O Hadzdzu

Islamska zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
– 26. Zu-l-Ka’de 1433.H. / 12. oktobar 2012.g. – Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic –
O Hadzdzu

Neka je hvala Allahu subhanehu ve te’ala koji je svjetlom Svoje knjige osvijetlio tamu dunjalučkog mraka, koji je s njom uputio zalutala srca, pa ih učinio spokojnim i smirenim u dušama iskrenih vjernika. Neka je najbolji salavat i selam na onoga koji je poslat kao milost svim svjetovima, čije su riječi i djela naš uzor na ovoj prolaznosti. Neka je mir i spas na njegovu časnu porodicu i ashabe radijallahu anhum, ali i na sve one koji koračaju njihovim putem, žive islam i upućuju druge ka uputi sve do Sudnjeg dana.

Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik!
Allah, dž.š., je u Kur’anu rekao:
“…Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti; a onaj koji neće da vjeruje – pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome.” (Alu Imran, 97)
Muhammed, a.s. je rekao:
„Islam se temelji na ovih pet stvari: Vjerovanju da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, klanjanju namaza, davanju zekata, obavljanju hadždža i postu mjeseca ramazana.”
Poštovani dzemate !
Proteklih dana širom Bosne i Hercegovine a i dijaspore u nasim dzematina, priređivane su hadžijske ili ikrar dove našoj braći i sestrama koje su ove godine planirali obaviti zadnji islamski šart – hadždž, i evo vec ovih dana se naleze na putu ka svetim mjestima.
Ovakvi događaji pobuđuju u nama želju da i mi, poput naše braće i sestara, budućih hadžija, budemo priređivači ovakvih manifestacija koje prethode kretanju na najznačajnije ovodunjalučko putovanje – putovanje plemenitoj Ka’bi prema kojoj se svi u namazu okrećemo i koja je prostorni i duhovni orijentir u našim vjerničkim životima.
Nije mala stvar u životu vjernika doživjeti priliku za obavljanje hadždža. Pogotovo kada znamo da put do Ka’be vodi preko četiri osnovne dužnosti koje prethode ovoj.
Mi svi znamo da se islam kao vjera sastoji iz pet osnovnih temelja ili stubova. Ove stubove islama ili osnovne islamske dužnosti možemo posmatrati i kao etape ili stanice kroz koje moramo proći.
Prva etapa ili stanica je da srcem i riječima prihvatimo i priznamo Boga i priznamo da je Muhammed, a.s., Božiji Poslanik. Bez vjere – sehadeta nema potrebe za ostalim dužnostima.
Kada prihvatimo Allaha kao Stvoritelja svega postojećeg, tu svoju vjeru dokazujemo i potvrđujemo prvo namazom. Namaz je glavni stub vjere. Prihvatanje namaza je druga etapa ili stanica kroz koju prolazimo. Padanjem na sedždu pokazujemo Božiju svemoć a vlastitu nemoć. Vjera je, inače, nevidljiva. Ona se krije u našim srcima i drugi ljudi je ne mogu uočiti ili vidjeti. Klanjanjem namaza mi se, kao vjernici počinjemo uočavati i već se vidimo, postojimo, ima nas. Drugi nas prepoznaju kao vjernike i muslimane.
Treća etapa ili stanica je post mjeseca ramazana. Vjernik koji praktikuje namaz i post je, kao musliman, stasit i vidljiv i niko nema pravo posumnjati u njegovu vjeru. Mnogi ne mogu podnijeti teret ova dva ibadeta i na putu samopotvrđivanja kao vjernika odustaju. Samo iskreni izdrže i njima to nije teško. Namaz i post, inače, spadaju u kategoriju tjelesnih ibadeta.
Četvrta etapa ili stanica kroz koju kao vjernici i muslimani moramo proći jeste zekat. To je materijalni ibadet. U današnjem vremenu sveopće pohlepe za materijalnim stvarima mnogi padaju baš na ovom ibadetu. Oni koji uspiju stići do ove četvrte faze ili stanice i koji u njoj polože ispit kao da već vide Ka’bu. Samo joj trebaju htjeti prići.
Dolazak do Ka’be je peta etapa ili stanica. Kada dođemo do Ka’be možemo reći da smo se kao vjernici realizirali. Stigli smo do glavnog cilja u našim vjerničkim životima. Tamo nas čeka oprost od grijeha i postajemo duhovno čisti kao od majke rođeni.
Oni koji imaju sredstava i koji su u životu bili iskreni u praktikovanju nabrojanih ibadeta ne čekaju dugo. Brzo se odlučuju za najvažnije putovanje. Vjera ih je naučila da je život kratak i da se može prekinuti bilo kada. Ne odgađaju najvažnije putovanje u nedogled.
Oni koji imaju sredstava a ne planiraju hadždž, ili koji se pravdaju da nemaju sredstava a imaju hektare i hektare zemlje, ogromne kuće i vikendice, auta i, čak, planove za svoje unuke, neka znaju da sa ostalim njihovim ibadetima nešto nije u redu. Da su iskreno prihvatili vjeru u Boga i da su iskreno obavezne ibadete činili ne bi imali dileme hoće li ili neće hadždž obavljati.
Nemoraju se i nesmiju se bojati da oni moraju cuvati hadzdz. Kaze, kako cu na hadzdz, kad poslije moram klanjati svaki namaz, kad nesmijem vise popiti. Ne, pogresno razmisljanje. Predpostavlja se da ce tebe i treba i sigurno ako je u ime Allaha ucinjenj, da tebe Hadzdz cuva, da te ona sjecanja koja se samo tamo na svetim mjestima mogu dozivjeti, da te ona odvracaju od zlih i hrdzavih djela, da te ona atmosfera jedinstvenosti muslimana podsjeca na obavljanje namaza itd.
Oni koje, uistinu, Bog nije stvorio imućnima nisu ni dužni i ne trebaju osjećati odgovornost. Njima je dovoljan iskren nijet a Boga Sveznajućeg ne možemo prevariti da li smo mogli ili nismo posjetiti Njegovu kuću.
Potrebno je naglasiti da ukoliko se čovjek sprema za hadždž pa se razboli ili umre slanje bedela njemu daje status hadžije, kao da je lično obavio hadždž.
Neki čovjek se obratio Allahovome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Moja sestra se zavjetovala da će obaviti hadždž, a zatim je umrla.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “šta misliš da je tvoja sestra nekom nešto ostala dužna, bi li se ti za nju odužio?” “Bih,” reče on. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaza: “Oduži se i Allahu, On je najpreči da Mu se oduži dug.”
Buhari, 11/507. “O zavjetovanju i zakletvama.” Nesai, 5/116. “O hadždžu” Hadis prenosi Abdullah b. Abbas, r. anhuma.
Vidite, reklismo da namaz i post spadaju u tjelesne ibadete, a zekat u materijalne. Dok, Hadždž je vrhunac ibadeta, pored ostalog i zato što zahtijeva i tjelesni i materijalni angažman i napor, pa je i nagrada za ispravno obavljen hadždž srazmjerna uloženom trudu – oprost grijeha.
Zbog toga Allahov poslanik Muhammed, a.s., kaže: „Ko obavi hadž i u toku nošnje ihrama ne bude imao odnos sa ženom, niti ružne riječi izgovarao, vratit će se sa hadža oproštenih grijeha kao na dan kada ga je majka rodila.” (Buhari, Muslim).
Dakle, vjernicima koji su iskreno i ispravno obavili hadždž daje se šansa za novi početak – početak kvalitetnijeg života, srca čistog i neopterećenog ranije stečenim grijesima, a nema čovjeka bez grijeha.
Šta za vjernika ima značajnije od prolaska kroz život sa što manje grijeha? Ko od nas ne bi svim srcem želio da se oslobodi odgovornosti za sve ružno što smo učinili u svojim životima? Neki bi dali bogastvo da se oslobode odgovornosti pred ljudima za djela koja su uradili protekli mjesec ili godinu. Zamislite koliko je vrijedno da se čovjek pred Bogom oslobodi odgovornosti za djela koja je radio cijeli život!??
Naravno ovdje se ne govori o zlim djelima prema ostalim ljudima. I to ako Allah hoce oprostit ce. Ali, to i dalje ostaje izmedju njega i tog brata ili skupinu njih prema kojima je zgrijesio, ogovarajuci ih, ili ih potvarajuci nepravedno itd.
Kod nas se na hadžije posebno gleda. Opravdano se smatra da hadžija ne smije ni javno ni tajno griješiti pri povratku sa hadždža. Smatra se da mora čuvati svoj hadždž, a i hadzdz njega. Narod je po tom pitanju u pravu. Prljanje srca velikim grijesima, naročito javno, nakon što je jedanput u potpunosti očišćeno je neshvatljivo i nema opravdanje.
Međutim, narod ko’ narod, ljudi ko ljudi, od drugih bi tražili bezgrješnost a sebi bi sve dopustili i oprostili. Ako poštenje i vjera trebaju krasiti hadžiju trebaju krasiti i one koji nisu otišli na hadždž.
U jednom hadisu Božijeg poslanika Muhammed, a.s., se kaže: “Hadžija i onaj ko obavlja umru su Allahovi gosti, pa kada Ga mole, udovolji im i oprosti.” (Nesai)
Sve naše hadžije vjerovatno će iskoristiti tu priliku i doviti i moliti Svevišnjeg Boga prvo za vlastito dobro ali i za naše dobro – svoje braće koji ove godine nisu Allahovi gosti, ali koji svojim životima, u ovom dijelu svijeta, slijedimo Božiju uputu i praksu Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Velika je stvar kada musliman za drugog muslimana čini dovu.
Kaze kako u medjuljudskim odnosima covjek netreba da bude sebican, tako isto Poslanik postice vjernike da nebudu sebicni u svojim dovama. Da dovivsi Allahu, moleci za sebe, svoje porodice, svoju rodbinu, komsije, covjek takodjer dovi -moli i za ostale muslimane, dzematlije, znane i neznane.
I kaze, kad takav jedan zamoli Allaha za drugog brata muslimana, ima jedan melek kojeg je Allah zaduzio za samo jedno i jedino, da na takve dove uzvikuje AMIN I TEBI. Vidis, covjece kad nisi sebican i molis i za druge, onda i sami melek uzvikuje Amin i tebi robe.
Mi, koji ostajemo ovdje, prihvatimo se iskrenije i odlučnije svoje vjere, ne doživljavajmo vjeru i njene propise kao teret, uspostavimo bolje odnose sa onima s kojima živimo i činimo pokajanje za grijehe koje smo činili.
Zamolimo i mi Uzvišenog Boga da našim ovogodisnjim hadzijama, budućim Allahovim gostima, olakša put, da im se njihove dove prime, hadždž ukabuli, i da se čisti od grijeha hajirli vrate svojim kućama. AMIN
Proglas reisu-l-uleme povodom sto godina genocida nad muslimanima Plava i Gusinja
Reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić povodom sto godina zločina nad muslimanima Bošnjacima i Albancima Plava i Gusinja uputio je javni proglas sljedećeg sadržaja:
– Tačno prije jednog stoljeća, za vrijeme Prvog balkanskog rata 1912. – 1913. godine, nad muslimanima plavsko-gusinjskog kraja počinjen je genocid od strane crnogorske kraljevske vojske. Prema raspoloživim podacima tada je na najbrutalniji način pobijeno preko hiljadu muslimana, Bošnjaka i Albanaca, svih starosnih dobi, a pokršteno je 12.500 muslimana, te raseljeno više hiljada.
Obzirom na dužnost borbe protiv zlostavljanja i ubijanja nevinih ljudi, obavezu iskazivanja poštovanja prema žrtvama i nužnost čuvanja sjećanja na žrtve kako se ljudskom rodu takvi sramni događaji nigdje više ne bi ponovili, a povodom sto godina od sprovođenja sistematskog plana istrebljenja muslimana Bošnjaka i Albanaca na području Crne Gore, objavljujem proglas:
U ime Boga Milostivog Samilosnog! Neka je salavat i selam na sve Božije vjerovjesnike i neka je rahmet na sve nevine žrtve genocida (šehide).
1. Izražavam suosjećanje sa porodicama i potomcima žrtava muslimana Bošnjaka i Albanaca na području Plava i Gusinja;
2. Osuđujem genocid, ubistva, pokrštavanje i progon muslimana Bošnjaka i Albanaca na području Plava i Gusinja u koji su bili involvirani tadašnji državni organi Crne Gore;
3. Pozivam imame – hatibe u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji, Sandžaku-Srbiji, Crnoj Gori i bošnjačkoj dijaspori da, u petak 12. oktobra 2012. godine, na džuma-namazu podsjete džematlije na ovaj gnusni i nekažnjeni zločinu i poruče Fatihu pred duše plavsko-gusinjskih šehida;
4. Podržavam nastojanja da se o stradanju muslimana, Bošnjaka i Albanaca, Plava i Gusinja predoče sve historijske činjenice, istraže i rasvijetle svi događaji i akteri i prestane sa ignoriranjem zločina i vrijeđanjem porodica žrtava. Jer istina je lijek za ljudsko društvo; prihvatanje istine, suočavanje s istinom i nedostojnim posljedicama ispravan je put za uspostavljanje povjerenja i saradnje različitih članova društva;
5. Pružam podršku organizatorima komemorativnog skup u New Yorku, najavljenog za 13. oktobar 2012. godine, koji organiziraju Bošnjaci i Albanci iz Plava i Gusinja, potomci žrtava genocida, kako bi odali poštovanje žrtvama;
6. Ohrabrujem potomke žrtava, kako u njihovom zavičaju tako i one u dijaspori, da ne zaborave stradanje svojih predaka zbog imena i pripadnosti islamu i ne zaborave svoj zavičaj;
7. Vjerujem da se prošlost ne može promijeniti ali, kao odgovorni ljudi, možemo utjecati da nam bude bolja budućnost. Stoga, sjećajući se žrtava genocida i moleći Uzvišenog Boga, dž. š., da im podari Džennet a njihovim porodicama sabur, pozivam sve Bošnjake muslimane da se ujedine u borbi protiv ponavljanja genocida nad našim narodom, što znači da se svaki Bošnjak musliman mora brinuti o drugom Bošnjaku muslimanu. Bošnjaci muslimani ne smiju ostavljati dugove svojim potomcima koje će morati plaćati genocidom;
8. Poručujem našim susjedima da smo mi za istinu, pravdu, mir i pomirenje te da suživot i tolerancija nemaju alternativu;
9. Pozivam slobodne i hrabre ljude da se ne boje istine i da ne bježe od pravde i da svi zajedno radimo za mir i pomirenje na sreću i zadovoljstvo svih;
10. Učim dovu Uzvišenom Allahu dž. š. da porodicama dadne sabur, da zločincima osigura pravo na kaznu, te da svim ljudima dobre volje podari snažnu volju za istinu, pravdu, mir i pomirenje. Amin!

Reisu-l-ulema
Dr. Mustafa Cerić