Hutba Reisu-l-uleme povodom 21.septembra 2012 – medjunarodni dan mira

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – Mesdzid Mauerkirchen
12.Zu-l-Ka’de 1433 H. / 28.septembar 2012.g. – Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

HUTBA ZA SVE HATIBE U DOMOVINI I DIJASPORI
REISU-L-ULME DR. MUSTAFE CERIĆA
POVODOM 21. SEPTEMBAR 2012.
MEĐUNARODNOG DANA MIRA
Održivi mir za održivu budućnost
Pojam mira u Islamu

عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ قَالَ (كَانَ النَّبِيُّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ بَارِزًا يَوْمًا لِلنَّاسِ فَأَتَاهُ جِبْرِيلُ فَقَالَ مَا الْإِيمَانُ قَالَ الْإِيمَانُ أَنْ تُؤْمِنَ بِاللَّهِ وَمَلَائِكَتِهِ وَكُتُبِهِ وَبِلِقَائِهِ وَرُسُلِهِ وَتُؤْمِنَ بِالْبَعْثِ قَالَ مَا الْإِسْلَامُ قَالَ الْإِسْلَامُ أَنْ تَعْبُدَ اللَّهَ وَلَا تُشْرِكَ بِهِ شَيْئًا وَتُقِيمَ الصَّلَاةَ وَتُؤَدِّيَ الزَّكَاةَ الْمَفْرُوضَةَ وَتَصُومَ رَمَضَانَ قَالَ مَا الْإِحْسَانُ قَالَ أَنْ تَعْبُدَ اللَّهَ كَأَنَّكَ تَرَاهُ فَإِنْ لَمْ تَكُنْ تَرَاهُ فَإِنَّهُ يَرَاكَ…

Ebu Hurejre prenosi: Jednog dana, kada je među ljudima bio Božiji poslanik, mir neka je s njime, došao mu je Džibril i upitao ga: “Božiji poslaniče (reci mi) šta je Īmān?”, a Poslanik mu odgovori: – Da vjeruješ u Allaha, njegove meleke, Njegove knjige, u susret s Njime na Dan suda, u Njegove poslanike, i da vjeruješ u Proživljenje.
“(Reci mi) šta je Islām?” Poslanik mu odgovori: – Da robuješ jednome Bogu i ništa mu ne pridružuješ, da obavljaš namaz, daješ propisani zekat, i postiš Ramazan.
“(Reci mi) šta je Ihsān?” Poslanik mu odgovori: – Da robuješ Bogu kao da Ga vidiš, jer iako ga ne vidiš, On tebe vidi.”

I Īmān
Na osnovu ovog poznatog hadisa, postoje tri stuba čvrstog zdanja mira u islamu: el-emn (ألأًمْنُ) es-selām (ألسَّلاَمُ) i el-hasen (ألحَسَنُ). Štaviše, ove tri arapske riječi nalaze se u korijenu pojmova sigurnosti, mira i solidarnosti u islamu.
Ustaljeni prijevod arapske riječi el-īmān našom rječju “vjera” ne prenosi u cjelosti značenje korijena te riječi. Tri slova u korijenu riječi el-īmān ( أ م ن) ukazuju na ideju el-’emna: sigurnost, zaštitu, upornost, pouzdanost, povjerenje. Zato riječ el-īmān ne označava samo vjeru vjernog, već i sigurnost sigurnog, pouzdanost hrabrog, te povjerenje povjerljivog.
Particip aktivni riječi el-īmān, što je četvrti glagolski oblik, glasi El-Mu’min (المُؤْمِنُ), a označava onog koji je svjestan važnosti zaštite, onog koji je siguran, onog koji je pouzdan, onog koji je povjerljiv. Mu’min je pouzdan čovjek, jer je samo-pouzdan, a pouzdan je iz sigurnosti svoje unutarnje duše (el-’emn), s obzirom na to da je to njegovo pouzdanje pouzdanje u Boga, što je plod njegove sposobnosti da se pouzda u svoje unutarnje osjećanje sigurnosti, el-’emn, kao i sposobnosti da prenese svoju unutarnju sigurnost na vanjski svijet.
Suprotno od el-īmāna u kontekstu vjerujućeg društva nije el-kufr, nevjerovanje, već el-nifāq, licemjerje. Ovdje je el-kufr van tog konteksta jer ukazuje na ideju poricanja vjerovanja u Boga. Ali ideja el-nifāqa nije poricanje vjerovanja kao takvog. Nifāq, licemjerje, jeste hotimično obmanjujuće iskazivanje vjere kao pouzdanja u Boga i čovjeka.
Stanje nifāqa je znak čovjekove unutarnje nesigurnosti i odsustva moralne odgovornosti za mir u društvu. U jednom hadisu Božiji Poslanik nam kaže da se licemjer (al-munafiq) može prepoznati po tri znaka: prvi je da kada govori, laže; drugi je da kada nešto obeća, on to iznevjeri; i treći znak je da kada mu se nešto povjeri, on to izda (آيَةُ الْمُنَافِقِ ثَلَاثٌ : إِذَا حَدَّثَ كَذَبَ , وَإِذَا وَعَدَ أَخْلَفَ وَإِذَا اؤْتُمِنَ خَانَ).
Biti pouzdan (al-mu’min) znači biti nešto sasvim suprotno od licemejra (al-munafiq) jer kada mu’min govori, istinu govori; kada nešto obeća, on održi obećanje; a kada mu se nešto povjeri, on to vjerno sačuva. Stoga, onaj koji je el-mu’min (vjeran) – a to znači u stanju īmāna (unutarnje sigurnosti) i emāneta (javnog povjerenja) – iskreni je musliman koji voli mir, radi za mir, te koji gradi solidarnost i saradnju u društvu. Jer, znamo da Zemlju neće naslijediti ni blagi, ni agresivni, već kooperativni, što znači mirni ljudi.

II El-Islām
Putovanje od stanja el-īmāna, što znači od duboke unutarnje svijesti o sigurnosti, ka stanju el-islāma, što znači iskrenog prihvatanja ideje mira nasuprot ideji rata, jest najvažnije putovanje u ljudskome životu. Kao i kod riječi el-īmān, i u u korijenu riječi el-islām nalaze se tri slova (س ل م), koja nas navode na pravo značenje pojmova islam i musliman. Slova sīn, mīm i lām jesu tri arapska slova kojima se označava pojam mira u islamu kao glavnog pogona ukupnog pogleda na svijet jednog muslimana.
Nije pogrešno reći da islam znači pokornost volji Uzvišenog Allaha, ali se ovaj pojam ne može razumjeti do kraja ako ne dodamo da islam znači: miroljubiva pokornost, miroljubivo prihvatanje i miroljubivo prakticiranje islam u ime Uzvišenog Allaha. Upravo sama ideja islama svjedoči historijski afirmativnu akciju da “nema prisile u vjeri.” (لاَ إكْراهَ فىِ الدِّينِ).
Ova kur’anska deklaracija iz sedmog stoljeća jedinstvena je ne samo po svojoj povijesnoj inicijativi, već i po svojoj dalekovidoj Božanskoj mudrosti za čovječanstvo koje je danas shvatilo da nasilna pokornost ne samo nekoj religiji, već i ideologiji, nije uspijevalo, niti će uspjeti. Zato je ideja islama uvela načelo da je nasilna pokornost Bogu neprihvaljiva sāmom Bogu, jer samo dragovoljno prihvatanje pokornosti Bogu čini tu pokornost ispravnom, jer je Bog es-Salām, Mir. Zato On prihvata samo dragovoljno obožavanje i miroljubive odnose između ljudi. Naravno, svjesni smo činjenice fizičkih zakona prema kojima je čitav svemir udešen tako da funkcionira rado ili nerado (طوعاً أو كرهاً), ali ovdje mi govorimo o ljudskoj slobodi izbora dobra (الإختيار), koju Bog priznaje: (التغابن، 2) هو الذي خلقكم فمنكم كافر ومنكم مؤمن – On vas stvara, pa ste ili nevjernici ili vjernici…
I zaista, dragovoljna pokornost Bogu pretpostavlja unutarnji mir koji dolazi kao plod unutarnje sigurnosti el-īmān, to jest, pouzdanja u Boga koji je udahnuo od svoga duha u Adema kada je ovaj bio blato, ni živ, ni mrtav (ونفخ فيه من روحه), a da bi postao el-insān, ljudsko biće sa svjetlom razuma. Jer da preživi, čovjek mora steći znanje, mora proći proces učenja, mora proći proces razmišljanja i mora pokrenuti sposobnost mišljenja. Zato u muslimanskoj tradiciji imamo da je: Prva stvar koju je Bog stvorio bila ’aql (razum), i kao što je rekao Imam Muhammad al-Ghazāli, veliki muslimanski filozof i mistik: – Moć razuma je Božija vaga na zemlji. (سلطان العقل الذي هو ميزان الله في الارض ).
Ako el-islam znači dragovoljnu pokornost Uzvišenom Allahu, onda riječ muslim, particip aktivni četvrte glagloske vrste riječi islām, znači doslovno “miroljubivi čovjek”, čovjek koji širi mir u svijetu. To najbolje izražava Muhammed a.s. kada određuje muslimana riječima: – Musliman, tj. miroljubivi čovjek, je onak koji čini da ostali muslimani, tj. drugi miroljubivi ljudi, budu sigurni od njegovih ruku i riječi! (المسلم من سلم المسلمون من لسانه ويده..).
Upravo taj “Drugi”, ma ko on ili ona bili, trebaju osjećati da su u miru s muslimanom i da su sigurni od njega u svako doba i na svakome mjestu. Pojam mira i sigurnosti “Drugog” naveo je muslimanske pravnike ranog doba da istaknu historijsko, moralno i pravno načelo zasnovano na ukupnom duhu šerijatkog prava, prema kome svaki ne-musliman u muslimanskom društvu mora uživati pet temeljnih ljudskih prava: pravo na život (en-nefs), pravo na vjeru (ed-dīn), pravo na slobodu (el-‘aql), pravo na imetak (el-māl) pravo na čast (el-‘ird). Mora se reći da su muslimanski pravnici usvojili to načelo temeljnih ljudskih prava stoljećima prije usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima od strane UNESCO-a 1948. godine.
Historijski dokazi nam govore da islam nije suprotnost ne-islamu, a da musliman nije suprotnost ne-muslimanu. Islam je suprotnost fesadu, pokvarenosti; zulmu, nepravdi; idžramu, zločinu; te ‘unfu, nasilju; a musliman je suprotnost pokvarenim, nepravednim, zlim i nasilnim ljudima.

III Ihsān
Treći stub islamske zgrade mira i sigurnosti je ideja ihsāna. Ova riječ je nastala iz četvrtog glagolskog oblika izvedenog od slova ( ح س ن), koji označavaju lijepo/ljepotu, dobro/blagostanje, dobro/dobrotu, ispravno/pravičnost. Zato iz navedenog hadisa vidimo da ljudski karakter treba uvijek održavati lijepim u očima drugih, uvijek činiti dobro drugima, biti dobar prema drugima i biti pravičan prema drugim ljudima kako bi postigli titulu muhsina, a to je onaj koji drugima čini dobro, ne zato da bi ga drugi pohvalio, već da bi ga Bog vidio kao takvog, jer Bog vidi šta radimo, iako mi Njega ne vidimo. To je najviši stupanj ljepote ljudske duše, najviša moralna vrijednost čovjeka, zapravo najviši ideal u pojmu mira za ljudsko društvo.

IV Zaključak
U ovom kratkom članku u povodu 21. septembra 2012. koji je proglašen za Međunarodni dan mira, pod naslovom Održivi mir za održivu budućnost, pokušao sam da pokažem da riječi islam i musliman nose u sebi poruku mira i sigurnosti u svijetu. Vrijedi primjetiti da za razliku od judaizma, kršćanstva i budizma, ime islama nije izvedeno iz imena neke osobe, već iz jednog apstraktnog pojma, a to je pojam mira. Zato je islam vjera mira, a musliman je miroljubiv čovjek.
Međutim, činjenica da se islam prikazuje kao religija nasilja, a musliman posmatra kao čovjek terora i terorizma ne bi trebala zbuniti iskrene muslimane da vjeruju u mir i rade za mir u svijetu.
Nije ovo prvi put u historiji da se jedna religija krivo tumači usljed predrasuda onih koji su se zaglibili u mržnji prema Drugome; nije prvi put u historiji da se pojam jedne vjere neprestano nastoji okrenuti u suprotan smjer; a nije prvi put u historiji ni to da žrtve predrasuda moraju shvatiti da pogrešna shvaćanja o njima neće otići sama od sebe. Oni moraju ustati i govoriti o svojim pravim pojmovima života, vjere, kulture i mira u svijetu. Ali ne samo da moraju govoriti, nego i djelovati na uvjerljiv način, tako da ono što govore, vjeruju, propovijedaju i podučavaju bude sadržano u njihovom načinu života. Lični primjer je jači od hiljadu riječi praznog propovijedanja.
Štaviše, kao muslimani moramo priznati da se među nama nađe neodgovornih osoba koje svojim postupcima znaju napraviti medvjeđu uslugu islamu i muslimanima na način da to niko ne razumije, niti prihvaća. Oni šire krive predodžbe o Islamu i muslimanima tako da će budući naraštaji imati puno posla da ih uklone. Pretrpljena nepravda ne opravdava nanošenje nepravde. Uzvišeni Allah upućuje muslimane da promiču mir i postupaju pravedno čak i prema neprijatelju da bi mu promijenili srce i od njega napravili prijatelja: – Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.

وَلا تَسْتَوِي الْحَسَنَةُ وَلا السَّيِّئَةُ ادْفَعْ بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ فَإِذَا الَّذِي بَيْنَكَ وَبَيْنَهُ عَدَاوَةٌ كَأَنَّهُ وَلِيٌّ حَمِيمٌ). فصلت:34(

To je pojam mira u islamu – da ljude učini da se osjećaju prijateljima, naročito u višekulturnom, višereligijskom, višerasnom i višejezičkom društvu kakvo je Evropa.

Molim Allaha dz.s. da nam usadi mir, razumjevanje i blagost u nasa srca. Amin!!!