Ustrajnost u pokornosti:
Cijenjene džematlije, draga braćo i sestre, danas, ćemo inša Allah, dž.š., govoriti o jednoj izuzetno važnoj temi koju ukoliko ispravno shvatimo i primijenimo u svome životu imat ćemo realne osnove da se nadamo uspjehu u životu i na ovom i na onom svijetu. Naime, svjedoci smo da svi ljudi streme ka uspjehu u svome životu, svi imaju neke želje i ciljeve koje bi željeli ostvariti. Međutim…..
إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللَّهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا تَتَنَزَّلُ عَلَيْهِمُ الْمَلَائِكَةُ أَلَّا تَخَافُوا وَلَا تَحْزَنُوا وَأَبْشِرُوا بِالْجَنَّةِ الَّتِي كُنتُمْ تُوعَدُونَ
“Onima koji govore: Gospodar naš je Allah, pa poslije ostanu pri tome, dolaze meleki: Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se džennetu koji vam je obećan
….primijetit ćemo da su uistinu uspješni samo oni koji imaju čvrstu volju, koji su nepokolebljivi i koji uporno iz dana u dan ustrajavaju u ostvarivanju svojih ciljeva. Isti slučaj je i sa vjerom islamom; samo oni koji su uporni i ustrajni, oni koji svakodnevno izvršavaju ono što njihov Gospodar od njih traži, samo oni mogu da se nadaju Allahovoj, dž.š., milosti i nagradi na onom svijetu.
Možemo slobodno reći da je upornost u ispovijedanju vjere njen temelj jer ne možemo sebi reći da smo se dovoljno naklanjali namaza pa ćemo sada malo odmoriti, ne možemo reći da smo dovoljno ispostili mjeseci Ramazana pa sad imamo pravo malo da ne postimo, jer, stati u vjeri znači poništiti ono što je do toga momenta urađeno i izgrađeno. Allah, dž.š., naredio nam je da na svakom rekatu učimo ajet ”Ihdines-siratal-mustekim” (Uputi nas na pravi put) Pravi put se u Arapskom jeziku kaže: siratul-mustekim a od korijena istog glagola izvedana je i riječ El-Istikame (Ustrajnost) što znači da je pravi put u vjeri samo onaj u kojem onaj ko hodi njime ustrajava na tom putu i ne koleba se i ne posustaje. Allah, dž.š., u suri Alu Imran veli:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا التَّقُوا اللهَ حَقَّ تُقَاتِهِ وَلاَ تُمُوتُنَّ إِلاَّ وَأَنْتُمْ مُسْلِمُونَ
”O vjernici bojte se Allaha onako kako se treba bojati i ne umirite osim kao muslimani.” (Alu Imran, 102)
Nije dovoljno učiniti mnogo dobrih djela, nego sve to treba krunisati ustrajnošću i činjenjem istog sve dok se duša nalazi u našem tijelu. Uprotivnom, posustati u bilo kojem momentu svoga života, pa makar to bilo i samo nekoliko trenutaka prije smrti znači poništiti sve dotad učinjeno.
To potvrđuje i hadis u kojem je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Zaista, čovjek radi djela stanovnika Dženneta sve dok se ne približi do njega u daljini jednog lakta ali ga pretekne ono što je zapisano pa uradi djela stanovnika Džehennema i tako zasluži Džehennem.” Tj. posustane i napusti vjeru islam koju je cijelog života prakticirao pa mu zbog toga budu poništena sva dobra djela i postane stanovnik vatre. Kada komentiraju ovaj hadis učenjaci navode jedan slučaj koji se nekada desio u Egiptu.
Naime, u Kairu je živjeo prema mišljenju ljudi koji su ga poznavali jedan izuzetno pobožan čovjek i on je bio mujezin u jednoj od obližnjih džamija. Cijeli svoj život redovno je dolazio u džamiju i učeći ezan pozivao je druge ne namaz. Ali, jednom, kada se popeo na munaru da prouči ezan sa munare u dvorištu obližnje kuće ugledao je jednu djevojku-kršćanku koja je bila izuzetno lijepa pa je zadivljen njenom ljepotom sišao sa munare i odmah ju je zaprosio. Međutim, njen otac pristao je da se ona uda za njega samo pod uvjetom da on primi krščanstvo što je on bez mnogo razmišljanja i učinio. Isti taj dan u toku svadbe njemu je zatrebalo nešto sa tavana kuće pa je penjući se pao sa ljestava, slomio je vrat i od posljedica toga, umro je. Njemu je svakako bilo suđeno da tu noć pogine, međutim, ono što je pogubno u njegovom slučaju je to što je posustao u ispovijedanju vjere islam, nije bio dovoljno ustrajan pa ga je to koštalo vječne sreće.
Da bismo dobili kartu za ulazak u Džennet postoje dva osnovna uvjeta a oni se spominju u sljedećem hadisu:
Sufjan bin Abdullah es-Sekafi, r.a., pripovijeda da je došao kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i upitao ga je: “Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu tako da neću imati potrebe da o tome pitam nekog drugog.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu je rekao:
قُلْ آمَنْتُ باللهِ ثُمَّ اسْتَقِمْ
“Reci: ‘Vjerujem u Allaha, dž.š., a zatim cijeli život ustraj u tome.’”
Znači potrebno je potvrditi da vjerujemo u Allaha, dž.š., poštivajući sve što to izjašnjavanje podrazumijeva i drugi isto tako važan uvjet jeste ustrajati u tome.
Da bismo sebi omogučili ustrajnost u vjeri trebamo pored osnovnih obaveza koje nam vjera propisuje uzeti i koji su njen temelj uzeti onoliko koliko smo u stanju ponijeti. Allah, dž.š., ne traži od nas da na sebe nužno naprtimo teške obaveze. Allahu, dž.š., draže je da svaki dan pomalo radimo ali da ustrajavamo u tome nego da jedan dan cijeli ibadetimo a ostale dane u sedmici odmaramo od toga. Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
خَيْرُ الأُمُورِ أَدْوَمُهَا وَلَوْ قَلَّتْ
“Najdraža dobra djela Allahu, dž.š., su ona u kojima čovjek ustraje pa makar bila i mala.”
U ljudskoj prirodi jeste da traga za raznim čudima kako u prirodi tako i kada je u pitanju naša lijepa vjera. Mnogo je onih koji tvrde da znaju određene ljude koje smatraju evlijama kojima je Allah, dž.š., podario keramete, pa im se drugi dive zbog tih navodnih kerameta vjerujući da je to za njih nedostižno i nemoguće postići. Međutim, Allah, dž.š., dao je da se u nama i oko nas dešavaju razna čuda koja nisu ni mala a koja zaslužuju da im se divimo i da govorimo o njima. Naime, bilježi se da su učenjaci rekli:
الإِسْتِقَامَةُ أَفْضَلُ الْكَرَامَةِ
“Najbolji keramet- počast koju neki čovjek može imati jeste ustrajnost.”
Znači, kada neko obavlja namaz i ustrajan je u tome, kada neko posti mjesec i ustrajan je u tome, kada redovno obavlja teravih namaza i kada čvrsto odluči da će ostati do kraja ovog možemo reći sezonskog namaza, kada vjernik, redovno i uporno, svaki dan svoga života, prakticira svoju vjeru i ne posustane u tome onda je to čudo kojem se možemo i trebamo diviti. Pa razmislimo onda, ima li čuda u nama, u ljudima koje poznajemo, sa kojima se družimo a ako ga primijetimo onda mu se divimo i nastojimo ga i samo postiči.
U jednom djelu bilježi se da je neki mladić sa Arapskog poluotoka otputovao u Englesku u London gdje je javno ispovijedao svoju vjeru i svoj iman. Nakon što je otputovao živio je kao podstanar u stanu neke starice, i svako jutro, čak i kada bi bilo veoma hladno on bi ustajao, uzimao bi abdest i klanjao sabah namaz. Starica ga je pomno promatrala. Jednog dana ga upita: “Jesi li ti lud?” On odgovori: “Nisam.” Starica reče: “Zbog čega onda ustaješ u ovo doba i pereš svoje tijelo?” Mladić reče: “Moja vjera mi to naređuje.” Starica upita: “Zbog čega to ne obaviš kasnije?”
Mladić reče: “Ako bih to uradio kasnije Allah, dž.š., mi to ne bi primio.” Starica odmahnu glavnom i reče: “Ova nepokolebljivost može zdrobiti željezo, ova nepokolebljivost može zdrobiti željezo.”
Ukoliko bismo analizirali osobine uspješnih ljudi bez obzira čime su se bavili u životu vidjeli bismo da, pored njihovog znanja, umjesnosti, snalažljivosti itd. glavnu ulogu u uspjehu odigrala je ustrajnost i upornost. Čovjek može biti natprosječno inteligentan, širokih mogućnosti i sposobnosti, međutim, ukoliko ne ustraje u onome što je započeo i ukoliko se svome poslu u potpunosti ne posveti sigurno je da se neće moći nazvati uspješnim. Posustalost uglavnom znači lijenost a neko je mudro rekao: “Na lijenost se navikava tri dana a da bi se od nje odviklo potrebno je tri godine.”
Riječ sabur sa kojom se često susrećemo i u kur’anskim ajetima i u hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., možemo razumjeti na dva načina. Ukoliko se ova riječ upotrijebi kada se govori o nevoljama i nedaćama onda ćemo je prevesti kao strpljivost. Međutim, ova riječ se može upotrijebiti i kada se govori o ustrajnosti u činjenju dobrih djela a poznato je da je teže strpjeti se u istrajnosti u činjenju dobrih djela nego u nevoljama.
Kada proučavamo živote vjerovjesnika vidjet ćemo da je jedan od najvećih razloga njihovog uspjeha bila ustrajnost u pozivanju.
Navest ćemo kao primjer Nuha, a.s., koji je ustrajno iz dana u dan devetsto pedeset godina pozivao svoj narod u islam i nijednog momenta nije posustao niti pokleknuo. Isto tako, ashabi- drugovi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., odlikovali su se ustrajnošću. Nisu dozvoljavali da ih bilo što pokoleba niti omete pa da odustanu od dobrog djela koje su ustrajno činili. Ne postoji ljepši primjer od onoga što se prenosi o Ebu Bekru, r.a., kojega niko nije mogao preteći u činjenju dobrih djela. Omer, r.a., koji je nastojao da ga sustigne i pretekne pripovijeda nam o njemu sljedeći događaj: “Želio sam da saznam zbog čega je Ebu Bekr, r.a., postigao tako veliki stepen imana. Želio sam da radim sve što i on pa sam ga počeo pratiti kako bih to saznao. Prateći ga, primijetio sam kako svako jutro poslije sabaha odlazi u jednu ulicu u Medini gdje su uglavnom živjeli siromasi. Primijetio sam da je ušao u jednu trošnu kućicu i nakon izvjesnog vremena je izašao iz nje. Poslije njega sam ja ušao i tamo sam zatekao jednu slijepu staricu. Ona me je obavijestila da joj svako jutro poslije sabaha dođe neki nepoznati čovjek, počisti joj kuću, pomuze ovce, i pripremi hrane dovoljno da joj može biti do sljedećeg jutra. Kada je Ebu Bekr, r.a., nakon smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., postao halifa pomislio sam da zbog silnih obaveza više neće biti u stanju da se brine o ovoj starici pa sam se obradovao činjenici da ću ja biti u stanju da činim dobra djela koja je i on činio. Otišao sam kod ove starice poslije sabaha, međutim, kuća je bila uređena i hrana spremljena. Starica me je obavijestila da je onaj čovjek koji joj redovno dolazi sada došao prije sabaha i da je pospremio kuću. Tada sam izgubio nadu da ću ga ikada sustići u činjenju dobrih djela.”
Iz ove priče vidimo da Ebu Bekr, r.a., nije dozvolio da dodatne obaveze koje je preuzeo kada je postao halifa budu uzrokom da zapostavi ono što je prije toga činio. S druge strane, mnogi među nama traže i najmanji razlog, ili su umorni, ili pospani, ili kako tvrde nemaju vremena pa se pokolebaju i zapostave svoje obaveze. Drugim riječima kazano, nisu ustrajni u izvršavanju svojih obaveza. Ako ipak, zbog slabosti duše, raznih životnih poteškoća i problema zapadnemo u krizu pa nas počnu napadati loše misli da zastanemo pokušajmo se sjetiti koliko ćemo biti sretni i zadovoljni kada pobijedimo, kada ustrajemo i krenemo dalje pravim putem. Pokušajmo se sjetiti kakve sve blagodati i nagrade će dobiti onaj ko je išao pravim putem i koji je ustrajavao. Na to nas podsječaju i ajeti koje svakodnevno na svakom rekatu učimo na namazu jer kada molimo Allaha, dž.š., da nas uputi na pravi put, put ustrajnosti i požrtvovanja Allah, dž.š., odmah poslije ove dove, poslije ihdines-siratal-mustekim u narednom ajetu spominje Svoje blagodati ne bi li to povečalo vjerniku njegovu snagu i odlučnost da nastavi dalje pa kaže siratallezine enamte alejhim na put onih kojima ćeš blagodati svoje dati, jer ako budemo na pravom putu naša nagrada će biti Džennet.
Molim Allaha, dž.š., da nas vodi pravim putem, putem ustrajnih i nepokolebljivih vjernika i da nas svrsta među one kojima će blagodati svoje darovati! Amin!
Mesdzid BIKC Braunau, 20.05.2011.g/ Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic