Dzemat Braunau
Islamska zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
23 Rebiu-l-evvel – 1435.H. / 24 Januar 2014.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Tanka je nit izmedju zivota i smrti_3
Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova koji nas je upozorio na strahote Sudnjega dana, i koji je naredio insanu da se sprema za te nastupajuće događaje. Svjedočim da nema istinskog božanstva mimo Allaha Jedinoga koji nema suparnika, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Poslanik koga je poslao kao milost svim svjetovima, i putem njega obznanio stazu kojom kroče istinski putnici, Poslanik, koji je dokaz protiv svih inadžija.. Neka su Allahovi salavati i selami, na njega, ali i na njegovu porodicu, te ashabe koji su ga slijedili. A potom…
Postovani dzemate, draga braco,
Danas nastavljamo i zavrsavamo na temu Tanka je nit izmedju zivota i smrti. Svi mi znamo i vjerujemo da čemo jednog dana/noći umrijeti, odnosno, preseliti se sa ovoga svijeta i rastati se s ovim svijetom, sa svojom porodicom, rodbinom, komšijama, prijateljima… Pitanje je koliko se pripremamo za taj događaj, za susret sa melekom smrti (meleku-l-me’wt) susret s Allahom dž.š. Koliko se puta dnevno sjetimo smrti? Možemo li zamislitit sebe u hladnoj zemlji, u kaburu, umotani u bijele čefine, pokriveni daskama, na zemaljskom dušeku bez jastuka i bez jorgana?
Dobro bi bilo da, odmah, na početku pojasnimo jednu terminološku zamjenu u našem govoru i poimanju smrti. Naime, Mi, u našem jeziku najčešče upotrebljavamo termin “smrt” – što podrazumjeva nestanak i kraj. Međutim, pravi termin, riječ koja se nešto rjeđe koristi ali je puno bliža pravom značenju i pravom shvatanju onoga što oslovljavamo kao „smrt” jeste riječ preseljenje. Mi za naše umrle kažemo da su preselili sa ovog svijeta. Time potvrđujemo da smrt nije kraj, nije totalni nestanak, već samo promjena načina života. Tome nas uči islam!
Smrt nije lahka i ugodna stvarnost. S njom će se suočiti svako zivo biće. Smrt niko neće izbjeći. Ona se svakog trenutka dešava i svi ljudi će tu čašu žući popiti. Uzvišeni Allah kaže: „Svako živo biće smrt će okusiti i Nama će se poslije vratiti.” (El-Ankebut, 57) „I bojte se Dana u kome ćete Allahu vraćeni biti, zatim će svakome što je zaslužio isplaćeno biti.” (El-Bekare, 281)
Upozorenje na smrt ponovljeno je u Kur’anu na desetine mjesta. Mi ćemo spomenuti neke ajete. Kaže Uzvišeni Allah: „Sve što je živo umire Allahovom voljom u času suđenom. Daćemo onome koji želi nagradu na ovome svijetu, a daćemo i onome koji želi nagradu na onome svijetu i sigurno ćemo zahvalne nagraditi.” (Ali-Imran, 145)
“Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.” (El-Enbija’ 35)
Kakvo treba biti naše shvatanje smrti može se vidjeti iz sljedećih primjera: Od Ebu Hurejrea, r.a., se prenosi da je rekao: Rekao je Allahov Poslanik, a.s.: “Povećajte sjećanje na onu koja prekida naslađivanja tj. smrt.” (Prenosi imam Tirmizi i kaže da je ovaj hadis hasen sahih garib)
Od Ibn-Omera, r.a, se prenosi da je kod Poslanika, a.s, došla jedna skupina ljudi, te ga je jedan od Ensarija upitao: „Allahov Poslaniče, koji su ljudi najpametniji i najplemenitiji?” Poslanik, a.s., je na to odgovorio: „Oni koji se najviše prisječaju smrti i koji se najviše pripremaju za nju; oni su najpametniji, na dunjaluku su bili najugledniji, a na ahiretu su najplemenitiji.” (Ibn-Madže)
Hazreti Aiša je upitala: „Hoće li iko biti proživljen sa šehidima, Allahov poslaniče? On odgovori: „Hoće, onaj ko se dnevno bude prisjećao smrti vise puta.”
Dakle, niko od nas nezna ni mjesto ni vrijeme kada će seliti s ovoga svijeta, pa se treba sječati smrti i pripremati za ono što dolazi poslije nje. Ovako trebaju postupati svi, i bogati i siromašni, i mladi i stariji, i muškarci i žene. Sječanje na smrt je najbolji metod balansa ovog i budućeg svijeta. Pomaže nam da se ne zanesemo varljivim dunjalučkim stvarima, odnosno da se pripremamo za Ahiret.
Poslanik a.s., je prolazio pored jedne grupe ljudi koji su se smijali pa je rekao: „Ubacite u svoj razgovor spomen na ono što muti svaku radost i užitak.” Upitaše: „A šta je to? On odgovori: „SMRT!” (Esad Bajić, „Smrt, kabur i Sudnji dan”, MIZ Konjic, bez god.izdanja)
Također se prenosi da je Poslanik a.s. rekao: „Smrt je dovoljan savjetnik!” – „Ostavio sam vam dva savjetodavca: jednog koji šuti i jednog koji govori; onaj koji šuti je smrt, a onaj koji govori je Kur’an.” (Esad Bajić, „Smrt, kabur i Sudnji dan”, MIZ Konjic, bez god.izdanja)
Poslanik a.s. kaže: Ruhul-Kudus je udahnuo u moje srce: „Voli što hoćeš ali znaj da ćeš to napustiti; živi kako hoćeš, na kraju ćeš umrijeti i radi šta hoćeš, bit će ti obračunato po zasluzi.” (Esad Bajić, „Smrt, kabur i Sudnji dan”, MIZ Konjic, bez god.izdanja)
Hasan el-Basri, rahimehullah, kaze: „Smrt je razotkrila pravu bit dunjaluka i oni pametni se na dunjaluku ne raduju. Koji se god covjek puno prisjeca smrti, dunjaluk za njega predstavlja samo jednu malu sitnicu i nista mu na njemu nije vazno.”
Hamid el-Kajsari, rahimehullah, kaze: „Svi smo uvjereni da cemo umrijeti, ali, niko se od nas ne priprema za smrt; svi mi znamo i uvjereni smo u postojanje Dzenneta, ali, niko od nas ne djeluje da bi ga zasluzio; svi smo mi uvjereni u postojanje Dzehennema, ali, niko se od nas njega ne boji; zbog cega se mi onda radujemo? A mi svi ocekujemo smrt jer ce nam ona prva donijeti vijesti od Allaha, da li nas ceka dobro ili zlo! Braco, podjite Allahu i iskreno mu se pokajte!”
Imam Malik ibn Enes je u snu vidio Meleka smrti (u narodu poznatog kao Azrail ), te ga upitao: ” Koliko mi je ostalo od života”, Melek smrti je pokazao na svojih pet prstiju. Ibn Enes ga je ponovo upitao: „Da li to znači pet godina, pet mjeseci ili pet dana”, prije nego je uspio čuti odgovor prenu se iz sna. Otišao je kod nekoga ko je znao tumačiti snove, nakon što mu je ispričao svoj san taj čovjek (tumač snova) mu je rekao:
“Kada je Melek smrti pokazao na pet prstiju, nije mislio na pet godina ili pet mjeseci, mislio je na pet stvari koje samo Allah zna”, te je citirao sljedeći ajet: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna
šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će
zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sva zna i o svemu je obaviješten.” (Luqman, 34)
Kada se halifa Harun Er-Rešid razbolio bolešću koja je uzrokovala njegovu smrt, rekao je svojim pomoćnicima da odu i iskopaju mu kabur (mezar) tako da ga on može vidjeti prije nego mu dođe Melek smrti. Nakon što je kabur iskopan, zamolio je svoje pomoćnike da ga odnesu do njega. Pri dolasku do svog kabura pogledao je prvo u kabur a zatim prema nebu i rekao: “O Allahu, Ti čija vlast nikad ne prestaje, smiluj se onome čija je vlast doživjela kraj.”
Ibn Kajjim el-Dzevzijje, je rekao: “Usmjeri svoje misli na brigu o onome što ti je naređeno a ne upošljavaj ih onim što ti je zagarantovano. Znaj, da su opskrba i čas smrti zagarantovani i veoma blizu. Sve dok edžel, čas smrtni, ne dođe, opskrba će pristizati. Ako ti iz mudrosti Svoje zatvori neki put opskrbe, budi uvjeren da će ti iz milosti Svoje otvoriti i ukazati korisniji put od prethodnoga
Razmislimo braco draga o zametku u materici, dok je još ugrušak, kako mu putem pupčanice dospijeva potrebna hrana. Pa kada se dijete rodi, taj se put ishrane zatvara, ali mu se otvaraju dva druga puta ishrane iz kojih teče ukusnija i ljepša opskrba nego prije; čisto i pitko mlijeko.
I kada se i ova dva puta ishrane, po završetku dojenja, zatvore, Allah mu otvara četiri nova i potpunija puta opskrbe. Allah mu daje dvije vrste hrane i dvije vrste pića: dopušta mu da jede stoku (meso) i bilje, a poji ga mlijekom i vodom, a uz ovo četvero jesu i mnogi drugi ukusni dodaci. Zatim, kada umre, prekidaju se ova četiri puta opskrbe.
Međutim, Allah Svevišnji otvara mu, ako je od sretnika, osam puteva opskrbe, osam vrata Dženneta, pa da uđe na koja god hoće. Ovako postupa Gospodar Veličanstveni. Nikada ne uskrati Svome robu nešto od dunjaluka, a da mu to mnogostruko, i za roba korisnije, ne nadomiri. (Ibn Kajjim el-Dzevzijje, “Riznica znanja”, iz prevoda str. 61-62.)
„Kad bi vam smrt češće na umu bila, briga bi vas obuzela zbog onog što ja vidim“: govorio je Poslanik, a potom nastavio: „Niko od vas neće do kabura biti donesen a da mu on neće reći:’Ja sam kuća neobična. Ja sam kuća samoće. Ja sam kuća prašnjava i blatnjava. Ja sam crvi stanište’. Kad vjernik bude u njega spušten kabur mu rekne:’ Dobro došao, bio si mi drag dok si po zemlji hodio. Sad kad si došao vidjet ćeš šta sam ti pripremio’. Proširit će se koliko pogled seže i otvorit će se vrata Dženneta. Kad kafir ili griješnik spušteni budu, kabur će im reći:’ Nema ti dobrodošlice. Nisam te volio dok si zemljom hodio. Sad kad si došao vidjet ćeš šta sam ti pripremio’. Stijesnit će se kabur toliko da će kosti kroz kosti prolaziti. Kabur je bašča od džennetskih bašči ili provalija od provalija vatre“. /Tirmizi/.
Kakvom kaburu koračaš? Kuća neobična nam je bliža sad, nego minutu prije. Kuća samoće nam je sad bliža nego sat prije. Kuća prašnjava i blatnjava bliža nam je sad nego juče. Ta kuća u koju ćemo sigurno stići može biti prostrana. Može biti kuća užitka i uživanja. Ne postoji dilema hoćemo li se u kabur useliti. Postoji izbor, kako ćemo tu našu vječnu kuću urediti.
„Pokaži nam put Poslaniče, koji vodi do kabura prostranog. Kabura iz kojega ćemo čuti riječi dobrodošlice i osjetiti miris Dženneta kroz otvorena vrata njegova“: Ovo Muaz ibn Džebel, Poslanika moli. On s.a.v.s. kaže: „Vjerovati treba i ništa Allahu ravnim smatrati ne smije se. Namaz klanjati, Ramazan postiti, od blagodati podarenih nam dijeliti i ko je mogućan hadždž obaviti“. Na vrata svakog dobra kuca onaj ko posti i poruku posta razumije, i ko sadaku dijeli jer ona je tako snažna da grijehe briše kao što voda vatru gasi, a noćni namaz, on vrata kroz koja miris dženneta do nas dopire otvara. „I niko ne zna kakve ih kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju“. /Sedžde,17. / Čvrstim korakom, sigurnom mjestu, mjestu prostranom i mirisnom korača onaj koji razumije da je islam više od obreda, da je vjera i izvan džamije. Prostranstvo kabursko će uživati onaj ko bude islam živio, a ne onaj ko sebe muslimanom smatra a djelima svoju vjeru ne potvrđuje.
Svako ko se žrtvuje na putu dobra njemu je na umu čas odlaska sa ovoga svijeta. Ta žrtva na putu dobra zove se džihad. On se vodi sa samim sobom, kako bi se obuzdale strasti i prohtjevi. On se vodi protiv šejtana, kako bi se na ispravnom putu održali. Džihad je rat sa prokletim šejtanom.
Sami se penjemo stazom uspjeha ali i sami sebe u tjeskobni kabur, u provaliju vatrenu rušimo. Poslanik je Muazu rekao da sva čovjekova nastojanja da do prostranog i mirisnog kabura dodje može uništiti on sam. „Zar će išta drugo ljude baciti u Džehennem do ono što zarade jezikom svojim“? /Tirmizi/.
Na kraju ovog kazivanja, učimo dovu koju je učio Poslanik a.s.: „Allahumme inni e’uzubike min azabil kabri we e’uzubike min azabinnari we e’uzubike min fitnetil mahja wel memati we e’uzubike min fitnetil mesihiddedzdzali.” – „Allahu moj, tražim Tvoju zaštitu od kazne u kaburu, od džehenemske vatre, od iskušenja života i smrti i od iskušenja Dedždžalova.” (Buharija)
„Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s onima dobrima.” (Ali-Imran, 193
Molimo Allaha da nam pomogne da svoj ovozemni život iskoristimo u hajru i zadovoljstvu Uzvišenog Allaha, da samo Njemu robujemo, da se smrti sječamo i za nju i ahiret pripremamo, Amin!
