Kako da znanje postane djelo

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
24 Zul – Kade – 1435.H. / 19 Septembar 2014.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Kako da znanje postane djelo

Neizmjerna hvala pripada Allahu koji nas je stvorio, dušu u nas udahnuo i koji dobro voli i za njega obilno nagrađuje. Salavat i selam neka su na Poslanika milosti koji voli svoj ummet i koji će se za njega zauzimati na Sudnjem danu. Salavat i selam neka je na njegovu porodicu, ashabe i tabiine. Neka je Boziji rahmet na nase uzorite šehide i sve Allahove dobre robove.

hutbaPostovane dzematlije, draga braco i omladino;

Prosli put smo govorili na temu “U susret novoj skolskoj i mektebskoj godini, te o vrijednosti i plodnosti sticanja znanja, o odgovornosti prema evladima itd”. I o tome bi se moglo govoriti danima, o vaznosti poruke IKRE – uci i k znanju pozuri. Jedna hutba uvijek nije dovoljna na jednu temu, u 10 – 15 min. sazeti ono sto bi bilo najkorisnije da se kaze, jer vremena je sve manje. I zato korisnu hutbu nije lahko pripremiti.
Danas, govorimo na temu: „Kako da znanje postane djelo”. Uzviseni se obraca pa kaze: „Allah dž.š., vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate i daje vam sluh, vid i razum, da biste zahvalni bili“ (Nahl,78). Na ovaj svijet smo došli bez ikakvog znanja. Omogućeno nam je, jer su nam sluh, vid i razum dati, da učimo. Učeći, sebe mijenjamo, a i svijet oko sebe. Naučenim, čovjek bi trebao osposobiti se, da ka mjestu vječnog uživanja ide.
Nijedan čovjek neće izbjeći susret s Gospodarom svjetova i neće ga zaobići pitanje, da li je uskladio svoje ponašanje sa onim što je naučio? Od našeg odnosa prema našim obavezama, ovisi i naša snaga kao i status ummeta na globalnoj političkoj i svakoj drugoj sceni. Osvrnimo se oko sebe, zavirimo u naše živote i analizirajmo, koliko je naš životni korak, koliko je naša svakodnevnica usklađena s onim što iz vjere i o vjeri sigurno znamo.
Znamo, koja su djela, koja zadovoljstvu Božijem vode. Ipak, često našim postupcima izazivamo Njegovu srdžbu. Što nas od dobra zadesi, od Allaha je, a zlo i nesreću, to sami sebi izazovemo i priredimo. Tako nas uči Svevišnji u Knjizi. Kako da nas voli i da nam riznice svoje, pune dobara i blagodati otvori, kad suprotno naučenom postupamo? Znamo šta je haram, ne bježimo od njega. Znamo šta je farz, ne žurimo njemu. Bojim se da svojim postupcima izazivamo Allahovu dz.s. srdzbu, bar neki od nas, i to je los put, a vi se osvrnite oko sebe i pogledajte koja su ta djela, ako ostanemo slijepi na njih, ako zatvorimo oci, ako ostanemo gluhi, i nas ce da povuce dzehennemska provalija i nas kao pojedince i nas kao zajednicu i dzemat – neuzubillah.
Allah dž.š., nas je robovima svojim nazvao. Svaki dan, učeći fatihu, a ako svih pet namaza klanjamo, četrdeset puta je učimo i svjedočimo – tvrdimo da samo Njega obožavamo i samo Njemu robujemo. Je li istinito to što govorimo? Ponašamo li se kao robovi Gospodara svjetova, ako zapovijedi Njegove ne izvršavamo? Šta nam vrijedi spoznaja da smo robovi Milostivog te da i sami: IJJAKE NABUDU VE IJJAKE NESTEIN, izgovarajući, to tvrdimo, ako čineći grijeh robujemo drugima, robujemo šejtanu, požudi, strasti svojoj?
Znamo da je Kur’an uputa (Huda), da je lijek (Šifa), da je svjetlo (Nur), da je savjet (Mev’iza), da je jasni dokaz (Burhan)… Znamo da je nama objavljen i da je tu, kako bismo se po njegovu slovu i riječi njegovoj vladali. Mi Kur’an učimo, ali to naše učenje ne prelazi jezike naše. Vazno je samo da lijepo ucimo. To je učenje bez razmišljanja jer nakon učenja i čitanja, izostaje praksa. Kur’an sadrži naredbe i zabrane.
Te, Kur’anske istine su nam uglavnom poznate jer su u ajetima jasnim (AJATUN MUHKEMATUN) sadržane, ali se to znanje naše ne podudara sa onim što činimo i živimo. Bit ćemo pitani, zbog čega?
Poslanikovi sljedbenici sebe ummetom nazivaju. I mi tvrdimo da toj skupini odabranoj pripadamo. Skupini koja je najbolja od kad svijet postoji (HAJRE UMMETIN). Skupini koja će svjedok biti narodima prijašnjim da je istina došla i bila im dostupna. Skupini koja će prva u Džennet sa svojim Šefaadžijom ući, a sunneta se našeg Pejgambera ne držimo. Sunnet je izvor naše vjere i bez njega se ne bi mogla vjera živjeti. Sunnet je vjera u praksi. Kada bi mi živjeli, životom uzora našeg, voljenog nam Pejgambera, drugi bi nam se divili i u naše safove žudili ući. Sljedbenici Poslanikovi živeći sunnet, ne rade jedni protiv drugih, ne okreću leđa bratu u nevolji, uvijek su tu za brata i sestru. Sunnet je urednost, čistoća, sunnet je red i marljivost. Šta nam znači što znamo šta je sve sunnet i kakva mu je vrijednost, kad ćemo pri susretu s Gospodarom odgovarati zbog nečistoće i neurednosti, zbog ljenosti i apatije, zbog svađe i sukoba… Šta nam vrijedi naše znanje? U praksi ga nema.
Ko od nas ne zna, da je dunjaluk prolazan i na ahiretu bezvrijedan? Kaže se u našoj literaturi, da dunjaluk spram ahireta ne vrijedi ni koliko krilo komarca. Vrijedit će ono što na dunjaluku uradimo. On je njiva na kojoj je nužno sijati dobra, kako bi žetva ahiretska bila bogata. Mi prirodu dunjaluka poznajemo odlično. Ipak mu se, nažalost, posvećujemo kao da ćemo tu vječno biti. Posvećujemo mu se i za njegova prolazna dobra žrtvujemo vječnost. Za ta dobra svađa se, brat s bratom, ne govori sin s ocem, a znamo da ta dobra kad na tabut dođemo neće vrijediti ništa. Vrijedit će ono što od dobrih djela nosimo i što smo izvršavajući naredbe Božije spakovali da ponesemo. U Knjizi nam objavljenoj piše, a i Poslanik nas je često opominjao, ahiretskom vječnošću. Sigurni smo da je onaj svijet vječan, a Allah dž.š., nam je rekao i da je bolji.
Je li naše znanje o onom svijetu za nas dovoljan poticaj da se borimo za mjesto u džennetu, kad na taj svijet preselimo? Lopovluk i laž, krađa i korupcija, oholost, nepoštenje, govor iza ledja i neiskrenost, kocka i alkohol, blud, prevara i fitna – smutnja…, ništa to ne vodi vječnom užitku. Svi to znamo, ali nas to znanje od ovih zabrana ne udaljava. Ne zaboravimo, bit ćemo pitani: „VE MA AMILE FIMA ALIM“, jesmo li radili, onako kako smo znali.
Lukman je na samrti svom sinu savjetovao: „Dunjalukom se bavi onoliko koliko ti treba i koliko ćeš na njemu boraviti. Gospodaru robuj, koliko ti je Gospodar potreban i koliko si o Njemu ovisan. Za ahiret radi onoliko koliko ćeš tamo živjeti. Posveti se oslobađanju od onoga zbog čega bi mogao u vječnosti ispaštati. U grješenju budi hrabar onoliko koliko si u stanju podnositi kaznu, koliko možeš trpiti vatru. A kad budeš želio griješiti, nađi mjesto gdje te Allah i meleki Njegovi ne vide“.
Mi se tako nekada oholo, gordo i hrabro ponasamo, a da vidim onoga koji je spreman da vatrom se przi, a tako malehni i sicusno cemo pred Gospodarom stajati, mirno u safovima, skromno u znoju se kupajuci od muka u mislima sta nas ceka.
Jednog su učenog i mudrog čovjeka pitali: „Šta se s nama dešava, slušamo o vjeri i znanje o njoj imamo ali se ne možemo okoristiti njime“? On odgovori: „Pet je uzroka tome; nezahvalni ste na blagodatima, ne tražite oprosta kad pogriješite, ne postupate prema onome što ste naučili, družite se s dobrim ljudima ali ne radite ono što oni rade i ne uzimate pouku iz smrti vaših najbližih“./Tenbihul gafilin/.

Šta se to dešava ummetu i danas pitaju mnogi? Nikad više znanja o vjeri, nikad više knjiga i novina koje o vjeri pišu, nikad više vazova i dersova na različite teme iz naše uzvišene vjere, a moderna tehnologija nam je omogućila da slušamo i one dersove kojima nismo prisustvovali.
Razlozi su, nezahvalnost. Biti zahvalan kako kaže imam Šibli, ne znači vidjeti blagodat već vidjeti Onog koji je daje. Koliko je danas čovjek svjestan Darovatelja i koliko vidi Njegovu neizmjernu milost prema robovima i stvorenjima Svojim. Nezahvalnik Allahu koji mu je sve dao, i čovjeku je nezahvalan, jer kako će biti zahvalan čovjeku koji mu je pomogao ili nevolju otklonio ako je Stvoritelju i svega Darovatelju nezahvalan. Zato ja cesto kazem. Covjek prvo treba biti ljudina – covjek, da bi bio musliman. Takav, nezahvalan, nije spreman na žrtvu, ne želi raditi ništa bez naknade, materijalne, novčane i zato je stanje našeg društva i ummeta takvo, jer želimo sve što učinimo odmah naplatiti. Znamo, da je činjenje dobra, da je žrtva za opći uspjeh istovremeno i zahvalnost Allahu dž.š., ali to znanje ne koristimo, pa se istinski ne zahvaljujemo i društvu smo nekorisni.

Ne traženje oprosta, razlog je ovakvoga našeg stanja. Čovjeka je danas pohlepa obuzela i ne bira sredstva kako bi došao do dunjalučkih dobara. Isau a.s. je objavljeno: „Šta će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne a životu svom naudi“? Naudiće svom životu svako ko na objavljenu zabranu ne obraća pažnju i kome je griješenje životno opredjeljenje. Normalno je da čovjek pogriješi. Stvoreni smo takvi, u nama stanuje nefs, nagon, prohtjev zavede nas šejtan ali pokajanje je grijehu lijek. Tewba nas vraća na pravu stazu na kojoj znanje o vjeri koristi pa postajemo svjesni vrijednosti dunjaluka, odnosno njegove prolaznosti i ahiretske vrijednosti, odnosno njegove vječnosti. Poslanik je rekao: „Kada je Allah dž.š. protjerao šejtana iz Dženneta, šejtan je rekao: ‘Tako mi Tvoje veličine, neću napuštati čovjeka sve dok mu duša ne napusti tijelo’. Uzvišeni Gospodar je tada rekao: ‘Tako mi Moje veličine, neću uskratiti tewbu svome robu sve dok je duša u njegovu tijelu“./Ebu Da’vud/. Koristi se znanjem o vjeri, pokaj se, svojim postupkom ćeš pomoći sebi i društvu. I ti i društvo – dzemat koračat ćete naprijed. Koliko društvo pati na liječenje ovisnika, griješnika? Društvo dakle pati zbog grijeha koje činimo. Primjer su nedavne poplave. Kad bi se pokajali i ono što znamo o vjeri živjeli, sreću bi i sebi i društvu donijeli.

Nepostupanje po naučenom vuče nas nazad. Potlačenim nas čini, pa iako smo brojem velika skupina, politički i ekonomski ne utjecajni smo i prilično nevažni u svijetu. Već smo rekli, da nikad više znanja a nikad manje djela. Teško ćete naći danas muslimana da ne zna šta je haram a šta obaveza činiti. Uprkos znanju, mnogi su u haramima raznim ogrezli a o obaveze se oglušili. Mi smo odgovorni za ovo vrijeme i ako mi danas ne budemo živjeli našu vjeru i primjerom svojim ne pokažemo kako se temelji vjere čuvaju, kao nasi dobri preci, tada smo slični stablu koje ne brine za svoje sjeme, a stablo koje za sjeme ne brine jeste ogrjev. Ako nam znanje o vjeri bude koristilo samo da bismo o vjeri raspravljali, a istovremeno ništa od naučenog ne budemo živjeli, tada se nećemo radovati ni ovdje ni tamo. Ovdje, jer nas rasprave samo udaljavaju jedne od drugih, zato što obično raspravljamo o nevažnim stvarima, svako hoce da bude pametan a tamo, jer ćemo biti pitani, da li smo radili ono što smo znali, jesmo li naučeno primjenjivali? Na mjesta gdje se o dobru uči dolazimo, ali to što naučimo uglavnom ne živimo.

Evo nas u džamiji. Ovdje se o dobru uči. Ipak, kad odavdje odemo i u svakodnevnicu zaronimo, to što smo naučili ne živimo i jedni drugima dobro ne činimo. Umjesto toga, radujemo se nesreći i zlu drugog, zavidimo, ogovaramo, smutnju i nered zemljom širimo. Kako će nam biti dobro kad smo od dobra daleko, a i pouku iz smrti i sa dženaza kojima prisustvujemo ne uzimamo. Ta pouka je jednostavna, glasi: „Praznih šaka stupio sam na ovaj svijet, a bosonog s njega odlazim. I moj dolazak i moj odlazak dva su jednostavna događaja“.
Kad ti ruka posegne za tuđim, kad tražiš mito, u klupku korupcijskom kad si, tad sjeti se sebe bosonogog na tabutu. Neka ti tad na um padne ono što iz vjere znaš, a znaš da ti to tuđe neće koristiti. Što neće koristiti, nije ni problem, štetit će, optuživati te, i biti ti teret. Opominjimo se smrću. Ako se budemo opominjali i svjesni budemo naših praznih ruku i bosih nogu na tabutu, neće nam na um pasti da ne damo preko svoje njive komšiji da hoda, neće nam na um pasti da ogradu u put pomičemo. Neće nam na um pasti da tuđe drvo posiječemo ili bespravno ili bespotrebno posjecemo, itd.

Fekih kaže da je oca svog slušao kako od Poslanika prenosi: „Nema ni jednog dana, a da sa nebesa na zemlju ne siđe pet meleka. Jedan u Mekku, jedan u Medinu, jedan u Jerusalem, jedan u mezarja muslimanska, a jedan na tržnice gdje se ljudi okupljaju. Iz Mekke melek svakoga dana uzvikuje: ‘Ko ostavi farz, izašao je iz Allahove milosti’. Iz Medine melek govori: ‘Ko ostavi sunnet izgubio je šefa’at’. Iz Jerusalema melek poručuje:’Ko stiče haram, Allah dž.š. mu neće primiti dobra djela’. Iz mezarja naših melek se obraća: ‘O vi u mezarovima, na čemu zavidite živima i kajete li se za šta?’ Kajemo se zbog propuštenih prilika, a živima zavidimo što još uvijek imaju priliku učiti Kur’an, sticati znanje, donositi salavate, tražiti oprost, a mi ništa od toga ne možemo’. Sa tržnica melek govori: ‘Allah dž.š. je pripremio kaznu. Ko se boji kazne, neka kaznu izbjegne, neka se iskreno pokaje“./Tenbihul gafilin/.

Da bi se naše stanje mijenjalo, nužno je da mijenjamo sebe. Glas meleka iz Mekke čujmo i farzove, naredbe Božije izvršavajmo. Poziv iz Medine čuti trebamo i sunnet Poslanikov slijedimo, jer ko njegov sunnet živi i putem kojim je on i ashabi išli, sigurno će pobijediti. Uzvišeni obećava:„Pobijedit ću Ja i poslanici Moji“./Mudžadele,21/.Iz Jerusalema glas meleka čujmo i tuđeg hakka se klonimo. Tuđe, odnosno haram u našem trbuhu i našem imetku sprečava nas da koračamo naprijed u dunjalučki prosperitet i onemogućava naš hod ka Džennetu, jer taj haram naša dobra poništava. Čujmo poziv kad kraj mezarja naših idemo i priliku nam pruženu iskoristimo! Ako priliku ne iskoristimo, živima ćemo zavidjeti i za propuštenim žaliti i kajati se.

Kajat će se svako, ko Kur’ansko slovo nije živio, ko salavate nije donosio i oprost od Gospodara tražio. Kajat će se svako, ko ono što o vjeri zna u djelo svoje ne pretoči. Da bi se stanje naše promijenilo, čujmo glas meleka sa raskrsnica na kojima besposleno stojimo, taj glas nas kaznom opominje i podstiče nas da čineći dobro od kazne bježimo. Samo trudom, radom, preciznoscu i privrženošću dobru, doživjet ćemo da se prestanemo pitati: „Šta nam se dešava sa dzematom – sa Ummtom“? Postat ćemo zadovoljni svojim stanjem i sretni što smo muslimani i pripadnici najboljeg Ummeta – naroda koji je ikada zemljom hodio.
Uzvišeni Bože, pomozi nam da ono što smo naučili o naredbama i zabranama, te propisima naše vjere, bude naša svakodnevnica i naš život. Amin!

Check Also

Kako i na koji nacin upoznati Poslanika

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen – 26 Rebiu – …

Istinu treba znati i prihvatiti

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen – 19 Rebiu –l- …