Ustrajno u nove pobjede/Jesu li nam obredi primljeni

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
14 Muharrem – 1436.H./07 Novembar 2014.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

hutbaUstrajno u nove pobjede/Jesu li nam obredi primljeni

Neizmjerna hvala pripada Allahu koji nas je stvorio, dušu u nas udahnuo i koji dobro voli i za njega obilno nagrađuje. Salavat i selam neka su na Poslanika milosti koji voli svoj ummet i koji će se za njega zauzimati na Sudnjem danu. Salavat i selam neka je na njegovu porodicu, na ashabe, tabiine, šehide i sve Allahove dobre robove.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Hvala Allahu, iza nas je jedan, slobodno ću kazati, dosta težak i mučan period. Iza nas je puno toga. Iza nas su 45 sedmična okupljanja – džume u ovoj kalendarskoj godini u kojima smo se viđali, međusobno pitali za zdravlje i kroz hutbe pokušali sebi krčiti put ka boljem i jasnijem sutra.
Za nama je ostao i mubarek Ramazan sa svim svojim čarima kao i hadž sa svojom velikom simbolikom.
U našem ibadetskom kalendaru postoje dani u kojima postoje posebne obaveze. Takvi su dani i bajrama. Za nama su i dva bajrama koji nas uvijek nekako smekšaju i zbliže. U tim danima postoji poseban ibadet, Bajram namaz. Znajući da u kategorizaciji djela u šeriatu ovaj posebni godišnji namaz ne spada u stroge obaveze, možemo zaključiti da je ovom namazu cilj džemat. Cilj mu je naše okupljanje. Cilj je da na bajram, okupljeni oko namaza bajramskog, svjedočimo naše jedinstvo, privrženost džematu, te da se podsjetimo na naše svakodnevne obaveze u vjeri. Te svakodnevne obaveze su stvarna, istinska vjera i oni koji su u svakodnevnici svojoj na Poslanikovu tragu, mu’mini su.
Medjutim, naša okupljanja oko bajrama i drugih u kalendaru nam zajedničkih datuma, nisu dovoljna da bi Allahovo zadovoljstvo postigli. Zadovoljstvu Božijem se korača tako što se s imenom Njegovim na počinak ide i svaki dan novi započinje a između buđenja i počinka, dan se borbom dunjaluckom i za Ahiret ispuni. Mu’min je onaj ko Allahove naredbe živi i nastoji što više činiti dobro, te biti koristan drugima i zajednici.
Abdullah ibn Amr ibn As prenosi: „Poslanik nam je govorio: „Ukazujte počast mojim ashabima i činite im dobro. Vjerujte u Allaha i potvrđujte moje poslanstvo. Vjerujte u istinitost onoga s čime sam od Allaha došao, slijedite to i prakticirajte. Poslije ashaba, najbolja je ona generacija koja dolazi poslije njih. Oni vjeruju u mene i slijede Allahovu naredbu, a nisu me vidjeli. Poslije njih će biti generacija koja ih slijedi i koji će vjerovati u mene. Poslije njih će doći naraštaji koji neće voditi brigu o namazu i slijedit će svoje prohtjeve. Oni će ostaviti ono što sam im naredio a slijedit će i prakticirati ono što sam im zabranio. Krnjit će vjeru svojim prohtjevima i željama i pokazivat će se ljudima svojim djelima. Zaklinjat će se, a da to od njih niko ne traži. Svjedočit će iako njihovo svjedočenje nikom ne treba. Kada im se nešto povjeri, oni će povjerenje izigrati. Govorit će i lagati, govorit će a riječi i djela im se neće slagati. Od njih će biti uzdignuto znanje i blagost, a zavladat će neznanje i nemoral. Nestat će stida između njih i povjerenja, a proširit će se laž, prevara, neposlušnost roditeljima, škrtost, pohlepa, zavist, zinaluk, loše ponašanje, hrđav komšiluk i ljudi će iz vjere izlijetati kao što izlijeće strelica odapeta iz luka. Smak svijeta će doći onda kada na zemlji budu najgori ljudi. Ako želite da nastanjujete Džennet i uživate njegovu blagodat, onda se čvrsto pridržavajte sunneta i budite u zajednici-dzematu. Dobro se čuvajte novotarija jer je svaka novotarija zabluda.
Ko ostavi pokornost, napusti zajednicu-dzemat, zanemari Božije naredbe i bude radio suprotno Allahovim propisima, susrest će se sa Allahom koji će biti srdit na njega i koji će ga uvest u Džehennem“./Tenbihul gafilin/.
Iz svakog ibadeta, obreda svakog, čovjek bi trebao izaći drugačiji, bolji. Iza svakog iskušenja, morao bi biti zreliji u vjeri i na Božijem putu čvršći. Okupiti se na bajram ili u velikom hadžskom džematu a živjeti u društvu u kojem postoji sve negativno u prethodnom hadisu nabrojano, znači i džamiju i mjesta hadžska imati za svjedoka protiv sebe. Dolazio si na mjesto, bio si na bajramu, gdje si opomenu mogao uzeti, gdje si svoj korak Pravom putu mogao usmjeriti a ostao si isti. Nama je, na žalost, bajramski namaz cilj a zaboravljamo da je taj godišnji namaz manje važan i manje obavezan od svakodnevnog sabaha. Cilj nam mora biti ahlak. Mora nam biti cilj da budemo mu’min, da budemo čovjek koji je moralom i marljivošću okićen i koji svojim ponašanjem plijeni i osvaja druge.
Naša uvažena ulema kaže: „Ko bude činio četiri stvari, a ne bude baš zbog činjenja tih stvari bolji, to znači da njegov obred primljen nije. Ko bude u borbi na Božijem putu a poslije toga ne poveća činjenje dobra, znak je to da mu njegovo ratovanje, borba na Božijem putu nije primljena. Ko bude postio Ramazan a ne popravi se, znak je to da mu post nije primljen. Ko obavi hadždž a ne promijeni se, znak je to da mu hadždž nije primljen a ko se razboli, pa ozdravi a ne bude bolji, to je znak da mu grijesi nisu oprošteni“.
Na pocetku smo godine hidžretske. S nama u društvu i dalje živi, nepovjerenje, laž, prevara, neposlušnost, neodgovornost. S nama i dalje živi škrtost, pohlepa, zavidnost. Svjedočimo svakodnevno lošem ponašanju ljudi i komšiluku hrđavom. Ostavili smo ono što Poslanik naređuje, a prigrlili smo ono što nam zabranjuje. Prohtjevi i strast su nam vodič a djela dobra činimo samo kako bi se istakli među ljudima. Ni prisustvo bajramu, ni kurban, ni hadždž, ni Ramazan, ne mijenjaju nas. Jesu li nam obredi primljeni?
Kad obrede završite, opet Allaha budite svjesni, a da bi Stvoritelja svjesni bili i od grijeha se udaljili, ne zaboravimo da je to moguće samo ako znamo da osim bajramskog postoje i drugi važniji namazi, dnevni. Ne smijemo smetnuti s uma da je vjeri cilj da gradimo društvo kakvo su najbolji između nas s Poslanikom gradili. Cilj vjere su ispunili ashabi, oni su i poslije obreda vjeru živjeli.
Hasan el Basri kaže: „Čovjek mora znati četvero, djela koja čini dokaz su njemu u prilog. Iskreno oslanjanje na Allaha oslobađa ga ovisnosti o ljudima. Sabur upotpunjuje njegovo djelo jer u dobru ustrajava i samo iskrenošću i predanošću stiče nagradu od Stvoritelj“.
Naravno, još uvijek pamtimo slike majskih poplava i klizišta koje su, barem nakratko, izbrisale sve druge probleme, probudile najdublja osjećanja ljudskosti i pokazale našu veličinu i spremnost da pomognemo nevoljnicima. Sjećamo se živo i rudarske tragedije u Raspotočju. Iza nas je puno drugih padova i uspona koje pamtimo i koji su obilježili protekle sedmice i mjesece.
Sve to je prošlost od koje se ne živi, kako neki vole kazati. Jasno, prošlost ima svoje pouke i poruke i valja nam ih navakat usvojiti kako bismo spremno krenuli dalje u nove početke. Jedan od takvih početaka je i nova hidžretska godina koja je pred nama. Bitan je to momenat u životu svakog vjernika. Da bismo krenuli dalje, neophodno je da analiziramo prošlost. Vjernik je osoba koja neprestano svodi račun sa sobom, koriguje se i preispitiva. Vjernik se kroz svoju prošlost, pa i svoje pogreške i padove, odgaja i traži put ka budućnosti. Vjernik se neizostavno konsultuje i sa temeljnim vrelom svoje vjere – Časnim Kur’anom.
Razmišljajući o tome šta bi mogla biti najpodesnija poruka ove i svake druge hidžre, svakog drugog početka, a konsultirajući kur’ansku uputu, zakačio sam se za poruku 112.ajeta sure Hud za koju je Muhammed a.s. kazao da ga je, zbog njene sadržine i snažnih vjerničkih i životnih poruka obijelila. Jedan od razloga tome leži upravo u spomenutom ajetu u kome se jasno poručuje: ”A ti ustraj (u vjeri) onako kako ti je i naređeno!”.
Kad spominjem ustrajnost, vrijedi podsjetiti i na to da je Aiša r.a. upitala Muhammeda a.s. koje je djelo Allahu najdraže, pa joj je odgovorio: ”Ono koje se ustrajno čini, makar bilo malo i neznatno!”.
Šta znači ustrajati onako kako je naređeno? Šta je to ustvari naređeno? Na ovo pitanje se može odgovoriti na više načina i dosta opširno. Ipak, pokušaću dati kraći odgovor i to u kontekstu onoga o čemu sam govorio na početku ove hutbe. Krenuću obrnutim redom.
Kao muslimanima, naređeno nam je da uspone i padove doživljavamo kao Allahovu odredbu ali i da značajan dio ”krivice” tražimo prvenstveno u sebi samima. Pad, neuspjeh, kliziste ili iskušenje bilo koje vrste vjernika nipošto neće oslabiti i pokolebati. Naprotiv, takvi momenti biće shvaćeni kao jasan signal da nas naš Gospodar voli i da na taj način testira snagu naše vjere i predanosti. S druge strane, uspjeh vjernika neće dovesti u situaciju da ”gubi glavu” i ponaša se nadmeno. To će mu samo biti signal Allahove blagodarnosti na kojoj treba biti zahvalan i skroman.
Dalje, naređeno nam je da u slučaju tragedija, poput Raspotočja i poplava, na svaki mogući način priskočimo u pomoć i pomognemo unesrećenima. Šta više, vjernik je dužan pomoći drugome kad god to situacija i okolnosti traže. Međusobno potpomaganje i saradnja vjernika je pitanje i tema koja u načelima naše vjere zauzima vrlo visoko mjesto i nije je potrebno posebno doticati. Dakle, vrijeme iskušenja, nepogoda, tragedija i kataklizmi ali i vrijeme blagostanja su vremena međusobnog razumijevanja i pomaganja. Konačno, Muhammed a.s. je tražio da se lijepo i na human način postupa čak i sa životinjama i drvecem i prirodom opcenito
Naređeno nam je da svoje blagdane, prvenstveno bajrame, iskoristimo za dodatno zbližavanje i zbijanje safova. Ne priliči vjerniku i ne može se dovesti u kontekst islama bajramovanje kakvom nerijetko svjedočimo kod nas Bošnjaka, posebno omladine, uz obilje harama i sadržaja koji su našom vjerom zabranjeni i mimo bajrama. Upravo kroz bajrame mi zapravo možemo drugima odaslati najljepšu sliku vjere islama i nas muslimana a to ćemo učiniti blagošću, ljubaznošću i praktikovanjem islamskih načela koja se odnose na blagdane i vrijeme veselja.
Isti slučaj je i sa Ramazanom i hadžom. Nisu to puki obredi u kojima gladujemo ili trošimo novce i snagu kako bismo ih se riješili. Ramazan i hadž dvije su velike, možda i najveće škole islama koje nas uče da se najprije suočimo sa sobom a onda i da što bolje shvatimo i upoznamo druge. To je put koji nam je naređen.
U suri Bekare tematizirajući hadždž, Allah dž.š. opominje: „Kada završite obrede, opet spominjite Allaha, kao što pretke svoje spominjete, i još više Ga spominjite“. /Bekare,200./ Dakle, hadz kao i svaki drugi ibadet, treba da nas ucini boljim.
Konačno, i u svakodnevnim životnim situacijama naređeno nam je kako da se ponašamo. Vjernik mora poštovati činjenicu da postoje ljudi koji razmišljaju drugačije. Vjernik mora poštovati činjenicu da postoje ljudi koji po određenim društvenim pitanjima imaju bolja i kvalitetnija rješenja.
Vjernik nikada sebi ne smije dozvoliti da gradi svoj uspjeh degradirajući i kaljajući čast i ugled drugih. Muhammed a.s. djelovao je po direktnom nadahnuću. Ipak, nikada nije bio svojeglav i uvijek je rado saslušao druge i nerijetko uvažio mišljenja koja su se razlikovala od njegovog. Nijedan uspjeh nije uspjeh ako je njegova cijena kaljanje časti drugih ljudi. I narod je kazao: ”Kada kuješ svoju sreću, ne udaraj druge po prstima”.
Da rezimiram: Najbolji promotor islama nije onaj ko želi da uspije po svaku cijenu niti onaj koji se zanosi svojim uspjehom, znanjem i karijerom ili polozajem, zanemarujući pri tome druge, makar pri tome uredno izvršavao sve islamske šarte.
Najbolji promotor islama je onaj koji svojim riječima i djelima neće naštetiti drugome, ko god da je u pitanju, onaj koji će svojim ponašanjem i djelima govoriti o sebi i svojoj vjeri te onaj koji će koristiti svaku ukazanu priliku da pomogne drugome.
To je vjera koja nam je naređena. To je vjera na kojoj moramo ustrajati. A Allahova pomoć na tom putu zasigurno neće izostati.
Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim sveobuhvatnosti naše vjere i daj da djela naša budu potvrda da Si nam obrede naše ukabulio. Amin! Bože, daj da samo Tebi služimo, da svoju vjeru volimo i po njoj živimo, AMIN!