Dzemat Braunau
Osamdesetogodišnjaci Rahmo i Kadira Ćosović vole se i poštuju kao na početku braka
SARAJEVO
Ivana Despotović
„Naša ljubav je vječna“, uglas kažu osamdesetogodišnjaci Kadira i Rahmo Ćosović koji su u braku 64 godine. I danas su, vele, sretni i zaljubljeni kao u mladosti.
Svoju životnu priču za agenciju Anadolija počeli su tvrdnjom da njihova ljubav, u vrijeme kada se mladi sve teže odlučuju na brak i sve češće razvode, pokazuje da „zauvijek zajedno“ nije samo filmska romansa.
Par Ćosović porijeklom je iz istočne Bosne, iz sela Todorići u opštini Čajniče. Vjenčali su se 1949. godine, a nakon 64 godine braka u njihovom odnosu još uvijek dominiraju poštovanje, razumijevanje i ljubav. Rahmo je navršio 84 godine, a Kadira 81.
Rahmina vječna ljubav prisjetila se kako je svog životnog saputnika upoznala prije više od 60 godina. Kadira je bila u Kalinoviku u brigadi 1946. godine, a po povratku kući rekla je majci da se želi udati. Kadirino selo bilo je udaljeno sat i po hoda od Rahminog, a viđali su uglavnom na sijelima. Kaže, nisu se nikad znali i „sve je ispalo na brzinu“.
“Hvala Allah dragom, nisam se nikad pokajala. Izašlo je sve kako treba iako sam bila dijete kad sam se udala. Četiri mjeseca mi falilo do 16 godina. Svekar je bio odbornik i babo mi bio živ, pa su mi produžili godine. Rahmo otišao u vojsku, dvije godine, a ja ostala sama. Tako smo se uzeli i do danas živimo”, ispričala je Kadira.
Nakon više od šest decenija braka, Ćosovići i danas skladno žive. Sve rade zajedno i uz dogovor.
“Nikad u huji na mene ruku nije digao. Nikad ništa uradili nismo da nije uz dogovor bilo. Ko je u braku nek’ posluša, a ko nije nek’ zapamti, nema bolje ništa od sloge i dogovora. Sve zajedno radimo. I kad ikindiju klanjamo, zajedno učimo hatmu mom babi i mojoj majci”, otkrila je Kadira novinaru Anadolije i još dodala kako je sudbina čudo jer joj se sestra udala za brata njenog muža.
Ćosovići nisu mogli dobiti djecu. Kadirina sestra Kimeta, koja se udala za Rahminog brata Mevludina, rodila je četvero djece. Kada joj je umro svekar, Rahmin brat je rekao da bi trebali podijeliti imanje. Podijelili su cijelo imanje: konje, volove, traktore i njive. Nakon toga brat je rekao da trebaju podijeliti i djecu jer “on sa njima dijeli sve”.
“Meni je sjedila jedna uz koljeno, četiri i po godine imala. Ja joj nadila ime svoje rahmetli majke Džemile, pa podiže glavu i reče mu, Dudom ga zvala, ‘ti to, Dudo, rek’o il’ ne rek’o, ja dok sam živa od adže i od tete neću nikud’. I ja kažem nek’ ostane Džemila ako hoće”, prisjetila se Kadira trenutka kada je „dobila“ dijete. Jednog jutra, nastavila je, Džemila je došla sa stvarima, složila ih u ormar i tako i ostala.
“Kako pređe to jutro, da ona nije otišla da noći s majkom ili s babom ili sa sekama nikad. Gdje god sam na dunjaluku išla, samo me je za dimije rukom držala, i mene i adža, i od mene se udala”, rekla je Kadira.
Za vrijeme rata, na početku devedesetih godina, svi su prebjegli u Srbiju odakle su trebali ići za Tursku. Kako je dokumente imao samo Rahmo, Kadira mu je rekla da on ide, a ona će ostati.
“Jedan dan sjedili smo za ručkom i ušao je čovjek koji je rekao mojoj sestri da ima telefonski poziv. Ona je otišla, a kad se vratila, skočila mi je za vrat i počela pomagati. Rekla mi je da je Rahmo zvao iz Turske i da će doći u četvrtak po nas. Pomislila sam, hoće li to Allah dragi dati da se opet nađemo”, podijelila je Kadira svoje nekadašnje čežnje s novinarom Anadolije.
Ćosovići su u Turskoj bili dvije godine, u Čerkezkoj kampu, a potom dvije godine u Kirklaleliju. Kad je prestao rat u njihovoj domovini poželjeli su nazad. Kuću u kojoj danas žive u naselju Boljakov potok izgradili su prije rata. Džemilin muž poginuo je dok su Ćosovići bili u Turskoj, a iza njega ostalo je troje male djece.
“Ja sam u bolnici u Turskoj ležala od žalosti za njim. Poče se vraćati narod, a na nama se ovo vodi. I ja kažem Rahmi da se bori da idemo nazad da poklonimo Džemili kuću. Ako i mi umremo, narod će joj oteti sve ovo”, pojasnila je Kadira i dodala da je znala da će im biti teško kako je danas, nikad se iz Turske ne bi vratila.
Ćosovići jedva sastavljaju kraj s krajem. Žive od pomoći dobrih ljudi, Bosanaca i Hercegovaca, a pomažu im i Turci.
“Mene su ti Turci voljeli i još mi dolaze iz Turske. I ljudi i žene, pomažu me. Tamo smo poznavali momke koji su sada vojnici, došli su nam ovdje na sjelo. Onda su sabrali pare i kupili nam dva metra drva”.
Da je ljubav kada saputniku želiš prije nego sebi, dokaz je i Rahmina želja.
“Moja nana je bolesna, ruke je bole. Kad bi ona mogla dobiti neku mašinu, da ne pere veš na ruke ja bih bio veoma sretan”, skromno je poželio je Rahmo, a Kadira ga uz smiješak ukori i reče: “Dobro je i ovako. Svima želim da provedu godine kako smo ih mi proveli. U sreći i dobroti.”
(Anadolija)
