S kim prijateljuješ – Nepravda i Sedzda

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
21 Muharrem – 1436.H./14 Novembar 2014.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

hutbaS kim prijateljuješ – Nepravda i Sedzda

Hvala Allahu Milostivom na milosti ljubavi i bratstva u vjeri i moralu. Neka je slavljen i hvaljen Allah Svemogući koji je poslao vjerovjesnika da nam donese radosnu vijest Dženneta i da nas upozori na opasnost Džehennema, da nam približi brata kao prijatelja i da nas udalji od šejtana kao neprijatelja. Salavat i selam neka je na njegovu porodicu, na ashabe, tabiine, šehide i sve Allahove dobre robove do dana Istine – Jevmu-l-haka.

Postovane dzematlije, draga braco;

Prije nego što pređem na zadatu temu ne mogu a da ne izrazim svoje razočarenje na odluku Međunarodnog suda u Hagu, koji je na slobodu privremeno pustio zločinca Šešelja, koji navodno ima dvije metastaze! Ovo je još jedno u nizu ponižavanja porodica žrtava, od kojih još uvijek mnoge od njih tragaju za tijelima svojih najmilijih! Molim Allaha, azze ve dželle, da zločinca Šešelja i druge zločince, njihove pomagače i mentore i one koji ih oslobađaju od zasluženih kazni, još na ovom svijetu kazni dugim i teškim bolestima i gubljenjem imetaka, poroda, položaja i ugleda, da im Allah, subhanehu ve te’ala, da ono što su zaslužili, a ubijanjem nevinih insana zaslužili su da budu potpuno uništeni prije konačne i trajne kazne, koja ih ako Bog da čeka u Džehennemu!

Ali, mi kao mu’mini moramo insistirati i na njihovoj dunjalučkoj kazni i trebamo ih stalno prozivati, govoriti i pisati o njima i njihovim zločinima i doviti protiv njih u raznim prilikama, a posebno u odabranim danima i trenucima! I ne smijemo ih ostaviti na miru dok ne dobiju zasluženu kaznu, zbog nevino ubijene djece, žena i staraca, zbog silovanih čestitih Bošnjakinja, zbog zgaženog tek rođenog dječaka u Potočarima, zbog potoka suza naših majki, zbog njihovih neprospavanih noći, zbog poharane nam i uništene Domovine i zbog drugih zala koje nam nanesoše i još nam nakon svega prkose!!!
Čovjek je halifa – namjesnik Božiji na zemlji. Netreba se neko, kao onaj tamo u Siriji ili gdje vec samoproglasavati halifom. Svaki covjek je halifa Allahov na zemlji. Riječ Božija mu je putokaz i vodič a zadaća, postići zadovoljstvo Njegovo. Na ovaj svijet smo došli voljom Stvoritelja. Njegovo zadovoljstvo necemo postici zapocinanjem novih ratova i ubijanjem nevinih, raseljavanjem bespomocnih i kupovinom nejaci u vidu djevojcica. On Svemoćni, Milostivi, od nas traži da vrijeme provedeno ovdje, u pokornosti provedemo, a pokornost je više od sedžde. Da svako ispuni povjereni zadatak, pokornost je. Da svako ono što radi, na najbolji način radi, pokornost je. Da smo uvijek na strani pravde, pokornost je. Da nikad jedan drugome ne okrećemo leđa i vjernika, brata na cjedilu ne ostavimo, pokornost je. Da se za svačije pravo i dostojanstvo borimo, pokornost je. Da zajednički, složno gradimo našu budućnost, pokornost je. Da slozno gradimo dzemat pokornost je. Pogrešno je misliti da smo pokornost upotpunili, ograničivši je na namaz ili na ramazanski ibadet ili povremeno čineći neka, nama, prihvatljiva dobra.
Kako smo i koliko danas pokorni Gospodaru našem? Ako stanje u društvu pogledamo, ako to stanje kao oni kojima je uloga halife povjerena, analiziramo, jasno će nam biti da je pokornih malo i da pokornost Uzvišenom razumijevamo pogrešno. Reduciramo tu pokornost na ruku i sedždu samo.
Njima, našoj braći i sestrama koji rade marljivo i predano svoj posao, ma kakav bio, a halal je, a njihov rad i trud drugi pokusavaju potkopati i ocrniti svojim prljavim igrama, o njima Poslanik kaže sljedeće: „Teško onima koji se veličaju, ohole i uzdižu, a zaboravljaju Uzvišenog i Silnog“./Taberani,Tirmizi/.
Stat ćemo svi pred Gospodara. Neće nam pomoći ni ugled ni bogatstvo, ako nepravedno postupamo, ako se silimo i oholimo i nemoćnom snagu pokazujemo a Svemoćnog zaboravljamo. Upamti, Svemoćni ništa ne zaboravlja. Sve je zapisano i doćemo tamo gdje nije važno ko je ko i sta bio. Važno je samo ko je pokorno živio a ko bio ohol i osion.
Pokornost je nepravdi stati na put. Pokornost je svojim djelovanjem napraviti, izgraditi društvo-dzemat-zajednicu koja će biti dobra za svakog. Najveći džihad, govorio je Poslanik, je nepravdi reći ne. Pustanje na slobodu jednog od najvecih genocidnih umova cetnika Seselja je nepravda kojoj moramo reci NE, dok majke jos uvijek na posljednim izdisajima umjesto sehadeta izgovaraju rijeci ´eh da sam samo pronasala svoje sinove´.
Tako je gledajuci i globano sliku. Ne vidi se svjetlo na kraju tunela. Mnogoj djeci danas u svijetu je oduzeto pravo na dostojan i dostojanstven život i obrazovanje, zarad tamo nekoc samoproglasenih halifa. Oduzeto im je pravo da zasnuju porodicu i grade svoju kuću. Oduzeto im je pravo da budu neovisni i sposobni pomoći drugima, a ne pružati ruku za pomoć Amerikancima.
Ovakvi, nezaposleni, a život ide i ima svoje zahtjeve, lahak su plijen raznim emisarima i daijama po cijelom svijetu. Poslanik kaže: „Teško onima koji su nemarni i zaboravni a zaboravljaju na kabur i ispit“./Taberani, Tirmizi/.
Teško onom ko je zadužen za nešto a zaduženje i obavezu preuzetu ne ispuni. Neće ti pomoći sedžda ako te ona na akciju u pravcu činjenja dobra ne pokrene jer nije pokornost samo sedžda. Sedžda joj je temelj i prva stepenica, a rad za opće dobro, to je istinska pokornost i time se pravda naša uloga halife na zemlji. Poslanik kaže: „Teško onima koji prelaze granicu i koji su nepokorni a zaboravljaju svoju dunjalučku prolaznost“./Taberani, Tirmizi/.
Poniženje živi čitav muslimanski ummet jer vođe mu u svim životnim sferama zamijeniše cilj i sredstvo, a Poslanik kaže: „Teško onome ko je dunjaluk uzeo za vjeru, i onome koga požuda vodi i koga strast zabluđuje i ko svojim željama robuje“./Taberani, Tirmizi/.
O čovječe, ma gdje da si, i ma šta da radiš, svejedno jesi li u društvu visoko ili ne, halifa si Božiji na zemlji. Na Mahšeru ćemo svi, goli i bosi na istoj poljani pred Gospodarom svjetova okupljeni biti. Tada će svi poniženi tražiti svoje pravo i bit će im dato jer to je Dan pravde –Jevmu – l- hak. A oni koji se ovdje ohole i hvališu, koji svoju moć pokazuju i nepravedno postupaju, i koji su spram obaveze preuzete nemarni i koji granice prekoračuju i dunjaluk ispred ahireta stavljaju, koje požuda i strast vodi, oni će osjetiti srdžbu Božiju.
Milostivi, ove prve uputi a ponizene zasiti. Amin.
Propisi naše vjere, donose red u čovjekov život. A red na zemlji je najveca pokornost Bogu. Smiraj duše se imanom postiže a poštivanjem granice između halala i harama, red se u životu uspostavlja. Neurednim životom živi onaj koji propise vjere krši. Kad čovjek ne klanja, on remeti red u svemiru jer iskače iz zakona Božijeg po kojem sve Allaha slavi, pa i ptice na grani, i drvece i lisce i vjetar kad puse. Kad uzima haram, on narušava red, jer tuđe svojim smatra i tako nered u svojoj duši i nered u društvu nastanjuje. Kad se u organizam unosi ono što je zabranjeno, čovjek opet neredu korača jer time, od Gospodara zabranjenim, razum svoj pomućuje i zdravlje uništava.
Propisi naše vjere donose red u porodicu. Vjera nas uči šta su čije dužnosti i insistira na poštivanju međusobnom.
Ako roditelji ne izvršavaju svoje dužnosti, nered je, a i ako djeca ne ispunjavaju svoje obaveze, opet je nered. Nekom je učenjaku iz Semerkanda došao neki čovjek i požalio se: „Sin me udario i nanio mi povredu“. Učenjak se začudi: Subhanallah, zar sin da udari oca“? Čovjek odgovori: „Jeste, udario me i povrijedio“. „A da li si ga poučio ponašanju i dao mu znanje“? „Nisam“, odgovori čovjek. „Da li si ga poučio Kur’anu i propisima vjere“?, upita učenjak. „Nisam“, odgovori čovjek. Nered u ovoj porodici kao i u svakoj, nastao je zbog odsustva kucnog odgoja, znanja i poštivanja propisa vjere.
Kroz hidžru koju smo proteklih dana obilježavali, vidjeli smo da propisi naše vjere uređuju društvo. Osnovna poruka je da je hidžra bila uvod i prvi korak uspostave društva u kojem će svi biti sretni, zadovoljni, u kojem će se poštivati propisi, i ti propisi će biti za sve jednaki a oni dolaze iz izvora vjere, od Allaha i Poslanika Njegova. Čovjeku je zadaća da propise vjere živi, afirmiše ih i tako usrećuje i sebe i druge, na ne nasilan nacin. Ne poštivati te propise, prelaziti granicu između halala i harama, ili propise selektivno živjeti, to se zove nered, a nered, Islamu i muslimanima nije svojstven. Danas je tzv. Selektivni Muslimana koji uzimaju sto im pase a ostavljaju sto im ne prija milijardu i po i vise, a Mu´mina je malo, jako malo. A razlika je ogromna.
Čovjeku je data sloboda, pa on može i blagodat datu mu u negativnost pretvoriti. Stvorenje Božije, namjesnik Njegov na zemlji, može biti uzrok reda i napretka, a može uzrokovati i nered i propast.
Netom obilježena hidžra, poziva čovjeka da na zemlji uspostavlja red. Omogućeno je čovjeku da bude šejtanov i prijatelj i neprijatelj. Vehb ibn Munebbeh prenosi: „Allah dž.š., je naredio Iblisu da ode Poslaniku i da mu odgovori na sve što ga bude pitao. Poslanik ga je upitao: ‘Prokletniče, ko su tvoji prijatelji?’ Šejtan reče: ‘Nepravedan vladar, oholi bogataš, trgovac varalica, alkoholičar, smutljivac, bludnik, onaj koji se koristi imetkom siročeta, onaj koji ne vodi brigu o namazu, onaj koji ne daje zekat i onaj koji ima dugoročnu nadu pa odgađa tewbu i činjenje dobrih djela’. ‘Ko su ti neprijatelji’?, upitao je Poslanik. Prokletnik reče: ‘Ti si mi prvi neprijatelj, potom pravedan vladar, ponizan bogataš, iskreni trgovac, skrušen učenjak, vjernik milostiva srca, pokajnik, onaj koji se kloni harama, onaj koji vodi računa o čistoći, onaj ko misli o sadaki, te onaj koji se lijepo ophodi sa ljudima i ljudima koristi’.(Tenbihul- gafilin).
Pravila uspostavljena u Medini, s dolaskom Poslanika jasno su razdijelila prijatelje šejtanove od neprijatelja mu. Nepravdi nije bilo mjesta u medinskoj zajednici. Nije Poslanik, niti bilo ko iz njegove blizine imao bilo kakve privilegije u odnosu na druge. Nejednak odnos prema ljudima, uzrokuje nered. Hidžra uči da su svi pred zakonom isti i ona uspostavlja red.
I Poslanik, a i nasljednici mu na položaju, halife, nisu marili, kako se ko zove, iz koje je porodice i plemena jer nikom nije bilo dopušteno da bude oholi bogataš koji će se oglušiti o svoje obaveze i uskratiti radnicima i društvu, državi ono što im pripada kao sto je Zekat. Propisi, s hidžrom utemeljeni, donijeli su sigurnost malom, običnom čovjeku. Ti propisi su garantovali da će njegovo pravo biti zaštićeno i da će svako svoju obavezu morati ispuniti. Na čijoj smo mi strani, s kim prijateljujemo? Kakvi smo to mi baštinici hidžre i njenih poruka kad sa šejtanom prijateljujemo?
Poslanik nas je jasno podučio: „Ko nas vara, ne pripada nama“. Šejtanov je prijatelj onaj koji vara, a Poslanik posebno ističe, trgovca varalicu. Šetajući pijacom Poslanik je ukorio čovjeka koji prodaje okvašenu pšenicu kako bi bila teža i zabranio mu da to čini.
Hidžra uči da je briga o čovjeku na prvom mjestu i da se mora ustati protiv onih koji sa šejtanom prijateljuju i čovjekovo dostojanstvo gaze. Hidzra nas uci da je covjekov zivot svet i svetiji od same casne nam Kabe.
U Medini su ashabi, sve što su alkohola imali u podrumima prolili i rijeke su tada kako se prenosi tekle, jer je došla naredba, došao je propis kojim se red u životu, porodici i društvu uspostavlja. Mi smo baštinici hidžre i poruka njenih. Pozivamo se na Poslanika i ashabe, ali naše riječi bivaju djelom našim demantovane. Šejtanu je prijatelj onaj ko sa npr. svinjetinom i lazima i ogovaranjem i klevetom i oholoscu itd. druguje kao što mu je prijatelj i smutljivac i bludnik i izjelica jetimova imetka i za namaz nemarni i onaj koji u dug život uzdajući se, činjenje dobra odgađa.
Hidžru smo obilježili. Bili bismo istinski baštinici njenih poruka kad bi propisi vjere uredili naše živote a poruke hidžre bile obilježje po kojem nas prepoznaju. Dok to ne bude, mi ćemo umjesto istinski sljedbenici Poslanika, pripadati skupini koja sa neprijateljem Poslanikovim i vjernika druguje, koji su potlaceni u svijetu i ciji se glas ne cuje.
Uzvišeni Bože, pomozi nas da šejtanu nikad prijatelji ne budemo. Amin!