POLITIČKI STAVOVI EBU HANIFE

POLITIČKI STAVOVI EBU HANIFE

Omer Spahić
International Islamic University Malaysia

UVOD: FRAGMENTI IZ ŽIVOTA EBU HANIFE

Puno ime Ebu Hanife je En-Nu’man bin Sabit bin Zevti El-Farisi.(1) Roðen je 80. godine po hidžri u Kufi, Iraku, u perzijanskoj porodici dobro poznatoj po trgovini svilom. Umro je, saglasili su se gotovo svi historièari, 150. godine u zatvoru, i to nakon što je odbio da bude postavljen kadijom Bagdada(2). Postoje, meðutim, druge, doduše slabe i kod mnogih neautentiène, predaje koje govore da ga je halifa El-Mensur (158), nakon što je odbio da bude imenovan kadijom, zatvorio i onda otrovao. Ili ga je otrovao zbog javnog i glasnog podbadanja i huškanja masa da participiraju u pobuni Ibrahima bin Abdullaha (145) u Basri 145. godine. U treæim pak predajama stoji da je pretrpio bolne muke zbog odluènog i ustrajnog odbijanja ponuðene mu kadijske službe, ali da je nakon toga pušten. Umro je poslije svega u svojoj kuæi prirodnom smræu.(3)

Otac Ebu Hanife, Sabit, nije bio nikada rob kao što je bio sluèaj sa brojnim Perzijancima. Bio je slobodan, bogat trgovac svilom i èvrst vjernik. Dok je još bio mali, imao je jedinstvenu priliku da sretne Aliju ibn Ebi Taliba (40) koji je pri tom susretu zamolio Allaha dž.š. da mu i njegovom potomstvu podari abundantno blagostanje i sreæu.(4) Takoðe se prenosi da je Ebu Hanifin djed poklonio Aliji paluze za jedan od perzijskih praznika, najprobabilnije za novu godinu.(5) Ovako nešto u ondašnje vrijeme zasigurno su mogle èiniti samo bogate i dobro razglašene familije.

Ebu Hanifa je stigao ashaba Enesa ibn Malika (93) i osobno se još kao dijete u nekoliko navrata suèelio s njim kada bi ovaj okazionalno dolazio u Kufu(6). Neki meðutim drže da je stigao èetiri ashaba: Enesa ibn Malika i Abdullaha ibn Ebi Evfaa u Kufi; Sehla ibn Sa’da Es-Sa’idija u Medini; i Ebu Et-Tufejla ‘Amira ibn Vasila u Mekki, ali nijednog od njih nije sreo, niti je tradirao od njih. U nekim dosta pretjeranim i stoga neprihvatljivim predanjima, a koja se najèešæe pripisuju nekim njegovim fanatièkim sljedbenicima, stigao je numerne ashabe koje je lièno èuo i prenio od njih.(7)

Ebu Hanifa je jedan od èetiri velika imama èije mezhebe u fikhu danas veæina muslimana slijedi. Ostala tri imama su Malik ibn Enes (179), Muhammed ibn Idris Eš-Šafi’i (204) i Ahmed ibn Hanbel (241). Ebu Hanifa je uèio i stekao znanje kod onda najeminentnijih islamskih pravnika i muhaddisa, a posebno od onih u Iraku. Od njega su kasnije uzeli fikh mnogi, od kojih su neki uživali zavidno poèastvovan status u državi.(8) Ukazaæemo samo na Ebu Jusufa (172) i Muhammeda (189), dvojicu vrhovnih kadija u abbasijskoj državi koje su vladari imenzno uvažavali. Zahvaljujuæi njima, hanefijski mezheb se brzo proširio i postao oficijelnim fikhskim mezhebom u mnogim krajevima islamske države.

Prije aktivnog bavljenja fikhom, Ebu Hanifa je kao mladiæ bio zaokupljen trgovinom svilom slijedeæi time utrtu praksu svojih predaka. Imao je zato vrlo malo kontakta sa naukom i ulemom. No, to je bilo sasvim dovoljno da impresionira one oko sebe svojim nesvakidašnjim darom za naukom. O ovome veli Ebu Hanifa: “Prošao sam jednom pored Amira Eš-Ša’bija (103) koji me zovnu i reèe: “Koga ti obièno posjeèuješ od uleme? Rekao sam mu: “Nikoga, slabo sam uopšte zainteresovan za nauku i ulemu. Ja sam vazda na pijaci, tamo radim.” Rekao mi je: “Vidim u tebi ekstraordinarnu bodrost i živost, i zato ti sugerišem da se poèneš okretati nauci i onima koji su dobro u nju upuæeni.” Ovo je bila startna taèka, priznaje Ebu Hanifa, da se poène ozbiljnije baviti naukom.(9) Ali, kojom naukom, pitamo se. Mogao se baviti jednom od tri slijedeæe u ono vrijeme najdominantnije islamske nauène discipline: ‘ilm el-kelam (dogmatièka, spekulativna ili skolastièka teologija), hadis Božijeg poslanika a.s. i fikh. Iz mnoštva, nerijetko meðusobno proturjeènih predaja po ovom pitanju, da se izvesti konkluzija da se Ebu Hanifa punim entuzijazmom prvo latio ‘ilm el-kelama. Mislio je da je to nejkreposnija i najkorisnija, kako osobno za njega tako i za cijelo društvo, nauèna disciplina. Kasnije je ovako priznao: “Data mi je moæ polemisanja pa sam inicijalno proveo dugo vremena neumorno prakticirajuæi ‘ilm el-kelam. Parnièio sam se s razlièitim grupacijama (Irak je bio kolijevka ove nauke i nesporno najzapaženije stjecište metekellimuna) braneæi odreðene doktrine. Basra je bila najžešæi centar gdje su se neprestano prelamala koplja mnogih rivala predstavnika razlièitih sekti. To me je ponukalo da je u kratkom periodu posjetim preko dvadeset puta. Diskutirao sam najviše i najintenzivnije sa haridžijskim sub-sektama kao što su Ebadije i Saferije. Neuzdrmano sam smatrao da je ‘ilm el-kelam zbilja najizvrsnija islamska nauka. Meðutim, nakon izvjesnog vremena, kada sam ozbiljno kontemplirao, shvatio sam da se naši prethodnici, ashabi, nisu nikako upušatli u ovakave rasprave – èak su ih kategorièki osuðivali -, a bili su znaniji od nas i sposobniji da to èine. Spoznao sam da su zauzvrat izuèavali podruèje šerijata i fikha; uèili su srèano i druge poduèavali; uzajamno su konfrontirali nove bez presedana probleme u islamskoj zajednici i zajedno davali šerijatske pravne odgovore na njih. Eto takvi su bili naši prethodnici. Pošto mi se sve ovo izbistrilo, okrenuo sam se njima i onome što su oni radili. Adoptirao sam njihov model. Uvidio sam da zastupnici ‘ilm el-kelama ne posjeduju karakteristike i svojstva ashaba, a niti su im metode djelovanja kao kod njih. Oni su nezgrapni ljudi, naprasita i svirepa srca, i svejedno im je što su èesto u oèiglednoj suprotnosti sa Kur’anom, sunnetom i praksom selefa. Nemaju dovoljno suzdržanosti i bogobojaznosti…”(10)

Zbog Ebu Hanifine aktivne participacije u burnom dijalektièkom ‘ilm el-kelamskom ratu, optuživan je od strane svojih neprijatelja da je bio murdžia(11), zatim džehmija(12), te da je zagovarao da je Kur’an kreiran. Istina ove optužbe su artikulisane ni zbog èeg drugog do zbog izgarajuæe želje nekoliko individualaca ili grupa da se ošteti i sroza reputacija Ebu Hanife kao renomiranog znalca i imama u fikhu za koga je nekoliko decenija nakon njegove smrti Eš-Šafija rekao: “Ljudi ovise o Ebu Hanifi u fikhu.(13)” Sufjan Es-Sevri (161) je za njega rekao: “Ebu Hanifa je bio najznaniji pravnik na zemlji u svom vremenu.(14)” Abdullah ibn Mubarak (181) je similarno iskazu Sufjana Es-Sevrija rekao: “Ebu Hanifa je doista bio najznaniji pravnik na cijeloj zemlji.”(15) O vrlinama i pohvalnim djelima Ebu Hanife još se iznosi da je svaku noæ uèio plaèuæi Kur’an; èetrdeset godina je klanjao sabah s jacijskim abdestom; prouèio je Kur’an na lokaciji gdje je docnije umro najmanje sedam hiljada puta itd.(16) Jednom je Ebu Hanifa usnio iskopan mezar Božijeg Poslanika a.s.. Kada se probudio poslao je ko æe zatražiti objašnjenje od Muhammeda Ibn Sirina (110), ondašnjeg famoznog komentatora snova. Ibn Sirin je prokomentarisao: “Ko je usnio ovaj san biæe obasut znanjem kao niko prije njega. (17)” Zato bi bilo najpovoljnije odbaciti spomenute optužbe izjavama lièno Ebu Hanife, a koje su univerzalno prihvatili gotovo svi islamski historièari i životopisci.

Po pitanju prve optužbe da je bio murdžia, Ebu Hanifa je ovako proklamisao u svojoj tezi “El-Fikh el-ekber”: “Mi ne tvrdimo da grijesi ne štete vjerniku; niti tvrdimo da on neæe biti baæen u vatru; niti tvrdimo da æe u njoj vjeèno ostati, iako je griješan kao jedan od pravovjernih napustio ovaj svijet. Takoðe ne tvrdimo – kao što MURDŽIE èine – da æe naša dobra djela obavezno biti ukabuljena a pokuðena obavezno oproštena. Ali, mi pouzdano tvrdimo kada èovjek uradi neko dobro djelo ispunivši sve njegove klauzule tako da ono bude slobodno od bilo kakvih poroka i mana, ne poništivši ga nevjerstvom, apostazijom ili nemoralom doklegod ne napusti ovaj svijet kao vjernik – Allah dž.š. mu ga zasigurno neæe zanemariti, primiæe mu ga i adekvatno ga nagraditi. Što se tièe ružnih i omrznutih djela, izuzev širka i nevjerstva, za koje se njhov izvršilac nije pokajao sve do svoje smrti kao jedan od pravovjernih – ona æe biti ovisna o Allahu dž.š.: ako htjedne kazniæe ga u vatri, a ako htjedne oprostiæe mu i neæe ga kazniti.”(18)

Što se tièe druge potvore da je bio džehmija, slaba je i neosnovana, jer je dobro znano da je Ebu Hanifa polemisao o koncepciji imana sa Džehmom ibn Safvanom, zaèetnikom Džehmija. Na kraju ga je porazio i okrivio za nevjerstvo i apostaziju.(19)

A što se tièe treæe izmišljotine da je propagirao stvorenost Kur’ana, i ona je krajnje slaba. Naime, dovoljno je prononsirano da je Ebu Hanifa afirmirao bespoèetnost Kur’ana. U njegovoj tezi “El-Fikh el-ekber” stoji: “Kur’an je Božiji govor, ispisan na stranicama, prezerviran u memoriji, išèitavan jezikom, objavljen Poslaniku a.s.. Naše izgovaranje Kur’ana je stvoreno, dok Kur’an sam po sebi nije stvoren, od iskona je.”(20)

Ebu Hanifa je živio i djelovao u emevijskoj i abbasijskoj državi. U prvoj je proveo 52 godine (80-132). To je bio period – a posebno onda kada je Ebu Hanifa intelektualno sazrijevao – deterioracije i konaènog pada emevijskog politièkog establišmenta. U drugoj je živio 18 godina (132-150). To je bila faza tranzita vlasti iz emevijskog u abbasijsko okrilje, i još faza konsolidacije vlasti u rukama Abbasija i njihovih politièkih perzijanskih saveznika. U ovom èlanku æemo pokušati analizirati politièke stavove Ebu Hanife prema emevijskim i abbasijskim vladarima.

EBU HANIFA I EMEVIJE

Emevije su bili u džahilijjetu jedna od najbogatijih i najistaknutijih kurejševiækih familija kome je pripadalo militantno i politièko prvenstvo. Nakon dolaska Islama, bili su najžešæi protivnici poslaniku a.s. i prvim muslimanima bojeæi se da æe im ekspanzijom Islama i njegovih vrijednosti oslabiti socijalna pozicija, ekonomski interesi i politièka hegemonija. Meðutim, veæina njih je ipak obgrlila Islam, i to na dan liberiranja Mekke, kada im je Poslanik a.s. oprostio sva u prošlosti uraðena zlodjela. Otada su kao novi èlanovi po njih nove zajednice postepeno, ali nezapaženo, poèeli uplivavati u neke državne poslove. Prvi ko ih je ozbiljno i službeno introducirao u državnom aparatu bio je Omer ibn El-Hattab (23) koji je imenovao Mu’aviju ibn Ebi Sufjana (60) za guvernera Sirije. To je zaista bila inauguracija novog, željno oèekivanog, perioda za emevijski klan. Status im je vizibilno ojaèao gotovo na svim poljima pošto je hilafet prešao u ruke Osmana ibn ‘Affana (35), takoðe Emevije. Nakon krvoloènog ubistva Osmana 35. godine, odugovlaèili su sa priznavanjem Alije, èetvrtog halife, sve dok ovaj ne riješi pitanje ubistva svog prethodnika: ko je (su) tobože atentator(i) i kako mu (im) presuditi? Na kraju je 37. godine neminovno izbio krvavi rat na Siffinu izmeðu dvije strane. U tom sukobu je Alija, unatoè inicijalnim napredovanjima, bio prevaren i izdan kako od strane numernih svojih boraca tako i od strane svojih protivnika predvoðenih Muavijom, odveæ pretendenta na hilafet. Tri godine kasnije, i Alija je bio ubijen. To je samo dozvolilo Emevijama da brže i neometano uèvrste i prošire svoju vlast i influenciju na ostatak teritorija islamske države. Meðutim, Aleviti, èlanovi Alijine familije koji su brojali 14 sinova i najmanje 17 æerki,(21) nisu se mogli pomiriti sa stvarnošæu. Nisu priznavali – izuzetak je svakako nekolicina kao što je bio Hasan sin Alijin (50) – emevijske vlasti, niti su im davali prisegu na vjernost. Ovi su bili za njih nepravedni i tiranini što nasilno u ime Islama oteše vlast nad muslimanima od onih koji to više zavreðuju, odnosno Alevita kao predstavnika poslanikove obitelji. Vlast se morala oteti po svaku cijenu, makar to bilo i proljevanjem krvi, i dati u prave ruke, tvrdili su. I nije se zato èuditi zašto su diljem historije emevijske vladavine sve veze izmeðu Emevija i Alevita bile isprekidane. Oružane pobune širokih razmjera nisu bile rijetkost, ali iz kojih Aleviti vazda izlaziše razbijeni, poraženi i nemilosrdno izmasakrirani.

Emevije su transformirali hilafet u monarhiju gdje se vlast nasljeðivala od oca na sina, i tako rotirala u jednoj familiji. Mnogi èisti i uzvišeni islamski principi kao što su šura (savjet), podreðenost svega, ukljuèujuæi i politiku, religijskim interesima, jednakost, opšta tolerancija i drugo, ovom su se promjenom suspendirali i zamijenili novim manje islamskim i do tada nepoznatim konceptima. Emevijska država je bila i ostala islamska s tim što se desila nagla alteracija u stimulusu, kako se izrazi Ibn Haldun (808); nakon što je on bio samo vjera i ništa više, iznenada se preinaèio u sablju i fanatièki arapski patriotizam (asabijjah).(22)

Zbog ovakve obojenosti emevijskog režima, razišla se ulema po pitanju da li im trema dati prisegu na vjernost ili ne treba; da li je najbolja solucija suraðivati sa njima ili se distancirati od njih. Neki su bili mišljenja da je najprihvatljivija opcija kompromitovati i dati im prisegu na vjernost, zatim u ramovima vjerskih naèela kooperirati sa njima za opštu dobrobit islamskog ummeta. Oslanjali su se na fakt da je veæina odveæ prihvatila Emevije, te da ovi doista ispunjavaju veæinu uvjeta za hilafet kao što su srodstvo, Islam, punoljetnost i sloboda. Bojali su se nemira i, posljedièno tome, cijepanja jedinstva i solidarnosti meðu muslimana. Najpoznatiji predstavnici ove grupe uleme bili su Ibn Šihab Ez-Zuhri (124), ‘Ata ibn Ebi Rebbah (114), El-E’redž Abdur-Rahman ibn Hermez (117), Sulejman ibn Jesar (107) i drugi.(23)

Druga grupa uleme se nije baš slagala sa prvom, ali je pod pritiskom i prijetnjama ipak priznala emevijski politièki establišment i dala mu prisegu na vjernost(24). Uprkos tome, cijelo vrijeme su izolovani ostajali po strani odbijajuæi da imaju ikakvu direktnu saradnju sa njima. Takoðe su u veæini sluèajeva odbijali da podrže krvave revolucije opozicije, ili uèestvuju u njima, odlièno znajuæi da one, pored ogromnog i obilnog zla što ih obavezno prati, ne donose nikome dobro: niti revolucionarima, niti vlastima, a ni muslimanskim masama. Najpoznatiji predstavnici ove grupe uleme bili su Abdullah ibn ‘Abbas (68), Muhmmed ibn El-Hanefija (81), Abdullah ibn Omer (74), ‘Urvet ibn Zubejr (94), Seid ibn El-Musejjeb (94) i mnogi drugi.(25)

Treæa grupa uleme pak nije nikako priznavala Emevije kao legitimne voðe muslimana. Egzistirali su mnogi drugi dosta kvalifikovaniji za nošenje tog bremena, tvrdili su. Dalje su insistirali da se stvar morala predati svim muslimanima, a nikako samo odreðenoj eliti iz istoga klana, na razmatranje. Štaviše, suportirali su diferencijalnim sredstvima opoziciju i njene oružane pobune anticipirajuæi time promjene i dosta svjetliju buduænost na svim poljima. Nije bila rijetkost, meðutim, da i sami uèestvuju u tim pobunama. Najzapaženiji predstavnici ove grupe bili su Seid ibn Džubejr (94), Amir Eš-Ša’bi, Malik ibn Dinar (131) i mnogi drugi.(26)

I Ebu Hanifa je spadao u treæu grupu. Otvoreno je podržavao Aliju i neke oružane revolte njegovih potomaka protiv Emevija. Time je automatski optuživao i diskreditirao Muaviju, Alijinog oponenta, i sve emevijske vladare nakon njega. Èak je proglašavao da je Alija bolji i od Osmana. Evo njegovih iskaza o tome: “Alija nam je draži od Osmana.(27)” “Niko nije ratovao protiv Alije a da istina nije bila na strani Alije. Da ne bi Alije, niko nebi znao kako postupati u ratu protiv muslimana.(28)” Kada su ga upitali o “bici oko deve” 36. godine, odgovorio je: “Alija je pravedno postupio. On je nauèio muslimane kako da se ophode kada moraju ratovati protiv muslimana prijestupnika i zlotvora.(29)” Za vrijeme ustanka Zejda ibn Alia ibn Husejna ibn Alia ibn Ebi Taliba (121) 121. godine, Ebu Hanifa je huškajuæi narod da ga podrže govorio: “Pobuna mu je ravna Poslanikovom izlasku na Bedr da se suoèi s mušricima.” Reèeno mu je: “Ako je zbilja tako, zašto mu se i ti onda nisi pridružio?” Odgovorio je: “Sprijeèile su me stvari naroda koje mi povjeriše na èuvanje.” U drugim predajama se još navodi da je kazao: “Da bogdom znam da ga ljudi neæe iznevjeriti i napustiti kao što su mu iznevjerili i napustili oca, pridružio bih mu se, jer je on doista istinski voða (imam). Ali, ipak æu ga podržati svojim bogatstvom.” Onda je poslao Zejdu deset hiljada dirhema i zatražio od glasonoše da mu objasni njegovu ispriku.(30)

Ovakvi stavovi Ebu Hanife prema Alevitima bili su zasigurno jedan od razloga zašto ga je Jezid ibn Omer ibn Hubejra (132), namjesnik halife Mervana ibn Muhammeda (132) – zadnjeg emevijskog halife – u Iraku, pozvao i ponudio mu da ga imenuje kufanskim kadijom(31). Mimo toga, ponudio mu je i poziciju upravitelja državne blagajne(32), te da èuva halifin žig pa da se ništa važno ne implementuje u državi doklegod za to ne doðe odobrenje ispod njegove ruke.(33) Jednostavno, nudio mu je bilo šta; nudio mu je mnogo toga da sam izabere sebi šta mu je najviše odgovaralo; bio mu je spreman ponuditi, s pravom zakljuèujemo, štagod da je ovaj poželio. Jezid ibn Omer je time nesumnjivo želio postiæi jedan od dva moguæa rezultata: ako bi Ebu Hanifa prihvatio ponudu, država bi indirektno zadobila podršku jednog od najeminentnijih znalaca svog vremena, a to je Emevijama baš trebalo u to vrijeme, vrijeme sveobuhvatne deterioracije i stagnacije; ako bi kojim sluèajem odbio, razotkrila bi se onda svima njegova neprivrženost vlastima, i više od toga, išèezle bi sve skepse da vjerno i lojalno potpomaže Alevite. Tek onda se je nešto moglo poduzeti protiv njega.

Ebu Hanifa je kategorièki repudirao sve laskave ponude emevijskih vlasti èime je ireverzibilno navukao na sebe njihovo nezadovoljstvo i gnjev. Jezid ibn Omer mu je zbog toga dao sto i deset bolnih udaraca bièem od èega mu je bila glava otekla. Pripovijeda se da ga je suksesivno izvodio (iz zatvora ili iz kuæe?) jedanaest dana i svaki dan mu davao deset šiba. Ali, kada je na koncu uvidio njegovu beskrajnu odluènost i postojanst, pustio ga je ne želeæi da ga pogubi. Onda je, aproksimativno 130. godine, Ebu Hanifa pobjegao u Mekku gdje je ostao sve do kolapsa emevijskog režima i prelaska vlasti u ruke Abbasija.(34) To se zbilo 132. godine. Samo je s vremena na vrijeme u tom razdoblju zijaretio Kufu, radije poslovno. Ponekad bi, dok su ga šibali, plakao, i to zbog, kako se lièno izrazio, sjete i tuge majèine koji su mu teže padali od samog bièa.(35) Navodi se da bi Ahmed ibn Hanbel, nakon što je osobno mnogo toga prodeverao i propatio s Abbasijama, zaplakao kadgod bi se spomenuo sluèaj Ebu Hanife.(36)

Ebu Hanifa nije dakle protežirao emevijski politièki establišment. Naginjao je radije Alevitima koji su naprestano, ali bezuspješno, zagovarali i pokretali oružane bune protiv vladajuæe emevijske elite. Šta sve ovo zapravo znaèi? Ovo ni u kom sluèaju ne znaèi da je Ebu Hanifa bio permanentan èlan alevitskog pokreta (stranke); niti znaèi da je apsolutno ignorisao i odbacivao sve što je bilo emevijsko. Smatrati da je Alija bolji od Muavije i Osmana ne znaèi da oni i svi koji su vezani za njih ne valjaju. Za Ebu Hanifu, Alija dolazi tek na treæe mjesto, i to nakon Ebu Bekra (13) i Omera,(37) a davati prioritet Aliji nad ovom dvojicom bilo je signatura pripadnosti Alevitima kod gotovo svih njihovih ogranaka, svejedno bili oni umjerene ili ekstremne nastrojenosti. Ebu Hanifa je još zagovarao da se voða muslimana ne može izabrati do savjetom svih muslimana(38), što je u kontrastu sa najfundamentalnijim alevidskim principom imenovanja imama tekstom ili vasijetom, bilo to oèito ili tajanstveno, prvo od strane Poslanika a.s. (imenovanje Alije) pa onda od strane svakog imama imamu nakon njega.(39) Uostalom, Ebu Hanifa nije prvi a ni posljednji koji je nepretjerano favorizovao Aliju. Mnogi ashabi kao što su Ammar ibn Jasir (37), El-Mikdad ibn El-Esved (33), Ebu Zerr El-Gaffari (32), Selman El-Farisi (36), Džabir ibn Abdullah (78), Sehl ibn Hanif (38), Osman ibn Hanif (41), Hazima ibn Sabit (37), El-Abbas ibn Abdul Mutallib i mnogi drugi, davali su Aliji preimuæstvo nad ostalom ashabima.(40)

Ovdje moramo još držati na umu da koncept ehlussunah ve el-džema’ah nije egzistirao u doba Ebu Hanife. On æe se u jasnoj i komprehenzivnoj formi izbistriti tek krajem treæeg i poèetkom èetvrtog vijeka zahvaljujuæi prvenstveno angažovanjima u tom pravcu personama kao što su El-Gazali (505), El-Eš‘ari (324) i mnogi drugi prije njih. Prije toga, pored standardnog imena “muslimani”, dodatna imena su se davala samo odreðenim grupama koje su posjedovale istaknute politièke ili ilm el-kelamske usmjerenosti. Postojali su na primjer Haridžije, Ši’ije i Aleviti, Murdžie, Kaderije, Džebrije, Emevije i Mervanije, Zubejrije, Mu’tezile, Abbasije i drugi. Meðutim, kada je vjersko intelektualno voðstvo uvidilo da politièari sve više i više zadobijaju tendenciju da suraðuju sa razlièitim ponekad poroènim grupacijama, pozajmljujuæi od njih neke iskrivljene dogme za liène interese i interese nekih vlastitih politièkih kurseva – ukazala se neodložno potreba za preciznom klasifikacijom baziranoj na èistim vjerskim kriterijama.(41)

Ebu Hanifa, predvodeæi vjersko intelektualno voðstvo svog vremena, morao je, htio on to ili ne, deklarisati svoje politièke stavove, jer su ga na to prisiljavali realnost u kojoj je on slovio kao slijeðeni imam, i politièko voðstvo za koje je on bio ili potencijalni neiscrpni izvor opasnosti koji se morao na vrijeme konfrontirati, ili neugasiv generator podrške koji se morao maksimalno utilizirati. U stvari, primarna briga Ebu Hanife je bila jedino nauka koja je u njegovo doba prolazila kroz presudne faze: hadis se je poèeo intenzivno sabirati, te brojne islamske nauène discipline su se postepeno poèele osamostaljivati jedna od druge. Nadalje, nezaustavljiva borba sa vlastima se vodila oko legitimnosti (mešru’ijjah) u oblasti šerijata: koja strana – ulema ili vladari – ima nedisputno pravo da donosi i bdije nad implementacijom šerijatskih zakona? Ulema je zasigurno znala da je to ekskluzivno njihova obligacija i bili su spremni toplo doèekati bilo kakvu konstruktivnu inicijativu ili asistenciju od strane bilo kojeg dodatnog društvenog sloja ukljuèujuæi svakako i vladare, doèim su vladari, znajuæi kompetenciju uleme, svjesno insistirali na politizaciji èitavog problema bojeæi se otvorenog konflikta izmeðu nekih svojih politièkih poduzimanja, nerijetko osnovanim na neislamskim temeljima, i nauènih dostignuæa vjerske uleme.

Na putu ka intelektualnom usavršavanju, Ebu Hanifa nije imao nikakvih predrasuda. Nauka je bila za njega izgubljena stvar, i gdjegod bi se ona nalazila odlazio bi tamo i uzimao je. Na tom putu je neizbježno morao doæi u dodir sa onima koji iskreno hodiše ka istom cilju, i èiji interesi se podudaraše sa njegovim. Meðu Alevitima su onda postojali mnogi èuveni alimi, posebno u oblasti hadisa i fikha. Oni su osjetno doprinijeli unapreðivanju i progurivanju ranih islamski nauka. Ebu Hanifa je zato saraðivao i sa njima. Neki od njih kao što su Zejd ibn Ali i Abdullah ibn Hasan (145) se èak smatraju njegovim uèiteljima. Takoðe je tradirao od Muhammeda El-Bakira (114) i Dža’fera Es-Sadika (148).(42)

I pošto su se integrirali u Ebu Hanifi svi ovi motivi: duboko sažaljenje na Alevite zbog emevijske nepravednosti i brutalnsoti prema njima, èlanovima Poslanikove familije; lahko prepoznatljiva èestitost, pravednost i religioznost mnogih alevitskih lidera, njegovih šejhova, vis-a-vis nepravde, nasilja i poroènosti mnogih specijalno kasnih emevijskih lidera; nepostojanje jasno definisanog koncepta ehlussuna ve el-džema’ah; – bilo je prirodno i sasvim oèekivano da im izrazi svoje simpatije i pruži ruku podrške kada je to trebalo. Slièno su se zahvaljujuæi egzaktnim – samo u abbasijskoj državi – povodima ophodili Malik(43) i Šafija,(44) takoðe imami muslimana.

EBU HANIFA I ABBASIJE

Abbasije su oteli vlast od Emevija 132. godine. To je bilo rezultat uspješno izvedene revolucije èije pripreme su tajno poèele još davne 99. godine. Njen centar je bio u Horasanu – koji danas pokriva teritorije Istoènog Irana, Afganistana i Turkmenistana -(45) jednostavno iz razloga što je ova nearapska provincija bila daleko od Sirije, centra emevijske moæi, i najviše zato neglektirana, a imala je mnogo toga da ponudi od svojih bogatih prirodnih i ljudskih resursa. To je itekako èinilo mnoge kako autohtone stanovnike Perzijance, nove konvertere u Islam, tako i arape emigrante, krajnje nezadovoljnim i gnjevnim. Omaške i prijestupi Emevija na politièkom, vjerskom, ekonomskom i socijalnom polju su pretjerano izrabljivani za vrijeme revolucije kako bih se u prvom planu zadobila neophodna podrška naroda. Svakako, slatkorjeèivi misionari i revolucionari su zauzvrat obeæavali nova numerna i vrlo atraktivna rješenja, dakako ekstraktirana iz esencije egzistencije Islama i muslimana: Kur’ana i Poslanikovog sunneta(46). I napokon, 132. godine, zahvaljujuæi dobro isplaniranim i efikasno egzekutiranim strategijama, Abbasije su kao pobjednici ušli u Kufu gdje je neodložno i unanimno – ne savjetom, veæ odlukom zadnjeg stratega i mozga revolucije Ibrahima ibn Muhammeda ibn Alia ibn Abdullaha ibn Abbasa ibn Abdul Mutalliba (131) – za halifu proglašen Ebu El-Abbas Es-Seffah (u.136)(47), prvi iz obitelji poslanikovog amidže El-Abbasa ibn Abdul Mutalliba (32).

Ebu Hanifa je, što se moglo i oèekivati, sa užitkom i veseljem doèekao ustolièenje Abbasija na prijestolje hilafeta. Navodi se da ih je i prije toga, za vrijeme revolucije, moralno i materijalno podržavao.(48) Ebu Hanifa se zadesio u Kufi kada je ona pala u ruke Abbasija. Bio je sa ostalom njenom ulemom prisutan i kada je u njenoj glavnoj džamiji Ebu El-Abbas proglašen halifom. Nakon što su obièni ljudi ondje dali prisegu na vjernost novom voði, red je došao i na ulemu. Bilo im je reèeno: “Zakunite se na vjernost novom imamu! To æe biti jak dokaz kod njega vama ili protiv vas, dok æe vam na onom svijetu biti zaštita. Nemojte nikako bez imama sresti vašeg Gospodara pa da bez dokaza kod Njega budete.” Svi su pogledali u Ebu Hanifu na što je on reagovao: “Ako želite da govorim u svoje i vaše ime, uèiniæu.” “Slažemo se”, jednoglasno su odgovorili. Onda je rekao: “Hvala Allahu koji je dostavio istinu onima koje je uèinio bliskim Svom Poslaniku, te je uklonio od nas nasilje zlotvora… Zaklinjemo ti se na vjernost i pokornost sve do zadnjega dana… “ Na to je Ebu El-Abbas rekao: “Dobar li je izbor onih što te izabraše da govoriš…!(49)

Meðutim, kada je na prijestolje hilafeta 136. godine došao halifa El-Mensur, stavovi Ebu Hanife prema Abbasijama su dobili nagli zaokret. Prestao ih je potpomagati i kooperirati s njima. Njegova privrženost i lojalnost njima su zauvijek prestali. Odbijao je èak da prihvati od njih ikakve darove, a bili su zaista brojni i obilni. To je èinio iz straha za svoju dušu i dušu svojih ukuæana da ih uprlja haramom(50). Više je volio lièno raditi, pa sebi i svojoj porodici zaraditi, kao što je uostalom i nauèio. Zabilježeno je da se jednom desila razmirica izmeðu halife El-Mensura i njegove žene zbog tobože njegovog osjeæaja odvratnosti prema njoj. To je njoj teško padalo, i zato je insistirala da joj se pravda uèini. Oboje su se složili da zovnu Ebu Hanifu, ondašnjeg najštovanijeg pravnika u Iraku, da im presudi. Kada je stigao, halifa ga je upoznao s poblemom, te ga je zapitao: “Koliko žena po Islamu èovjek može oženiti?” “Èetiri”, odgovorio je. “Da li iko smije išta suprotno tome reèi”, zapitao je halifa. “Ne”, bio je odgovor Ebu Hanife. Onda se halifa okrenuo ženi i rekao joj: “No, jesi li èula?” “Ali”, nastavio je Ebu Hanifa, “to se odnosi samo na one praviène. Meðutim, ko nije od njih, ili se boji da neæe biti, mora se zadovoljiti samo jednom, kao što nas Allah dž.š. eksplicitno na to upozorava: “… A ako strahujete da neæete pravedni biti, onda samo sa jednom (se ženite)…” (En-Nisa’ 3) (51) Mi moramo u svakoj situaciji postupati prema Bogom datoj vaspitanosti, i urazumiti se Njegovim opomenama.” Halifa je poslije ovih rijeèi ušutio, i nije više ništa progovorio. Onda se Ebu Hanifa okrenuo i otišao. Odmah po dolasku kuæi stigao je jedan od halifinih sluga kojeg posla dotièna žena halife, a s njim kao pokloni obilni imetak, odjeæa, služavka i egipatski magarac. Ebu Hanifa je sve odbio rekavši: “Poselami je i reci joj da sam ja samo u ime Allaha dž.š. branio svoju vjeru. Nisam time želio približavanje nikome(52)… “

Kada je halifa El-Mensur sagradio Bagdad – onda Medinetus-Selam (Grad mira) – 145. godine, ponudio je Ebu Hanifi poziciju njegovog kadije. Ebu Hanifa je ponudu kategorièki repudirao(53) zbog èega je kasnije nemilosrdno strpan u zatvor gdje je i umro 150. godine. Jednom ga je u zatvoru posjetio Ebu Jusuf, njegov uèenik i buduæi abbasijski vrhovni kadija, i zapitao ga za razlog zašto ne želi prihvatiti ono što mu se nudi. Odgovorio je: “Zamisli da si dobar plivaè pa te neko doveo na obalu mora rekavši ti da ga preplivaš, da li bi se usudio?” Pošto je Ebu Jusuf negativno odgovorio, rekao mu je: “Isto je i sa mnom, a i ti æeš biti iskušan.” Kasnije, kada je Ebu Jusuf postao vrhovnim kadijom halifi Harunu Er-Rešidu (193), i kadgod bi se nalazio u teškoj situaciju, govorio bi: “Dova moga šejha.”(54)

Nema sumnje u to da je pozicija kadije krajnje odgovorna i opasna. Muhammed a.s. je rekao: “Postoje tri kadije: dva su u vatri jedan je u džennetu. Što se tièe onog u džennetu, to je èovjek koji je poznavao istinu i po njoj sudio. A što se tièe one dvojice u vatri, prvi je onaj što je poznavao istinu, ali je nepravedno postupao; drugi je onaj što je sudio a bio neznalica.”(55) Funkcija kadije može biti dosta opasnija u sluèaju da vladari nisu prostodušni i pravedni. Sufjan Es-Sevri je upozorio: “Kada te vladari pozovu da im prouèiš suru Ihlas, ne idi, jer je njihova blizina uzrok pokvarenosti srca. Mene nije strah njihovog prezira, u kontrastu, strah me je njihove darežljivosti i uvažavanja koji zasljepljuju, pa èovjek ne vidi zlo zlim.”(56) Dosta prije Sufjana, Abdullah ibn Mes’ud (32) je o ovome rekao: “Desi se da èovjek s vjerom uðe kod vladara, a bez nje izaðe. To je zbog toga što mu ugaða u onome u èemu ozlovoljava Allaha dž.š..”(57) I Enes ibn Malik je kazao: “Uèenjaci su opunomoæenici poslanika sve dok ne budu imali posla s vlastima.(58)” Od Dža’fera Es-Sadika se slièno prenosi: “Uèenjaci su opunomoæenici poslanika, kada ih vidite da traže utoèište kod vladara, optužite ih.”(59)

Ebu Hanifa je sve ovo odlièno poznavao. Istodobno je bio svejstan da su vlasti, èiji je on bio savremenik, u mnogo èemu slièile vlastima od kojih ukazani iskazi odvraèaju. Zato je jednom nasavjetovao Ebu Jusufa da èesto ne odlazi kod njih, jer æe ga i njegovo znanje poèeti iskorištavati za svoje egoistièke interese. Rekao mu je izmeðu ostalog: “ … Vlast ne želi nikome ono što želi sebi. Nemoj puno prièati kada si s njima! Oni æe poprimiti ono što govoriš samo da bi kasnije pokazali svojim dvorjanima kako su pametniji od tebe. Time æe ti opasti ugled meðu narodom… Ophodi se s njima kao s vatrom: koristi se, ako veæ moraš, onoloko koliko ti je neophodno, onda se udalji.”(60)

Jednom je nekakav iraèki alim bio pozvan kod halife El-Mensura. Prije nego što je otišao, obratio se Ebu Hanifi za savjet šta da mu kaže. Ebu Hanifa ga je instruktirao: “Kada uðeš kod halife, nazovi mu selam i samo šuti; on te je pozvao i zato njemu pripada govor. Ako te išta bude pitao, ako znadneš, odgovori, a ako neznadneš, ovo mu reci: “O vladaru pravovjernih, tražiš dunjaluk radi èetiri stvari: tražiš ga radi ugleda i slave, a ti si plemiæki, od sina plemiækoga, od sina amidže poslanikovog; tražiš ga radi moæi, a zagospodario si nad arapima i nearapima; tražiš ga radi bogatstva, a Allah dž.š. te opskrbio neizbrojnim bogatstvom. Boj se Allaha dž.š., vladaru pravovjernih! Prihvati se dobrih djela, a ostavi šta je zabranjeno, prikupiæeš time sebi sve dobrote dunjaluka i ahireta.”(61)

Pošto je Ebu Hanifino nezadovoljstvo prema abbasijskom politièkom establišmentu kulminiralo, poèeo je, kao u doba Emevija, otvoreno suportirati Alevite èije su oružane pobune po prvi put protiv Abbasija eruptirale 145. godine u Medini na èelu s Muhammedom ibn Abdullahom ibn Hasanom (145), i, nešto kasnije, u Basri na èelu s Ibrahimom, njegovim bratom. Prije toga, halifa El-Mensur im je strpao oca Abdullaha ibn Hasana – jednog od uèitelja Ebu Hanife – u zatvor, zatim mu je konfiskovao i rasprodao sve što je imao, zbog tobože odbijanja da prizna da mu se sinovi pripremaju za ustanak.(62) Ebu Hanifa je bio glasan i odluèan partikularno u podržavanju Ibrahimove pobune u Basri. Ona mu je bila bliža, i lièno je mogao osjetiti euforiju ustanika od kojih je neke vrlo dobro poznavao, a koji su ga nerijetko prije pridruživanja Ibrahimu pitali za ispravnost tog akta. Motivišuæi ih, govorio im je da je smrt s Ibrahimom ekvivalentna smrti na Bedru.(63) Još im je govorio da je pogibija u pobuni bolja od samog života(64). Prenosi se da mu je neka žena došla i rekla da joj sin želi otiæi s Ibrahimom, ali mu ona uporno ne daje permisiju. Na to joj je Ebu Hanifa odgovorio: “Nemoj mu zabranjivati, pusti ga!(65)” Neki su mu zato u brizi govorili: “Ti se neæeš okaniti Ibrahima i njegove pobune sve dok nam se svima na vratove ne stave konopci.”(66)

Iako je nakon prelaska kormila vlasti u ruke El-Mensura Ebu Hanifa odbio da suraðuje s Abbasijama, to nikako ne znaèi da su njihova zlodjela i prijestupi prolazili nezapaženi pored njega, posebno ako su oni narušavali interese vjere i nauke, zaista jedine njegove preokupacije. Stalno je kritikovao njihove poèinitelje, kogod oni bili, hrabro im bacajuæi nepomuæenu istinu u oèi. Navodi se da su stanovnici Mosula, grada u Iraku, 148. godine otkazali poslušnost abbasijskim vlastima, a prije toga su se zdogovorili s halifom El-Mensurom ako tako nešto urade automatski æe mu uèiniti halalom proljevanje svoje krvi. Halifa je nakon toga iskupio iraèku ulemu i pitao ih za savjet. Jedan od njih mu je sugerisao: “Ruke su ti odriješene nad njima, možeš im oprostiti jer si ti milostiv, a možeš ih i kazniti jer oni to zaslužuju.” Potom se halifa okrenuo Ebu Hanifi i zapitao ga: “Šejh, šta ti misliš?” Ebu Hanifa je neslažuæi se odgovorio: “Oni su ti zdogovorom odobrili što nije njihovo, a i ti si prihvatio što tebi ne pripada, jer se krv muslimana tek tako ne èini halalom i onda proliva…” Halifa je na kraju poslušao Ebu Hanifu i priznao mu da je u pravu.(67)

Još se navodi da je Ebu Hanifa imao obièaj žestoko kritikovati državne kadije za poèinjene fikhske greške u svom poslu. Mnogi su ga zato mrzili, na prvom mjestu osobno kadije, i nije bila rijetkost da ga tuže halifi. Najviše je bilo incidenata sa kufanskim kadijom Ibn Ebi Lejliem (158) što je na koncu rezultiralo da mu halifa izda strogo upozorenje da tako nešto više ne radi.(68)

Zašto su se stavovi Ebu Hanife prema Abbasijama drastièno promijenili?

Za to postoje dva razloga:

Prvi razlog:

Veæ smo negdje spomenuli da su abbasijski misionari i revolucionari za vrijeme pobune protiv Emevija podizali mnoge na prvi pogled privlaène mottoe i gesla. Jedan od njih je bio “primjenjivanje Božije Knjige, Kur’ana, i poslanikovog Sunneta”. Obeæavali su time opštu pravednost i jednakost, dva vrhunska islamska principa, za svakoga. Kada doðu na vlast, imali su obièaj govoriti, ispuniæe zumlju dobrim isto onako kao što su je Emevije ispunili zloèom. Za ovaj segment propagande bili su trenirani specijalni ljudi, najèešæe ulema, èiji posao je ekskluzivno bio uvelièavanje i razglašavanje emevijskih nedostataka i poroka na jednoj strani, i uvelièavanje i razglašavanje potencijala, kvaliteta i prednosti abbasijskog klana na drugoj(69). Najpodesnije lokacije za ovaj posao su bile horasanske džamije i druga javna sastajališta gdje su se ljudi uvijek regularno u ogromnom broju okupljali. To je bilo zaista jedan od vodeæih razloga zašto su ljudi masovno pozitivno reagovali na propagandu Abbasija, i kasnije joj se pridružili(70).

Nakon uspjeha revolucije, Abbasije su similarnom agresivnošèu nastavili promovisati isto geslo u oèajnim nastojanjima da konsoliduju svoju vlast nad ostalim teritorijama islamske države. Ebu El-Abbas, prvi abbasijski halifa, je nakon svog ustolièenja u Kufi deklarisao: “Allah dž.š. je nama uputio narod nakon što su bili zalutali; prosvijetio ih je nakon što su bili neuki; izbavio ih je nakon što su bili beznadežni. Nama je otkrio istinu i neutralisao laž…(71)” Kada je Davud ibn Ali (133) došao kao novi abbasijski guverner u Mekku, rekao je u svom prvom govoru tamošnjim stanovnicima: “Tako mi Allaha dž.š. mi smo se podigli samo da bi oživili Božiju Knjigu, Kur’an, i praksu Božijeg Poslanika…”(72)

Meðutim, kasnije su se mnogi razoèarali, ukljuèujuæi i Ebu Hanifu, kada su spoznali da je abbasijski primarni cilj – baš kao i emevijski – bila politièka prevlast; sve ostalo je bilo do neke mjere sekundarno i moralo se maksimalno utilizirati za postizanje tog cilja.(73) Abbasije su imali oèitu intenciju da uz asistenciju uleme koji im se zakleše na pokornost i saradnju monopolizuju interpretaciju i implementaciju Božije Knjige i Poslanikovog sunneta, jer su oni, kako su sami tvrdili, “otadžbina objave, kolijevka poslanstva, nosioci vjere, starješine Islama, njegovi autoriteti i èuvari… “(74) Namjeravali su putem razlièitih institucija, kao što su sudstvo (kada’), divani i fikhski mezhebi, da politiziraju i kontrolišu i vjersko-intelektualne aktivnosti, te da im oni iz svojih palaæa odreðuju direkciju kretanja i njihov dinamizam(75). Odatle su abbasijske halife osjetili neodložnu potrebu da poènu davati sebi titule pretjeranog vjerskog karaktera kao što su El-Mensur(76) (od Boga pomognut), El-Mehdi ibn El-Mensur (èista indikacija dolaska oèekivanog El-Mehdije koji æe pravdom i dobrotom ispuniti zemlju kada ona postane zagaðena svakom sortom grijeha i opaèine), Božija sjenka na zemlji (zillullahi fi el-erd), branioci istine (ensar el-hakk) Božiji vladari (hulefaullah) i tome slièno.(77)

Osoba najviše odgovorna za sve ovo bila je halifa El-Mensur za koga je Ibn Et-Taktaki (709) napisao: “Znaj da je El-Mensur uèvrstio (abbasijsku) državu i regulirao njena naèela… “(78) Mnogi drugi, kao što je El-Hejsim ibn Er-Rebi’ ibn Zerarah (183), su posvjedoèili da je on bio najpostojaniji, najenergièniji, najpametniji, najodvažniji i najsmioniji abbasijski halifa(79). I zaista, državni temelji koje je El-Mensur položio nisu se potresli, niti znaèajnije modifikovali, sve do oružanih krvavih sukoba izmeðu braæe El-Emina (198) i El-Me’muna (218) sinova Haruna Er-Rešida, takoðe halifa, kada je abbasijska politika – i to stabilizovanjem vlasti u rukama El-Me’muna, nakon pogubljenja El-Emina – dobila dramatièan, najprobabilnije neminovan, zaokret.(80)

Drugi razlog:

U prvim fazama islamske države, Abbasije nisu slovili kao klan s ozbiljnijim pretenzijama na hilafet. Postoje naracije u kojima se navodi da je njihov praotac, amidža poslanika, El-Abbas ibn Abdul Mutallib nakon poslanikove smrti vizibilno favorizovao Aliju nad svim ostalim potencijalnim kandidatima za poziciju halife(81). Najprominentniji sin Abbasa, Abdullah ibn Abbas, je takoðe podržavao Aliju, a posebno u doba konflikata izmeðu njega i njegovih brojnih rivala, specijalno Muavije. Meðutim, nakon Alijine tragiène pogibije, permanentno se preselio u Meku gdje je priznao, doduše mrzovoljno, emevijski režim želeæi time ako ništa drugo a ono da kontribuira reduciranju nepotrebnog proljevanja muslimanske krvi, te uspostavljanju opšteg i trajnog mira u državi.(82) Onda se pojavio na sceni Ali sin Abdullaha ibn Abbasa (118), prva osoba iz abbasijskih redova koja je oèitovala želju da se hilafet prebaci na abbasijsku liniju. Štaviše, hrabro je otvoreno predskazivao da æe se to zbilja u bliskoj buduænosti i ostvariti. To je na kraju bilo dovoljno Emevijama da ga optuže za subverzivne djelatnosti protiv vlasti, i kao kaznu, dali su mu sedamdeset udaraca bièem(83). Poslije smrti Alia, najzapaženiju ulogu meðu Abbasijama je igrao njegov sin Muhammed (125). Muhammed je imao bliske kontakte s Ebu Hašimom (99), jednim od ondašnjih lidera Alevita.(84) Prenosi se da je ovaj jedne prilike na putu za Palestinu ili Hidžaz svratio kod Muhammeda u Hamimu, malo selo koje leži izmeðu Sirije i Hidžaza(85), i naglo se ondje neizljeèivo razbolio. Pošto je osjetio da æe brzo umrijeti, uvasijetio je Muhammedu, kao renomiranom Hašimoviæu, voðstvo (imamet) nad svojim sljedbenicima, zatim ga upoznao sa svojim saradnicima i pobornicima od kojih je kuneæi ih zatražio da ga srdaèno pomognu i pokorno slijede.(86)

Otada, oko 100. godine, Abbasije su ozbiljno poèeli da sebe i druge pripremaju za revoluciju. Proces je trajao pune 23 godine. Nakon Muhammedove smrti, 125. godine, stvar je preuzeo u svoje ruke njegov sin Ibrahim, kojeg 131. godine Emevije akcidentno uhvatiše, zatim osvetnièki ubiše. Prije smrti, uspio je ipak predati kormilo revolucije bratu Ebu El-Abbasu koji æe naredne godine, predvodeæi masovnu vojsku, viktorijski uæi u Kufu i proglasiti se prvim abbasijskim halifom.

Dakle, abbasijski pokret je imao alevidske korijene, i cijelo vrijeme je nosio njihov duh. Jedan od najizražajnijih slogana za vrijeme revolucije bio je “restauracija hilafeta meðu poslanikovim potomcima”. Ovaj slogan, iako atraktivan, bio je istovremeno zagonetan i tajanstven, i mnoge je zato zbunjivao, ukljuèujuæi èak i agitatore pokreta a kamoli obiène mase. Samo je odreðena grupa ljudi znala šta se time egzaktno podrazumijeva. “Rida iz poslanikove porodice” kome se konvencionalno zaklinjalo na vjernost i pokornost, zapravo je prvo bio Muhammed, zatim Ibrahim i konaèno Ebu El-Abbas. Ali, to se nije javno iskazivalo osim u krajnjoj nuždi, kao što je na primjer uradio Kuhtaba ibn Šebib Et-Tai (132), jedan od abbasijskih vojskovoða za vrijeme revolucije, kada je zapazio ozbiljno negodovanje svojih vojnika zbog pretjerane misterioznosti lidera kome daju prisegu na vjernost i druge njoj pozivaju(87). Abbasijsko rukovodstvo je ovim namjeravalo postiæi dva cilja: prvi: da ne izgubi solidnu podršku Alevita koja je na samom poèetku bila presudna; i drugi: da se koliko toliko mirno distancira od uznemiravanja i proganjanja emevijskih vlasti, jer doklegod je propaganda misteriozno koncepirana i nosi u sebi inklinacije prema poslanikovoj familiji, Hašimoviæima, dotle æe Emevije instinktivno okretati èitavu svoju pažnju prema Alevitima a ne Abbasijama, iz prostog razloga što su prvi za razliku od drugih vazda reprezentirali aktivno krilo opozicije sa ekstremnim militantnim i subverzivnim tendencijama. Tako se na primjer iznosi da je Muhammed ibn Mervan, zadnji emevijski halifa, nakon poèetka revolucije bez ikakve istrage uhvatio Abdullaha ibn Hasana, jednog od ondašnjih alevitskih voða, i držao ga odgovornim za sve što se dešavalo. Na kraju je Abdullah jedva živu glavu izvukao.(88)

Nakon uspjeha revolucije, Abbasije su odali priznanje Alevitima za pruženu podršku i pomoè, i nedvojbeno indicirali da je buduæa kooperacija s njima itekako dobrodošla i nadasve oèekivana. Ebu El-Abbas i Davud ibn Ali su u svojim sveèanim govorima u Kufi po ustolièenju prvog na prijestolje hilafeta, ovo jasno i glasno prononsirali(89). Meðutim, kada je na vlast došao El-Mensur, realni osnivaè i uèvršæivaæ Abbasijske države, stvari su se radikalno izmijenile. Stavio je Alevitima do znanja da je novoosnovana država ipak samo abbasijska i za njih u sferama upravljanja nema nikako mjesta(90). To ga je nužno ponukalo da se poène sve više i više agresivno i s prijezirom ophoditi prema njima, a zasebno s onima koji su u njegovoj perspektivi predstavljali potencijalnu opasnost novom vladajuèem režimu. Neslaganja su napokon eruptirala u oružane pobune, prvo u Medini 145. godine na èelu s Muhammedom, pa onda u Basri iste godine samo nekoliko mjeseci kasnije, na èelu s Ibrahimom, sinovima Abdullaha ibn Hasana.

Ebu Hanifa, imam u vjeri i nauci, ali s jakim simpatijama prema Alevitima, podržavao je njihove pobune protiv abbasijskog politièkog establišmenta iz istih pobuda kao i u emevijskoj državi. Nije se slagao sa mnogim njihovim vjerskim, socijalnim, politièkim i drugim agendama, i stoga je držao da se stvari u takoreæi svakom aspektu življenja putem hrabrog i kontinuiranog nareðivanja dobra i odvraèanja od zla (el-emr bi el-ma’ruf ve en-nehj ‘an el-munker) moraju pokušati popraviti. Sablja i proljevanje krvi u tom iznurujuæem procesu su za njega bili zadnja i najmanje poželjna solucija. Prije toga su se morale iscrpiti i do kraja istrošiti sve druge egzistirajuæe alternative. Svaka alternativa, ubrajajuæi i onu posljednju, se mora pažljivo prostudirati i uskladiti sa okružujuæim okolnostima i prospektima uspjeha, jer se porok ne smije (pokušati) istrijebiti na naèin kojim æe se pobuditi porok veæi i destruktivniji od prvog(91). A ima li veæeg poroka od proljevanja nevine muslimanske krvi i cijepanja njihove do tada relativno zajednièke rijeèi? U ovom kontekstu je rekao Muhammed a.s.: “Vjernik ne treba nikada sebe ponižavati?” Upitali su ashabi: “Kako to vjernik može sebe poniziti?” Muhammed a.s. je odgovorio: “ Kada se izlaže iskušenju onoliko koliko ne može podnijeti(92).” Što se tièe Abu Hanifine podrške alevitskim ustancima svog vremena, on ih zasigurno nije zapoèeo, niti je uèestvovao u njihovoj organizaciji i planiranju. On je svojim proklamacijama i djelima pobunjenicima, pošto su ovi veæ krenuli, u stvari samo želio sreæu i uspjeh – zbog odveæ u nekoliko navrata ukazanih motiva – nadajuæi se da æe se njihovom pobjedom možda dogoditi željeni pozitivni pomaci napred. Pouzdano je znao da su pobune nezaustavljive i ireverzibilne, pa nije zato ni trebalo gubiti vrijeme na njihovom ometanju. Bodrio ih je, a duboko u duši je bio protiv njih. Bio je radije za reforme mirnim putevima, putevima gdje vjera i nauka vode glavnu rijeè, a ne slijepi genealogijski fanatizam i sablja.

Bilješke

(1) Ibn Halkan: Vefejat el-e’lam, Daru sadir, Bejrut, 1977: vol. 5 str. 405.

(2) Vidi: El-Bagdadi: Tarihu Bagdad, Dar el-kitab el-‘arebi, Bejrut, bez godine štampanja: vol. 13 str. 328.

Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk, Dar el-me’arif, èetvrto izdanje, bez godine štampanja: vol. 7 str. 219.

(3) Vidjeti: El-Bagdadi: Tarihu Bagdad: vol. 13 str. 330.

Ez-Zehebi: Tarih El-Islam, Dar el-kitab el-‘arebi, Bejrut, drugo izdanje, 1991: vol. 9 str. 313.

(4) Ibn Halkan: Vefejat el-a’lam: vol. 5 str. 405.

(5) El-Bagdadi: Tarihu Bagdad: vol. 13 str. 326.

(6) Ez-Zehebi: Tarih El-Islam: vol. 9 str. 306.

(7) Ibn Halkan: Vefejat el-a’lam: vol. 5 str. 406.

(8) Ibn Kesir: El-Bidaje ve en-nihaje, Dar el-kutub el-‘ilmijjah, Bejrut: vol. 10 str. 110.

(9) El-Mekki: Menakibu el-imam el-a’zam Ebi Hanifah, Mektebah islamijjah, 1407. H: vol. 1 str. 59.

(10) Ebu Zehrah: Ebu Hanifah, hajatuhu ve ‘asruhu – arauhu ve fikhuhu, Dar el-fikr el-‘arebi, 1947: str. 23-24.

Vidi druge sliène predaje po ovom pitanju u: Tarihu Bagdad: vol. 13 str. 331-335.

(11) Murdžie su rana sekta u Islamu èiji predstavnici su,kontrarno èistom islamskom uèenju, zagovarali da grijesi ne štete imanu vjernika. Još su tvrdili da æe dobra vjernikova djela sigurno biti ukabuljena, a zla i hrdžava sigurno oproštena. (Eš-Šehrestani: El-Milel ve en-nihal, Matbe’ah el-husejnijjah, bez godine štampanja: vol. 1 str. 257-276)

(12) Džehmije su suporteri i istomišljenici Džehm bin Safvana (128). Džehm je zajedno sa Dža’d ibn Dirhemom (124) dotad najagresivnije zagovarao predestinaciju (džebr) u Islamu. Smatrao je da je Allah dž.š. jedini izvršilac, èovjeku se samo metaforièki pripisuje to svojstvo, kao što se kaže za drvo da se kreæe, za sunce da zalazi, za nebeska tijela da kruže itd. Allah dž.š. je u stvari taj koji sve to èini. On je jedini posjednik realne moæi, želje i izbora. Samo što Allah dž.š. kod èovjeka stvara odreðenu moæ pomoæu koje se izvršavaju djela, i stvara mu volju i izbor za veæ predodreðene akte. Džehm je još negirao Božija svojstva; zagovarao je da je Kur’an kreiran; vjerovao je da Džennet i Džehennem nisu vjeèni, prolazni su i jednog dana æe išèeznuti. Po pitanju imana, pouzdano je tvrdio da je on samo spoznaja, a nevjerstvo samo nepoznavanje Allaha dž.š.. Iman se ne poveæava niti smanjuje. Svi oni koji vjeruju od poslanika pa do obiènih ljudi zato su isti bez znaèajnijih diferencijacija. Nadalje je držao da se za Allaha dž.š. ne smije kazati da je “nešto”, jer to vodi ka odreðenom izjednaèavanju, antropomorfizmu, Njega sa drugim ovozemaljskim nesavršenim stvarima i biæima. (Vidi: Eš-Šehrestani: El-Milel ve en-nihal: vol. 1 str. 135-137.

El-Eš‘ari: Mekalat el-islamijjin, Džem’ijjah el-mustešrikin el-elmanijjah, drugo izdanje, 1963: str. 281-282.)

(13) Ibn Kesir: El-Bidaje ve en-nihaje: vol. 10 str. 110.

(14) Isto, vol. 10 str. 110.

(15) Ez-Zehebi: Tarih El-Islam: vol. 9 str. 307.

(16) Vidi: El-Bagdadi: Tarihu Bagdad: vol. 13 str. 335-337.

Ibn Kesir: El-Bidaje ve en-nihaje: vol. 110 str. 110.

(17) Ez-Zehebi: Sijeru e’lam en-nubela’, Muessesa er-risalah, Bejrut, treæe izdanje, 1985: vol. 6 str. 398.

(18) Ebu Hanifa: El-Fikh el-ekber, Hajder Ebad, Indija, bez godine štampanja: str. 9.

(19) Eš-Šehrestani: El-Milel ve en-nihal: vol. 1 str. 135.

(20) Preuzeto iz knjige: The Muslim Creed, autora A. J. Wensinckija, Frank Cass & CO. LTD, London, 1965: str. 189.

(21) Nekoliko autora: The Encyclopaedia of Islam, Luzac & Co., London, bez godine štampanja: vol. 1 str. 297.

(22) Ibn Haldun: The Muqaddimah, (s arapskog na engleski preveo Franz Rosenthal), Routledge & Kegan Paul, London, drugo izdanje, 1967: vol. 1 str. 427.

(23) Vidi: dr. Husejn ‘Atvan: El-Fukaha ve el-hilafa, Dar el-džejl, Bejrut, 1991: str. 41-51.

(24) Navesti æemo ovdje primjer prijetnji Muavije vodeæoj ulemi u Medini pošto su ovi indicirali da neæe prihvatiti sina mu Jezida, buduæeg njegovog nasljednika. (Halifa ibn Hajjat: Tarihu Halifa ibn Hajjat, Dar el-kutub el-‘ilmijja, Bejrut, 1995: str. 131-134)

(25) Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 5 str. 343, 343, 383.

Ibn Kesir: El-Bidaja ve en-nihaja: vol. 8 str. 163.

(26) Halifa ibn Hajjat: Tarih Halifa ibn Hajjat: str. 180-182.

Ibn Halkan: Vefejat el-e’jan: vol. 2 str. 112.

Ibn Kesir: El-Bidaja ve en-nihajah: vol. 9 str. 101-103.

(27) El-Mekki: Menakib el-imam el-e’zam Ebi Hanifa: vol. 2 str. 84.

(28) Ibn El-Bezzaz El-Kurdi: Menakib el-imam el-e’zam Ebi Haniha, Mekteba islamijja, 1407 H: vol. 2 str. 71.

(29) El-Mekki: Menakib el-imam el-e’zam Ebi Hanifa: vol. 2 str. 84.

(30) Isto, vol. 2 str. 83.

Ibn El-Bezzaz El-Kurdi: Menakib el-imam el-e’zam Ebi Hanifa: vol. 2 str. 71.

(31) Ebu Muhammed El-Jafi’i El-Jemeni: Mirat el-dženan ve ‘ibrah el-jakzan, Dar el-kitab el-islami, Kairo, drugo izdanje, 1993: vol. 1 str. 312.

(32) El-Bagdadi: Tarihu Bagdad: vol. 13 str. 327.

(33) Ebu Zehrah: Ebu Hanifa hajatuhu ve ‘asruhu – arauhu ve fikhuhu: str. 35.

(34) El-Mekki: Menakib el-imam el-e’zam Ebi Hanifa: vol. 1 str. 23-24.

(35) El-Bagdadi: Tarihu Bagdad: vol. 13 str. 327.

(36) Isto, vol. 13 str. 327.

(37) El-Mekki: Menakib el-imam el-e’zam Ebi Hanifa: vol. 2 str. 160.

(38) Ibn El-Bezzaz El-Kurdi: Menakib el-imam el-e’zam Ebi Hanifa: vol. 2 str. 16.

(39) Eš-Šehrestani: El-Milel ve en-nihal, Matbe’ah El-Azhar: vol. 1 str. 277.

(40) Ebu Zehrah: Ebu Hanifa hajatuhu ve ‘asruhu – arauhu ve fikhuhu: str. 109.

(41) Samo æemo ovdje za primjer izmeðu ostalog navesti teoriju džebra koju su i Emevije i Abbasije aktivno koristili na politièkoj pozornici, zatim prihvatanje nekih halifa kako u emevijskoj tako i u abbasijskoj državi akaidski pravac mu’tezila, te propao pokušaj abbasijskog halife El-Memuna (218) da preda hilafet ši’ijama.

(42) Ez-Zehebi: Tarih El-Islam: vol. 9 str. 306.

Ebu Zehrah: Ebu Hanifa hajatuhu ve ‘asruhu – arauhu ve fikhuhu: str. 164.

(43) Malik je svojim fetvama huškao narod da participiraju u ustanku Alevije Muhammeda ibn Abdullaha (145) 145. godine u Medini protiv halife Mensura. Zato je je bolno pretuæen od èega mu se kasnije ruka osušila. (Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 7 str. 560.

Ebu El-Feredž El-Dževzi: El-Muntezim fi tarih el-umem ve el-muluk, Dar el-kutub el-‘ilmijja, Bejrut, 1992: vol. 8 str. 106.)

(44) Šafija je zbog svojih alevijskih inklinacija uhapšen i doveden u lancima iz Jemena u Bagdad. Jedva se zahvaljujuæi svom znanju nekažnjen izvukao. Svi drugi što bijahu s njim uhapšeni i dovedeni, bili su pobijeni. (Ibn Kesir: El-Bidaje ve en-nihaje: vol. 10 str. 263.)

(45) Nekoliko autora: El-Mundžidu fi el-luga ve el-e’lam, Dar el-mešrik, Bejrut, trideset I treæe izdanje, 1992: vol. 2 str. 230.

(46) Vidi: El-Belaziri: Ensab el-ešraf, Bejrut, 1978: vol. 3 str. 87.

Nepoznat autor: Ahbar ed-devlah el-‘abbasijjah, Dar et-tali’ah, Bejrut, 1971: 210-212.

(47) Et-Taberi: Tarih ar-rusul ve el-muluk: vol. 7 str. 423.

(48) Dr. Mustafa Šek’ah: Ebu Hanifa En-Nu’man, Dar el-kutub el-islamijjah, Kajro, 1982: str. 111-124.

(49) Ebu Abdullah Es-Sajmeri: Ahbaru Ebi Hanifa ve ashabihi, Matbe’ah el-me’arif eš-šerkijjah, Indija, 1974: str. 14-15.

(50) Ez-Zehebi: Tarih El-Islam: vol. 9 str. 306.

(51) Prevod Kur’ana, preveo Besim Korkut, Zagreb, drugo izdanje, 1993.

(52) Ebu Zehrah: Ebu Hanifa hajatuhu ve ‘asruhu – arauhu ve fikhuhu: str. 39.

(53) Ebu Hanifa se uporno zaklinjao da nije podesan za kadijsku službu. Iritiran, halifa El-Mensur, mu je na kraju rekao da laže, našto mu je Ebu Hanifa odgovorio: “Ako istinu govorim, onda veæ znaš kako stvari stoje; a ako lažem, kao što me optužuješ, kako onda možeš uzeti lažljivca sebi za kadiju?” (El-Bagdadi: Tarihu Bagdad: vol. 13 str. 328)

(54) Husejn Vadiran: Tarih El-‘Abbasijjin, Dar el-garb el-Islami, Bejrut, 1993: str. 101.

(55) Ibn Madže: Sunen, Šerikah et-tiba’ah el-‘arebijjah es-se’udijjah, drugo izdanje, 1984: vol. 2 str. 774.

(56) Ez-Zehebi: Sijeru e’lam en-nubela: vol. 7 str. 262.

(57) Ibn Sa’d: Et-Tabekat el-kubra, Daru sadir, Bejrut, 1958: vol. 5 str. 145.

(58) Es-Semerkandi: Tenbih el-gafiline bi ehadisi sejjid el-enbija ve el-murselin, El-Babi El-Halebi, Egipat, 1339 H: str. 195.

(59) Ez-Zehebi: Tarih El-Islam: vol. 9 str. 92.

(60) Tekijuddin Abdulkadir El-Hanefi: Et-Tabekat es-sunnijjah fi teradžim el-hanefijjah, Dar er-rifa’i, 1983: vol. 1 str. 160-161.

(61) El-Mekki: Menakib el-imam el-a’zam Ebi Hanifa: vol. 2 str. 85-86.

(62) Ibn Kesir: El-Bidaja ve en-nihaja: vol. 10 str. 83-84.

(63) Ebu El-Feredž El-Isbehani: Mekatil et-talibijjin, Muessesa el-e’lemi, Bejrut, drugo izdanje, 1987: str. 313.

Ebu El-Felah ibn El-‘Imad El-Hanbeli: Šizrat ez-zehebi fi ahbari men zehebe, Dar el-fikr, Bejrut, 1988: vol. 1 str. 214.

(64) El-Bagdadi: Tarihu Bagdad: vol. 13 str. 385.

(65) El-Mekki: Menakib el-imam el-e’zam Ebi Hanifa: vol. 2 str. 84.

(66) Ez-Zehebi: Tarih El-Islam: vol. 9 str. 310.

Zaista nije koincidencija da je halifa El-Mensur u istoj ovoj godini ponudio Ebu Hanifi poziciju kadije. Imao je želju naime da se lièno uvjeri u njegove stavove prema vlastima, upravo onako kako su to izveli Emevije. Tek onda se moglo mudro nešto poduzeti. Jer sve ono što je preko drugih dopiralo do halifinih ušiju moralo se pažljivo verifikovati i ocijeniti izbjegavajuæi time nepotrebno negodovanje masa, imajuæi u vidu da je Ebu Hanifa bio uzor i imam koji se sluša i slijedi.

(67) Ibn El-Esir: El-Kamilu fi et-tarih, Dar el-kutub el-‘ilmijjah, Bejrut, 1987: vol. 5 str. 185-186.

(68) Ibn Halkan: Vefejat el-e’jan: vol. 4 str 180.

Ez-Zehebi: Sijer e’lam en-nubela: vol. 6 str. 311.

(69) Za primjer æemo spomenuti nekakvog Kasima bin Medžaši’a kojeg je Ebu Muslim El-Hurasani (137), voða revolucije, uzeo sebi za kadiju. Ovaj je krasnorjeèivo nakon svakog ikindije namaza govorio o odlikama i slavnim djelima Abbasija. Takoðe je neodgovorno pretjerano blatio i potcijenjivao Emevije, te minimizirao njihova dostignuæa dok su bili na vlasti. (Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 7 str. 366.)

(70) Taberi je zabilježio da su jednom abbasijski misionari samo u jednom danu uspjeli zadobiti podršku od stanovnika 60 horasanskih sela. (Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 7 str. 355)

(71) Isto, vol. 7 str. 426.

(72) El-Belaziri: Ensab el-ešraf: vol. 3 str. 87.

(73) Vidi negodovanja nekih pojedinaca i grupacija zbog ovakve abbasijske strategije u:

Ibn Kesir: El-Bidaja ve en-nihaja: vol. 10 str. 58.

Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 7 str. 459, 558, 560; vol. 8 str. 563.

El-Ja’kubi: Tarihu Ja’kubi, Daru Bejrut, Bejrut, 1980: vol. 2 str. 354, 397.

Ibn Kutejba Ed-Dinuri: ‘Ujun el-ahbar, Dar el-kitab el-‘arebi, 1994: vol. 1 str. 707-709.

(74) Ibn El-Esir: El-Kamil fi et-tarih: vol. 5 str. 65.

(75) Navodi se u ovom kontekstu da je halifa El-Mensur zatražio od Malika ibn Enesa da mu napiše knjigu o šerijatskim propisima po kojoj æe svi u svim dijelovima države milom ili silom raditi. Malik je odbio stavljajuæi mu do znanja da je to neizvodljivo iz iskljuèivo dva razloga:

1) On ne posjeduje kompletno znanje. Nalaze se mnogi drugi slavni pravnici sa znanjem kojeg on možda nema, jer je nauka slobodna, transcendira faktore vremena i prostora, i svako sposoban joj može pristupiti i doprinijeti svoj dio.

2) Tako nešto nije u konsonanciji sa duhom nauuke. Paralizovaæe se njena vitalnost i živost što æe kasnije odvesti ka postepenom zatvaranju vrata idžtihada. (Ibn Kutejba Ed-Dinuri: El-Imama ve es-sijasa, Dar nasir lissekafa, Bejrut, 1980: vol. 2 str. 268-269)

Isto je namjeravao uraditi i halifa Harun Er-Rešid s Malokovom knjigom El-Muvetta ’. Želio ju je okaèiti na Ka’bu pa onda “navratiti sve ljude na nju i ono što je u njoj, isto onako kako je halifa Osman uradio s Kur’anima”. Malik je naravno opet odbio. (Ebu Ne’im El-Isfehani: Hulije el-evlija’, El-Mekteba es-selefijja, bez godine štampanja: vol. 6 str. 336)

(76) El-Mensurovo pravo ime je Ebu Dža’fer Abdullah ibn Muhammed ibn Ali ibn Abdullah ibn Abbas ibn Abdul Mutallib.

(77) Ibn El-Esir: El-Kamil fi et-tarih: vol. 5 str. 65-66.

Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 7 str. 425-428; vol. 8 str. 89-90.

El-Belaziri: Ensab el-ešraf: vol. 3 str. 256.

(78) Et-Taktaki: El-Fahri fi el-adab es-sultanijjah, Dar Bejrut, Bejrut, 1980: str. 160.

(79) Ibn Kutejba Ed-Dinuri: El-Imama ve es-sijasa: vol. 2 str. 259.

(80) Vidi o ovome:

Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 8 str. 374 pa nadalje.

El-Ja’kubi: Tarihu Ja’kubi: vol. 2 str. 446 pa nadalje.

(81) Ibn ‘Asakir: Tehzibu tarih Ibn ‘Asakir, Dar el-mesirah, Bejrut, 1979: vol. 7 str. 248.

(82) Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 5 str. 343, 383.

El-Belaziri: Ensab el-ešraf: vol. 5 str. 196.

(83) Džemaluddin El-Ezdi: Ahbar ed-duvel el-munkati’a, Mekteba el-menar, Medina, 1988: str. 70.

(84) Ebu Hašim je precizno reèeno bio imam Hašimija, pod-grupe Kejsanija. (El-Eš‘ari: Mekalat el-islamijjin: vol. 1 str. 92)

(85) Šihabuddin Jakut El-Hamvi El-Bagdadi: Mu’džem el-buldan, Dar ihja’ et-turas el-‘arebi, Bejrut, 1979: vol. 2 str. 307.

(86) El-Belaziri: Ensab el-ešraf: vol. 3 str. 80.

Ebu Abdullah Ez-Zubejri: Nesebu Kurejš, Dar el-me’arif, Kajro, bez godine štampanja: str. 75.

(87) Nepoznat autor: Ahbar ed-devlah el-‘abbasijjah: str. 391.

(88) Isto, str. 389, 393.

(89) Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 7 str. 425-428.

Ibn El-Esir: El-Kamil fi et-tarih: vol. 5 str. 65-68.

(90) El-Mensur je prije udaljavanja Alevita od arša hilafeta neprestano akcentuirao razlike izmeðu talibitske (alevitske) i abbasijske linije unutar Hašimoviæa. Disputacija je zadobila novu dimenziju kada je na vlast došao El-Mehdi (169), sin El-Mensura, koji je zagovarao da je El-Abbas, poslanikov amidža, bio kompetentniji od svih ashaba za poziciju hilafeta. On je trebao da bude prvi halifa muslimana. Zatim se je stvar trebala prenositi na njegove potomke ovim redoslijedom: Abdullah ibn Abbas, Ali ibn Abdullah, Muhammed ibn Ali, Ibrahim ibn Muhammed, Ebu El-Abbas, El-Mensur, El-Mehdi, zatim njegovi potomci. (Nepoznat autor: Ahbar ed-devlah el-‘abbasijjah: str. 165.)

(91) O uvjetima koncepta “el-emr bi el-ma’ruf ve en-nehj ‘an el-munker” vidi:

Ibn Tejmija: El-‘Isjan el-musellah, Dar el-džejl, Bejrut, 1992: str. 91.

Ebu Se’id El-Kedmi: El-Istikamah, Vizara et-turas el-kaumi ve es-sekafah, Oman, 1985: vol. 4 str. 254.

El-Džuvejni: Kitab el-iršad ila kavati’ el-edille fi usul el-i’tikad, Muessesa el-kutub es-sekafijjah, Bejrut, 1985: str. 311.

(92) Et-Tirmizi: Sunen, Mustafa El-Babi El-Halebi, Kajro, drugo izdanje, 1398 H: vol. 4 str. 523.