Život kao pješčani sat

Piše: Amir Durmić

Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Mudra riječ je izgubljena stvar vjernika. Gdje kod da je pronađe, on je najpreči da je i uzme.” [1]

Nakon govora Uzvišenog Allaha i govora Njegovih poslanika na čelu s Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, sigurno je da niko nikada nije govorio mudrije, pametnije i pronicljivije od ashaba, radijallahu anhum. Njihove mudre izreke koje bi izgovorili u trenu, prvo bi bile upamćene, a zatim i zabilježene i prenesene, da bi nadolazeće generacije vjernika o njima razmišljale i iz njih pouke uzimale. Jedan iz plejade naših svijetlih uzora koje svim srcem volimo i nastojimo koračati njihovim stopama, a koji su svojim mudrostima i veličanstvenim mislima ispunili tradicionalnu islamsku literaturu, svakako je i Alija, radijallahu anhu. O vrlinama i vrijednostima ovog plemenitog ashaba može se govoriti mnogo. Jedne prilike Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obratio mu se riječima:

”O Alija, zar nisi zadovoljan da mi budeš ono što je Harun bio Musau, alejhis-selam, osim što nakon mene nema poslanika?”[2], a u drugom hadisu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, javno je posvjedočio da Alija, radijallahu anhu, voli Allaha i Njegovog Poslanika, a i da Allah i Njegov Poslanik vole njega.[3] Samo ova dva hadisa i više su nego dovoljna da potvrde visoko mjesto koje je ovaj ashab zauzeo kod Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pored toga, u vjerodostojnom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je njemu i još devetorici ashaba zagarantirao Džennet.[4]

Jedna od mnogobrojnih mudrosti koje je izgovorio ovaj velikan i heroj ummeta, a koja nosi velike pouke i poruke, jesu i njegove sljedeće riječi: ”Ovaj svijet putuje odlazeći, a ahiret se kreće dolazeći, a i jedan i drugi imaju svoje sinove. Vi budite sinovi ahireta i nemojte biti sinovi svijeta ovoga, jer danas su samo djela za koja se račun ne polaže, a sutra je obračun bez mogućnosti da se čine djela.” [5]

Dunjaluk odlazi, a ahiret dolazi

Svako od nas na različite načine može razmišljati o prolaznosti vlastitog života pa i o prolaznosti svega čime je okružen. Između ostalog, svoj život možemo posmatrati i kao pješčani sat. Zrnca pijeska u gornjem dijelu sata predstavljaju sate, dane, mjesece i godine koje polahko ali sigurno nepovratno istječu u donji dio sata koji možemo nazvati i grobljem naše prošlosti na kojem su zauvijek pokopani dani i godine naših prohujalih života. Kao što svaki pješčani sat radi na isti način, prelaskom pijeska s gornjeg u donji dio, isto tako i životni vijek svakog čovjeka po istom principu nezaustavljivo prolazi i zauvijek nestaje. Tehnički gledano, razlika je samo u količini pijeska koja je stavljena u pješčani sat, odnosno u dužini života koju nam je podario Uzvišeni Stvoritelj, a koja je svakome od nas apsolutna nepoznanica. Svako zrnce pijeska predstavlja dio nas, odnosno našeg tijela i duše koja se osipa i gubi. Onog trenutka kada i zadnje zrnce istekne, naš život se gasi i duša napušta tijelo. Kao što svaka nova sekunda znači udaljavanje od ovosvjetskog života, isto tako svaki novi trenutak neminovno znači da smo bliži našoj smrti, a samim time i budućem svijetu, tj. ahiretu. O prolaznosti dunjaluka i približavanju ahireta možemo razmišljati i na još jedan nesvakidašnji način. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”…Melek Džibril je dubinu moga srca nadahnuo, da niko od vas neće umrijeti sve dok u potpunosti ne iscrpi (ne pojede) svoju nafaku…” [6]

Zamislimo naš život kao određenu količinu hrane koja stoji pred nama. Naša zadaća je da je za neko vrijeme pojedemo do posljednjeg zalogaja. Melek smrti nijednom čovjeku neće uzeti dušu sve dok ne pojede i zadnju mrvicu hrane sa svoje hrpe, a kao i kod primjera pješčanog sata, veličina te hrpe razlikuje se od čovjeka do čovjeka, i niko od ljudi ne zna kolika je ona u stvarnosti. U ovim trenucima neko guta svoje posljednje mrvice i zalogaje, a nečija hrpa je još uvijek pozamašna. Ali opet, jedno je neminovno – sa svakim pojedenim zalogajem bliži smo svome dunjalučkom kraju, a prvi zalogaj hrane koji smo pojeli, kao i prvi gutljaj vode koji smo popili nakon dolaska na ovaj svijet, nisu bili ništa drugo do početak našeg sumornog putovanja ka nestanku.

Sinovi dunjaluka i sinovi ahireta

Neki muslimani su kroz historiju islama pogrešno razumijevali preporuku da budu sinovi ahireta, a da ne budu sinovi dunjaluka. Smatrali su da to podrazumijeva odricanje od svih ovosvjetskih ukrasa i uživanja, te su se zbog svoje pogrešne interpretacije šerijatskih tekstova koji govore o skromnosti i asketizmu odricali svega što je na ovom svijetu ugodno i lijepo, namjerno se izlažući siromaštvu ili vrlo oskudnom životu, što ih je često dovodilo u jako nezahvalne, pa čak i ponižavajuće situacije. Recimo, nisu željeli imati nikakav imetak pa su prosili od ljudi, oblačili vrlo mizernu i grubu odjeću itd., sve s ciljem da pokažu kako im dunjaluk ne znači ništa, te da su njihove ambicije i težnje usmjerene ka ahiretu. Ovakvo razmišljanje svakako je pogrešno. U kontekstu nošenja lijepe i ugodne odjeće, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Uistinu Allah voli da se tragovi Njegove blagodati vide na Njegovom robu.”[7]

Isto tako, imam Šafija je o lijepoj odjeći u stihovima rekao:

Na odjeću svoju pazi, jer je odjeća

Ponos, čast i ukras svakog čovjeka

Iz ”skromnosti” nemoj dronjke nositi

Jer Allah dobro zna sve što kriješ u sebi

Tebi škoditi neće nova odjeća

Ako se Allaha bojiš i kloniš se zabrana

A pohabana odjeća, ti neće povećati

Ugled kod Allaha, grješnik vel’ki budeš li.[8]

A ko su onda ”sinovi dunjaluka”? Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Uistinu Allah mrzi svakog umišljenog i oholog čovjeka, koji se hvališe, šepuri i koji mnogo galami na pijaci. Preko noći je lešina, a preko dana magarac. Vrlo dobro poznaje sve što je vezano za ovaj svijet – dunjaluk, a potpuni je neznalica kada se radi o nečemu što je vezano za budući svijet – ahiret.” [9]

Ovaj hadis možda bolje od svih drugih demistificira notorne dunjalučare, odnosno vrstu ljudi za koje se može reći da su istinski sinovi dunjaluka. Vodeći se parametrima spomenutim u ovom hadisu, s lahkoćom ćemo među našim poznanicima, komšijama, kolegama, ili čak pripadnicima naše uže ili šire rodbine, a nažalost ponekad i u sebi samima, locirati i prepoznati one koji u potpunosti zaslužuju da se nazovu sinovima dunjaluka. Te osobe su ohole i uobražene, sklone su samohvali i bezgraničnom egoizmu, a galama im je glavno oružje u situacijama kada ostanu bez argumenata prilikom opravdavanja svoga spornog ponašanja ili pogrešnog vjerovanja. Za ostvarivanje ovosvjetskih koristi ne žale ni truda ni vremena, niti mnogo vode brigu o tome da li je imetak koji stječu halal ili haram porijekla. U bjesomučnoj utrci za materijalnim dobrima spremni su i na maksimalno samoizrabljivanje, koje je često potpuno bespotrebno i suvišno. Iako mnogi od njih imaju uredna mjesečna primanja i dovoljno imetka da ostatak života žive i više nego solidno, to ih ne sprečava da preko dana rade ”k’o magarci”, a nakon silnog umora navečer spavaju ”k’o zaklani”. Magarci – jer po danu stalno vuku, tegle i bespoštedno rade, a lešina – jer preko noći od silnoga umora, uz hropac i hrkanje, spavaju tako čvrsto da izgledaju poput mrtvaca. Novi dan za njih znači i novu potragu za bogatstvom i imetkom, i tako sve do kraja života. Ovakav životni tempo udaljava ih i od Allaha i od vlastite porodice, te gube i obitelj i prijatelje. O stvarima dunjaluka znaju gotovo sve, a o vjeri gotovo ništa. O njima je Uzvišeni Allah u prijevodu značenja rekao:

”Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.”[10]

Opisujući sinove dunjaluka, Hasan el-Basri, rahimehullah, rekao je:

”Tako mi Allaha, neki od njih (zaljubljenika u ovaj svijet) su u pogledu dunjaluka postali toliko profesionalni da će na svome noktu prevrnuti srebrenjak i odmah ti reći koliko je težak, međutim, u isto vrijeme taj isti čovjek ni namaz ne zna obaviti.” [11]

Ovakvi u svako doba dana i noći vrlo dobro znaju kako zaraditi novu marku, ili kako sačuvati onu već zarađenu, međutim, ako ih upitamo zašto u njihovim životima nema mjesta barem za farzove – stroge islamske dužnosti koje je obavezan izvršavati svaki musliman, sleći će ramenima i stereotipno zaključiti ”kako nemaju vremena” ili kako ”neko mora i raditi, i kako se ne mogu svi samo moliti Bogu”. Kako onda razlikovati sinove dunjaluka od sinova ahireta? Iako odgovor na ovo pitanje može biti opširan i detaljan, isto tako se na njega može dati veoma kratak odgovor. Naime, svako onaj ko zbog dunjaluka i imetka bude zapostavljao svoje obaveze prema Allahu i uz to bude činio ono što je Uzvišeni Allah strogo zabranio, takav bez sumnje spada u sinove dunjaluka. S druge strane, svako onaj ko se maksimalno bude trudio da izvršava ono što mu je Allah stavio u obavezu, a uz to se također bude trudio da se kloni Njegovih zabrana, bude se kajao zbog počinjenih grijeha i stalno od Allaha tražio oprosta, takav je uz Allahovu pomoć od sinova ahireta, bez obzira što uživa u mnogim ovosvjetskim ukrasima koje šerijat nije zabranio. Takvom neće škoditi imetak ni materijalna dobra koja posjeduje jer su mu ona samo sredstvo kojim se služi da na ovome svijetu živi lijepo i ugodno, te da njima pomaže Allahovu vjeru i siromašne. O takvome je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

”Divan li je lijep (halal) imetak u rukama dobrog čovjeka.” [12]

Danas djela bez obračuna, a sutra obračun bez djela

U kontekstu trećeg dijela mudrosti koju nam je ostavio Alija, radijallahu anhu, navodimo dva hadisa. Prvi se odnosi na činjenicu da ljudi na ovom svijetu mogu činiti šta im je volja, i da na dunjaluku ne mogu istinski biti niti nagrađeni niti kažnjeni zbog (ne)djela koja su učinili, već je konačni obračun uz nagradu ili kaznu za učinjeno rezerviran za ahiret. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:

”Došao je Džibril i rekao mi: Muhammede… i radi šta hoćeš, a prema onome što si radio bit ćeš nagrađen ili kažnjen…” [13]

A što se tiče činjenice da nakon smrti čovjeka očekuje samo obračun bez mogućnosti da učii ijedno dobro djelo, korisno je spomenuti sljedeći hadis: Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne prilike prošao pored jednog kabura i upitao ko je u njemu pokopan. Kada su mu odgovorili o kome se radi, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ”Dva rekata namaza bila bi mu draža od ostatka dunjaluka na kojem živite.” [14]

Biserje mudrosti koje nam u naslijeđe ostaviše naši ispravni prethodnici razasuto je svuda oko nas. Ono se uglavnom nalazi u klasičnoj islamskoj literaturi, a nalazimo ga i na jeziku naših uvaženih i cijenjenih učenjaka i daija koji nam ga besplatno nude. Ono ne košta ništa i jedva čeka da ga neko od nas pokupi. Ali to biserje nije dovoljno samo uzeti i onda ga pohraniti negdje duboko u seharu naših sjećanja, i svaki put kada ga nanovo čujemo zaključiti kako smo ga čuli stotinu puta. Tim biserjem treba se i okititi, te praktično u život sprovoditi ono što su nam preporučili i savjetovali oni koji su nas pretekli u dobru i bogobojaznosti. Tek tada će ono zablistati svojim punim sjajem i bez daha ostavljati sve one koji ga gledaju. U suprotnom, mudre izreke i savjeti koje smo negdje pokupili, sličiti će na skupocjenu bisernu ogrlicu bačenu na dno okeana, koju nikada niko iz mulja neće izvaditi, niti će ikada iko imati priliku diviti se njenoj izvanrednoj ljepoti, sjaju i zasljepljujućem blještavilu koje u nju svojom vještinom ugradiše njeni kreatori i nenadmašni majstori svog plemenitog i časnog zanata.

Iz knjige: ”Biseri sunneta u mozaiku vremena”.

[1] Ovo je vrlo poznat i među ljudima izrazito proširen hadis koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a bilježe ga Tirmizi, Sunen, br. 2687, Ibn Madže, Sunen, br. 4169, El-Kuda’i, Musned Šihab, 1/65, br. 52. Šejh Albani ga za ovaj hadis kaže da je izrazito slab. Vidjeti: Da’iful-džami’a, br. 4301, Dai’fu Sunen Ibn Madže, br. 912.

[2] Buhari, Sahih, br. 3706, Muslim, Sahih, br. 2404, od Sa’da b. Ebi Vekkasa, radijallahu anhu.

[3] Buhari, Sahih, br. 3701, Muslim, Sahih, br. 2406, od Sehla b. Sa’da, radijallahu anhu.

[4] Hadis ovakvog značenja prenosi Abdurrahman b. Avf, radijallahu anhu, a bilježe ga Ahmed, Musned, 1/194, Tirmizi, Sunen, br. 3756, Ibn Hibban, Sahih, 15/463, br. 7002, Ebu Ja’la, Musned, 2/147-148, br. 835, i drugi. Šejh Albani, rahimehullah, ocijenio ga je vjerodostojnim. Vidjeti: Sahihul-džami’a, br. 50.

[5] Ibn Hadžer, Sahihul-Buhari me’al-Feth, 11/239.

[6] Hakim, El-Mustedrek, 2/5-6, br. 2189, od Abdullaha b. Mes’uda, radijallahu anhu. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihut-tergib, br. 1700. Vrlo sličan hadis bilježi i Bejheki u Es-Sunenul-kubra, 5/435, br. 10 405, od Džabira, radijallahu anhu.

[7] Tirmizi, Sunen, br. 2819, od Amra b. Šuajba, on od svoga oca, a ovaj od svoga djeda, radijallahu anhu.

[8] Muhammed b. Idris eš-Šafi’i, Divan, valorizator Abdurrahman el-Mustavi, str. 106. Es-Saffuri u svome djelu Nuzhetul-medžalis ve muntehabun-nefais, 1/122, ove stihove pripisuje imamu Maliku, rahimehullah.

[9] Ibn Hibban, Sahih, 1/274, br. 72, Bejheki, Es-Sunenul-kubra, 10/327, br. 20804. Šejh Albani ga je prvo ocijenio vjerodostojnim u Silsiletul-ehadis es-sahiha, br. 195, i Sahihul-džami’a, br. 1878, a kasnije je promijenio mišljenje o ovom hadisu i za njega rekao da je slab. Vidjeti: Da’ifut-tergib, br. 378, i Silsiletul-ehadis ed-da’ife, br. 2304. Valorizator Ibn Hibbanovog Sahiha, šejh Šuajb Arnaut za ovaj hadis kaže da je vjerodostojan i da odgovara kriterijima imama Muslima, a Allah najbolje zna.

[10] Prijevod značenja Er-Rum, 7.

[11] Ovu predaju bilježi Ibn Ebi Hatim u svome djelu Ez-Zuhd, str. 63, br. 66, a u komentaru citiranog ajeta navodi je i Ibn Kesir, Tefsirul-Kur’anil-‘Azim, 3/411-412.

[12] Ahmed, Musned, 4/197, Hakim, El-Mustedrek, 2/3, br. 2183, Begavi, Šerhus-sunne, 10/91, br. 2495, Buhari, Edebul-mufred, br. 299, od Amra b. El-‘Asa, radijallahu anhu. Šejh Albani kaže da je vjerodostojan po kriterijima imama Muslima. Vidjeti: Silsiletul-ehadis ed-da’ife, 5/41. Dobrim ga je ocijenio i šejh Šuajb Arnaut u valorizaciji Begavijevog djela Šerhus-sunne pod spomenutim rednim brojem.

[13] Taberani, El-Evsat, br. 4278, od Alije, radijallahu anhu. Ovaj hadis bilježe i Bejheki, Šu’abul-iman, 13/125-126, br. 10 058, Hakim, El-Mustedrek, 4/469, br. 8002, Ebu Nu’ajm, Hiljetul-evlija, 3/253, ali od Sehla b. Sa’da, radijallahu anhu. Albani ga je ocijenio dobrim u Silsiletul-ehadis es-sahiha, br. 831, i u Sahihut-tergib, br. 627.

[14] Taberani, El-Evsat, 1/282, br. 920. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihut-tergib, br. 391.

(Rijaset.ba)