Smisao Zivota

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
28 Muharrem – 1436.H./21 Novembar 2014.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Smisao Zivota

hutbaSlava i zahvala pripadaju jedino Allahu dž.š. Gospodaru svih svijetova, njega hvalimo od njega pomoć i uputu tražimo. Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda a.s. na njegovu porodicu i ashabe. Neka je spas na sve nas i na sve one koji slijede Muhammeda a.s. do Sudnjega dana. Neka je Allahov rahmet na sve bosanske uzorite šehide.

Postovani dzemate,

Danas je 28. Muharrem 1436. h.g. Skoro smo obilježili početak ove hidžretske nove godine a ne tako davno obilježili smo i 10. Muharrem – Dan ašure. Prisjetili smo se hidžre i izvukli pouke iz nje, zaključili smo da brzo vrijeme prolazi, sve češće slušamo uzvike zar je već taj datum, zar je već kraj godine, kako ovo vrijeme brzo prolazi…!
Zbog toga želim da sebe i vas podsjetim na suru Asr-vrijeme i da pokušamo dokučiti smisao našeg života na ovome svijetu. Jer oduvijek su ljudi a naročito mislioci i filozofi postavlajli sebi pitanja: ko sam, kuda idem, kakav sam, šta će biti poslije smrti. Takva pitanja i vjernik mora sebi postaviti i naći odgovor na njih, a odgovor će pronaći u Kur’anu!
Allah, dž.š. se kune vremenom u suri Asr pa kaže: Tako Mi vremena! Doista su svi ljudi na gubitku, osim onih koji vjeruju, rade dobra djela i preporucuju jedni drugima istinu i strpljivost.
Islam je vjera „srednjeg puta“, puta koji vodi dobru i na ovom i na budućem svijetu. Islam nas uči da vrednujemo i jedan i drugi život, čovjek je stvoren od duše i tijela. Duša ima svoje potreba a i tijelo ima svoje potrebe i veoma je bitno uravnotežiti te potrebe.
Čovjek na ovom svijetu živi svoje vrijeme svoj Asr i sam bira svoj izbor u vrednovanju potreba duše i tijela. Sadržaj sure Asr nas podučava da se istinsko i neprolazno dobro može postići iskrenom vjerom u Allaha dž.š. činjenjem dobra te zalaganjem za istinu i ustrajnost bez koje se ništa ne može postići. Onaj ko se ne nađe u ovim nabrojanim vrijednostima Allah dž.š. se kune vremenom da će propasti. Zato je veoma bitno da iskoristimo svoje vrijeme svoj Asr kojeg živimo, kao što nas i Muhammed a.s. savjetuje: Iskoristi pet stvari prije drugih pet: mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromaštva, slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti!
Život je Božiji dar. Stvoreni smo da bi bili iskušani ko će od nas bolje postupati. Temeljni smisao života jeste pokornost Bogu, moralan život, sljeđenje istine, provođenje pravde, dostizanje dobrote, iskazivanje milosti i samilosti.
Puni smisao života postižemo ukoliko ga ispunimo snažnom vjerom, strpljivošću, ustrajnošću, dobronamjernošću, učenjem i saznavanjem, poštenim radom, plemenitim ponašanjem i lijepim govorom. Naš život će biti ljepši ako se klonemo besposlica, bestidnih djela, ružnog govora, lošeg postupanja prema drugima…takav život ispunjava čovjekovo srce i dušu, donosi mu unutarnji mir i beskrajnu radost.
Čovjek umjesto ovih i svih drugih univerzalnih vrijednosti može odabrati da svoj ovozemaljski život provede, kako se to u Kur’anu kaže u „igri i zabavi“, može udovoljavati svojim prohtjevima i strastima, neodgovorno se ponašati, misliti samo na sebe i svoje trenutne potrebe, biti uskogrudan, nepošten, grub, osoran, bezobziran, nezasit. Može se odavati porocima i svjesno uživati u grijehu. Međutim, to nije SMISAO ŽIVOTA i takav život ne donosi duhovno zadovoljstv, mir i sreću. Naprotiv, unižava čovjekovo dostojanstvo i vodi ga gubitku i na ovom i na budućem svijetu.
Dakle, cjeli život treba da nam bude priprema za vječnost, koja će uslijediti nakon naše smrti. Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun – svi smo mi Allahovi i Njemu se vraćamo. Naš život ne bi imao smisla ukoliko bi se završio sa smrću, zato umiranje nije kraj života već je to prelazak iz prolaznosti u vječnost, to je ponovno rađanje.
Kada ne bi postojala vječnost u takmičenju crva i čovjeka, crv bi bio pobjednik! Sve što je živo umire Allahovom voljom u času suđenom. Dat ćemo onome koji želi nagradu na ovome svijetu, a dat ćemo onome koji želi nagradu i na onome svijetu i sigurno ćemo zahvalne nagraditi. (Alu ‘Imran, 145.)
Draga braćo, sigurno ste i vi „izgubili“ neku dragu osobu i prirodno je da ste osjetili tugu, međutim lakše se podnosi smrt drage osobe ukoliko se čvrsto vjeruje u budući svijet i ukoliko se razumje smisao života na ovome svijetu.
Zamislite koliko su ashabi voljeli Muhammeda a.s, međutim Allahovom odredbom 12. Rebiul-evela 11.h.g. u 63. god. života preselio je na ahiret. Vijest o smrti Poslanika a.s. teško je pogodila ashabe. Neki od njih nisu mogli prihvatiti činjenicu da više među njima nema Božijeg poslanika, međutim kada je Ebu Bekr izišao pred ashabe i nakon što je citirao ajet:
„Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi. (Alu Imran 144.), onaj ko je obožavao Muhammeda neka zna da je Muhammed mrtav a onaj ko je obožavao Allaha neka zna da je Allah vječno živ!
”Život moga ummeta je između 60 i 70 godina”, veli Muhammed a.s.
Naravno, iskustvo nas uči da ima i onih koji žive dosta kraće, ali i onih koji zađu u duboku starost. Ipak, na kraju ćemo se složiti da je gornji hadis istinit i da je prosječan broj godina koje ljudi dožive negdje između 60 i 70.
Kada ulema tumači ovaj hadis, oni uglavnom dijele ljudski vijek na tri etape ili tri perioda života od koji svaki zauzima po 20 godina.
Prvih 20 godina nam, uglavnom, prođe u igri, zabavi i nestašlucima koji su karakteristični za tu životnu dob. U tim godinama ni sami sebe ne shvatamo ozbiljno pa to ne možemo očekivati ni od drugih.
U sljedećih 20 godina sazrijevamo, postajemo ozbiljniji, zasnivamo porodicu, završavamo školovanje, tragamo za poslom – kratko kazano, kućimo se. Sa 40 godina nastupa doba potpune ljudske zrelosti (Muhammed a.s. je primio prvu Objavu u 40. godini) ali i počinje posljednja etapa u našem životu. Dakako, i neumorni šejtan sve više upetljava svoje prste pa čovjeka uvjerava kako je za njega već kasno i stalno mu ponavlja: Tvoje vrijeme je prošlo! Star si ti da bi nešto mogao promijeniti! Kad nisi dosad išao na džumu, nemaš ni sada fajde! Sjeti se samo šta si sve u životu radio – nema za tebe tobe!… To su šejtanove finte koje mu vrlo često prolaze.
Ako od tih prosječnih 60 odbijemo prvih 20 godina koje prolete a da ih nismo ni svjesni, i ako od preostalih 40 i kusur godina odbijemo vrijeme koje provedemo u spavanju, odlascima i dolascima s posla, ispijanju kahvi, vožnji automobila i drugim uobičajenim životnim aktivnostima, sasvim je opravdano da se zapitamo koliko nam, onda, vremena ostaje za našeg Gospodara, odnosno, koliko vremena ćemo moći posvetiti Allahu dž.š.? rekli bismo, vrlo malo.
Međutim, naš Gospodar nas je stvorio i On nas najbolje poznaje, pa nam je u obavezu stavio tamam onoliko koliko možemo podnijeti i nije nam propisao ništa što je nemoguće činiti. Tačnije, propisao nam je pet stvari koje moramo čuvati: 1. Izgovarati šehadet može svaka osoba bez ikakvih poteškoća, 2. pet puta dnevno se osvježiti čistom vodom i izdvojiti po desetak minuta po jednom vaktu može svaka osoba, 3. postiti mjesec dana može svaka osoba a onima kojima to zdravlje ili druga okolnost ne dopuštaju, nude se drugi načini rješavanja te obaveze, 4. zekat može dati svaka osoba koja ima dovoljno imetka – onaj ko nema nije ni dužan, 5. obaviti hadž jednom u životu može svaka osoba koja ima tu mogućnost – onaj ko nema, opet, nije ni obavezan.
Dakle, gdje je ta teškoća o kojoj govorimo? Nema je, naravno. S druge strane, sve ove obaveze koje, kako rekosmo, nisu teške – šehadet, namaz, post, zekat i hadž – sve to ne treba Allahu nego nama i jedini koji, na kraju, od toga mogu i hoće imati koristi smo mi sami.
Ipak, Allah dž.š. je toliko dobar i milostiv te nam daje mogućnost da cijeli svoj život pretvorimo u stalni ibadet baš kao što nam daje mogućnost da iz kiselog limuna napravimo slasnu limunadu. Kako, onda, biti u stalnom ibadetu i kako stalno služiti Bogu pored svih silnih obaveza i briga koje su nam za vratom?
Muhammed a.s. nas uči da je čovjek koji radi i privrjeđuje da bi prehranio svoju porodicu u ibadetu; čovjek koji se stara o svojim roditeljima je u ibadetu; čovjek koji odgaja svoje dijete je u ibadetu; u ibadetu je i onaj ko ode na dženazu, obiđe bolesnika, nahrani siromaha, ugosti gosta, brine se o jetimu, pomaže nevoljniku; u ibadetu je čak i onaj koji sretne drugog čovjeka nasmijana lica i vedre ćehre.
Mi bismo u današnjem vaktu ovome komotno mogli dodati i slijedeće: u ibadetu je i onaj ko ide u školu ili studira; u ibadetu je onaj ko proizvodi zdravu i kvalitetnu prirodnu hranu i obrađuje zemlju; u ibadetu je onaj ko koristi internet u pozitivne svrhe; u ibadetu je onaj ko poštuje saobraćajne propise…itd.
Dakle, ibadet je sve ono što je hairli i korisno. Budimo svjesni toga! Ne možemo svi biti bogati, poznati, ugledni ili učeni, ali svi možemo biti dobri, a čim smo dobri, stalno smo u ibadetu. Na taj način profitiramo jer smo od brzog i pretrpanog života, odnosno od kiselog limuna napravili ukusnu limunadu.
Allahu moj, milost Tvoju molim; ne prepuštaj me samom sebi nikoloko je treptaj oka i u svemu popravi stanje moje. Nema Boga osim Tebe! ( Ebu davud i Ahmed) Amin!!!