Znas li sarte vjere svoje

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
10 Zul – Kade – 1435.H. / 05 Septembar 2014.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

hutbaZnas li sarte vjere svoje

Zaista sva zahvala pripada Allahu. Od Njega pomoć i oprosta tražimo. Neka je slavljen Onaj koji nam je podčinio sve što je na Zemlji kako bi se njime koristili i mi ćemo se Allahu vratiti. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika, na Allahovog miljenika, Muhammeda s.a.v.s., na njegovu porodicu, na ashabe, tabiine, naše hrabre šehide i na sve one koji slijede Poslanika milosti do Sudnjeg dana.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;
Šeriat je zakon i skup pravila kojima je obuhvaćen cjelokupan čovjekov život. Sve sfere življenja, zakonom Božijim su obuhvaćene i objašnjene. Kroz taj zakon uređuje se čovjekov odnos prema Stvoritelju. Uređuju se odnosi u braku i porodici, međuljudski odnosi te oblast kaznenih odredbi, odnosno propisuju se sankcije za prijestup i grijeh.
Prva oblast koju šeriat uređuje je ibadat. Često ovu riječ prevodimo kao bogoslužje a u suštini, po definiciji naše vjere, čitav čovjekov život, svaki njegov dunjalučki korak bi trebao biti u službi Svevišnjeg. Ibadet nije samo klanjanje. Ibadet je posten rad i borba za zivot i prezivljavanje sebe i porodice. Riječ ibadet je teško adekvatno prevesti ali se može objasniti. To je skup propisa koji uređuju čovjekov odnos sa Stvoriteljem i obuhvata trideset i tri šarta, uslova kako bi taj naš odnos sa Gospodarom bio upotpunjen. Te uslove ili sarte ucimo u mektebu. Ali trebamo ih znati i ponavljati. Covjek je sklon zaboravu. Ja cu ih pokusati danas na jedan slikovit nacin pojasniti.
Da bi neko za sebe mogao reći da je musliman, mu’min, treba znati i mora živjeti te šarte vjere naše. Prvi među njima su Imanski. Ja vjerujem u Boga, meleke, poslanike, kitabe, Sudnji dan i sudbinu. Tako, ti šarti, koji bi u našem srcu i ubjeđenju trebali stanovati, glase. Ovu su temeljne istine naše vjere. Da bi se vjernikom zvao moraš svih šest jednako vjerovati. Ne dao Allah poricati bilo koji od spomenutih. Značilo bi to u kufr zagaziti, a to bi opet značilo ići stazom koja vječnoj patnji vodi. Svaki ovaj šart, ako je duboko ukorijenjen u našem srcu, rađa plodom i našu vjeru, vjerovanje naše, vidljivim čini. Čini nas okruženju prepoznatljivim po prakticiranju vjere kroz šarte Islamske.
Kelime i šehadet svjedočimo a on je ključ našeg uspjeha na oba svijeta. Namaz klanjamo kako bi imali zaštitu od grijeha i razvrata ovdje i kako bi na Ahiretu spašeni bili. Postimo, post propisani, kako bi iman jačali i na više žrtve na putu Božijem bili spremni. Zekat dijelimo, želeći se očistiti, imetak svoj očistiti i sigurnim ga od propasti učiniti. Hadždž je obaveza imućnog muslimana i privilegija jer to što hadždž nudi ne može se nigdje kupiti, nigdje naći, osim na mjestu s kojeg je Ibrahim pejgamber poziv uputio i na kojem je Muhammed a.s. ashabe propisima hadždža učio. Hadzdz je kruna a hadzije su kraljevi. Svaki musliman ove šarte shodno svojim zdravstvenim i imovinskim mogućnostima treba da živi. Ove prve, Imanske, u sebi doživljava, a Islamske živi, prakticira i tako svoje vjerovanje manifestira.
Allah dž.š. je čovjeku propisao, naredio, čistoću u svemu. On objavom naređuje da se prije nego što pred Njega stanemo, okrenuvši se prema Kibli, operemo, abdestimo. „O vjernici, kada hoćete da klanjate, lica svoja i ruke do iza lakata operite i dio glava svojih potarite i noge do iza članaka operite“./Maide,6./. Ovaj ajet, osim što abdest naređuje, on ga i objašnjava, te nam u detalje kazuje šta oprati, kako abdest uzeti, koje stvari kod abdesta nesmijemo izostaviti.
Mi u ovom ajetu nalazimo ono što u mektebskoj i fikhskoj literaturi nazivamo, abdeski šarti. Nalazimo ono što je uslov za ispravnost abdesta. Oprati lice, ruke, mesh glave učiniti i noge do članaka oprati, to su abdeski šarti ili farzovi. Bez ove četiri radnje, abdesta nema.
Kad imamo malo vode ograničit ćemo abdest na ovo što se oprati mora, a kad nam je vode dovoljno i sunnet Pejgambera našeg ćemo slijediti, te abdest sa svim onim radnjama koje smo kao mektebski polaznici naučili upotpuniti.
U istom ajetu u kojem Svevišnji naređuje da abdestimo prije namaza, naređuje nam i slijedeće: „A ako ste džunubi, onda se okupajte“./Maide,6./ Ovaj dio ajeta je negdje preveden i riječima „Ako ste nečisti“, izbjegava se riječ džunub, iako ona podrazumijeva sasvim posebnu, specifičnu nečistoću zbog koje je kupanje farz. To je nečistoća koja nastupa usljed spolnog odnosa ili poslije polucije na bilo koji način da je do nje došlo, te poslije redovnog mjesečnog pranja žene, odnosno hajza i nifasa. Danas je, nažalost, mnogo naše omladine, pa i starijih džematlija, koji u neznanju griješe. Neki ne znaju da se moraju kupati u spomentim situacijama, a mnogo je onih koji se ne znaju ispravno okupati. Uzaludno je kupanje ako se farzovi gusula ne upotpune.
Zato ovdje želim da se podsjetimo i naučimo i gusulske šarte. Tri ih je samo, pa ih je lahko zapamtiti i poslije ovog današnjeg časa vjeronauke održanog s ovog minbera, nema opravdanja za neupotpunjen propis gusula. Šarti su; usta i grlo isprati, nos isprati i cijelo tijelo oprati da nigdje suho ne ostane. Kad govorimo o tijelu cijelom, ulema naša naglašava da to podrazumijeva da voda dopre do svakog njegovog dijela pa i pod prsten ako ga nosiš. Pomjeri prsten kako bi i taj dio tijela bio gusulom upotpunjen. Ovako okupan muškarac i žena, musliman i muslimanka, spremni su stati na kožicu, na sedžadu i Gospodaru svome na sedždu panuti.
Islam nečistoću ne prihvata. Ne ostavlja prostor ni mogućnost da nečist hodaš pa u izuzetnim situacijama propisuje tejemum. To je simbolično čišćenje zemljom. To nije čišćenje u fizičkom smislu. To je u svijesti našoj postavljanje granice između nečistog i čistog našeg stanja, između nedostojnog da pred Boga stane i dostojnog da Allahu dž.š. na blagodatima zahvaljuje. Tejemum je čišćenje zemljom simbolično, fiktivno. On je u suštini čovjekovo vraćanje na kolosijek vjere. Vraćanje Boga u svijest našu, a sebe u okrilje Njegovih propisa. Šarti su mu; nijjet, potiranje rukama lica nakon što smo njima dotakli predmet od zemlje, te potiranje na isti način desne i lijeve ruke. To su tejemmumu farzi. To svaki musliman treba znati, i treba znati da tejemum prestaje važiti kad se otkloni razlog njegovog uzimanja, a razlog može biti nedostatak vode ili čovjekova bolest koja ga ograničava u korištenju vode.
Namaz je temelj naše vjere. Tako Poslanik govori, a da bi taj temelj bio zdrav, čvrst, stamen, mora biti propisno urađen. Namaz, kao temelj naše vjere ima svoje uslove, šarte. Očistiti tijelo, odijelo i mjesto. Očistiti od fizičke nečistoće. Obzirom da sljedeći uslov, odnosno šart insistira na čistoći tijela, ovaj se odnosi prije svega na čistoću od harama. Nismo čisti klanjati ako je u nama haram kao što je alkohol, kao što je tuđe i krivo stečeno u našem zalogaju. Nismo ispunili uslov za ispravan namaz ako nam je odijelo nečisto. Poslanik je posebno upozoravao na čuvanje od mokraće ali i govorio da ako je jedan dirhem u cijeni našeg odijela haramom stečen, odijelo je nečisto za namaz. I mjesto na kojem se klanja mora biti čisto. Čisto fizički i čisto, u smislu da nije uzurpirani, tuđi posjed.
Kada smo kod mokrace ili vrsenja male nuzde. Tu moramo posebno obratiti paznju, posebno stariji i oni koji imaju problema sa prostatom. Prije svega cuvati da se ne uprscemo mokracom pri vrsenju male nuzde, jer odjeca postaje necista za namaz.
A drugo, lijepo i cisto oprati spolni organ nakon vrsenja male nuzde. Jer ako i kap ti kane na odjecu, ona nije cista za namaz.
Abdest uzeti, ako smo u potrebi okupati se, a ako smo u nuždi tejemumom ćemo do stanja čistoće doći, samo namaz nećemo ostaviti. Za namaz nema uzura. Ostaviti se ne smije nikad i nigdje. Ako se pak, opravdano izostavi, naklanjat će se ali se neće ostaviti.
Biti pristojno i propisno ubučen. „O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kada na namaz hoćete, kada u džamiju idete“, Allah dž.š. naređuje. Namaz je stajanje pred Gospodarom svjetova, zato se treba pristojno obući i nagizdan u džamiju ići.
Nije pristojno – ispravno je, ali nije pristojno bos – bez carapa u dzamiju dolaziti. Nije pristojno u dzamiju doci – to cak nije ni ispravno – kratke maice pa kad padas na sedzdu da ti se vide ledja i AVRET – pola zadnjice. Nije primjereno u pantolicama do koljena ili malo ispod koljena, doći u džamiju. To je šeriatski ispravno, ali nije pristojno. Ispravno je ako nam je nužda, ako nemamo ništa drugo obući, inače treba na namaz ići pristojan. Ne možeš u institucije države u bermudama. Nije dopušteno jer nije pristojno, a hoćeš u džamiju. Opština, ministarstvo, konzulat i druge institucije su kuće ljudi. Ovoj ovdje je Allah dž.š. domaćin. Zar ćeš nepristojan pred Gospodara svih stvorenja.
Da bi taj temeljni princip naše vjere bio ispravan, mora se obaviti na vrijeme. Jasna su nam namaska vremena a iščekivanje namaza je djelo koje poslanik Muhammed a.s. posebno ističe. Nije lijepo kasniti na namaz u džemat. Ima braće kojima je to postala navika, kao da im je uslov za namaz, zakasniti na namaz, a kad treba izac onda su opet prvi. Na namaz se može zakasniti, ali to se događa rijetko. Sa namazom se ne kasni ako ga kod kuće obavljamo. On se ne odgađa. Poslanik je govorio da je najbolje djelo, namaz u njegovo vrijeme.
Da bi namaz bio ispravan treba se prema kibli okrenuti. To Uzvišeni naređuje. Naša tradicija je takva da su naši preci znali i kako kuću u odnosu na kiblu okrenuti, i kako krevet u odnosu na kiblu okrenuti, i kako zahod okrenuti u odnosu na kiblu. Kibla je muslimane uvijek orjentirala, ne samo u prostoru. Oni koji žele biti orjentirani, znati pravac i imati cilj u životu, neka se kroz namaz kibli okreću, pa će ih namaz pravom putu i cilju usmjeriti.
Pred sami namaz nijjet treba učiniti. Odlučiti da ćemo i koji ćemo namaz klanjati. Nijjet, istina je, stanuje u srcu, ali ga mi i jezikom zborimo i jasno naglasimo da klanjamo; fedžr,zuhr,asr,magrib,iša’, džuma, idil fitr, idil adha… Stoljećima nijjet srcem i jezikom donosimo čuvajući tako svaki šart temelja naše vjere i neka tako i ostane. Ne dopustimo da samo zaplovimo u namaz. Rijekom i morem se plovi. Zar nije ljepše reći; Odlučih Allaha radi klanjati sabahski farz u vremenu njegovom prema kibli okrećući se, Allahu ekber.
Nijjet se kruniše tekbirom početnim, Allahu ekber, a namaz se upotpuni šartima, ruknima, farzovima svojim; kijamom, kiraetom, rukuom, sedždom i sjedenjem posljednjim.
Od amentu billahi do esselamu alejkum ve rahmetullahi, trideset i tri je šarta. Musliman ih treba znati i mora živjeti. Nekada, a to davno nije bilo, nije se moglo stupiti u brak dok kadija ili hodža ne ispita šarte. Kako ćeš u brak ako ne znaš, šta je abdest, gusul i tejemum? Kako ćeš u život ako ne znaš imanske i islamske šarte? Kako ćeš na Ahiret ako ne znaš namaske šarte i ne klanjaš?
Uzvišeni Bože, pomozi svakom muslimanu da šarte Dina svoga nauči i kroz zivot ih praktikuje i živi. Amin!