Opomeni se smrcu

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen – 03  Dzumade -l- uhra – 1440.H. /08 Februar 2019.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Neka je sva Slava i Hvala Allahu dz.s. Stvoritelju Uzvisenom, Gospodaru svih svjetova. Onome koji nas nejakim stvara, a onda nam u mladosti nasoj snagu daje, a koju nam opet u starosti nasoj oduzima, nebi li smo na vlastitom primjeru shvatili, da ce sve na nebesima i zemlji proci i da ce na kraju ostati samo On – Allah dz.s. Gospodar Vjecni i Plemeniti. Neka su mir, spas i blagoslov na Njegovog posljednjeg Poslanika i Vjerovjesnika, Muhameda sina Abdulahovog, na njegovu casnu porodicu, na njegove ashabe. I neka su mir i spas na sve vjernike sa istinom u srcu i djelu do Dana Sudnjega. Gospodaru moj, rasiri prsa moja, olaksaj zadatak moj, odrijesi uzao sa jezika mog, da bi razumjeli govor moj. Amin.

Postovane dzematlije,

U jednoj predaji se veli da je u Musaovu narodu bio neki čovjek koji je porodicu i sebe prehranjivao loveći ribu. Jednoga dana u njegovu mrežu uplete se velika riba kojoj se on silno obradova. Reče: „Odnesoh ovu ribu na pijacu. Prodat ću je, a za dobijeni novac ću djeci kupiti ono što im je najpotrebnije“. Na putu do pijace susrete ga mjesni policijski zapovijednik i upita ga: „Hoćeš li mi prodati tu ribu“? Čovjek u sebi razmisli: „Ako li mu kažem da ću je prodati, on će insistirati na vrlo niskoj cijeni“. Rukovođen takvim mislima reče: „Neću prodati ribu“. Zapovijednik se rasrdi, žestokom batinom udari čovjeka, oduze mu ribu ne plativši za nju ništa. Ribar se požali Allahu dž.š. riječima: „Moj Bože! Stvorio si me siromašnog i slabog, a njega snažnog i osornog. Daj Bože da svoje pravo namirim od njega na ovom svijetu, jer nemam strpljenja čekati to svoje pravo na onom svijetu“. Zapovijednik policijski donese ribu kući, dade ženi i ona je ispeče. Kad je stavi pred njega da jede, emerom Božijim, riba otvori usta i ugrize ga za prst. Od tog ugriza prst mu se zarazi i poče ga mnogo boljeti.

Ode ljekaru a on ne imade drugog izlaza nego mu prst amputirati. Bol nije prestajao pa mu sutradan amputira šaku. I dalje ga je boljelo pa mu amputiraše podlakticu. Zaboljega i nadlaktica a on tada zavapi Stvoritelju svjetova: „Molim Te Bože, odkloni od mene ovo što me je snašlo“. Potom on utonu u san i u snu vidje čovjeka koji mu govori: „O jadniče, dokle ćeš sebi odsijecati udove, idi i udovolji onome od koga si uze oribu“. Sam sebi nakon što se probudi reče: „Ja sam onu ribu silom oduzeo a udarcem čovjeku nanio bol. Ta riba me je ugrizla“. Zaputi se da nađe ribara i kad ga nađe zatraži oprost, darova mu nešto novca i iskreno se pokaja za svoj postupak. Ribar time bijaše zadovoljan. Zapovijednika ruka odmah prestade boljeti. Tu noć mirno je spavao jer se iskreno pokajao i okanio se ružnih djela. Bog Uzvišeni tada objavi Musau: „O Musa, tako Mi Moje Moći, Slave i Veličine da ovaj zapovijednik nije zadovoljio onog čovjeka kojem je nepravdu učinio, Ja bih ga žestoko kažnjavao do kraja života“. /Savjeti vlastima – Imami Gazali/

Nije se stanje ovog nasilnika, griješnika, samovoljnika, promijenilo dok on nije promijenio sebe. Kad je shvatio da je nepravdu učinio i kad se za to nedjelo pokajao, oštećenog zadovoljio, Allah dž.š. je promijenio njegovo stanje. Učinio mu je život sretnim a njega zadovoljnim.

Allah dž.š. nama poručuje, da On Uzvišeni neće promijeniti ničije stanje, nijednog naroda dok taj narod, dok taj neko ne promijeni svoj odnos prema Allahu. Neće Allah mijenjati ničije stanje dok čovjek ne promijeni sam sebe.  Koliko je oštećenih, obespravljenih i unesrećenih u našem drustvu i Ummetu?

Džaba nam je vapiti za srećom i zadovoljstvom dok se svi mi ne promijenimo. Džaba nam je sve dok mi sami ne shvatimo da i sreća i zadovoljstvo stanuju u nama, u našoj spremnosti da donesemo odluku i da se mijenjamo, da se od grijeha, nepravde i nasilja udaljimo.

Mnogo je žrtve za Islam i njegovu slobodu podneseno. Šehidskih nišana u nasoj zemlji je samo Allah zna koliko, a samo On zna i koliko je mezarova šehidskih na kojima nikad neće biti nišan postavljen sirem svijeta. Nagrada šehidska je ništa drugo do Džennet, i to onaj dio koji se Firdewsom zove.

Hazreti Aiša r.a. je pitala Poslanika: „Poslaniče Božiji, da li će iko postići nagradu šehidsku a da nije umro šehidskom smrću“?

Poslanik je rekao: „Da, onaj koji se svaki dan sjeti smrti. Taj će imati nagradu kao što je ima šehid i imat će njegovu džennetsku deredžu“. Poslanik je još rekao: „Mnogo se opominjite smrću, jer takva opomena briše grijehe i umanjuje ljubav prema ovom svijetu u srcima ljudskim“. Pitali su Poslanika: „Ko je najrazboritiji čovjek“? Poslanik je rekao: „Onaj ko se najviše opominje smrću i onaj ko se za nju najviše priprema. Takvome pripada počast i ovog i onog svijeta“.

Kakvoj nagradi se nadaju oni u društvu – zajednici, pa cak i dzematu svakom, kakvoj nagradi se nadaju oni kojima je sijanje smutnje i nereda i nasilja navika.

Kakvoj nagradi se nadaju oni koji starijma odmazu, mladjima ne pomazu, a drugima stalno podmecu.

Čemu se nadaju kad znaju da između onog prema kome je učinjena nepravda i Allaha dž.š. nema zastora. Njihova i dova i kletva, direktno Stvoritelju bivaju uzdignute i kod Njega Svevišnjeg primljene.

Vjernik zna da smrt ne stavlja tačku na priču koja se zove čovjek. Vjernik vjeruje da poslije nje slijedi proživljenje i vječnost. Slijedi, ili vječno uživanje ili Džehennem. Smrt je promjena stanja. Život se nastavlja, jer duša je vječna a smrt je samo od tijela razdvoji i na putu do vječnog smještaja u berzahsku kuću uputi.

Svaki čovjek zna da će ga smrt lišiti očiju, ušiju, ruku, nogu, jezika. Lišit će ga porodice, roditelja, rođaka, prijatelja i poznanika. Smrt će ga lišiti, i to svaki čovjek zna, njegove kuće, imanja, svih vidova i oblika dunjalučkog bogatstva. Smrt čovjeka otrgne od Dunjaluka i u svijet drugačiji ga povede. Ukoliko se čovjek srcem vezao za dunjalučke ljepote, rastanak će mu biti težak, a ako je sve ovo ovdje prihvatao kao priliku da dođe do vječne sreće, smrt će mu biti vrata ka toj sreći i početak puta kojim u okrilje zadovoljstva Božijeg idu robovi Božiji iskreni.

Poslanik kaže: „Ljudi spavaju i kad umru, probude se“. Čovjeku, smrt otkriva ono što mu je do tad bilo nepoznato. Spoznat će tad čovjek važnost dobrih i pogubnost loših djela i tad će zbog svakog grijeha zažalit.

Vjerniku, dobročinitelju će se odmah nakon smrti ukazati širina ahiretska i imat će osjećaj kao da se oslobodio zatvorske ćelije i ušao u prostranu, nepreglednu bašču punu svakovrsnih plodova.

Allah dž.š. smrt u sto šestom ajetu sure Maide naziva „MUSIBETOM“, nesrećom, a ona je to jer sa sobom donosi tegobe i izazove koji ni jednog čovjeka neće mimoići.

Donosi agoniju smrtnog trenutka koja ni Poslanika, Miljenika Božijeg nije zaobišla. Aiša r.a. kazuje: „Na samrti je pored Poslanika bila posuda s vodom. U nju je zamakao svoju mubarek ruku, zatim se potirao po licu i govorio:’Nema boga osim Allaha! Doista je smrt teška muka’! Jednom je nakon što se tom vodom po licu potrao, podigao ruku i počeo ashabima govoriti sve dok mu ruka nije klonula, a on ispustio svoju mubarek dušu“./Buhari/. Aiša r.a. također kazuje: „Allahov poslanik je umro u mom krilu, pa nakon njegove smrtne muke ničije ne podcjenjujem i ne negiram“./Buhari/.

Da čovjeka ne čeka nikakva druga prijetnja, do ove smrtne, i ona bi mu bila dovoljna da mu zagorča život, pomuti radost i natjera ga da se okani nemara i zaborava, te da se preda razmišljanju o sebi, svom odlasku s ovog svijeta i da se posveti, ozbiljno posveti, pripremi za taj odlazak. Mudrost jedna kaže: „Smrt je tvoja nesreća u tuđoj ruci za koju nikada ne znaš kad će se na tebe sručiti“.

Susret sa melekom smrti čeka svakog čovjeka. Taj susret će biti stvarna nesreća  griješnicima i nevjernicima. S vjernicima će Azrail postupati blago. Evo potvrde tome. Imam Ahmed prenosi od Bera ibn Aziba da je rekao: „S Poslanikom smo otišli na dženazu jednom ensariji. Kad je zakopan posjedali smo oko mezara pa nam je Poslanik rekao: ‘Zamolite Allaha da vas sačuva od kaburske kazne’. Zatim je nastavio: ‘Kada se vjerniku približi rastanak s ovim svijetom, s neba se spuste meleki svijetlih lica poput sunca, noseći sa sobom za njega džennetske ćefine. Sjedu nadomak njega kako bi ih on mogao vidjeti. Tada dođe Azrail, sjedne pored njegove glave i pozove: ‘O smirena dušo, izađi i u Allahov magfiret i rahmet uđi’.

Ona počne izlaziti lahko poput vode koja iz mješine curi. Zatim je uzme i u trenutku koji ni koliko treptaj oka ne traje, preda je melekima da je u džennetske ćefine stave. Oni se tada s njom počnu uzdizati. Ni pored jedne skupine meleka ne prođu a da ne budu upitani: ‘Kakav li je ovo divni miris’? Bude im odgovoreno: ‘To je miris tog i tog roba Božijeg’.  Kada do sedme nebeske sfere stignu, Allah dž.š. zapovijedi: ‘Ovoga roba Mog upišite u Illijjun, i vratite ga na zemlju, jer Ja sam ih od nje stvorio, u nju ću ih vratiti i iz nje ponovo izvesti’. Poslanik je dalje nastavio: ‘Duša će ponovo u tijelo biti vraćena, pa će doći dva meleka i pitati: ‘Ko je tvoj Gospodar? Koja je tvoja vjera? Ko je čovjek koji vam je poslan’? Kad na ova pitanja tačno odgovori, čut će se glas s nebesa: ‘Istinu je rekao Moj rob, obucite mu džennetsku odjeću i otvorite džennetsku kapiju’. Zatim će se pojaviti čovjek svijetla lica, lijepo odjeven i mirisa ugodnog i reći će: ‘Donosim ti radosnu vijest, ovo je dan koji ti je obećan’. Umrli će upitati: ‘Ko si ti’? Dobit će odgovor:’ Ja sam tvoja dobra djela’. Umrli će povikati: ‘Gospodaru, požuri sa Sudnjim danom’.

Poslanik je nastavio kazivati, a mi smo ga tu, pokraj kabura pomno slušali. Rekao je: „Kada se nevjerniku približi smrt, s nebesa  se spuste meleki crnih lica, nose sa sobom kostrijetno sukno i sjedu blizu umirućeg da ih on vidi. Zatim dođe Azrail i povikne: ‘O zla dušo, izađi i u Allahovu srdžbu i gnjev Njegov uđi’!

Duša se  tad tom čovjeku po tijelu čitavom raspe pa tek onda počne izlaziti s takvom mukom kao što bi se vuna iz trnja vadila. Kad je uzme odmah je preda melekima koji je u tako strijetno sukno zamotaju a iz nje se širi neugodan miris.

Kad se počnu s njom uzdizati, sve skupine meleka pitaju: ‘Kakav je ovo odvratan miris’? Bude im odgovoreno:’To je umro taj i taj čovjek’. Kada do sedme nebeske sfere stignu i kada zatraže da se vrata otvore, ona će pred tom dušom zatvorena ostati a Allah dž.š. će reći: ‘Ovog roba Mog zapišite u Sidždžinu i zatim će ta duša biti bačena na zemlju’. Poslanik je tada proučio ajet: „A onaj ko bude smatrao da Allahu ima ravnog, bit će kao onaj koji je s neba pao, i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj koga je vjetar u daleki predio odnio“./Hadždž,31./.

Zatim je Poslanik rekao: ‘I ova duša će biti vraćena u tijelo i neće znati ni na jedno pitanje odgovoriti pa će joj se pojaviti čovjek ružan i ružno odjeven i reći: ‘Donosim ti tužnu vijest, ovo je dan kojim je nevjernicima i griješnicima prijećeno’. Umrli će upitati: ‘A ko si ti’? ‘Ja sam tvoja ružna djela’,reći će mu se. Umrli će povikati: ‘Gospodaru, ne želim na Sudnji dan ići“.

U čije ruke će tvoja duša biti predana, u ruke meleka milosti ili u ruke meleka kazne? Tim pitanjem vjernik je svaki dan opsjednut jer zna da smrt nije kraj i u stalnom je strahu od neizvjesnosti koja ga čeka. Ebu Hurejre r.a. se na smrti rasplakao i prisutnima rekao: „Tako mi Boga, ne plačem zbog tuge za Dunjalukom, niti što se s vama rastajem, već se bojim kakva će mi od Gospodara najava doći, za Džennet ili Džehennem“. Nijedna duša neće izaći dok ne čudne jednu od ove dvije rečenice koje će Azrail reći. Nekima će biti rečeno: „Teško tebi od vatre, Allahov neprijatelju’, a nekima će melek smrti reći: ‘Raduj se Džennetu, Allahov prijatelju“.

Šta će meni biti rečeno u tom neizbježnom trenutku??????

Opomenimo se braćo smrću i o njoj često razmišljajmo! Tako ćemo na pravi put sebe usmjeriti a naše drustvo – dzemat učiniti naprednim i sretnim, a sebi ćemo obezbijediti istu onu nagradu koju Allah dž.š. šehidima dariva.

Uzvišeni Bože, uputi nas onim putem na kojem ćemo džennetske ćefine zaslužiti i koji će nas voditi otvorenim vratima Tvoje milosti. Amin