Dzemat Braunau
Munib Muminović Brko neće doći 11. jula u Memorijalni centar Potočari da na 19. godišnjicu srebreničkog genocida posjeti mezare svojih četvorice sinova: Nedžada, Mensura, Mustafe i Redžepa.
Munib Muminović na jednom od okupljanja Srebreničana
Neće posjetiti ni mezar supruge bez koje je, također, ostao tog prokletog jula 1995. godine kada se svo zlo dunjaluka srušilo na pleća podrinjskog čovjeka.
Ne. Jer, Munib Muminović, u kriku zbog ovozemaljske nepravde, zbog boli koju nije mogao da trpi, zbog užasa koji je razdirao njegovo krhko tijelo i dušu, uvečer, na sveti muslimanski dan petak, 23. aprila 2010. godine, objesio se u kladanjskoj džamiji!
Tako je, čini se, htio da odgovori svima. Onima koji su ga mučili tokom agresije i genocida, kao i onima koji su mu poslije rata sipali sol na ranu, na svim stranama.
Kakva je to bol razdirala rahmetli Muniba da se, što je gotovo nezabilježeno u historiji muslimana, ne samo bosanskih, već i onih u svijetu, objesio u božijoj kući, ne može razumjeti niko. A zar je iko mogao razumjeti bol Srebreničana?
Možda bi ovdje bilo najbolje zašutjeti…
Niko to ne može razumjeti, osim srebreničke majke koje su, kao i Munib, ukopavale svoje sinove. Jedna od njih, Munibova komšinica iz Bajramovića kod Srebrenice, izgubila je trojicu sinova i muža. A koliko je takvih i sličnih priča pod ovim bosanskim nebom, niko nije tačno zabilježio.
Ali, ipak, Muniba pod ovim suncem niko nije razumio. A i neće.
“Svi govorite majka, majka, a otac? Šta je otac? Zar oca ne boli jednako kao i majku”, govorio je Munib.
Pitao se, šta je sa očevima koji su doživjeli da nakon agresije po bosanskim brdima traže kosti svoje djece, umjesto da šetaju njihovu djecu, unuke… Žalio je i što svoje sinove nije imao priliku da zamjeni pred streljačkim vodovima zločinačkih jedinica vojske i policije Republike Srpske.
Muniba Muminovića sjećaju se i majke Srebrenice. Sa njima je do smrti svakog 11. u mjesecu tražio pravdu za Srebrenicu.
Kada Hotić, potpredsjednica “Udruženja majki enklava Srebrenice i Žepe”, kazala je u razgovoru za Klix.ba da se i ranije dešavalo da pojedini Srebreničani, žrtve genocida, sebi oduzimaju život. Neposredno nakon pada Srebrenice, jedna žena je skočila u jezero Modrac kod Lukavaca.
“Ni Munib nije mogao da trpi. Ne dao Bog nikome, da dođe u poziciju da digne ruku na sebe… Ali nije čudo što se to dogodilo. Puno je razloga za to. Utjeruju nas u laž, moramo dokazivati da smo uopće imali djecu. Sudovi ne postoje radi pravde i istine, već suprotno, žrtava tu nema nigdje. Onda obećanja, priče, čekanja. Na koncu, evo, zločince oslobađaju. Sve to teško pada našim ljudima, žrtvama”, priča Hotić.
Profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu prof. dr. Hilmo Neimarlija kazao je svojevremeno kako je slučaj Muniba Muminovića presedan.
“Ni u BiH, ali ni u svijetu nije zabilježeno samoubistvo u džamiji. Njegov čin je izraz najveće moguće pobune protiv nepravde i žalosti žrtve. To svjedoči i o metafizičkoj nepravdi kad čovjek odluči da sebi oduzeme život na najuzvišenijem mjestu, koje strogo zabranjuje samoubistvo”, izjavio je profesor Neimarlija.
Profesor Neimarlija motiv za ovu stravičnu odluku dede Muniba pronalazi i u gotovo svakodnevnim provokacijama i izrugivanjima žrtve.
Kada Hotić nam kaže da je mnogo više onih slučajeva gdje su žrtve Srebrenice umirale zbog teških bolesti. Uglavnom iznenada i brzo. A i to su žrtve genocida, veli on.
“Jednu majku su pitali šta je boli, a ona je odgovorila da je bole njeni Hajrudin, Mevludin… “, govori Kada.
Ona ističe da su životi mnogih preživjelih Srebreničana uništeni i da je njima jedino preostalo da se bore za istinu, za bolje sutra neke nove generacije koja neće stradati kao njihova.
“Kamo sreće da je i Munib mogao izdržati, ali nije. Preteško je to”, kazala je Kada Hotić.
Munib Muminović nije mogao izdržati. Nije se mirio s nepravdom koju je kroz teški život morao da trpi. Dijelom zbog zločinaca, a dijelom zbog nepravde koja toliko boli žrtve genocida, zločina diljem BiH.
Za osvetom taj tihi bosanski čovjek nije posegnuo. Osvetu je prepustio Bogu. Na ovom svijetu, kao iz prezira, gađenja, unatoč svemu, nije više želio da bude.
“Naletolsun, prokleti bili”, kao da čujemo njegov glas.
Svoj život Munib je položio je na oltaru istine koju Srebrenica i Bosna i Hercegovina još uvijek nisu dočekali. A i malo je izgleda da ikada hoće.
Dok se sjećamo Srebrenice, sjećajmo se i dede Muniba i hiljada drugih naših bosanskih očeva i djedova koji su nevini patili zbog zločinačkog nauma.
Klix.ba
