Dzemat Braunau
Islamska zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
26 Muharrem – 1435.H. / 29. Novembar 2013.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
KABUR I ZIVOT U BERZAHU
Zahvaljujemo se Allahu jednom i jedinom koji nije rodio niti rođen nije i kome niko ravan nije.
Salavat i selam šaljemo najodabranijem Poslaniku, Allahovom miljeniku, Muhammedu a.s,
njegovoj porodici, ashabima, tabiinima, šehidima i kao i svim muslimanima cijeloga svijeta.
Postovani dzemate, dragi brate;
Da li si ikada razmišljao o trenutku kada će te tvoji najbliži ponijeti iz tvoje postelje, i ukočenog i beživotnog tijela, odnijeti u gasulhanu da te posljednji put okupaju, da te zamotaju u ćefine, da ti nakon toga klanjaju dženazu, a zatim, da te spuste u kabur u kojem ćeš ostat sam, bez roditelja, djece, žene, muža, rođaka i prijatelja?! Jesi li ikada razmišljao o tom trenutku kada će te rođaci i prijatelji na rukama iznijeti iz toplog i osvjetljenog doma i spustiti te u hladnu i mračnu jamu, kada ćeš napustiti bezbrižni život u krugu svoje dijece i porodice i ostati sam u kaburu u kojem caruje tama i grobna tišina? Svaki čovjek je ponekad u životu osjetio samoću, ali znaj da je istinska samoća onda kad ostaneš sam u kaburu. Šta si pripremio za prvu noć u kaburu? Zar nisi čuo da je to mučna i strašna noć, zbog koje su plakali učenjaci, na koju su se žalili mudraci i od nje strahovali pobožnjaci? Danas govorimo o Kaburu i zivotu u Berzahu.
Kabur je prva Ahiretska stanica. Prenosi se da je Rebi’a ibn Hejsem, pripremajući se za tu noć, iskopao kabur u svojoj kući i kad god bi osjetio da mu je srce otvrdlo i zaboravilo na smrt, legao bi u kabur i zamišljao kao da je umro. Zatim bi se kajao i molio da se vrati na dunjaluk, učeči kur’anski ajet: ‘’Kada nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: ‘’Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!’’ (El-Mu’minun, 99-100.) A onda je sam sebi odgovarao: ‘’Eto, vratio si se, Rebia’’, nakon čega bi ustrajavao u ibadetu i dobrim djelima.
Jedanput je Hasan Basri pratio dženazu i kad su došli do mezarja, sjeo je pored otvorenog kabura u koji je trebao biti ukopan mejt kojeg su nosili, i rekao: ‘’Stvar (tj. dunjalučki život) koja se ovako završava, u osnovi je bezvrijedna i tako je treba doživljavati, a stvar koja počinje ovim (tj. smrt) zaslužuje svaku pažnju i strah od onoga što će ona na kraju donijeti.’’
A Omer ibn Abdul-Aziz je u jednom svom predavanju, između ostaloga, rekao: ‘’Čovječe, kad prođeš pored kaburova, pozovi one koji su u njima ako ti se mogu odazvati, i zastani malo pored njih i vidi kako su blizu jedni drugih. Zatim, upitaj one među njima koji su na dunjaluku bili iznimno bogati, šta je ostalo od njihovog bogatstva? Upitaj ih šta se desilo sa njihovim jezicima kojima su govorili, i sa očima kojima su uživali u gledanju dunjalučkih blagodati? Upitaj ih o nježnim kožama na njihovim tijelima, šta su s njima uradili crvi ispod ćefina? Crvi su im pojeli jezike, unakazili lica, uništili ljepotu, polomili i rastavili udove jedne od drugih. Sami su ostali u kaburu – kuci u kojoj su noći i dani isti.’’
Kabur je prva stanica ka Ahiretu, pa kako je možemo zaboraviti kad nas od nje dijele samo riječi: taj i taj je umro! I ako uporediš kabur sa bilo čim drugim, vidjećeš da nema ništa strašnije od njega.
Kad god se govori o smrti i kaburu, spomene se i tzv. BERZAH, ili život u berzahu nakon smrti. Šta je zapravo berzah i šta se pod tim podrazumijeva? Poznati islamski učenjak, Ibn Redžeb el-Hanbeli u svojoj knjizi Ehvalul-kubur (Strahote kabura), o berzahu je rekao sljedeće: ‘’Allah je stvorio ljude radi ostanka, a ne radi nestanka. On je učinio da nakon stvaranja, ljudi prelaze iz jedne u drugu kuću. Nastanio ih je u dunjalučkoj kući da bi provjerio ko će od njih bolje postupati i raditi, zatim ih nastanjuje u svijetu berzaha i zadržava do Sudnjeg dana kada će ih ponovo okupiti i kada će im sviđati račun kako bi svako dobio ono što je zaradio. No, prije toga, oni i u kući berzaha osjećaju posljedice svojih djela.’’ Govoreći o berzahu, Mudžahid je rekao: ‘’Berzah je prepreka između smrti i povratka na dunjaluk’’, ili ‘’berzah je stanje između smrti i proživljenja.’’ Hasan Basri je kazao: ‘’To je kabur koji je između ljudi i Ahireta.’’
Pitanje koje se samo od sebe nameće jeste, gdje će biti ljudske duše u vremenu berzaha, odnosno u toku boravka tijela u kaburu? Što se tiče Allahovih poslanika a.s., nema nikakve sumnje da su njihove duše kod Allaha, na najuzvišenijem mjestu, u Illijjinu. U vjerodostojnim predajama zabilježeno je da su posljednje riječi Muhammeda, a.s, bile: ‘’U uzvišeno društvo (skup, el-meleu-l-e’ala)’’ (tj. sada se pridružujem uzvišenom društvu ili skupu) i to je ponovio nekoliko puta prije nego je preselio na Ahiret.
A kad je riječ o šehidima, većina islamskih učenjaka drži da su njihove duše u džennetu. Prenosi se od Mesruka da je rekao: ‘’Pitali smo Abdullaha ibn Mes’uda o ajetu: ‘’Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga.’’ (Ali Imran, 169.) Na to je ibn Mes’ud odgovorio: ‘’Mi smo pitali Poslanika a.s, o tome, pa je rekao: ‘’Njihove duše su u zelenoj ptici koja je u kandilu, a koje je opet obješeno o Allahov Arš. One idu po Džennetu kuda žele, a zatim se opet vrate u kandila. Kada ih Allah upita: ‘’Želite li još nešto’’, one će odgovoriti: ‘’Šta još da tražimo kad imamo mogućnost da idemo po džennetu kuda želimo.’’ To će ih upitati tri puta, pa kad vidi da nemaju potreba, ostaviće ih.’’ (Muslim)
Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Poslanik, a.s, rekao: ‘’Vidio sam Džafera ibn Ebi Taliba (a koji j einace poginuo kao sehid) u liku meleka sa dva krila kako zajedno s ostalim melekima leti po džennetu.’’ (Sahihul-džami’)
A što se tiče ostalih muslimana, oni se dijele u dvije kategorije: muslimani koji nisu zaduženi vjerskim obavezama (tj. djeca) i oni koji su zaduženi vjerskim obavezama. Kad je riječ o muslimanskoj djeci, većina učenjaka smatra da su duše muslimanske djece u džennetu. Ebu Hurejre prenosi da je Muahmmed a.s, rekao: ‘’Djeca vjernika su na brdu u džennetu i on njima se brinu Ibrahim a.s. i njegova supruga Sara, sve dok ne budu vraćeni svojim očevima i majkama na Sudnjem danu.’’ (Sahihul-džami’) A u predaji takođe od Ebu Hurejre, stoji da je Poslanik a.s, rekao: ‘’Kome umre troje malodobne djece, biće mu to zaštita od džehennmske vatre.’’ (Buharija i Muslim) Ibn Redžeb spominje predaju od Hilala ibn Jesafa koji je rekao: ‘’Sjedili smo s Ka’bom kada je došao Ibn Abas, pa je rekao Ka’bu: ‘’Ja sam shvatio sve što je u Kur’anu osim četiri riječi, pa me obavijesti o njihovom značenju.’’ Zatim ga je upitao o značenju riječi sidždžin i illijjin, a Ka’b je odgovorio: ‘’Illijjun je sedmo nebo na kojem su duše vjernika, a sidždžin je sedmi sloj zemlje i tu su duše nevjernika.’’ A što se pak tiče odraslih muslimana, mnogi kur’anski ajeti potvrđuju da su i njihove duše nakon smrti u džennetu. Tako u 26-27. ajetu sure Jasin, stoji: ‘’I reći će se: ‘’Uđi u džennet!’’ – a on će reći: ‘’Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!’’
Jedno od temeljnih učenja islama, kad je riječ o zagrobnom životu, jeste da će svaki čovjek, nakon smrti, biti ispitivan u kaburu, svejedno da li bio ukopan u kabur ili ne, pa makar ga pojele i divlje zvijeri ili izgorio u požaru ili se utopio u moru.
Kabur je iskušenje i obračun, i život u njemu je ili užitak ili teška kazna. Čovjek umire na onome na čemu je i živio, a tako će biti i proživljen. A onda će jedna skupina u džennet, a druga u džehennem. Kaburska kazna i nagrada potvrđeni su Ku’ranom i sunnetom. Na to aludira i sljedeći ajet: ‘’Oni će se ujutro i naveče u vatri pržiti, a kada nastupi Čas: ‘’Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu!’’ (El-Mu’min, 46.) To znači da se faraonova i duše njegovih sljedbenika, izlažu patnji džehennemskoj jutrom i večerom sve do Sudnjega dana. A na Sudnjem danu će se njihove duše spojiti s tijelima u džehennemskoj vatri.
A što se tiče hadisa o toj temi, oni u pogledu vjerodostojnosti dostižu stepen tevatura (vjerodostojnosti u koju ne može biti sumnje). Tako se prenosi od Aiše r.a. da je ona pitala Poslanika a.s, o kaburskom azabu, a on joj je odgovorio: ‘’Da, Aiša. Kaburski azab je istina.’’ ‘’Nakon toga, kaže Aiša, ‘’Poslanik a.s, se poslije svakog namaza utjecao Allahu od kaburskog azaba.’’ (Buharija i Muslim) Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Muhammed a.s, rekao: ‘’Kada neko od vas bude na tešehudu (zadnjem sjedenju u namazu) neka traži utočište kod Allaha od četvero: Gospodaru utječem ti se od džehennemske vatre, od kaburskog azaba, od iskušenja života i smrti i od zla i smutnje mesiha Dedžala.’’ (Buharija i Muslim)
Abdullah ibn Omer prenosi da je Poslanik a.s, rekao: ‘’Kada neko od vas umre, predočava mu se jutrom i večerom njegovo mjesto. Ako je od stanovnika dženneta pokazuje mu se njegovo mjesto u džennetu, a ako je od stanovnika džehennema prikazuje mu se njegovo mjesto u džehennemu. Biće mu rečeno: ‘’To je tvoje mjesto i čekat će te na Sudnjem danu.’’ (Buharija i Muslim)
Postoje mnogobrojne predaje o grijesima zbog kojih će onaj ko ih je činio trpiti kaznu u kaburu, a mi ćemo spomenuti neke: prenošenje tuđih riječi, ogovaranje, nečuvanje od mokraće, klanjanje namaza bez prethodne potpune čistoće, ostavljanje namaza i nemaran odnos prema njemu, laž, zanemarivanje obaveze zekata, blud, krađa, izdaja, širenje smutnje među muslimanima, uzimanje kamate, odbijanje pomoći obespravljenom, konzumiranje alkohola, bespravno ubistvo itd..
Što se tiče vrsta kaburskog azaba i kazne, Poslanik a.s, spomenuo je i tzv. stisak u kaburu. Naime, Abdullah ibn Omer prenosi da je Muhammed a.s, rekao: ‘’Ovaj čovjek (Sa’d ibn Muaz), zbog kojeg se Arš zatresao, kojem su otvorene kapije nebesa i čijoj dženazi je prisustvovalo 70 000 meleka, doživio je stisak u kaburu, pa mu je nakon toga olakšano.’’ (En-Nesai) U drugoj predaji stoji: ‘’Da se iko spasio stiska u kaburu spasio bi se Sa’d ibn Muaz. Cak je i on osjetio kaburski stisak nakon čega mu je olakšano.’’ (Sahihul-džami’)
Zbog svega toga, posjećujmo mezarja i imajmo na umu da će ona sutra postati i naš dom, htjeli mi to ili ne, i pripremimo ono što će nam kabur učiniti prostranom džennetskom bašćom. Neka nas na to podstaknu i sljedeće predaje.
Hasan Basri je jedne prilike bio cijeli dan otsutan od kuće, pa kad se vratio, pitali su ga: ‘’Gdje si bio?’’ Odgovorio je: ‘’Bio sam sa prijateljima koji me podsjete kad zaboravim, i koji me ne ogovaraju ako ja njih ogovaram.’’ Na to su mu ukućani rekli: ‘’Divni su to prijatelji! A ko su oni?’’ Odgovorio je: ‘’To su stanovnici našeg mezarja.’’
Ibn Ebi Dunya prenosi od Abdullaha ibn Sadake ibn Mirdasa koji prenosi od svoga oca da su u jednom selu u Iraku živjela trojica braće, od kojih je jedan bio namjesnik, drugi bogati trgovac, a treći je bio pobožnjak. Kada je brat pobožnjak bio na samrti, došla su mu braća u posjetu, a on im je rekao: ‘’Kada umrem okupjate me i zamotajte u skromne ćefine i na mome kaburu napišite:
“Kakav užitak predstavljaju dunjalučke blagodati. Onome ko zna da će pred Allahom račun polagati. Kada će za svaku nepravdu kažnjen biti. A za svako dobro djelo u nagradi uživati”.
Još im je rekao da redovno posjećuju njegov mezar, ne bi li pouku primili. Oni su ga poslušali, pa je brat koji je bio namjesnik, jedan dan sa svitom prolazio pored mezarja i svratio je na bratov kabur, ali kad se približio, čuo je da se nešto snažno srušilo u njegovom mezaru i od straha je pobjegao. Naveče je sanjao brata i u snu ga je pitao: Brate, šta je bilo ono što sam čuo? Odgovorio mu je: ‘’To je bila kaburska kazna za mene. Rečeno mi je: ‘’Vidio si tada i tada čovjeka kojem se činila nepravda, a nisi mu pritekao u pomoć.’’ Kad se probudio, pozvao je svoga brata i svoje prijatelje i rekao im: „Budite svjedoci da ja od danas ne želim biti namjesnik.’’ O tome je obavijestio halifu Abdulmelika ibn Mervana i on se složio s njegovom odlukom. Nakon izvjesnog vremena i njega je posjetio Melek smrti. Na samrti je svom bratu oporučio sljedeće: ‘’Kada umrem ukopaj me pored našeg brata i na mom mezaru napiši:
“Kako će u dunjalučkim blagodatima uživati. Onaj ko vjeruje da će mu Melek dušu iščupati. I kome će tijesni kabur stvarni dom postati”.
Rekao mu je takođe da posjećuje njegov mezar i da uči dovu za njega ne bili mu se Allah smilovao. Brat je izvršio oporuku i dok se, treći dan nakon bratove smrti, približavao njegovom mezaru, čuo je takvu lupu u njegovom kabru da je zamalo skrenuo s pameti. Te noći je sanjao brata i u snu mu rekao: ‘’Brate, jesi li nam to došao u posjetu?’’ Odgovorio mu je: ‘’Ne. Nakon odlaska nema više vraćanja na dunjaluk.’’ A reci mi, kako si?’’ Odgovorio mu je: ‘’Dobro sam, nakon tevbe i pokajanja koje sam učinio. Zaista je u tevbi sadržano svako dobro.’’ Zatim ga je upitao: ‘’A kako je naš brat?’’ Odgovorio mu je: ‘’On je u odabranom društvu.’’ ‘’Šta mi možeš reći općenito o vašem stanju’’, ponovo je upitao? Brat mu je odgovorio: ‘’Ono što uradiš sigurno ćeš naći. Zato se pripremi za putovanje koje te čeka.’’ Nakon toga, njihov treći brat je smanjio trgovinu i posvetio se vise ibadetu. Allah mu je podario sina koji je bio vrlo sposoban trgovac tako da je brzo unaprijedio posao i povećao kapital. No, otac mu nije mario za tim, a kada mu je došao smrtni čas, rekao je sinu: ‘’Nakon što me ispratiš s dunjaluka, mnogo se sjećaj smrti i razmišljaj o strahotama.
Draga braco, pripremajmo se za smrt, Berzah, proživljenje, Sudnji dan i inša-Allah vječno uživanje u džennetima, koji su nam obećani! Ispunjavajmo sve islamske obaveze, a posebno obavezu namaza, jer bez namaza nema pravog mu’mina, ispunjavajmo sve na sebe preuzete obaveze, jer ćemo i za njih biti pitani na Sudnjem danu i natječimo se u dobru!
Molimo Allaha dz.s. da nam smrtni čas učini lahkim, da nam život u Berzahu učini ugodnim i punim užitaka, sve do Sudnjega dana, da nam na Sudnjem danu oprosti grijehe, sakrije naše sramote i ukabuli dobra djela i da nas u obećanim džennetima obraduje društvom poslanika, šehida i dobrih ljudi. Amin.
