Noć u kojoj sam poginuo

Petak je veče. Planirao sam s jaranima otići u diskoteku da se malo proveselimo. Zadržali smo se već bili i u toj svoj žurbi pomislih: „O Bože, nisam klanjao jaciju.” Ali kako ću ja to pred njima reći, svi će mi se smijati. „Ma, klanjat ću kasnije, ima vremena.”

Tada sam imao svega 26 godina. Moj 27 rođendan je trebao biti za dvije sedmice. Oduvijek sam zamišljao da ću dugo živjeti. Barem jedno 60 godina. Znate ono, žena, djeca, pa unučad, dido biti, eh to su moji snovi bili. Nisam očekivao da ću tako iznenada napustiti ovaj svijet.

Završio sam fakultet – na tri godine prije nego sam poginuo. Kao da mi to sad nešto i koristi. Nakon toga sam dobio i neki posao (preko dajdže, priznajem). Pored običnih životnih problema, živio sam sasvim normalno.

Imao sam i djevojku. 4 godine smo bili zajedno. Htjela je da počnemo zajedno da živimo. Znam da to baš i nije bilo ok, ali znate kako je. Bilo mi je lijepo s njom i teško mi je bilo napustiti sve to. Uvijek sam sebi govorio da ću je jednog dana i oženiti. Razmišljao sam, šta mi može naškoditi ovih par godina u griješenju? Kad ostarim i smirim se, sve ću ja to nadoknaditi.

Kako sam ja to živio?

Moj život se vrtio oko tri stvari – posao, djevojka, jarani. To je sve. I rijetko sam kad našao vremena da klanjam, uvijek mi je nešto drugo bilo preče i važnije. Nekada sam se bio i trudio, htio biti bolji, ali u zadnje dvije godine sam bio skroz digao ruke od namaza.

Od te sudbonosne noći nikad više nisam vidio svoju kuću, niti sam imao vremena da klanjam taj namaz. Vozio sam preko stotke ne bismo li stigli na vrijeme. Vozio sam ja i brže, da se razumijemo, ali te noći je nešto otišlo po zlu. Malo sam i popio, ali ne više nego inače. Denis je vrtio radio stanice ne bi li našao kakvu dobru, da nas malo razdrma.

Meho je već spavao na zadnjem sjedištu. I meni se prispavalo, 12 je već bilo prošlo. Trgnuo sam se iz polusna; ma učinilo mi se kao da je samo par sekundi prošlo. Trudio sam se da održim oči otvorene. Ali sam opet zadrijemao.

Odlazak s ovog svijeta…

Denis je viknuo: „HEEEJJJJ”; ali već je bilo kasno. Auto je udarilo direktno u banderu. Od siline udara i iznenađenja, poletjeli smo naprijed. Od šoka nismo tad osjetili nikakvu bol. Vrtjelo mi se; čuo sam Denu i Mehu kako vrište od bola i zovu u pomoć.

Kad je došla policija i hitna, tek tad su izvukli moje izmrcvareno tijelo. Nisam mogao doći do daha. Čuo sam bolničare kako govore: „Nema od njega ništa, neće se izvući.” Zar je moguće da ću umrijeti? Nisam se osjećao kao da umirem. Nisam osjećao ništa. Srce mi je počelo jako lupati. Sav sam bio okupan u znoju i krvi. Vidio sam bolničara kako mi govori: „Drži se, ne daj se.” Ali tad sam već znao da je kraj. Počeo sam plakati. Umirao sam, o Bože, umirao sam. Dvije minute kasnije, preko mog lica su navukli bijelo platno.

Tako mi nedostaje moja porodica…

Put do mejjithane mi je bio najgore iskustvo. Bio sam sam. Bilo je mračno i hladno. Nedostajala mi je moja majka. Nedostajao mi je moj brat. Nedostajala mi je moja sestra. Kako bih sad volio da sam tu zadnju noć proveo s njima, umjesto s jaranima. Bojao sam se šta će moja majka reći kad me vidi u ovakvom stanju. Bio sam ružan.

U jednom momentu prepoznah glasove. Ušao je moj babo u sobu, s mojoj majkom u naručju. Njegovo lice je bilo iscrpljeno i blijedo. Majčino mokro od suza. Gledali su u moje oči i plakali. Ja sam gledao u njih, nesposoban išta da uradim. ŽELIO SAM IM REĆI KOLIKO IH VOLIM. ALI NISAM MOGAO. ŽELIO SAM IH ZAGRLITI. ALI NISAM MOGAO. Majka je pomilovala moju krvavu kosu i poljubila me u čelo. Babo ju je jedva pridržao da se ne sruši.

Kada su moji roditelji otišli, shvatio sam. NISAM KLANJAO JACIJU! Dužan sam ostao Allahu. Stotine sam prilika za dobra djela propustio u zadnje dvije godine. A sad sam trebao pred Njega stati. Osjetio sam se potpuno bespomoćno. Takav osjećaj boli i žaljenja za izgubljenim niste nikad osjetili, i molim Allaha da ne osjetite. A ja više nemam druge prilike.

Još imam samo nadu…

Dženaza je bila jednostavna. Moje tijelo su ogasulili. Umotan sam u 3 bijela komada platna. Oko 300 ljudi je bilo na mojoj dženazi. Žao mi je bilo što nije bilo moje majke. Volio bih da sam je još jednom mogao vidjeti prije nego su mi tijelo zakopali u zemlju. Nisam ni znao da je toliko ljudi brinulo za mene. Neki su samo zurili u moje umotano tijelo. Drugi su samo plakali i plakali.

Dovili su za mene. Hiljade dova. Da se Allah smiluje mojoj duši. I oprosti. Poželio sam da bar dva rekata klanjam, ali nisam se mogao pomjeriti. Ponijeli su me ka mezaru. Ljudi su slijedili. Sve je izgledalo kao usporeni snimak. Nisam želio da idem. Da imam samo još 24 sata života, klanjao bih non-stop. Spustili su me u zemlju. Iščekivanje me je izjedalo. Nisam uspio u životu.

Prisjetio sam se svega za što sam se toliko borio dok sam bio na dunjaluku. Diploma, posao, sati i sati u teretani kako bih izgledao lijepo. Lijepa djevojka koja me je voljela. U tom životu, imao sam sve. Ha, koja šala. Nisam imao ništa, sad to znam. Ništa ja sad nemam od svih tih postignuća. Ništa mi ne koriste. Da sam samo klanjao 5 namaza dnevno sad bih bio miran.

Zemlja je bačena u moju raku. Tama je prekrila moj novi dom. Posljednje lopate zemlje su ispunile do kraja moj kabur. Ljudi su polako počeli da odlaze. Čuo sam njihove korake. Kad je noć pala, ostao sam sam. Usamljen. Nervozno sam iščekivao meleke koji će me ispitivati.

I to je prošlo. Moja konačna odluka nije još donesena. I dalje tu ležim, danima i noćima. Uskoro ću se sresti s Allahom i On će mi presuditi. Mogu samo čekati i nadati se Allahovom oprostu. Nadam se. To je sve što sada imam. Nada.

Tuzlanski.ba / akos.ba Preveo i obradio: Nedim Botić