Kako da znanje postane djelo?

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
06 Dzumade-l-Ula – 1438 .H. / 3. Februar 2017. g. –Imam/Hatib: Abdulah Cajlakovic

Kako da znanje postane djelo?
Neizmjerna hvala pripada Allahu koji nas je stvorio, dušu u nas udahnuo i koji dobro voli i za njega obilno nagrađuje. Salavat i selam neka su na Poslanika milosti koji voli svoj Ummet i koji će se za njega zauzimati na Sudnjem danu. Salavat i selam neka je na njegovu porodicu, na ashabe, tabiine, ucene, šehide i sve Allahove bogobojazne robove.

Postovani dzemate, draga omladino;
Danas govorimo na jako zanimljivu i poucnu i potrebnu temu, a to je: “Kako da znanje postane djelo”? Jer kada bi samo, sve ono sto znamo, svako od nas, pojedninacno, u svom zivotu, sprovodili u djelo, umjesto samo pricali, nebi bilo mnogih neprijatnosti, neugodnosti niti krvopolica kojemu danas svi svjedocimo.
Jedan me je nas fini mladic skoro pitao. Kako ovo efendija, mi toliko dovimo za ovaj jadni narod u Siriji, a oni se ubijaju evo vec 6 punih godina, i to ubijaju medjusobno,zasto, jel se to nase dove ne primaju, zasto dovimo, zasto se ne primaju?? Pa mu i nisam bas znao sta puno reci. Bio sam prvo zatecen kako lijepo razmislja, a drugo i sam sebe sam upitao, pa istrazivo. Nadam se da ce njemu a i nama ujedno danasnja hutba dati konkretnije odgovore. Naime, jednog su učenog i mudrog čovjeka pitali: „Šta se s nama dešava, slušamo o vjeri i znanje o njoj imamo ali se ne možemo okoristiti njime“? On odgovori: „Pet je uzroka tome; nezahvalni ste na blagodatima, ne tražite oprosta kad pogriješite, ne postupate prema onome što ste naučili, družite se s dobrim ljudima ali ne radite ono što oni rade i ne uzimate pouku iz smrti vaših najbližih“./Tenbihul gafilin/.
Šta se to dešava Ummetu i danas pitaju mnogi? Nikad više znanja o vjeri, nikad više knjiga i novina koje o vjeri pišu, nikad više vazova i dersova na različite teme iz naše uzvišene vjere, a moderna tehnologija nam je omogućila da slušamo i ona predavanja kojima nismo prisustvovali.
Razlozi su, nezahvalnost. Biti zahvalan kako kaže imam Šibli, ne znači vidjeti blagodat već vidjeti Onog koji je daje, dakle Gospodara, biti Njega svjestan. Koliko je danas čovjek svjestan Darovatelja i koliko vidi Njegovu neizmjernu milost prema robovima i stvorenjima Svojim. Nezahvalnik Allahu koji mu je sve dao, i čovjeku je nezahvalan, jer kako će biti zahvalan čovjeku koji mu je pomogao ili nevolju otklonio ako je Stvoritelju i svega Darovatelju nezahvalan. Takav, nezahvalan, nije spreman na žrtvu, ne želi raditi ništa bez naknade, materijalne, novčane i zato je stanje našeg društva i ummeta takvo, jer želimo sve što učinimo odmah naplatiti. Znamo, da je činjenje dobra, da je žrtva za opći uspjeh istovremeno i zahvalnost Allahu dž.š. ali to znanje ne koristimo, pa se istinski ne zahvaljujemo i društvu smo nekorisni.
Ne traženje oprosta, razlog je ovakvoga našeg stanja. Čovjeka je danas pohlepa obuzela i ne bira sredstva kako bi došao do dunjalučkih dobara. Isau a.s. je objavljeno: „Šta će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svom naudi“? Naudiće svom životu svako ko na objavljenu zabranu ne obraća pažnju i kome je griješenje životno opredjeljenje.
Normalno je da čovjek pogriješi. Stvoreni smo takvi, u nama stanuje nefs, nagon, pravi motor, prohtjev, zavede nas šejtan ali pokajanje je grijehu lijek. Tewba nas vraća na pravu stazu na kojoj znanje o vjeri koristi pa postajemo svjesni vrijednosti dunjaluka, odnosno njegove prolaznosti i ahiretske vrijednosti, odnosno njegove vječnosti. Poslanik je rekao: „Kada je Allah dž.š. protjerao šejtana iz Dženneta, šejtan je rekao: ‘Tako mi Tvoje veličine, neću napuštati čovjeka sve dok mu duša ne napusti tijelo’. Uzvišeni Gospodar je tada rekao: ‘Tako mi Moje veličine, neću uskratiti tewbu i oprost svome robu sve dok je duša u njegovu tijelu“./Ebu Da’vud/. Koristi se znanjem o vjeri, pokaj se, svojim postupkom ćeš pomoći sebi i društvu. I ti i društvo koračat ćete naprijed. Koliko društvo troši na liječenje ovisnika, griješnika? Nije ovisnik samo onaj o drogi, ovisnik je i to veliki i onaj koji kocka i onaj koji velikom grijehu prilazi. Društvo dakle troši zbog grijeha koje činimo. Kad bi se pokajali i ono što znamo o vjeri živjeli, sreću bi i sebi i društvu donijeli.
Nepostupanje po naučenom vuče nas nazad. Potlačenim nas čini, pa iako smo brojem velika skupina, politički i ekonomski ne utjecajni smo i prilično nevažni. Već smo rekli, da nikad više znanja a nikad manje djela. Teško ćete naći danas muslimana da ne zna šta je haram a šta obaveza činiti. Uprkos znanju, mnogi su u haramima raznim ogrezli, a o obaveze se oglušili.
Mi smo odgovorni za ovo vrijeme i ako mi danas ne budemo živjeli našu vjeru i primjerom svojim ne pokažemo kako se temelji vjere čuvaju, i to bas onako kako su nasi preci cinili pa i bolje tada smo slični stablu koje ne brine za svoje sjeme, a stablo koje za sjeme ne brine jeste ogrjev. Ako nam znanje o vjeri bude koristilo samo da bismo o vjeri raspravljali, a istovremeno ništa od naučenog ne budemo živjeli, tada se nećemo radovati ni ovdje ni tamo. Ovdje, jer nas rasprave samo udaljavaju jedne od drugih, zato što obično raspravljamo o nevažnim stvarima, a tamo, jer ćemo biti pitani, da li smo radili ono što smo znali, jesmo li naučeno primjenjivali? Na mjesta gdje se o dobru uči dolazimo, ali to što naučimo uglavnom ne živimo. Evo nas u džamiji. Ovdje se o dobru uči. Ipak, kad odavdje odemo i u svakodnevnicu zaronimo, to što smo naučili ne živimo i jedni drugima dobro ne činimo. Umjesto toga, radujemo se nesreći i zlu drugog, zavidimo, ogovaramo, smutnju i nered zemljom širimo. Kako će nam biti dobro kad smo od dobra daleko, a i pouku iz smrti i sa dženaza kojima prisustvujemo ne uzimamo. Ta pouka je jednostavna, glasi: „Praznih šaka stupio sam na ovaj svijet, a bosonog s njega odlazim, i moj dolazak i moj odlazak dva su jednostavna događaja“.
Kad ti ruka posegne za tuđim, kad tražiš mito, u klupku korupcijskom kad si, kada ti dusa pozeli drogu ili drugu- mislim ovdje zensku, ili kocku ili svinjsko meso itd. tad sjeti se sebe bosonogog na tabutu. Neka ti tad na um padne ono što iz vjere znaš, a znaš da ti to tuđe neće koristiti, da ce ti ta kocka samo naskoditi, i to ne samo tebi nego sto je jos gore i tvojoj uzoj i siroj porodici. Što neće koristiti, nije ni problem, štetit će optuživati te i biti ti teret. Opominjimo se smrću. Ako se budemo opominjali i svjesni budemo naših praznih ruku i bosih nogu na tabutu, neće nam na um pasti da ne damo preko svoje njive komšiji da hoda, kako je insan ponekad jadan, misli da je zemlja njegova, onda neće nam na um pasti da ogradu u put pomičemo. Neće nam na um pasti da tuđe drvo posiječemo, itd.
Fekih kaže da je oca svog slušao kako od Poslanika prenosi: „Nema ni jednog dana, a da sa nebesa na zemlju ne siđe pet meleka. Jedan u Mekku, jedan u Medinu, jedan u Jerusalim, jedan u mezarja muslimanska, a jedan na tržnice gdje se ljudi okupljaju. Iz Mekke melek svakoga dana uzvikuje: ‘Ko ostavi farz, izašao je iz Allahove milosti’. Slusajte me dobro i rijeci koje biram. Nisam rekao izlazi, niti je receno izlazi iz vjere ko ostavi Farz, nego sam rekao i prenio da izlazi iz okrilja Bozije Milosti, a koga Allah ostavi on postaje jadan i na njega Allah zaboravi i prepusti ga u potpunosti Sejtanu i ruznim stvarima. Iz Medine melek govori: ‘Ko ostavi sunnet izgubio je šefa’at’. Iz Jerusalima melek poručuje: ‘Ko stiče haram, Allah dž.š. mu neće primiti dobra djela’. Iz mezarja naših melek se obraća: ‘O vi u mezarovima, na čemu zavidite živima i kajete li se za šta?’ Kajemo se zbog propuštenih prilika, a živima zavidimo što još uvijek imaju priliku učiti Kur’an, sticati znanje, donositi salevate, tražiti oprost, a mi ništa od toga ne možemo’. Sa tržnica melek govori: ‘Allah dž.š. je pripremio kaznu. Ko se boji kazne, neka kaznu izbjegne, neka se iskreno pokaje“./Tenbihul gafilin/.
Da bi se naše stanje mijenjalo, nužno je da mijenjamo sebe. Glas meleka iz Mekke čujmo i farzove, naredbe Božije izvršavajmo. Poziv iz Medine čuti trebamo i sunnet Poslanikov slijedimo, jer ko njegov sunnet živi i putem kojim je on i ashabi išli, sigurno će pobijediti. Uzvišeni obećava: „Pobijedit ću Ja i poslanici Moji“. /Mudžadele,21/. Iz Jerusalima glas meleka čujmo i tuđeg hakka se klonimo. Tuđe, odnosno haram u našem stomaku i našem imetku sprečava nas da koračamo naprijed u dunjalučki prosperitet i onemogućava naš hod ka Džennetu, jer taj haram naša dobra poništava. Čujmo poziv kad kraj mezarja naših idemo i priliku nam pruženu iskoristimo! Ako priliku ne iskoristimo, živima ćemo zavidjeti i za propuštenim žaliti i kajati se.
Kajat će se svako, ko Kur’ansko slovo nije živio, ko salevate nije donosio i oprost od Gospodara tražio. Kajat će se svako, ko ono što o vjeri zna u djelo svoje ne pretoči. Da bi se stanje naše promijenilo, čujmo glas meleka sa raskrsnica na kojima besposleno stojimo, taj glas nas kaznom opominje i podstiče nas da čineći dobro od kazne bježimo. Samo trudom, radom i privrženošću dobru, doživjet ćemo da se prestanemo pitati: „Šta nam se dešava“? Postat ćemo zadovoljni svojim stanjem i sretni što smo muslimani.
Uzvišeni Bože, pomozi nam, da tako i bude! Amin!