Dzemat Braunau
Dejtonsko društvo nikada neće osuditi komunističke zločine, jer je komunistički sentiment ključ velikosrpskog i velikohrvatskog ovladavanja Bošnjacima, kojima je jugonostalgija „Ahilova peta“ političke i nacionalne pameti. Mnogome Bošnjaku srce zatreperi kad se sjeti Tita, Armije, petokrake i Partije. Ta paraliza je još jača kad se iz razorene Bosne pogleda na vrijeme u kome nas je neko ubijedio da smo ravnopravni, a sad kad beli nismo, čeznemo da jesmo, i otud glasamo za Željka Komšića, kao da je on lijepi partizan Ivo Lola Ribar što mlad pogibe pored aviona. A navodna jugoslovenska ravnopravnost Bošnjaka plaćana je ogromnom cijenom, od strašnih srbokomunističkih zločina nad bošnjačkim civilima 1944/45., ali i poslije, preko otimanja vakufske i privatne imovine, protjerivanja u Tursku, zatiranja sjećanja na 103.000 ubijenih Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, pa do raznorodnih oblika negiranja bošnjačkog identiteta. S druge strane, antifašistička borba, kojoj su Bošnjaci dali procentualno najveći doprinos u odnosu na druge narode, omogućila je na ZAVNOBiH-u obnovu bosanske državnosti, a time i afirmaciju historijske činjenice da su Bošnjaci narod sa domovinom. Komunisti su pokrali antifašističko naslijeđe, zloupotrijebili ga i nagrdili, tako da se i danas misli kako je kritika komunizma usmjerena protiv antifašizma. Bošnjaci su upali u ovu zamku, pa komunističke podvale doživljavaju kao svoj nacionalni (anti)identitet, utoliko što emotivno stavljaju znak jednakosti između ZAVNOBiH-a i ubistva jednog od najsvjetlijih Bošnjaka, Mustafe Busuladžića (1914-1945). Kao da je Busuladžić bio protiv ZAVOBiH-a, i protiv antifašizma, pa je morao biti ubijen od komunista?! A sudbina sličnih je bilo na hiljade, u tim vremenima za koje Bošnjaci misle da je bilo vrijeme mira i rahatluka. To jeste bilo vrijeme u kome su se Bošnjaci masovno iškolovali i u mnogim segmentima uznapredovali, a na talasu bosanskog proljeća iz 60-tih godina i stekli svijest o svojoj državotvornoj posebnosti.
Činjenica da je komunizam činio zločine nad Bošnjacima, a istovremeno i vladao vremenom u kome su Bošnjaci napredovali poglavito u obrazovnom smislu, čini još složenijom obavezu distanciranja bošnjačke emocije od komunističkog zločinstva. Prvo pitanje koje vrijedi raspraviti je – zašto su komunisti ubijali ugledne Bošnjake, kad ti Bošnjaci nisu nikakva zla činili? Na Hadžetu, u Novom Pazaru, ubijeno je 1427 bošnjačkih civila, bez ikakve krivice, suda, razuma. Džemaludin Latić masakr na Hadžetu naziva „sandžačkom Srebrenicom“. Zašto su ubijani? Pa upravo iz razloga iz kojeg se danas izmišlja tzv. islamski terorizam, kako bi se ujednačila, ako ne i prebacila krivica za počinjene zločine. Mnogi Bošnjaci zdušno podržavaju „istragu mudžahedina“, ne bi li odobrovoljili Srbe i Hrvate. I tada su mnogi Bošnjaci bezbeli povjerovali da toliki ljudi, kao na Hadžetu, nisu džabe pobijeni, već su krivi, kao što su i drugi narodni neprijatelji bili krivi. I nije samo to razlog zbog kojeg su Bošnjaci najprije, u odnosu na sve narode na Balkanu, trebali prigodnim programom obilježiti 23. avgust, koji se u Evropi obilježava kao Evropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Za razliku od drugih Bošnjaci prema komunističkom modelu ne mogu graditi historijsku distancu, jer je taj model i danas faktor bošnjačkog (samo)uništenja. Obilježiti 23. avgust značilo bi ući u arenu sa avetima prošlosti i sadašnjosti.
Dejtonski totalitarizam
Mjesec-dva dana prije ovogodišnjeg Evropskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima uputio sam na nekoliko adresa pismo inicijative, u kome se kaže:
Predlažem da budete (su)organizator prvog bosanskog obilježavanja Evropskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Program bi se mogao sastojati od jednog ili više izlaganja o zločinima totalitarnih režima, te eventualno od prikazivanja nekog od filmova koji tretiraju ovu problematiku, kao što je njemački film „Životi drugih“. Evropski parlament je 2. aprila 2009. donio Rezoluciju o evropskoj savjesti i totalitarizmu, a pod tačkom 15 je donesena odluka o proglašenju Dana sjećanja na žrtve staljinizma i nacionalsocijalizma. U završnom dijelu Rezolucije pozvani su parlamenti i vlade svih država članica EU, država kandidatkinja za EU kao i zemalja povezanih s Evropskom unijom, na usvajanje i provedbu te Rezolucije. Usvajanju Rezolucije prethodili su Izjava potpore od 409 članova Evropskog parlamenta koji su se 23. septembra 2008. založili za uspostavu Dana sjećanja, kao i Praška deklaracija o zločinima komunizma koja je potpisana 25. februara 2010. od strane nekoliko evropskih čelnika, bivših političkih zatvorenika, aktivista za ljudska prava i povjesničara, koji su sudjelovali na međunarodnoj konferenciji o zločinima komunizma. Evropski parlament je u svojoj preporuci naglasio da svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih režima vlastitoj povijesti i tradiciji, a Estonija, Latvija, Litva, Slovenija, Švedska i Hrvatska odabrali su 23. avgust, jer je tog datuma 1939. godine potpisan pakt Hiltera i Staljina (Sporazum Molotov – Ribbentrop) o nenapadanju i podjeli interesnih sfera. U Rezoluciji je, između ostalog, navedeno: „Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava počinjena od strane totalitarnih komunističkih režima te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina. Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji i time Skupština poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude.“ Preporuka Evropskog parlamenta potiče na promišljanje osjetljivih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i ljudskih prava, a što demokratske snage u bosanskohercegovačkom društvu obavezuje na uključivanje u mrežu država i društvenih subjekata koji će obilježiti 23. avgust kao Evropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – naveo sam u incijativi koju su dobile nekolike društvene i političke adrese, programski i povijesno opredjeljene protiv komunizma, a koje nisu imala para ili volje da obilježe 23. avgust.
Naša zemlja će, tako, i ove godine ostati izvan zajednice evropskih i postkomunističkih društava u kojima antitotalitarizam predstavlja bonton demokratske kulture. To je prirodno, jer je dejtonska Bosna totalitarna država, samim svojim začetkom, koji je uvažio genocidna osvajanja. Prikrivanje i šminkanje zločina izvedivo je samo putem represivnog ideološkog mehanizma, u ime kojeg danas članovi porodica žrtava, ili oni koji insistiraju na pamćenju, imaju manje šanse u društvenom poretku, jer se smatra da su „opterećeni prošlošću“. U to ime se iz jedne zeničke firme, kada dolaze strani poslovni partneri, u posebnu prostoriju zatvaraju pokrivene muslimanke, da ne „naruše ugled“. Zato bez posla ovom zemljom hodaju njeni briljantni umovi, kakav je pisac Sadik Ibrahimović, kakav je novinar Dženad Hodžić, kakvo je pola ekipe nekadašnjeg „Ljiljana“, jer se takvi, poput njih, ne uklapaju u ideološki profil dejtonskog totalitarizma. Dogodilo se sve što bi se dogodilo da je Armija RBiH kapitulirala pred velikosrpskim i velikohrvatskim osvajačkim hordama. A da se to dogodilo u ratu, kao što se evo dogodilo u miru, okupaciona uprava bi takođe ustanovila totalitarni režim kojim bi kontrolirala istinu u svome beščasnom porijeklu. Zato dejtonska Bosna pripada onom krugu civilizacijskog otpada kome se obraća Rezolucija Evropskog parlamenta, nastojeći podučiti budućnost da više nikad ne dozvoli da neka ideologija uzjaše neki narod. Paradoks je da upravo iza ovog jahanja Bosne i Bošnjaka stoje zapadne vlade koje su deklarativno protiv totalitarizma. No, nije Zapad jednom stojao iza diktatora i autoritarnih režima koji su slijepo slušali „Velikog Brata“. Istovremeno, u Evropi ne postoji potrebitije mjesto od Bosne i Hercegovine da se progovori o komunističkim zločinima, ali i o onome što je preživjelo nakon pada Berlinskog zida, makar u formama koje otvoreno nisu komunističke, ali jesu totalitarne.
Petokraka i kokarda
Kako je moguće da u Hrvatskoj, Sloveniji, pa i Srbiji, postoje veoma snažni antikomunistički pokreti, koji insistiraju na istraživanju i procesuiranju komunističkih zločina, a da u Bosni i Hercegovini vlada apsolutni muk? Srpski i hrvatski separatisti u BiH se trude da preslikaju sve društvene, političke, medijske i kulturne modele iz Beograda i Zagreba, kako bi tako svjedočili jedinstvo sa svojim „maticama“, ali, za divno čudo, ne preslikavaju ove antikomunističke inicijative. Kao da su svjesni da je komunistički sentiment bitan faktor za dalje rastakanje BiH, utoliko što Bošnjaci sagorijevaju u donkihotovskom žrtvovanju za nepostojeće ciljeve. Ako bi se Bošnjaci distancirali od komunističkog sentimenta, onako kako su to učinili Slovenci ili Hrvati, dovelo bi to do apsolutnog rusvaja u dejtonskom poretku, jer Bošnjaci više ne bi dopuštali da njima, u ime jugonostalgije, vladaju Srbi i Hrvati. Ispostavilo bi se da genocid nad Bošnjacima nije prekidan ni u vrijeme milog komunizma, jer je komunistički režim pobio, protjerao i opljačkao više Bošnjaka, nego li svih drugih jugoslovenskih naroda, iako su Bošnjaci podnijeli najveće žrtve i bili najviše odani antifašizmu.
Jama Čavkarica u istočnoj Hercegovini je paradigma, jer su „ustanici“, a zapravo četnici, ubili i u jamu bacili preko 1500 Bošnjaka, a da bi ti isti „ustanici“ poslije rata bili komunistički funkcioneri koji, dakako, nisu sami sebe mogli procesuirati. Sandžakom su vladali egzekutori sa Hadžeta, isti oni koji će decenijama odgajati opetovanje zločina. Srebrenica se nije dogodila 1995., već se događala u kontinuitetu, od istih zlotvora kojima su se na glavama šaltale kokarde i petokrake. Pobratimstvo četnika i tzv. partizana u Beogradu, ali i u Banjoj Luci, to zorno svjedoči.
U Sloveniji i u Hrvatskoj, rekosmo, posljednjih godina su dinamične inicijative za istraživanjem komunističkih zločina. U Hrvatskoj je osnovan Centar za istraživanje zločina komunizma. Govori se da je u Sloveniji evidentirano 600 masovnih prikrivenih grobnica, a u Hrvatskoj preko 900. Saznajemo, tek sad, da su Saveznici sa svojih ognjišta protjerali 14 miliona Nijemaca, a tri miliona pobili. …Upola koliko su Nijemci pobili Jevreja. Saznajemo da je komunizam pobio preko 100 miliona ljudi, za pola više nego što je stradalo u Drugom svjetskom ratu. Samo u Sovjetskom Savezu, kako piše Aleksandar Solženjicin, komunizam je ubio 66 miliona ljudi. Žrtve nacizma ne mogu negirati žrtve komunizma, i obratno, i otud je jalovo uspoređivati ova dva zla. Izuzev za one kojima je stalo da komunizam zaštite od jednakosti sa nacizmom i fašizmom.
U Češkoj, recimo, podignut je Spomenik žrtvama komunizma. Slovenija i Hrvatska već otvaraju sudske procese protiv komunističkih zločinaca, otkrivaju masovne grobnice, podižu spomenike. Kada bi Bošnjaci krenuli u taj posao, ispostavilo bi se da su mnogi „narodni heroji“ zapravo bili bošnjački egzekutori, a da nam je cijela zemlja masovna grobnica. Odlaganje ovog moralnog zadatka jedino odgovara velikosrbima i velikohrvatima, koji u odgajanju bošnjačke iskompleksiranosti vide metod kolonizatorske vladavine. Pitanje komunističkih zločina nad Bošnjacima mora biti široko i odlučno otvoreno, jer od tog pitanja zavisi realan bošnjački odnos prema prošlosti, i što je još važnije, prema komunističkoj sadašnjosti. Pri tome ne treba zaboraviti da komunizam i njegovi zločini nemaju nikakve veze sa bošnjačkim antifašističkim opredjeljenjem u toku i onog i ovog rata, kao i sa odanošću ideji ZAVNOBiH-a u koju je uzidano 103.000 bošnjačkih života.
(Saff br. 322, 24. august 2012. godine)
(Rijaset.ba)
