Zelja nam je…

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen – 04 Redzep –  1441.H. / 28 Februar 2020.g. – Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Neka je sva Slava i Hvala Allahu dz.s. Stvoritelju Uzvisenom, Gospodaru svih svjetova. Onome koji nas nejakim stvara, a onda nam u mladosti nasoj snagu daje, a koju nam opet u starosti nasoj oduzima, nebi li smo na vlastitom primjeru shvatili, da ce sve na nebesima i na zemlji proci i da ce na kraju ostati samo On – Allah dz.s. Gospodar Vjecni i Plemeniti. Neka su mir, spas i blagoslov na Njegovog posljednjeg Poslanika, Muhameda sina Abdulahovog, na njegovu casnu porodicu, na njegove ashabe. I neka su mir i spas na sve vjernike sa istinom u srcu i djelu do Dana Sudnjega. Gospodaru moj, rasiri prsa moja, olaksaj zadatak moj, odrijesi uzao sa jezika mog, da bi razumjeli govor moj. Amin.

Postovani dzemate,

Poslanik je rekao: „Redžeb je Allahov mjesec, Ša‘ban mjesec Božijeg poslanika, a Ramazan mjesec Ummeta“/Džamiu-sagir/. Ovim nam ujedno najvaljujem vec uskoro nadolazeci mjesec mubarek Ramazan. Naime, danas je vec 4 Redzep. 

Riječ „Redžeb“ znači veličanstven. Ovaj mjesec ima izuzetno mjesto među mjesecima i jedan je od četiri u kojima jeratovanje zabranjeno. Mufessiri kažu: „Nagrada za dobro djelo u ovom mjesecu učinjeno je znatno veća nego u drugo vrijeme, a razumije se i kazna za grijeh je u ovom mjesecu žešća“. Kada su Poslanika upitali: „Zbog čega se Redžeb naziva Allahov mjesec“? Poslanik je odgovorio: „To je zato što je Redžeb mjesec, u kojem Allah dž.š. mnogo prašta“.

Ibrahim a.s. je učio ovu dovu  pomenutu u Kur’anu:  “Gospodaru naš, pošalji im Poslanika jednog od njih koji će im čitati Tvoje ajete, podučavati ih Knjizi i mudrosti i oplemenjivati ih. Zaista si Ti jak i mudar.” (Sura Bekare, ajet 130)

U noći koju mi označavamo imenom “Lejletu-l-Regaib” ili Noć želja, doživljavajući je simbolično kao noć začeća posljednjeg Božijeg Poslanika a.s. Allah dž.š. se odazvao dovi Ibrahima a.s. i poslao Poslanika iz arapskog naroda, koji će im ajete kazivati i kojeg treba slijediti. Muhammed a.s. je dakle ispunjenje dove našeg praoca Ibrahim a.s. 

Prva noć, sinosnja, uoči petka u mjesecu Redžebu, dakle, je ona u kojoj je hazreti Amina osjetila plod u svome stomaku. 

Tako je Poslanik Muhammed a.s. čovječanstvu došao, poslan je, kako bi jednom zauvijek začetu ideju monoteizma, kako bi Adem pejgamberu objavljeno, i svim poslanicima objavljivano LA ILAHE ILLELLAH, dobilo svoju konačnu verziju, kroz jasno zacrtan i određen put koji vodi uspjehu i ostvarenju želja, kako pojedinca tako i zajednice, ummeta.

Želje će ispuniti vjernici, oni će postići ono što žele, kazuje nam Svevišnji na početku sure „Vjernici“. Vjernicima je garancija njihova uspjeha, njihovo ponašanje. Zahvaljujući odgoju koji je na temeljima vjere nastao, vjernici će postići ono što žele i uspjeti na oba svijeta.

Bez namaza nema uspjeha. On nas na ovom svijetu odgaja, od grijeha udaljava i štiti i grijehe briše. U kaburu je zaštita od azaba, a na ahiretu je garancija našeg ulaska na mjesto vječnog spasa i dospijeća do izvora džennetskih. Vjernik klanja, jer bez tog djela nema ispunjenja želje.

Nema uspjeha ako se vrijeme gubi na istraživanje tuđih mahana i bavi tuđim problemima. Sretan je i blago onom ko je svjestan svojih propusta, pa nema vremena baviti se tuđim, govorio je Poslanik. Kako ostvariti želju i uspjeti na ovom svijetu, ako se vrijeme umjesto u činjenje dobra, troši u uhođenje i ogovaranje drugih, ako se dangubi u beskonačnom kritikovanju, bez želje za bilo kakvom akcijom i dobrim djelom. Kako uspjeti i ostvariti želju na ahiretu, te se spasa vječnog dograbiti ako se otkrivanjem tuđih sramota i istraživanjem mahana drugog bavimo? Kako će Allah sakriti naše, kojih neosporno ima, ako mi ne sakrivamo tuđe mahane i propuste? Vjernik izbjegava ono što ga se ne tiče na putu ostvarenja svoje želje.

Draga braco, poslusajte ovaj kratki govor.: „Znajte da je spas i mir na Mahšeru za one koji ovdje, sada, razmišljaju o tom Danu i koji se boje Allaha, za one koji se klonu nevjerstva i griješenja i koji daju prednost vječnom nad svijetom prolaznim. To su oni koji ne robuju prohtjevima i strastima svojim.

Onaj ko blagodat života dunjalučkog potroši u nepravdi i zlu, ostat će praznih ruku i mnogo će se kajati. Danas ste, o ljudi, vi na mjestu vaših prethodnika, a sumnje nema, na vaše mjesto će doći neki drugi ljudi. Vi vidite da oni što su otišli, ne vraćaju se, i znate da ćete i sami biti naslijeđeni. Htjeli vi to ili ne, doći ćete pred posjednika svega, Allaha dž.š. Svaki dan gledate kako ljudi odlaze, ispraćate ih, u kabur ih spuštate gdje ostaju potpuno sami.

Koliko li su ta bića koja su gorčinu smrti kušali ovisna o milosti Božijoj, koliko li pouke nose za one koji pouku znaju uzeti. Krenuli su u svijet kojeg ne poznaju, rastali se od svojih voljenih, probudili se iz sna nemara, iz prolaznog života. Ali sada je kasno, oni više nemaju mogućnost za popravak. Živjeli su u blagodatima i ljepotama, a sada je crna i hladna zemlja njihov jastuk. Ne mogu se okoristiti imetkom koji su iza sebe ostavili. Sva njihova nadanja usmjerena su na dobra djela koja su učinili, pa čak i ona najmanja. Zar nećete uzeti pouku i o njihovom stanju razmisliti“.  Ovo je, braćo, posljednji govor kojeg je halifa Omer ibn Abdulaziz održao, a na Ahiret je preselio u četrdesetoj godini života.

Primiti nagradu, može samo onaj čija je ruka otvorena. Da bi primio od Gospodara svjetova nagradu neizmjernu, moraš ruku otvorenom držati, a to znači od dodijeljenog ti, dijeliti. Dijeljenje i sadaka, na ovom svijetu ti spas i sigurnost omogućavaju, a tek na ahiretu, sadaka i na Božijem putu dijeljenje, bit će adekvatno vrijednovano i nagrađeno. Želja ti je da primiš od Darovatelja neizmjeran dar, džennetsku ljepotu i užitak. Tada znaj da vjernik ZEKAT dijeli i SADAKU u granicama svojih mogućnosti svakodnevno, potrebitim usmjerava.

Sreća na ovom svijetu i ispunjenje želje, da se ta sreća dokuči, vodi kroz harmoničan i skladan brak te stamenu i čvrstu porodicu. Vjernik, na tragu Kur’anskih i Poslanikovih poruka, živeći ih, nastoji sačuvati svoju čednost i čistoću i čini sve kako da iz skladne, zdrave, sigurne sredine, koja se porodica zove, iznikne, izraste novi koristan član zajednice koji će stazom uspjeha ići i boriti se na svakom mjestu da Allahova riječ, odnosno univerzalna moralna vrijednost bude poštovana i uvažavana. Vjernik, želi li ispunjenju svojih želja svjedočiti, živi čedno, čisto i moralno jer VJERA je AHLAK.

Nekim je ljudima želja biti poznat, popularan i biti na položaju na ovome svijetu. To je primamljivo, ali ispunjenje te želje može biti i usmjerenje krivim putem, ako se ne uspije odgovoriti preuzetoj obavezi i ne bude sposobno, emanet preuzeti nositi. Zbog prolaznog užitka, dunjalučke slave, izgubit će se vječnost. Zato vjernik o povjerenim emanetima i preuzetim obavezama vodi brigu i bdije nad njima.

Dakle, kaze Allah u suri VJERNICI: „Oni koji ponizno klanjaju i tuđim se stvarima i problemima ne bave, dijele sadaku i zekat ispunjavaju, moralno žive i preuzete obaveze dostojno nose. Oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti“. /Mu’minun, 10,11./.

Braco, s dolaskom Poslanika, dolaze i dzamije. Dzamije koje NAS grade. Dzamije kao mjesto okupljanja. U našoj, bosanskoj tradiciji Islama, dzamija od vajkada imala je i ima poseban znacaj i biti njen clan je poseban dar. Ispunjenje čovjekovih želja na dunjaluku i želje ahiretske, bez džamije nije moguće. U džamiji učimo klanjati, ona nas namazu zove. U džamiji učimo šta su nam prioriteti, kako bi stazom Pejgamberovom koračali. Džamija nam svojim nurom a i svjedok će nam biti, snažno poručuje da naš opstanak i njena sigurnost zavise od toga koliko smo svjesni da moramo stalno bdjeti nad vlastitim uzdizanjem i od poroka i mahana se oslobađati. Ko ovdje ima vremena baviti se sramotom svog komšije i brata i likovati nad njegovim porokom i belajem, nije ga dzamija odgojila.

U džamiji učimo o prirodi dunjaluka, njegovoj varljivoj, prolaznoj naravi i ahiretskoj vječnosti. Iz džamije izlazimo naučeni i odgojeni da od prolaznog dijelimo i tako se međusobno pomažući, snažimo. Ovdje, na minberu je stajao Poslanik kad je sljedbenicima svojim govorio: „Zakleću vam se, da niko neće dijeliti, a da mu Allah neće imetak umnožiti, i da niko neće škrtariti, a da mu Allah neće siromaštvo produbiti“.

Želju za organiziranom i jakom zajednicom, Poslanik je ostvario sa ljudima koji su u džamiji odgajani. U njoj su se odgajali, i u njoj u velikane stasavali, veliki Hulefairašidini. Ebu Bekr, je odlučnost u džamiji stekao, Omer r.a. pravednost u džamiji usvojio, Osman r.a. pobožnost iz džamije ponio, Alija r.a. pronicljivost, znanje i hrabrost, ovdje, u džamiji je stekao. Džamiji i njenim porukama zahvaljujući, ti velikani naše povijesti su preuzete obaveze i emanete savjesno nosili i ispunjavali.

Danas, naš ummet, mi, imamo velike, ukrašene, pozlaćene džamije i imamo ljude koji nisu dostojni ni sposobni nositi preuzete i ponuđene im zajedničke poslove i odgovornosti. 

Oni idu u te džamije ali iz džamija ne izlaze bolji. Oni ne nose džamiju sa sobom. Nije džamija izgrađena u njihovim srcima. Nije život njihov prožet porukom džamije.

Nama su rusili dzamije. Nije moguće muslimanu srušiti džamiju. Moguće je srušiti zgradu koja se džamijom zove, a džamija nije zid i kupola, nije džamija mihrab i munara, džamija je način života. Svako mjesto na zemlji je džamija i abdesthana jer je: „Zemlja učinjena džamijom i čistom“. 

U ovaj današnji dan, petak, dan nakon Regaibske noci, začnimo ideju džamije u našim životima i gradimo svoj život na temeljima poruka koje iz džamije izlaze, a ne gradimo samo džamije reda radi.

Uzvišeni Bože, pomozi nam, da se uvijek i svugdje džamijski ponašamo. Amin! Noć želja i začeća bijaše sinoć. Neka naša neizmjerna želja da se na Danu konačnog Suda spasimo u nama začne i duboko u naše srce usadi odlučnost da putem pravim idemo, onim kojim je išao Poslanik i ashabi mu. Amin!