinili izvjesnijim. Hidžra, iako znači odlazak iz Mekke, ona je zahvaljujući jedinstvu muhadžira i ensarija i njihovoj nesebičnosti ustvari bila prvi korak ka slobodnoj i istinom okupanoj.
Nesebičnost učimo od njih. Toliko je mjesta, sela i gradova, posebno u RS-u koja čekaju da iskazujući našu nesebičnost podržimo našu braću i pomognemo, da se otvore fabrike, da se u njima opet čuje ezan i da opet seoskim putevima i gradskim mahalama čujemo graju i žamor mektebske djece. Oživimo duh hidžre u nama jer u njoj je izvor naše snage. Ona je naše duhovno buđenje.
Nisu oni koji s Poslanikom hidžru čine ili je pomažu, ničije pravo uzurpirali, ali se jesu za svoje svesrdno borili. Nije uzrupacija ničijeg prava kad se naša djeca i njihovi roditelji boravkom u šatoru bore da svoj jezik uče i svoje nacionalne predmete izučavaju. Oni se bore da istinom opet bude okupan Zvornik, Prnjavor, Prijedor…, zato smo obavezni, nošeni duhom hidžre pomoći i podržati njihov let istini, a imamo nacin, imamo put, imamo skorasnje izbore.
Tu na Akabi, zakleli smo se Poslaniku da ćemo svugdje i uvijek govoriti istinu i da se ničijeg prijekora zbog naše borbe na Božijem putu nećemo plašiti. Od kada je došla istina, a došla je u pećinu Hira, mnogo je znoja i krvi proliveno da se istina sačuva i proširi, da se na druge prenese. Njih dvojica, Poslanik i Ebu Bekr, koji Mekku napuštaju posljedni u pećinu Sevr se sklanjaju kako bi istinu štitili.
Danas, naše društvo, ummet u cjelini žudi za istinom koju sami sebi trebamo reći. Kad nam je drugi govore mislimo da nam ne žele dobro i da nam to nedobronamjerno zbore. Hidžra je istini let a mi smo u obavezi svugdje i uvijek istinu govoriti. Istina je da musliman ne može biti nepismen. Istina je da musliman ne može biti neuredan. Istina je da musliman ne može biti korumpiran. Istina je da musliman ne može biti lijen. Istina je da musliman ne može biti nepovjerljiv i nepouzdan. Istina je da musliman ne moze preuzete emanete da iznjevjeri. Istina je da musliman ne može biti s muslimanom u sukobu. Istina je da musliman ne može biti nemaran prema porodici i odgoju djece. Istina je da musliman ne može biti roditeljima neposlušan. Istina je da musliman ne može zatvarati oči pred patnjom i neimaštinom sugrađana svojih.
Čijeg se prijekora i prigovora plašio Omer r.a. kad je i drugima kod Kabe istinu javno obznanio? Ničijeg. Težio je Allahovom zadovoljstvu i postigao ga je. Hidžra je istini let, a tim putem krenuti znači u Omerovo r.a. društvo ukoračiti.
Pomozi nam Uzvišeni Bože da odlučno krenemo na put naše hidžre, da istinu živimo i drugima je nudimo. Amin!

Check Also

Vjerniku je milost na oba svijeta

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen – 11 Muharrem – …

Slušaj vodiča, meleki će te selamiti

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen – 27 Zul Hidzdze …