Muhamed ef. Salkić (1949. – 2013.), osvrt iz ličnog ugla

Neposredno pred nastupanje 2013. kalendarske godine imao sam priliku da nasamo, nešto duže, sjedim s Muhamed ef. Salkićem, generalnim sekretarom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i svojim prvim nadređenim. Naime, podne namaz se u džematu klanja u zgradi sekretarijata Rijaseta, imami su obično bivali Muhamed ef. Salkić ili Muharem ef. Omerdić. Kada sam bivao u kancelariji, ja bih, uglavnom, odlazio u Gazi Husrev-begovu džamiju na podne namaz. Vrlo rijetko sam se pridruživao džematu u sekretarijatu Rijaseta. Tog dana, sa malim zakašnjenjem, iz prizemlja, gdje mi je radni prostor, popeo sam se na sprat kako bih se priključio džematu. Imam je bio Muhamed ef. Nakon klanjanja podne namaza neki od džematlija, inače mojih radnih kolega i prijatelja, su kroz šalu i humor komentirali: „Uuuu, šta će biti pa si i ti došao ovdje na namaz?“ „Vidi, vidi Ekrema, zar si još tu!“ „I ti klanjaš!?“

Prihvatio sam ovaj način razgovora, odgovorivši da i ja moram ponekad doći ovdje da se vidi kako i ja klanjam, jer može neko pomisliti drugačije, ali i da je vrijeme da se ovi iz prizemlja i budžaka penju na veće spratove, jer iz prizemlja mogu samo pod zemlju!

Nakon rukovanja s Muhamed ef., upitao me je da li imam vremena da zajedno popijemo kahvu, jer već dugo nismo sjeli i popričali. Odgovorio sam da imam, jer kada generalni sekretar zove na kahvu to se ne odbija.

Sjedili smo relativno dugo. Interesirao se kako sam, kako mi je porodica, dokle sam došao s kućom, koliki mi je kredit, kako otplaćujem rate i sl. Bio je to, zaista, jedan topli ljudski razgovor. Rekao mi je da se ne sekiram, jer Bog upravlja ljudskim sudbinama i tokovima, potkrepljujući to nekim zanimljivim detaljima iz svoje biografije i prolaska kroz osjetljive životne i profesionalne faze i potrese. Jer, neke stvari se preko noći promjene i, kako je kazao, dobiju sasvim nepredviđene smjerove. Usto je istakao da su vrata njegovog kabineta uvijek otvorena, a kada god imam potrebu za razgovorom i savjetom da dođem, „kada ti je teško dođi i porazgovarat ćemo, pa ćemo podijeliti te terete i ići dalje“, zaključio je.

Nakon vijesti o preseljenju na Ahiret Muhamed ef. Salkića, u ranim večernjim satima 14. januara, prvo sam se sjetio da sam zajedno, s nekolicinom drugih radnih kolega, svega nekoliko sati ranije 15-20 minuta stajao sa Muhamed ef. i da je u neposrednom razgovoru odavao dojam raspoloženog, vedrog, zdravog i preduzimljivog čovjeka, rekavši na izlasku iz kancelarije „momci, vidimo se“! Potom sam se prisjetio razgovora koji sam već prepričao, ali mi se u aktivnu svijest povratio moj prvi službeni susret i razgovor s Muhamed ef. Salkićem. Bilo je to sredinom septembra 2006. godine, kada sam, nakon tromjesečne konkursne procedure i čekanja (da, da, nekada je samo konkursna procedura znala tako dugo trajati), konačno počeo raditi u Rijasetu Islamske zajednice.

Došavši u Rijaset sve mi je bilo novo i nepoznato. Zatražio sam susret s generalnim sekretarom Rijaseta kako bih se upoznao s očekivanjima koja poslodavac ima, dobio neophodne instrukcije i upute o načinima komunikacije, ali i lično se upoznali.

Bio je to naš prvi susret i upoznavanje. Na početku razgovora sam obrazložio motive za ovaj susret, iznio svoje dileme vezano za razvoj i administriranje Rijasetovog web portala, www.rijaset.ba, a potom pitao koja su očekivanja i mogućnosti, način funkcioniranja i komunikacije unutar Rijaseta i sl. Iz tog razgovora želim izdvojiti veliku i suštinsku poruku koja je meni dala motivaciju i potaknula kreativnost, oslobodila me krutosti te me, kao orijentir, pratila cijelo ovo vrijeme i određivala moj rad. Ta poruka je snažno i odlučno počela razbijati teške okove mojih predrasuda o Rijasetu, međuljudskim odnosima u njemu i načinu njegovog funkcioniranja. Manje-više, sa sličnim predrasudama mnogi dolaze u Islamske zajednicu.

Između ostalog, Muhamed ef. mi je tom prilikom, pri prvom susretu i potpuno nepoznatom službeniku koji tek dolazi u IZ, kazao, parafraziram: Trebaš znati da ti nikome nisi ništa dužan, niko te nije ovdje doveo, došao si putem konkursa zahvaljujući svome radu i kvalitetu. Nemaš nikakvog duga ni prema meni ni prema reisu-l-ulemi, niti bilo kome. Svojim radom ćeš se pokazati. Nemoj pristati da budeš bilo čiji, osim svoj. Budi slobodan i tako radi. Radi kako misliš da je najbolje za Islamsku zajednicu i pokaži svoju kreativnost. Mi nemamo iskustva sa web stranicama, to je za nas novo područje i ti nama treba da predložiš kako se u tom segmentu trebamo razvijati.

Bio sam u nevjerici, zbunjen i zatečen. Zaista nisam mogao vjerovati da mi neko, na samom početku, iskaže takvo povjerenje i podstakne moju slobodu i slobodan profesionalni razvoj. No, bio sam zbog toga beskrajno sretan i radostan, zahvalan Bogu što mi je darovao takvo radno okruženje. Poslije sam često i dugo razmišljao o ovom sastanku.

Između ovog prvog i zadnjeg sastanka i razgovora bilo je mnogo susreta, različitih pogleda i pristupa, bilo je neslaganja i neodobravanja, međutim povjerenje, sloboda i ljudska toplina bili su iznad svega toga i potpuno su, u konačnici, anulirali sve nesporazume i neslaganja.

Muhamed ef. Salkić bio je vrlo neposredan, srdačan i otvoren, čovjek vedrog duha koji je razgovor i susrete začinjavao brojnim dosjetkama, anegdotama i šalama. To je relaksiralo međugeneracijske i profesionalne razlike i barijere. Takav pristup, unatoč tome što mi je bio nadređeni i mnogo stariji, omogućio mi je da s njim komuniciram vrlo otvoreno, neposredno, prirodno, kao sa svojim najbližim prijateljem, čak i bez persiranja, što je meni posebno odgovaralo, jer, moram priznati, imam stanovitih teškoća sa persiranjima, isticanjima nečijih titula i počasti, „oblijetanjima“ i suptilnim „nametanjima“. Stoga se to nekome može činiti kao grubost ili nepoštovanje, ali to je, jednostavno, tako.

Koliko mogu primijetiti, nakon njegovog preseljenja na bolji svijet, i ostali službenici Rijaseta ističu tu njegovu toplu ljudsku dimenziju. Prilikom ispraćaja Muharem ef. Omerdića u penziju, kao posebnu vrijednost u sekretarijatu Rijaseta, Muhamed ef. je istakao visok kvalitet međuljudskih odnosa i razumijevanja među uposlenicima.

Sve mi se više čini da je, na neki način, Muhamed ef. Salkić simbolizirao jednu etapa u radu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Naravno, svi mi imamo svoje sudove o toj etapi, a svima nama opet treba i sud vremenske distance. Na osnovu vlastitog uvida i iskustva, svjedočim o slobodi, povjerenju i ljudskosti kao važnim atributima ove vremenske etape.

Bože, ukaži milost i oprost Muhamed ef. Salkiću, jer svjedočim na vlastitom primjeru da je on prema svojim podređenim iskazivao susretljivost, razumijevanje i ljudsku toplinu!

Bože, uvedi u džennetske bašče Muhamed ef. Salkića i smjesti ga u društvo dobrih ljudi i Tvojih miljenika, jer na nekim primjerima mogu posvjedočiti da je i Muhamed ef. pomagao ljudima, olakšavao im terete i razgonio brige!

Bože, porodici Muhamed ef. podari sabur i olakšanje!

Bože, ojačaj slobodu, povjerenje i razumijevanje među muslimanima i muslimanskim institucijama kao bitnim uvjetima njihovog uspjeha i sreće!

Ekrem Tucaković

(Rijaset.ba)

Check Also

Muftija Ljevaković: Post je štit!

Ramazan je jedinstvena prilika da vjernik i vjernica umnogostruče svoja dobra djela, da se pokaju …