Piše: dr. Enes Ljevaković, Fetva-i emin
Zekjat je jedan od najvažnijih ibadeta u islamu. Spada u kategoriju tzv. islamskih ruknova, odnosno šartova (uvjeta islama), kojima se iskazuje i potvrđuje pripadnost islamu i islamskoj zajednici. I po svojoj formi i po svojoj suštini i cilju, izdvajanje zekjata je jedinstven ibadet. Ulema ga definira kao imovinski ibadet koji se sastoji od izdvajanja precizno definiranog dijela određene vrste imovine u ko-rist fondova, odnosno Kur’anom određenih korisnika. Ove fondove objedinjuje ustanova Bejtul-mal, kojom rukovodi nadležna islamska vlast, odnosno nadležni organ Islamske zajednice u našem slučaju. Obavezu zekjata Kur’an časni spominje zajedno s namazom na preko dvadeset mjesta koristeći pri tome više termina za označavanje ove ustanove. U nekim ajetima koristi se termin “zekjat”, u nekim “sadaka”, a ponekad se koristi termin “davanje/ udjeljivanje”. Na početku sure E1 -Beqare, Allah dž, s. opisuje vjernike koji slijede upute Njegove knjige: „Onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo đava/i.”(El-Beqare,3) A u drugim ajetima iste sure se kaže: „1 molitvu obavljajte i zekjat dajite, a za dobro koje za sebe pripremite nad ćete nagradu kod Allaha” (El-Beqare, lio) „One koji vjeruju i čine dobra djela i molitvu obavljaju i zekjat daju čeka nagrada kod Gospodara njihova; i ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.” (El-Beqare, 277).
Zekjat je propisan i prethodnim Poslanicima i njihovim narodima
Zekjat u općem smislu, kao vid obaveznog materijalnog pomaganja siromašnih i drugih osoba u nevolji, bio je propisan i ranijim Božijim poslanicima i njihovim narodima. To se jasno vidi u brojnim kur’anskim ajetima od kojih spominjemo neke.
Govoreći o Ibrahimu a.s., Ishaku i Jakubu, Kur’an kaže: „1 učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovjedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitvu obavljaju, i da milostinju dijele, a samo su se Nama klanjali.”(,El-Enbija’, 73)
O Ismailu, a. s., Kur’an kaže: „1 tražio je od čeljadi svoje da molitvu obavljaju i da milostinju udjeljuju, i Gospodar njegov je bio njime zadovoljan.”( Merjem, 57)
I kaže jezikom Isa, a.s., još dok je u kolijevci bio: „1 naređuje mi da dok sam ziv molitvu obavljam i milostinju udjeljujem.” (Merjem, 31)
A o sljedbenicima Knjige općenito kaže: „…a naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a to je ispravna vjera.” (El-Bejjina, 4-5)
Zekjat u mekkanskom periodu
Zekjat kao vid brige za materijalne potrebe zajednice muslimana u najširem smislu muslimanima je bio propisan već u mekkanskom periodu Objave, što samo po sebi govori o iznimnoj važnosti ove ustanove u obrednom i socijalnom sistemu islama.
Na to ukazuju 43. i 44. ajet sure El-Mudessir: „Nismo – reći će – bili od onih koji su molitvu obavljali i od onih koji su siromahe hranili.” U suri Ez-Zarijat,19, u opisu bogobojaznih se navodi: „A u imecima njihovim bio je udio i za onoga koji prosi iza onoga koji ne prosi:” A u suri El – Me’aridž, 24, stoji: „1 oni u čijim imecima bude određen dio za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi.” Ovi ajeti, koji pripadaju mekkanskim surama, jasno potvrđuju obaveznost pomaganja osoba koje su u potrebi. Budući da u Mekki nije postojala islamska vlast s javno organiziranim službama, nije ni bilo mogućnosti da se ova obaveza izvršava na organiziran način, odnosno da se zekjat prikuplja i distribuira putem javno organizirane ustanove Bejtul-mal. To će se realizirati tek u medinskom periodu uspostavom islamske vlasti i njenih institucija.
Ustanova zekjata u medinskom periodu
Propisi o zekjatu objavljeni u medinskom periodu označavaju novu etapu u izgradnji islamskog obrednog i socijalnog sistema.
Kao jedan od temelja vjere, zekjat je uz namaz, svjedočenje Allahove jednoće i Muhammedova poslanstva, post i hadždž, apostrofiran kao ključni uvjet ulaska u islam i muslimansku zajednicu: „Ali ako se oni budu pokajali i namaz obavljali i zekjat davali, braća su vam po vjeri.” (Et-Tevbe, 12)
Nijekanje ove obaveze izvodi osobu iz islama, a njeno neizvršavanje, uz potvrdu obaveznosti, tretira se teškim grijehom. Dovoljno je kao ilustraciju navesti primjer prvog halife Ebu Bekra koji je primijenio mjere državne prinude protiv onih koji su odbili dati zekjat. Tom prilikom je izgovorio pozlate riječi: „Tako mi Allaha, boriću se protiv onoga ko pravi razliku između namaza i zekjata. Allaha mi, ko odbije samo jedno davanje (tj. jednu devu ili ovcu na ime zekjata) koje je činio u vrijeme Poslanika ja ću se boriti protiv njega.”
Glavni smisao ustanove zekjata jeste iskazivanje pokornosti Uzvišenom povinjavanjem Njegovoj naredbi i vršenjem ovog ibadeta. Ibadetom zekjata ostvaruje se čistoća imovine i čistota duše. Imovina se čisti od tuđeg hakka, a duša od pokuđenih osobina škrtosti, sebičnosti i pohlepe za dunja-lukom. Zekjatom se štiti i uvećava imetak. Uzvišeni kaže:„…što god vi udijelite, On će to nadoknaditi, On najbolje opskrbljuje“. (Sebe’,39) „A za milostinju koju udijelite da biste se Allahu umilili – takvi će dobra djela Svoja umnogostručiti.” (Er-Rum, 39) Poslanik s.a.v.s. kaže: „Kada izdvojiš zekjat, iz svog imetka si odstranio njegovo zlo.“ (El-Hakim) Zatim se prenosi daje rekao: „Zaštitite svoj imetak davanjem zekjata. “ (Ebu Davud) Ovi ciljevi su jasno naznačeni u citiranom 103. ajetu iz sure Et-Tevba „da ih njime očistiš i blagoslovljenim učiniš“. Pored naznačenog, nikako se ne može zanemariti važnost društvene solidarnosti, osjećaja odgovornosti za zajednicu, njezin razvoj i perspektivu te smanjenje jaza i tenzija između bogatih i siromašnih.
Od Enesa ibn Malika se prenosi da je neki čovjek iz Beni Temima došao Poslaniku s.a.v.s. govoreći: „0 Božji Poslaniče, ja posjedujem veliki imetak i veliku porodicu, pa me uputi kako da postupam sa tom imovinom? Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Izdvoji zekjat iz tvog imetka jer te on čisti, pazi svoju rodbinu, ne zaboravi pravo siromašnoga, komšije i onoga ko prosi!” (Ahmed) U citiranom hadisu se apostrofiraju tri obaveze: prva je izdvajanja zekjata, zatim briga o rodbini te na koncu pravo koje imaju siromašni, komšije i prosjaci.
Sadekatu-l-fitr, koji je propisan 2. godine po hidžri kada je propisan i post, kao obaveza po osobi a ne imovini, pored navedenoga, ima za cilj čišćenje posta od eventualnih manjkavosti i natruha kako bi, tako očišćen, bio primljen od Uzvišenoga Allaha.
Ibn Abbas kaže: „Poslanik je propisao sadekatul-fitr da bi se time postač očistio od ružnog govora i pogreški i da bi nahranio siromašne; ko izvrši tu obavezu prije bajram namaza, ona je primljena, a ko je izvrši nakon bajram namaza, to je onda obična sada-ka.” (Ebu Davud)
Ku’ranska i sunnetska osnova organiziranog prikupljanja i raspodjele zekjata putem fonda Bejtul-mal
Još od vremena Poslanika, a. s., izvršavanje ibadeta zekjata se tretira kao pitanje od javnog interesa muslimanske zajednice, a ne kao isključivo privatno pitanje pravnih adresata. Uzvišeni Allah zapovijeda svome Poslaniku s.a.v.s.: „Uzmi od dobara njihovih zekjat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš.” (Et-Tevba, 103) Ovom kur’anskom naredbom upućenom Vjerovjesniku a.s. utemeljena je ustanova organiziranog prikupljanja zekjata u fond Bejtul-mal kojim upravlja nadležna islamska vlast. Na ovu činjenicu aludira i 60. ajet sure Et-Tevbe kojim se daju okvirne smjernice za raspodjelu prikupljenih sredstava, prepuštajući nadležnoj islamskoj vlasti određivanje prioriteta u raspodjeli sukladno potrebama zajednice. Naime, u spomenutom ajetu se kao jedna od kategorija korisnika prikupljenog zekjata spominju „oni koji ga sakupljaju“, što ukazuje na posebne službenike, odnosno službu koja se bavi prikupljanjem i distribucijom zekjata. Postupajući po spomenutoj kur’anskoj zapovijedi, Vjerovjesnik a.s. je formirao ustanovu Bejtul-mal i odredio službenike koji će se baviti prikupljanjem zekjata od zekjatskih obaveznika. Sukladno jasnoj kur’anskoj naredbi i Vjerovjesnikovom, a.s., sunnetu, halife na Pravom putu su nastavili praksu organiziranog prikupljanja zekjata u Bejtul-mal koristeći se instrumentima države i njenih institucija. Ulema je saglasna o tome da je organizirano prikupljanje i raspodjela zekjata izvorna praksa, odnosno obaveza islamske vlasti. Također, saglasni su daje zekjatski obaveznik dužan predati zekjat islamskoj vlasti koja ga prikuplja na organiziran način, bez obzira da li je riječ o tzv. „vidljivoj“ (zahire) imovini, poput poljoprivrednih proizvoda i stoke, ili „skrivenoj“ (batine) imovini, kao što su zlato, srebro, novac i si. Ukoliko islamska vlast zanemari pitanje zekjata, kao što se to desilo u periodu dekadence islamske civilizacije, obaveznici neće biti oslobođeni ove obaveze, već su dužni izvršiti je individualno. U ovom vremenu bespredmetno je praviti razliku između „vidljive“ i „skrivene“ jer je to razlikovanje izgubilo prvobitni smisao i uticaj. Zato je primjerenije zadržati i afirmisati izvorni princip vezivanja izvršenja obaveze zekjata za legalnu i legitimnu islamsku vlast u oba slučaja, čime se osigurava realizacija ciljeva zekjata.
Budući da su kategorije korisnika sadekatul-fitra, prema propisima u našem mezhebu, identične kategorijama korisnika zekjata, to se na ovu ustanovu, po principu analogije, primjenjuju propisi koji važe za zekjat u pogledu prikupljanja i raspodjele prikupljenih sredstava.
U našoj zemlji, organizaciju prikupljanja i distribucije zekjata vodila je i vodi Islamska zajednica. Odluka organa Islamske zajednice i uleme na čelu sa Husejn ef. Đozom sedamdesetih godina prošlog stoljeća da se reaktivira i revitalizira izvorna praksa organiziranog prikupljanja i raspodjele zekjata i sadekatul-fitra bila je od izuzetne važnosti za opstanak islama i muslimana na ovim prostorima. Isti je slučaj i danas, a tako će biti i u budućnosti.
Muslimani, članovi Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, u domovini i dijaspori, dužni su uključiti se u jedinstvenu akciju prikupljanja zekjata i sadekatul-fitra koju vodi Rijaset Islamske zajednice. Izvršavajući ove svoje vjerske obaveze na spomenuti način oni potvrđuju svoju pripadnost i lojalnost Zajednici. Prema novousvojenim amandmanima na Ustav Islamske zajednice, Fondom „Bejtul-mal“ upravlja Vijeće muftija i ono je odgovorno za pravilnu raspodjelu prikupljenih sredstava na način kako je to Kur’an časni definirao. Podsjećamo da je reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, kao vrhovni muftija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, prošle godine (u ramazanu) donio fetvu kojom se potvrđuje princip organiziranog prikupljanja zekjata i sadekatul-fitra, te sukladno tome, naglašava obaveza svih muslimana koji pripadaju našoj Zajednici da zekjat i sadekatul-fitr uplaćuju isključivo u fond Bejtul-mal putem odgovarajućih blokova. Svevišnji u Kur’anu zapovijeda: „0 vjernici, pokoravajte se Alla-hu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim…“ (En-Nisa‘,59)
(Preporod, 01. juli 2014. godine)