I MUSLIMAN JE COVJEK – PONIZNOST A NE PONIZENJE

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
17 Dzumade–l-Ula – 1437.H./26 Februar 2016. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

I MUSLIMAN JE COVJEK – PONIZNOST A NE PONIZENJE

Hvala Allahu dž.š. Stvoritelju svjetova na neizmjernim blagodatima i neka je salavat i selam na posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda a.s. na njegovu časnu porodicu, čestite ashabe, nase sehide i sve sljedbenike pravoga puta.

Postovane dzematlije, draga omladino;

Za nas, ummet Muhammeda a.s. Allah dž.s. u Svojoj posljednjoj Objavi, Kur’anu koji je „Uputa svjetovima“, kaže da smo najbolji ummet, zbog toga što naređujemo dobro i zabranjujemo zlo i što čvrsto vjerujemo u Allaha dž.s. pa u ajetima od 109. – 111. Sure Ali Imran, kaže: Allahovo je sve što je na nebesima i Zemlji i Allahu se sve vraća!(109) Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: naređujete činjenje dobra, a zabranjujete činjenje loših djela i u Allaha vjerujete. A kada bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih; ima ih i pravih vjernika, ali većinom su nevjernici.(110) Oni vam ne mogu nauditi, mogu vas samo vrijeđati; ako vas napadnu, daće se u bijeg i poslije im pomoći neće biti! (111)

Mi smo najbolji ljudi i ummet, to mi Allah kaze, a cinimo sve da sami sebe ili drugoga nacinimo najgorim medjusobno. I to je ono sto me ljuti, jer nisam glup, sto mi je dalo povoda da napisem danasnje retke ove hutbe.

Da bi se dobro naređivalo i zlo sprječavalo, to podrazumijeva da vjernici imaju obavezu da se izbore kroz skole i znanje za pozicije, sa kojih će moći djelovati u tom pravcu.

Muhammed a.s. nagovještava kaznu onima koji se ne budu držali principa naređivanja dobra i spriječavanja zla, pa u hadisu koji bilježi imam Tirmizija, stoji: Prenosi Huzejfe bin El-Jeman r.a. da je Poslanik a.s. rekao: „Tako mi Onoga u čijoj Ruci je moj život ili ćete naređivati dobro i zabranjivati zlo ili će vam Allah poslati kaznu od Sebe, pa ćete vi Njemu upućivati dove, koje vam neće biti primljene!“ (Tirmizija)

Mu’mini su zaštitnici jedni drugih, što potvrđuje 71. ajet Sure Et-Tevbe: A vjernici i vjernice su zaštitnici jedni drugima: naređuju da se čine dobra djela, a sprječavaju činjenje nevaljalih djela, namaz obavljaju, zekat daju i Allahu dž.š i Njegovu Poslaniku a.s. se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah, sigurno smilovati. Allah je uistinu Silan i Mudar!

Braco, jesmo li mi jedni drugima zaštitnici u smislu citiranog ajeta ili smo možda teret ili ne dao Allah opasnost? Da li smo pokorni Allahu dz.s. i Njegovu Poslaniku a.s. i jesmo li spremni da prihvatimo činjenicu, da mi nismo ti koji imamo pravo druge ponižavati, a očekivati da nas drugi poštuju ili ne dao Allah nazivati kjafirima, mušricima ili munaficima, ili nedaj Boze prijetiti da cemo zaklati i klati naseg vrhovnog duhovnog poglavara na sred carsije, kao sto su nekoc u svetom mjestu Mihrabu ubili pravovjernog Omera r.a. Jesmo li svjesni da isključivost u svemu, pa i u vjeri može dovesti do nesagledivih posljedica? Znamo li da trebamo poštovati svoje pretpostavljene i institucije, sve dok ne budu otvoreno počeli radili protiv interesa islama i muslimana? I znamo li da je rušenje jedinstva muslimana težak grijeh?

Pouzdana je predaja koja nam kazuje da je Poslanik u Medini kad su nekog umrlog jevreja nosili ukopati, ustao iz poštovanja. Ashabi mu rekoše: „Poslaniče, umrli čovjek je jevrej“. Poslanik uzvrati: „A zar i on nije čovjek kojeg je Bog stvorio“.
Rijetko prođe sedmica a da ne slušamo vijesti o eksploziji bombe u šiitskoj ili sunitskoj četvrti, ovog ili onog muslimanskog grada. Rijetko prođe dan a da do nas ne dolaze vijesti o ubijenim palestincima, rohinjama, o ataku na muslimane diljem svijeta. Vrlo često do nas dopiru vijesti o eksplozijama u džamijama. Dakako, te eksplozije se događaju u vrijeme masovnih okupljanja kao što je džuma kako bi broj ubijenih bio što veći. Broj ubijenih, ranjenih, poniženih muslimana niko i ne broji, niti im iko poklanja pažnju.
Teroristički napad, u Parizu. Broj ubijenih i ranjenih je velik a posljedice tog bezumnog čina nesagledive. Diljem Evrope, pa i svijeta, ta vijest je izazvala ogorčenje, ljutnju, strah, s pravom. I treba da izazove svaku vrstu reakcije koja će ići u pravcu da se to zlo i ludilo zaustavi. Iz počasti prema žrtvama znamenitosti širom svijeta su se bojile u boje francuske zastave i ustanovljavaju se dani žalosti. To je izvanredna, odlična reakcija. I treba susosjećati sa žrtvama i pružiti im svaku vrstu pomoći i utjehe.
Kad sve ovo vidimo, pitam se, a vjerujem i vi se pitate, ima li iko da ustane, da kaže, da uzvikne: I MUSLIMANI SU LJUDI! Onaj teroristicki napad od neki dan u dragoj nam Turskoj. Isto je teoristicki cin koji je bio samo onako prolazna vijest a ne ´Breaking News´ – ne udarna vijest i to danima i sedmicama. Ima li neko da uzvikne da je i ubijeni palestinac, iz kuće istjerani, u školu spriječeni da ide, čovjek. Ima li iko da uzvikne da je sirijac, iračanin, rohinja musliman iz Mijanmara, kurd, turčin, bošnjak, filipinski musliman, također čovjek kojeg je Bog stvorio. To neće uzviknuti niko, dok ne uzviknemo mi. A da bi naš glas, naš krik, da jesmo jednako vrijedni, drugi čuli, nužno je mijenjati mnogo šta pri nama.
Nužno je prekinuti sve međusobne sukobe, odagnati sve mržnje i prevazići sve antagonizme. Mi učimo u vjeri našoj, da su vjernici braća, da je ubistvo smrtni grijeh, da je ubiti jednog čovjeka jednako ubistvu, ljudi svih. Učimo da musliman, muslimana ne mrzi, da mu leđa ne okreće. Ko će poštovati zajednicu ljudi na zemlji koja je u stalnom međusobnom sukobu? Ko će poštovati zajednicu ljudi na zemlji koja neprekidno inicira i producira mržnju među svojim članovima i pripadnicima i okreće jedne protiv drugih? Ko ce postovati zajednicu stvarajuci paradzemate i u domovini i ovdje, sireci smutnju bespotrebno, razdvajanje i sukobe. Ko će poštovati zajednicu ljudi na zemlji koja ne živi ono što govori i koja je daleko, vrlo daleko od propisa savršene vjere koja je konačna riječ Božija?
Da bi naš krik čuli i da bismo pažnju koju čovjek zaslužuje uživali, moramo mijenjati sebe. Neće ni jedna znamenitost u svijetu biti obojena bojama palestinske, sirijske, libanske, iračke zastave sve dok se mi sami među sobom ubijamo i u mržnji živimo. Zar i onaj ubijeni palestinac, sirijac, iračanin, rohinja i bošnjak, nije čovjek kojeg je Bog stvorio? Jest, ali mora se izboriti svojim načinom života da ga drugi kao čovjeka uvažavaju.
Na tom putu nužno je da se obrazujemo. Nema čovjeku većeg zla i neprijatelja težeg, od neznanja. Nepismenost nas unizi i uništi. Ne smijemo pristajati na to jer mi smo ummet koji Ikre baštini. Ne smijemo pristajati na to jer mi smo ummet koji je od zarobljenika bedranskih učio. Ne smijemo pristajati na to jer mi imamo Poslanika koji nas je podučio da je obrazovanje farz. Zar da na to pristanemo mi koji smo kroz stoljeća podučavali druge i u Bagdadu, i u Kufi, i u Basri, i u Semerkandu, i u Kairu, i u Kordobi, i u Damasku, i u Granadi i u … Zar da na to pristanemo mi koji smo Evropi i svijetu prenijeli svjetske klasike grčke filozofije, mi koji smo utemeljili algebru, u matematiku unijeli nulu…. Zar da na to pristanemo i sinonim za neobrazovanje budemo, mi koji imamo i Gazalija i Farabija i Ibn Rušda i Ibn Sinaa i Ibn Halduna i Havarizmija i Idrisija i …. I taj ubijeni palestinac, i taj ubijeni sirijac i iračanin je čovjek kojeg je Bog stvorio. Uzviknimo to. A da bi nas čuli, znajmo da moramo imati škole koje se zbog kvaliteta traže i univerzitete koji u kvaliteti ne zaostaju. Niko nas neće čuti sve dok mi pričamo o glupostima, raspravljamo o minornim i za nas nepoznatim stvarima. Sve dok vodimo polemike, koji je status bradi u šeriatu, mi koji nemamo pojma ni sta je rijec Serijat. Sve dok vodimo borbu da jedni drugima dokažemo da jesmo, a da oni drugi nisu u pravu, kad je u pitanju podizanje prsta na šehadetu.
Da bi nas kao čovjeka uvažili i s našom nesrećom suosjećali, kao što mi suosjećamo s njihovom, moramo hitno, početi se natjecati u dobru. Ne smije među nama biti mjesta za nezdravo rivalstvo, za zavidnost, za zluradost. Nema mjesta, ako smo muslimani, da se ponašamo kao da to nismo i da takvim ponašanjem slabimo naše safove i otvaramo prostor za smutnju i nered u našim redovima. Natječimo se ko će više uraditi za opće dobro, a ne bojati se poreza za Boziju kucu – dzamiju. Natječimo se ko će bolje znati matematiku, hemiju, fiziku… Natječimo se ko će bolje urediti avliju i njivu. Natječimo se ko će bolje i ljepše odgojiti djecu. Natječimo se ko će više dobrih djela učiniti i podstičimo jedni druge na dobro. Natječimo se ko će prije priteći u pomoć unesrećenom, ugroženom bratu i sestri. Natječimo se ko će više pružiti siromahu i nevoljniku, ko će bolje jetima zaštiti i imovinu mu. Natječimo se ko će više i bolje donijeti našem selu, našoj mahali, našem gradu, državi. Mi smo muslimani, i mi smo čovjek kojeg je Bog stvorio!
Evo, to uzvikujemo, ali nas niko ozbiljno ne shvaća jer vidi da se mi u dobru ne natječemo. Mi se natječemo u beskorisnim raspravama, u iscrpljujućim ubjeđivanjima ko ispravno a ko ne ispravno klanja. Mi vrijeme gubimo u glupim raspravama, ko posti po pravoj a ko po krivoj zori. Mi se natječemo u međusobnom podmetanju, u ogovaranju i činimo sve da nas, kad kažemo, čovjek sam, niko ne čuje i niko ozbiljno ne shvaća. Svaki dan u islamskom svijetu bude ubijeno desetine, pa i stotine ljudi. Niko ne spušta zastave. Niko ne boji znamenite zgrade u zastavine boje. Niko ne primjećuje naše žrtve. Pitamo li se zašto?
Ja bih rekao, zato što i jedni i drugi bivaju žrtve u ime iste vjere, u ime istog Boga, u ime mržnje one druge strane. Kraj svih topova i iza svih kundaka puščanih, prolama se tekbir.
Onaj koji puca uzvikuje tekbir i ubija onoga koji tekbir uzvikuje također. Kakav si to čovjek, kad ubijaš brata, a znaš, u Kur’anu ti piše, da ne smiješ ubiti onoga koji nije ubio nikoga i koji nered na zemlji ne čini.
Ko da nam ustane, i ko da kaže, pa to su ljudi koje je Bog stvorio, kad mi sebe tako ne doživljavamo. Mi i ne znamo, ili znamo ali nam je sve jedno, da je na svakog ko ruši djelo Božije, a to djelo čovjek se zove, prokletstvo. To nam je rekao naš voljeni Poslanik, isti onaj koji ustaje čovjeku da mu iskaže poštovanje, sve jedno što je taj čovjek jevrej. A neki danas kazu ako djeca ustanu pred starijim ili profesorom – uciteljem – mualimom, ne to ne treba, to nije od Islama, a on ih poduca prvoj objavi IKRE.
Taj isti Poslanik, želeći da budemo dostojni hilafetske titule na zemlji, nas je podučavao da ne može koračati naprijed, niti poštovan biti onaj koji je u grijehu ogrezao. Grijeh je krasti. Tvoj ummet, Pejgambere, danas je sinonim za korupciju, za mito i nepotizam. Tvoj ummet se divi redu i poretku, poštivanju procedura i uvažavanju zakona u zemljama kršćanskim. Tvoj ummet Poslaniče danas, masovno bježi iz onih zemalja u kojima su mezarovi tvojih ashaba, u zemlje kršćanske jer im je dosta tiranije, neslobode govora i misli, korupcije, mita i nepotizma. Oni bježe jer žele biti čovjek. Ne bježe zato što nisu imali šta jesti. Da nemaju šta jesti i da bježe samo zato što su gladni, otišli bi bliže u neku muslimansku zemlju. Ne, oni žele slobodu. Žele društvo u kojem je zakon jednak za sve. Žele zemlju u kojoj se zna procedura a u kojoj nije važno koga ti znaš. Oni žele biti čovjek. Oni znaju zašto, kad budu ubijeni, oni ili njihova braća, niko ne ustane i ne kaže, pa to je čovjek kojega je Bog stvorio. Moraju pobjeći daleko od svoje kuće da bi to rekli i da bi ih neko čuo.
Molimo te Bože, da njihov krik iz izbjegličke kolone odjekne ulicama Damaska, Kaira, Rijada, Islamabada, Kabula… Molimo te Bože, da njihov glas iz izbjegličke kolone, koji kazuje, čovjek sam, odjekne ulicama Pariza, Berlina, Londona, Varšave, Bratislave, Praga, Budimpešte, Zagreba, Brisela… Molimo te Bože, pomozi nam da razumijemo i shvatimo da su muslimani braća i da se svi mi uprkos svim razlikama među nama klanjamo istom Bogu, i slijedimo istog Poslanika i čitamo istu Knjigu i da konačno spoznamo istinu, da ko ubije muslimana u Džehennem će i da ko ubije čovjeka, koji nije ubio nikoga i koji nered na zemlji ne čini, kao da je sve ljude poubijao. Amin!