Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
06 Sewal – 1438.H. / 30 Juni 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Kako sacuvati duh Ramazana i nakon Ramazana
Hvala Allahu dž.š. Gospodaru svjetova, u čijem se stvaranju nebesa i zemlje, promjeni dana i noći, spuštanju objave, odabiru pejgambera i odredbi da sve biva kako On hoće, ogledaju znaci Njegove svemoći. Hvala Allahu dž.š. na bereketima mjeseca Ramazana, na odabranoj noći Lejletu-l-kadra, na uputi i hidajetu, na blagodatima, milosti i radosti porodičnog života. Salavat i selam na posljednjeg u nizu pejgambera, našeg devletliju Muhammeda a.s. njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i na naše bosanske šehide
Postovane dzematlije, draga braco i omladino;
Ovo je prva hutba nakon blagoslovljenog, mubarek mjeseca Ramazana. Raduje me da po 306 put, u ovom velikom danu, mogu sa vama podijeliti radost džemata, trenutke ibadeta i fadilete džume namaza.
Kur’ansko kazivanje o postu i mjesecu ramazanu tekstualno nije obimno. No, s obzirom da je Ramazan kratak vremenski period, traje određeni broj dana, a ima historijski, povijesni i hijeropovijesni značaj, on sadrži različite odrednice, budi posebne emocije, očekivanja i pažnju u dušama vijernika.
Svijedočili smo da ibadet posta u Ramazanu daruje posebenu društvenu aktivnost, i da pozitivno utječe na čovjeka, njegovu ličnost, karakter i da kod njega razvija duhovnu komponentu, koja je čovjeku potrebna. Zato se mi kao vjernici radujemo svakom Ramazanu. Znak dunjalučke radosti je osmjeh na licu, a sretnost duše je u ibadetu i ašku. Mjesec Ramazan je prepoznatljiv po tome.
Uzvišeni Allah dž.š. stvara čovjeka, a svaki čovjek je rođen u fitri. Njome je opečaćen. Fitra je osnovno, prirodno stanje čovjeka. Njena odlika je urođena sposobnost, sposobnost čovjeka da vjeruje, da pored nutarnjeg stečenog znanja prihvata, usvaja i prima izvanjsko znanje. Urođeno znanje se ogleda u činjenici da je svakom čovjeku svojstveno da vjeruje, a šta će vjerovati, u što će vjerovati, na to utječu izvanjski faktori, roditelji, društvo, sredina i slično.
Čovjek nije samo društveno, dualističko biće, čovjek je primarno vjerujuće biće. On po fitri, prirodnom stanju vjeruje, prihvata istinu, voli pravdu, živi život, ljepota ga privlači i kao takav, čovjek se rađa i na ovaj svijet dolazi čist od grijeha.
Jer prilikom stvaranja svih dusa, Allah je pitao: Ko je vas Gospodar i sve duse su potvrdile: Ti, o Allahu si nas Gospodar. Zato u islamskoj terminologiji za pripadnike drugih religija ili nevjernike se koristi arapski naziv Kafir. A Kafir dolazi od arapskog glagola KEFERE – JEKFURU sto znaci onaj koji prikriva – skriva. Znaci i oni vjeruju i to su njihove duse same potvrdile, samo sto na ovom svijetu – dunjaluku, oni to prikrivaju, skrivaju, istinu kriju, mjenjaju, zato najcesce i nemaju mira u dusi jer lazu sami sebe.
Prostor na kom živimo, a koga definišu kao europski prostor, zamagljen je mitom i mitologijom, zato se osjeća potreba za objavom kao svjetlom, zaslijepljen je magijom i čarolijom, jer je magija na sceni, zato se osjeća čovjekova potreba za vjerom i njenim adekvatnim tumačenjem. Danas se čovjeku nude lažna božanstva, zato se osjeća potreba za vjerom u jednog Boga, Allaha, dž.š. koji sve stvara.
U vremenu kog živimo, život se predstavlja i nudi kao pozornica igre, zabave i provoda. Zato je nužno znati da je Ramazan mjesec Božije riječi, upute koja se nudi čovjeku kao spas. Čovjekovo spasenje je u vraćanju, okretanju svome Gospodaru radi svjetla Objave i Upute koja se nudi čovjeku kao jasan putokaz na putu života.
Život je Božiji dar, a za čovjeka prilika i ogledalo. U životu je čovjek zadužen različitim dužnostima i obavezama, svakako pred njim stoje i različite prepreke i izazovi.
Sve ih valja savladati, ostati usprvan i čist. Prihvatanjem prava i dužnosti čovjek se razlikuje od drugih Božijih stvorenja. U fikskim djelima se čovjeku pristupa kao mukellefu, zaduženoj osobi, čija se zrelost potvrđuje kroz bulug, punoljetstvo.
Allah dž.š. je milostiv. Njegova milost se ogleda između ostalog da čovjeka ne zadužuje onim što nije u stanju izvršiti. Kur’an svjedoči da Allah želi da vam olakša, a ne da vam oteža. Zaduženi smo različitim vrstama ibadeta, to se posebno vidi i svjedoči u mjesecu Ramazanu. U suštini svaki od propisanih ibadeta ima za cilj promjenu čovjeka na bolje, zato:
– namaz sprječava čovjeka da radi i čini ružna dijela, a klanjanje u džematu potvrđuje jedinstvo i snagu vjernika. Sto smo vidjeli kroz teravije, a posebno za onako divan i nezaboravan Bajram, gdje smo pokazali snagu i jedinstvo ovih prostora. Samo jos da u svakodnevnicu to provedemo. Džemat svjedoči društvenu dimenziju namaza.
– hadž, pohod, putovanje ka svetom prostoru je ustvari ulazak u sveto vrijeme, dane Hadža, kako bi se čovjek osvjedočio i vidio mnoge Allahove blagodati. Hadž je prilika da se posvjedoče koristi nužno potrebne ljudima.
– zekat, materijalna vrsta ibadeta koja se izvršava najcesce u Ramazanu zajedno sa sadekatul-fitrom, jer se u tim danima dobra djela uvećavaju i povećava ljudska dobrota. Institucija bejtul-mal u našim prilikama je najsigurniji način postizanja ciljeva zbog kojih je propisana ta vrsta ibadeta. Kroz Zekat cistimo imetak od harama i pomazemo socijalno ugorezenim, suosjecamo sa njima i onima u potrebi.
– post, skrivenom vrstom ibadeta se želi postići zadovoljstvo Allaha, koji je za čovjeka skriven, zato je post ibadet kojim se čovjek duhovno ispuni, uzdigne, svim svojim bićem, svakom porom i ćelijom, postač iskazuje svoju pokornost Bogu. Na taj način se potvrđuje zrelost čovjeka koji priznaje Allaha za svoga Gospodara.
Obavljajući ove i druge propisane vrste ibadeta vijernik potvrđuje kur’ansku maksimu kada govori o vjerovanju i činjenju dobrih dijela jer pokazatelj imana je dobro djelo, a dobro djelo je pokazatelj vjere u jednog Boga.
Pitanje, koje se namece sada je kako sacuvati duh Ramazana i nakon Ramazana.?
Ramazan je poseban mjesec kojeg je Allah odlikovao nad ostalim mjesecima prije svega objavom Kur’an-i Kerima kao i ibadetom, tj. Postom koji je samo u mjesecu ramazanu obavezan. U njemu Allah spušta Svoju posebnu milost koju mogu da osjete svi oni koji se posvete postu, namazu, učenju Kur’ana, zikru itd. Ramazan u nama probudi najiskrenije osjećaje, poveže sa porodicom, rodbinom i prijateljima, daje nam osjećaj samilosti, blagosti i suosjećanja. U ramazanu smo svi nekako drugačiji, ispunjeni posebnim duhom, smireni, strasti su ukroćene, glasovi utišani, misli Allahu predane, tražimo Allahovu milost i oprost i zastitu od vatre. U ramazanu smo spremniji na žrtve, na odricanja, na dodatne aktivnosti, na ostavljanje svega što je ružno.
Ramazan nas uči da cilj posta nije samo puko odricanje od jela, pića, pušenja i intimnih prohtjeva, nego da ima još širu dimenziju, a to je odgoj naše duše. Koliko li je samo onih koji ovo ne shvataju, te poste od jela i pića, ali ne poste od ružnih riječi, ružnog govora, od ogovaranja, prenošenja tuđih riječi. Jedna od odgojnih metoda za naš nefs su riječi Poslanika a.s. koji kaže kada vas neko napadne (na bilo koji način) da trebamo tada reći: Ja sam postač, ja sam postač, ja sam postač. Ali šta to ustvari znači? Da li to znači da time želimo da stavimo do znanja osobi koja nas napadne da smo u ibadetu, da postimo, da podnosimo glad i žeđ, da smo možda uslijed toga i nervozni? Ne, zasigurno da to nije pravo značenje ovih riječi. Ja sam postač znači da mi postimo čak i kada je govor u pitanju. Znači da ne želimo ništa da kažemo, ni jedne riječi da izgovorimo, jer je riječ tvoja sve dok je nisi izgovorio. Kad god otvorimo usta iz njih će izaći ili dobro ili zlo. Velika je vjerovatnoća da iz naših usta u takvom jednom stanju kada smo pomalo i nervno razdraženi izađu ljutiti tonovi, zato je najbolje u takvim situacijama zaćutati i braniti se šutnjom.
Međutim, da li ovaj princip uvijek funkcioniše? Da li ga možemo u stvarnosti primijeniti? Koliko smo puta bili u takvoj situaciji? Teorijski svi znamo kako treba da se postavimo kada dođemo u jednu takvu situaciju, ali koliko smo puta ljutito reagovali i „odbrusili“ napadaču, a kasnije kada bismo se smirili korili bi smo sami sebe zbog te reakcije. Zašto ne bismo ovaj princip primjenjivali i nakon ramazana, kada nas neko napadne da mu kažemo: Ja postim. Time bismo ovu veoma bitnu lekciju mjeseca ramazana očuvali i nakon ramazana.
Od Muaza ibn Džebela r.a. prenosi se da je rekao: „’Allahov Poslaniče, obavijesti me o djelu koje će me uvesti u Džennet, a udaljiti od Vatre.’ On reče: ‘Pitao si me o velikoj stvari. Ona je lahka onome kome to Allah olakša. Robuj Allahu, ne pridružuj Mu ništa, obavljaj namaz, udjeljuj zekat, posti ramazan i hodočasti Kabu. ‘Zatim reče: ‘Želiš li da te uputim na vrata dobra: ‘Post je štit, sadaka neutrališe grijehe kao što voda gasi vatru, kao i namaz čovjeka u dubini noći. ‘Tada je proučio: ‘Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju. I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju.’ (Es-Sedžda, 16-17) Nakon toga je rekao: ‘Želiš li da te obavijestim o glavnoj stvari, njenom stubu i njenom vrhuncu?’ Rekoh: ‘Nego šta, Allahov Poslaniče.’ On reče: ‘Glavna stvar je islam, njegov stub je namaz, a njegov vrhunac je džihad.’
I kad mu Poslanik nabroja šta treba činiti kako bi se džennetskih perivoja domogao onda ga upita: ‘A znaš li ti, o Muaze, šta može biti uzrok da sve ovo propadne’: ‘Pouči me, Poslaniče.’ A Poslanik mu pokaza na jezik i reče mu: ‘Čuvaj se svoga jezika. ‘Rekoh: ‘Allahov Poslaniče, pa zar ćemo i za govor biti pitani?’ Poslanik odgovori: ‘Da Bog da te majka ne izgubila, Muaze! Pa zar će ljude u Vatru išta drugo bacati na njihova lica.’“
Najviše će ljudi u Vatru otići zbog jezika. Mi smo društvo neprimjerenog govora o drugom, društvo lažnih optužbi, potvore, mi smo društvo u kojem se pojedinci ne libe uvrijediti, poniziti, lažno optužiti onog pokraj sebe.
Iz Muazovog r.a. hadisa vidi se da će najviše ljude u Vatru uvesti upravo njihovi jezici. Grijeh jezika je i izgovaranje širka, a to je najveći grijeh kod Allaha. Tu spada i govor o Allahu bez ikakvog znanja kao i lažno svjedočenje, sihr, potvaranje čednih žena i djevojaka, laž, ogovaranje, kleveta, i ostalo činjenje grijeha od kojih gotovo nijedan govor nije imun, ili u najmanju ruku vodi k njima. U ramazanu smo bili spremniji da opraštamo jedni drugima, da se međusobno potpomažemo, da budemo darežljiviji, suosjećajniji, da što-šta prešutimo i da osaburimo na tuđem ezijetu, zato trebamo nastojati da ove blagodati koje smo zadobili postom mjeseca ramazana očuvamo i nakon ramazana. Ne zaboravimo da se Allah neizmjerno raduje pokajanju svoga roba uvijek i da se On – Allah stidi, kada Ga rob za nešto zamoli, da mu ruke vrati praznim. Objave su u Ramazanu čovjeku dolazile. Kur’an je ramazanski poklon čovječanstvu. Riječju svojom časni Kur’an nam poručuje da je u ustrajnosti uspjeh. Allah dž.š. kaže: „Oni koji govore: “Gospodar naš je Allah i u tome ustrajavaju, njima dolaze meleki i govore: „Ne bojte se i ne žalostite se i radujte se Džennetu koji vam je obećan“./Fussilet,30/.
Gospodaru, ukabuli nas post i sva nasa dobra dijela koja ucinismo u Ramazanu. Uzvišeni Bože, ustrajnosti u činjenju dobra nam daj i na Tvom putu nas učvrsti i nakon Ramazana. Molim Allaha dž.š. da nas učini od Svojih dobrih i iskrenih robova i da nas Svojom milošću, uvede u Džennet, AMIN!