Školskoj godini u susret – Na putu stjecanja znanja

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
17 Zul – Kade – 1435.H. / 12 Septembar 2014.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

hutbaŠkolskoj godini u susret – Na putu stjecanja znanja

Slava i zahvala pripadaju jedino Allahu, dž.š., Gospodaru svih svijetova, njega hvalimo od njega pomoć i uputu tražimo. Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, a.s., Božiji rob i Božiji Poslanik. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., na njegovu porodicu i ashabe. Neka je spas na sve nas i na sve one koji slijede Muhammeda, a.s., do Sudnjega dana. Neka je Allahov rahmet na sve bosanske uzorite šehide.
Draga braco, S obzirom da se nalazimo pred novom školskom i mektebskom godinom tema o važnosti nauke i stjecanja znanja, kao i nasa odgovornost prema porodici i evladima sama se nametnula za današnju hutbu.
Ukrasi ovoga svijeta su po Kur’anu draga moja braćo imeci i djeca, koji su za nas u isto vrijeme i veliki emanet na našim plećima i za njih ćemo biti pitani na Sudnjem danu.
Kaže Allah, subhanehu ve te’ala., u 46. ajetu Sure El-Kehf: „Imetak i djeca su ukras u životu na ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, biće od Gospodara tvoga bolje nagrađena i u njih se čovjek može bolje pouzdati“.

Prema citiranom ajetu, imeci i djeca su dunjalučki ukrasi, a dobra djela su trajna. Na nama je braćo da te dunjalučke ukrase uz Allahovu dz.s, pomoć učinimo ukrasima na obadva svijeta, a to možemo učiniti na način što ćemo imetke sticati isključivo na dozvoljen način i trošiti ih na Allahovu, dz.s, putu, a djecu odgajati da budu iskreni vjernici, koji će se natjecati u dobru i koji će dobro koje prema njima činimo znati cijeniti i uzvratiti na najbolji način.
Kaže Poslanik, a.s, u hadisu koji bilježi imam Ebu Davud: Prenosi Abdullah ibn Amr ibn El-As, radijallahu anhuma, da je Poslanik, a.s, rekao: „Vaša djeca su vaša najbolja opskrba!“

Kada su nam naša djeca najbolja ospkrba i poklon, od Allaha, dz.s, dobro ih čuvajmo i budimo zahvalni našem Gospodaru što nas je počastio takvim porodom! Učimo ih ličnim primjerom da budu bogobojazni, poslušni, povjerljivi, solidarni, skrušeni, obrazovani, skromni, stidljivi, darežljivi, odvažni, hrabri, jasni i u svakom hairli poslu angažirani i predani! Onaj ko ulozi u svoju djecu i njihovo skolovanje je napravio najbolji poslovni potez.
Kada govorimo na temu o učenju i stjecanju nauke potrebno je na umu imati sljedeće; Skupljanje znanja i traganje za naukom je obaveza svakog muslimana i muslimanke.To sakupljanje mora biti u ime Allaha,dž.š. Moramo skupljati samo korisno znanje.Zatim dužnost nam je da postupamo u skladu sa znanjem. I važno je da svoje znanje prenosimo i na ostale.
Prvo moramo znati da je u našoj vjeri učenje farz, a ne nafila. Sjetimo se slučaja kada je Poslanik,a.s., ušao u džamiju pa je primjetio dvije grupe ljudi. Jedna grupa je klanjala nafile namaze a druga je tragala za naukom pa je Poslanik, a.s., dao prednost grupi koja izučava nauku.
Učenje je farz svih farzova, jer vrlo dobro znate da je prva objava bila IKRE’ uči, a nije bila klanjaj!, posti! …jer da bi klanjao moraš prvo naučiti kako se klanja.
Kada su u ponedjeljak ujutru naši mališani, učenici i đaci krenu u školu i uvijek kad krecu neka nam bude na umu sljedeći hadis: „Svakome ko izađe iz svoje kuće s namjerom da traži znanje meleki će podmetnuti svoja krila, zadovoljni s tim što on radi.“
A u drugom hadisu Poslanik je rekao: „Čovjek neće izaći iz svoje kuće u potrazi za naukom a da mu Allah neće olakšati put do Dženneta.“
Ovdje je bitno napomenuti da se svaka nauka i svaki predmet u školi mora učiti u ime Allaha dž.š., a ne samo islamske nauke. Jer, i matematika i fizika i pravo i ekonomija i mašinstvo i rudarstvo sve su to korisne nauke za koje slijedi nagrada ukoliko se uče u ime Allaha, dž.š.,
Znanje spada u one vrijednosti od kojih čovjek ima koristi i nakon svoje smrti. Kaže Muhammed, a.s.: Najbolje što čovjek može ostaviti iza sebe su tri stvari: Dobro dijete koje uči dovu za njega; Sadaka, vakuf koji se koristi, a njemu od toga nagrada pristiže; Znanje kojim se drugi koriste nakon njegove smrti.
Trojici se, kako kaže Poslanik, djela ne pišu. Nerazumnom dok ne opametni, maloljetnom dok ne postane punoljetan i onome koji spava dok se ne probudi. Svi ostali teško će se opravdati za nepokornost i neposluh.
Kroz predaju nam dolazi da će bogataši govoriti :“ Moje bogatstvo me odvratilo od pokornosti Tebi“. Allah dž.š. će mu navesti primjer Sulejmana a.s., reći će :“Nisi bio bogatiji od Sulejmana a.s., ali njega bogatstvo nije odvratilo od robovanja Meni.“ Rob i zatvorenik će reći :“Bio sam rob u tuđem vlasništvu, pa me ropstvo spriječilo od robovanja Tebi“. Allah dž.š. će mu odgovoriti :“ Jusuf a.s. je bio rob i zatvorenik pa ga to nije spriječilo da robuje Meni.“ Siromasi će reći: „Naše siromaštvo i potrebe naše, spriječile su nas da robujemo Tebi.“ Allah dž.š. će im reći:“ Da li je vama više trebalo ili Isau a.s.? A Isaa a.s. siromaštvo nije spriječilo da Mi robuje.“ Bolesnici će reći:“Bolest nas je spriječila pa Ti nismo pokorni i ne robujemo Ti.“ Allah dž.š. će im reći:“Je li vaša bolest bila teža od Ejjubove a.s., a njega bolest nije spriječila da Mi robuje.“
Niko neće imati opravdanje pred Allahom dž.š. na Danu sudnjem. Roditelji nece naci opravdanja sto nisu dovodili svoju djecu u mekteb, pravdajuci se da nemaju vremena. Ljudi sebi ovdje, pred sobom i drugima, svoj nerad, nepokornost, neposluh, svoj grijeh žele opravdati kako bi savjest svoju umirili, ali kao što vidimo, tog opravdanja pred Gospodarom svjetova nema. Čovjek ovdje nađe razlog, da ne posti, opravda sebe da ne klanja, sebe ubijedi da ne treba dijeliti, nađe razlog zbog kojeg ne ide u džemat…
Tirmizi i Ahmed bilježe od Poslanika da je rekao:“ Dunjaluk se nudi četverici. Onome koji ima imetak i znanje. On zahvaljujući znanju, imetak troši u skladu sa propisima vjere. On će biti na uzvišenom mjestu jer je na pravom putu. Onome ko ima znanje ali nema imetak. On govori:“ Da imam imetak ponašao bi se s njim kao i ovaj prvi, trošio bi ga da steknem Božije zadovoljstvo. I on će biti na uzvišenom mjestu jer se djela prema nijjetu cijene. Onome ko ima imetak, ali nema znanje. On ne zna kako trošiti imetak a da Allah time bude zadovoljan. On imetak troši u dunjalučke, prolazne užitke i haram. On će biti kažnjen jer je na krivom putu. Onome ko nema ni imetatk ni znanje, on govori:“ Da mi je imetka pa da i ja u dunjaluku uživam.“ I on će biti kažnjen i otići će u propast.“
Poslanik Muhammed a.s. kaže, da je Sulejmanu a.s. ponuđeno da bira između znanja, bogatstva i vlasti. Izabrao je znanje pa je s njim zadobio i vlast i bogatstvo. Ovaj hadis nam jasno pokazuje koliko je važan događaj koji ovih dana iščekujemo. Kazuje nam koliko je važan prosli ponedjeljak i ova nedelja.
Znanje će nam omogućiti, ako mu se okrenemo, da steknemo i bogatstvo i vlast. Znanje je put iz siromaštva u blagostanje.
Važno je reći da nema i neće naći opravdanje onaj koji nauci ne pridaje važnost, koji svoje školske i studentske pa i staracke dane trati i vrijeme gubi a za neuspijeh okrivljuje druge. Za tvoju jedinicu u dnevniku i za tvoj pad na ispitu kriv si sam. Ne traži ni ti ni tvoji roditelji opravdanje za svoj neuspijeh u drugima.
A da bi i na Ahiretu uspio, znaj da je put znanja, put koji vodi u Džennet. Ebu Derda r.a. prenosi da je Poslanik rekao:“ Ko krene putem sicanja znanja, Allah mu olakša put ka Džennetu. Meleki prostiru krila svoje milosti pred onoga koji znanje stiče, zadovoljni onim što čini. Za učena čovjeka oprost traže stanovnici nebesa i zemlje, čak i riba u vodi. Prednost učenog nad pobožnim je kao prednost moja nad jednim od vas.“ (Tirmizi) Poslanik također kaže:“Ko izađe na put znanja, on je na Božijem putu, sve dok se ne vrati.“ (Tirmizi)
I naš Dunjaluk i naš Ahiret naći ćemo ako krenemo stazom sticanja znanja, ako ostanemo na tragu prve Božije naredbe i ako budemo svjesni da nisu isti oni koji znaju i oni koji ne znaju.
Muhammed, a.s, nas u hadisu koji bilježi imam Buharija podučava da sa puno ozbiljnosti pazimo na ono što nam je povjereno na čuvanje: Prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma: “Čuo sam Poslanika, a.s, kada je rekao: “Svi ste vi čuvari i svi ćete biti pitani za ono što čuvate; vođa (imam) je čuvar i biće pitan za ono što čuva, muž je čuvar svoje porodice i biće odgovoran za nju, žena je čuvarica u kući svoga muža i odgovorna je za ono što joj je povjereno na čuvanje i sluga je čuvar imetka svoga pretpostavljenog i odgovoran je za njegovo čuvanje.”

Da li i mi braćo ispunjavamo preuzete obaveze i čuvamo li ono za što ćemo biti pitani? Da li naši vladari i imami ispunjavaju svoje obaveze ili vode računa samo o svojim pravima i privilegijama? Da li čuvamo svoje porodice ili smo brigu o njihovu čuvanju predali ulici, medijima i „dušebriznicima“ iz raznih organizacija koji uništavaju njihov moral? Da li naše supruge u našim kućama čuvaju našu djecu i imetke ili iste više znaju šta se dešava u španski, meksičkim i truskim razvratnim serijama, nego u vlastitim kućama, da li bolje znaju imena glumaca i glumica nemoralnih serija od toga sa kime se druže njihova djeca i čime su zaokupljena? Da li pretpostavljeni vode računa da ne opterećuju potčinjene više nego što mogu podnijeti i da li ih za njihov trud adekvatno nagrađuju i da li potčinjeni ispunjavaju svoje obaveze? Protiv sam toga da vlasnici firmi čine hajr na račun svojih radnika, kao što imamo slučajeva da npr. prave džamije, munare, puteve i slično, a onda radnicima kažu da taj mjesec nema plate, ili im je plata mizerna od 300 KM, jer je uradio taj i taj hajr! Takvi od toga hajrata Allah najbolje zna nemaju sevaba, jer su to učinili na račun svojih radnika, koji su preči da im se islate plate i izmire obaveze prema Državi, jer onda pružaju priliku i radniku da i on pored izdržavanja porodice da sadaku i prilog za određeni hairli projekat. Znači, ne smijemo braćo biti doboročinitelji i vakifi sa tuđih leđa, već da hajrate činimo u skladu sa našim mogućnostima od onoga što nama pripada, tj. od naše čiste zarade!
I za kraj jedna poučna hikjaja o voću života, s kojom cemo i zavrsiti. U davna vremena je živio jedan car koji je jako volio život. Želio je da živi vječno, da uvijek bude car. Jedne večeri car priredi skup na svome dvoru. Na skup dođe i jedan starac, mudar i učen čovjek.
Svatko od okupljenih ispričao je caru neku zanimljivost ili mudrost, a kad dođe red na onog starca on reče: „Ja znam za drvo koje rađa voćem života. Tko god pojede voćku s toga drveta živi vječno. To drvo raste u Indiji i poznato je kao drvo života.“
Kad ču tu priču, car se veoma obradova, pa upita učenog starca: „Ima li to drvo još neko ime?“ Starac odgovori: „Ne znam ništa više od onog što sam ti rekao. Znam da to drvo raste u Indiji i da su njegovi plodovi životodajni.“
Car odluči da pošto-poto nađe to drvo, ubere njegov plod i stekne tako vječni život. Pozva zato, jednog od svojih dvorjana i reče mu:„Kreni odmah u Indiju i ne vraćaj se bez voćke s drveta života! Doneseš li mi plod toga drveta, postavit ću te za velikog vezira, a vratiš li se praznih šaka, znaj da te čeka smrt.
Odmah se spremi i pođe u Indiju. Mjesecima je po Indiji i uzduz i poprijeko tražio drvo života, ali nikako ga nije uspijevao pronaći. Obišao je cijelu Indiju, posjetio svaki grad i svako selo, ali nitko mu nije mogao reći ništa o tom životodajnom drvetu.
Cijela je Indija već poznavala budalu koja traga za nekakvim drvetom života. Naposljetku se ovaj ipak umori od potrage i odluči, skrhan tugom vratiti se natrag u svoju zemlju. Čuo je usput da na nekoj planini u Indiji živi jedan mudri stari šejh, koji je svima pomagao.
Nađe šejha, kleknu pred njega i kaza mu što ga muči i zbog čega je u Indiji kazavsi: Obišao sam cijelu Indiju, svuda sam tražio, ali tom drvetu ni traga. Izgleda da mudri starac nije caru rekao istinu, tako da sam se uzalud namučio.“
Šejh se nato nasmija i reče: „Ne, o umorni i ispaćeni čovječe, taj starac nije rekao neistinu, takvo drvo zaista postoji. Međutim, ne može baš svatko doći do tog drveta, nije to nikakvo drvo koje raste iz zemlje. Znanje je drvo života, a samo učen čovjek može okusiti plod od njega. Ustvari, mnogo je blagodati koje znanje porađa, a vječni život je tek jedna od njih.“
I tako, carev dvorjanin shvati što je ustvari drvo života, shvati da njegov car nikad neće okusiti njegov plod, pa zahvali šejhu i krenu natrag u svoju zemlju. Vidjeli smo, tako, da je drvo života zapravo drvo znanja. Znanje je najveće blago koje čovjek može imati, blago koje se dijeljenjem ne umanjuje. Isto kao sto se tvoj imetak ne umanjuje djeljenjem i sadakom. Učen čovjek živi vječno, jer je mudrost, knjigu, clanak, sadaku, vakuf, koji je ostavio ljudima u naslijeđe trajan i čini da uspomena na njega vječno traje.[1] Molim Allaha, dž.š., da nam omili put ka stjecanju znanja, da nam poveća znanje te da nam olakša put do Dženneta! Uzvišeni Bože, pomozi sve one koji krenu putem sticanja znanja i koji su svjesni da je tinta učenih kod Tebe jednako vrijedna kao krv šehidska. Amin!
________________________________________
[1]Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 9-11.

Check Also

Dova je srz Ibadeta

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen – 23 Sa’aban – …