Dzemat Braunau
Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
09 Muharrem – 1439.H. / 29 Septembar 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
S kim prijateljujes
Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova, sveopćem dobročinitelju, Milostivom. Vladaru Sudnjega dana. Donosim salavat i selam Allahovom Poslaniku Muhammedu a.s. njegovom časnom ehli bejtu, časnim ashabima, nasim sehidima i svima koji slijede njegovu uputu do Sudnjega dana.
Postovane dzematlije, draga braco i omladino;
Propisi naše vjere, donose red u čovjekov život. Smiraj duše se imanom postiže a poštivanjem granice između halala i harama, red se u životu uspostavlja. Neurednim životom živi onaj koji propise vjere krši. Kad čovjek ne klanja, on remeti red u svemiru jer iskače iz zakona Božijeg po kojem sve Allaha slavi, i ptice i drvece i kamenje, pred Uzvisenim se slama, place i velica Ga. Kad uzima haram, on narušava red, jer tuđe svojim smatra i tako nered u svojoj duši i nered u društvu nastanjuje. Kad se u organizam unosi ono što je zabranjeno, čovjek opet neredu korača jer time, od Gospodara zabranjenim, razum svoj pomućuje i zdravlje uništava.
Propisi naše vjere donose red u porodicu. Vjera nas uči šta su čije dužnosti i insistira na poštivanju međusobnom. Ako roditelji ne izvršavaju svoje dužnosti, nered je, a i ako djeca ne ispunjavaju svoje obaveze, opet je nered. Nekom je učenjaku iz Semerkanda došao neki čovjek i požalio se: „Sin me udario i nanio mi povredu“. Učenjak se začudi: Subhanallah, zar sin da udari oca“? Čovjek odgovori: „Jeste, udario me i povrijedio“. „A da li si ga poučio ponašanju i dao mu znanje“? „Nisam“, odgovori čovjek. „Da li si ga poučio Kur’anu i propisima vjere“?, upita učenjak. „Nisam“, odgovori čovjek. Nered u ovoj porodici kao i u svakoj, nastao je zbog odsustva odgoja, znanja i poštivanja propisa vjere.
Kroz hidžru koju smo proteklih dana obilježavali, vidjeli smo da propisi naše vjere uređuju društvo – zajenicu ili dzemat. Osnovna poruka je da je hidžra bila uvod i prvi korak uspostave društva – drzave u kojem će svi biti sretni, zadovoljni, u kojem će se poštivati propisi, i ti propisi će biti za sve jednaki a oni dolaze iz izvora vjere, od Allaha i Poslanika Njegova. Čovjeku je zadaća da propise vjere živi, afirmiše ih i tako usrećuje i sebe i druge. Ne poštivati te propise, prelaziti granicu između halala i harama, ili propise selektivno živjeti, to se zove nered, a nered, Islamu i muslimanima nije svojstven.
I Džennet i Džehennem, na Mi’radžu Poslanik je vidio. U Džehennemu, između ostalog, pokazan mu je čovjek koji prti breme koje ne može ponijeti a još na njega stavlja. Džibrila, svog pratioca, upitao je: „Ko je ovaj čovjek?“ A on mu odgovori: „To je onaj koji se prihvata obaveza i dužnosti koje ne može ispuniti“.
U Objavi, Uzvišeni nam između ostalih kazivanja, kazuje i o Musaua.s. i njegovoj zadaći da Izraelski narod iz ropstva u obećanu zemlju izvede. Svom poslaniku, na tom putu, Allah dž.š. pomaže i očigledna mu znamenja daje.
Štap kad ga Musa a.s. baci, on se u zmiju pretvori a ruku kad iz njedara izvadi ona bude sasvim bijela. Ovim znamenjima, on bi trebao ubijediti tlačitelja, da je istina ono što donosi i da je ispravno ono što traži.
Zbog težine zadatka i odgovornosti velike, uprkos znamenjima očitim, Musa a.s. se plaši da neće biti na visini zadatka, da neće ispuniti preuzeto i da će ga u laž ugoniti. Gospodaru svome veli: „A moj brat Harun je rječitiji od mene, pa pošalji sa mnom i njega kao mog pomoćnika da potvrđuje riječi moje, jer se bojim da me ne nazovu lažcem. Pomoći ćemo te bratom tvojim, reče On – i obojici ćemo vlast dati, pa vam se oni neće usuditi prići, s Našim znamenjima vas dvojica i oni koji vas budu slijedili postaće pobjednici“./Kasas, 34-35/.
Musa a.s. jest poslanik. Jest da je i znamenja, mu’džize dobio, ali ipak zna ko od njega bolje zna i ko može u datom trenutku narodu služiti bolje. Zna Musa a.s. ko može znanjem svojim i darom od Boga darovanim pomoći i nema problem da brata svog, od sebe sposobnijeg, zove da mu pomogne, da zajedno narodu služe kako bi mu dobro donijeli. Nije mu povrijeđen ego, nije sujetan, nema zavidnosti i netrpeljivosti među njima. Zajedno su jači, a Musa a.s. prepušta onome ko je bolji od njega ono u šta on nije siguran.
Ovo kazivanje o Musau i njegov gest da Harunu dadne da radi ono što bolje zna je vrlo aktuelno i krajnje poučno za nas, za naš narod, za nas Ummet, za naše poglavare. Nije zabilježeno u našoj novijoj, ovoj u kojoj demokratiju živimo, povijesti da je neko ponuđenu funkciju prepustio bratu svom i rekao, daj to njemu, bolji je od mene, sposobniji je. Zbog činjenice da nam nije na prvom mjestu sposobnost, učenost i poštenje, već podobnost i poslušnost, mi smo još vrlo daleko od obećane zemlje, od života u sigurnosti i blagostanju.
Kad je na vlast stupio Omer bin Abdulaziz, pisao je Hasanu Basriju: „Pomozi me tako što ćeš mi poslat jednog svog čovjeka!“ Na ovo mu Hasan odgovori: „Osoba koja je ljubitelj ovoga svijeta neće ti biti podesna, dok osobi koja je ljubitelj onoga svijeta ti nećeš biti podesan. Nije dobro da vladar daje položaj čovjeku koji nije toga dostojan. Učini li to, upropastit će svoju vlast, zanemariti dužnosti i razoriti svoje kraljevstvo. Ako li vladar povjeri poslove nedostojnim osobama u državi će mu se pojaviti velike pukotine sa svih strana“./Gazali „Savjeti vlastima“/.
Sufjan Sevri kaže: „Najbolji je onaj vladar koji se druži sa učenim ljudima“. Kažu da se pomoću ljudi uljepšavaju sve stvari, a da se znanjem uljepšavaju ljudi. Svoju vrijenost ljudi povećavaju pameću. Vladari nemaju ništa bolje od pameti i znanja, jer u znanju je opstanak moći i njena trajnost, u znanju je opstanak sreće i napretka. ./Gazali „Savjetivlastima“/.
I samom Poslaniku, unatoč tome što je on s.a.v.s. Božiji odabranik, Bog zapovijeda da se savjetuje sa umnicima i pametnima: „S milošću Božijom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli. Pa opraštaj im i od Boga im traži oprosta i u svemu se savjetuj s njima“./Ali Imran, 159/
A Uzvišeni nas obavještava da je Musa a.s. molio: „I daj mi pomoćnika iz moje porodice, Haruna, brata mi, s njime me osnaži“./Taha, 29-31/.
Netom obilježena hidžra, poziva čovjeka da na zemlji uspostavlja red. Omogućeno je čovjeku da bude šejtanov i prijatelj i neprijatelj. Vehb ibn Munebbeh prenosi: „Allah dž.š. je naredio Iblisu da ode Poslaniku i da mu odgovori na sve što ga bude pitao. Poslanik ga je upitao: ‘Prokletniče, ko su tvoji prijatelji?’ Šejtan reče: ‘Nepravedan vladar, oholi bogataš, trgovac varalica, alkoholičar, smutljivac, bludnik, onaj koji se koristi imetkom siročeta, onaj koji ne vodi brigu o namazu, onaj koji ne daje zekat i onaj koji ima dugoročnu nadu pa odgađa tewbu i činjenje dobrih djela’. ‘Ko su ti neprijatelji’?, upitao je Poslanik. Prokletnik reče: ‘Ti si mi prvi neprijatelj, potom pravedan vladar, ponizan bogataš, iskreni trgovac, skrušen učenjak, vjernik milostiva srca, pokajnik, onaj koji se kloni harama, onaj koji vodi računa o čistoći, onaj ko misli o sadaki, te onaj koji se lijepo ophodi sa ljudima i ljudima koristi’.(Tenbihul- gafilin).
Pravila uspostavljena u Medini, s dolaskom Poslanika jasno su razdijelila prijatelje šejtanove od neprijatelja mu. Nepravdi nije bilo mjesta u medinskoj zajednici. I Fatimi Poslanikovoj bila bi odsječena ruka kad bi ukrala. Hidžra uči da su svi pred zakonom isti i ona uspostavlja red. Na čijoj smo mi strani, s kim prijateljujemo, kakvi smo to mi baštinici hidžre i njenih poruka kad sa šejtanom prijateljujemo? Poslanik nas je jasno podučio: „Ko nas vara, ne pripada nama“. Šejtanov je prijatelj onaj koji vara, a Poslanik posebno ističe, trgovca varalicu. Šetajući pijacom Poslanik je ukorio čovjeka koji prodaje okvašenu pšenicu kako bi bila teža i zabranio mu da to čini. Hidžra uči da je briga o čovjeku na prvom mjestu i da se mora ustati protiv onih koji sa šejtanom prijateljuju i čovjekovo dostojanstvo gaze.
Mi smo baštinici hidžre i poruka njenih. Pozivamo se na Poslanika i ashabe, ali naše riječi bivaju djelom našim demantovane. Šejtanu je prijatelj onaj ko s varalicom, ko sa drogom, ko sa kockom druguje kao što mu je prijatelj i smutljivac i bludnik i izjelica jetimova imetka i za namaz nemarni i onaj koji u dug život uzdajući se, činjenje dobra odgađa.
Iz ovih kazivanja vidimo, kako isto stvorenje Božije, namjesnik Njegov na zemlji, može biti uzrok reda i napretka, a može uzrokovati i nered i propast. Zato podsjećamo na sve ove primjere, a posebno na onu sliku sa Mi’radža u kojoj čovjek u Džehennemu prti breme koje nemože nositi, a baš zbog toga je u Džehennemu. Hidžru smo obilježili. Bili bismo istinski baštinici njenih poruka kad bi propisi vjere uredili naše živote a poruke hidžre bile obilježje po kojem nas prepoznaju. Dok to ne bude, mi ćemo umjesto istinski sljedbenici Poslanika, pripadati skupini koja sa neprijateljem Poslanikovim i vjernika druguje.
Molim Uzvišenog Allaha da nas učini istinskim vjernicima. Uzvišeni Bože, pomozi našim mladima, sinovima i kćerima našim, da sigurnim korakom pravim putem idu i budu naš ponos i radost naša na oba svijeta. Uzvišeni Bože, pomozi nas da šejtanu nikad prijatelji ne budemo. Amin! Uzvišeni Bože, daj ljudima mogućnost da rasuđuju ispravno i da se ne prihvataju onoga čemu dorasli nisu.Amin!
