Dzemat Braunau
Objavljeno ponedjeljak, 05 Novembar 2012 14:04
pokrstavanje-bosnjaka-plav-1912Autor: Almir Mehonić
Nizom manifestacija u Prijepolju je obilježena 100-godišnjica od kako je srpska i crnogorska vojska zauzela prostor Sandžaka. Manifestacija pod nazivom „100 godina od oslobođenja Stare Srbije od Turaka“ protekla je uz prisustvo brojnih zvanica, među kojima su bili upadljivi predstavnici ultranacionalističke organizacije Dveri, kao i mnogi srpski javni radnici koji su se proteklih godina istakli kao najprimitivni ratnohuškači. U programu su učestvovali Matija Bećković, Dobrica Erić, Rajko Petrov Nogo i drugi poznati javni advokati Ratka Mladića i Radovana Karadžića, i javni negatori genocida u Srebrenici. Ovaj poslijednji, Rajko P. Nogo je, primjera radi, na„ Tv Politici“ u julu 1994., komentarišući rat u BiH izjavio:
„Zar se naši neprijatelji ne boje naše krvi nenamirene? Mi moramo pokušati svoju porciju krvi.“
I mali je tekst, pa i ovaj list, da nabrojimo slične izjave ovih krvožednih „umjetnika“ sa kojima su devedesetih godina trovali srbijansku javnu scenu.
Takvo se društvo, sa konca i konopca, sjatilo u Prijepolje da proslavi u Domu kulture, čiju su rekonstrukciju finasirali Turci, 100 godina oslobođenja od Turaka. Paradoksa li, kao i zle namjere, prije nego li nepismenosti, da manifestaciju posvete oslobođenju od Turaka, iako se carstvo zvalo Osmansko. No, htjelo se to nešto drugo reći i poručiti, pa Osmanlije nisu baš bili adekvatan izraz.
Bilo je vidno odsustvo na ovim skupovima i programima prijepoljskih Bošnjaka. Izuzetak su bili funkcioneri opštine koji su sjedili rame uz rame sa „Nogama“. To je i logično, jer Opština Prijepolje je bila suorganizator ove manifestacije. Skupštinsku većinu čine i bošnjačke stranke, a njihovi čelnici su podržali ovu manifestaciju, ili bolje reći, nisu joj se usprotivili.
Da li se to nije imalo dovoljno hrabrosti da se javno progovori o ovoj svojevrsnoj provokaciji i remećenju dobrosusjedskih odnosa u Prijepolju i Sandžaku ili je fotelja toliko udobna da vas u njoj baš ništa ne dotiče? Sam naziv manifestacije, program, učesnici, govore o zloj namjeri jedne nacionalističke klike koja upravlja javnim životom Prijepolja posljednje dvije decenije, prikopčana na beogradske akademske institucije koje su arhitekte svog balkanskog zla.
Nažalost, sadašnji bošnjački funkcioneri samo su fasada takvoj politici, bez političke hrabrosti da progovore iz duše svoga naroda, da stanu na branik njegovih osjećanja.
A osjećanja su nedvosmislena. Niko od sandžačkih Bošnjaka ne smatra da je te 1912. godine oslobođen. “Srbija i Crna Gora su 1912. ušle u Sandžak“, tako su stari Bošnjaci označavali novu situaciju koja ih je zadesila. Običan bošnjački narod nije mogao preko usta prevaliti da su Srbija i Crna Gora oslobodile Sandžak, kako su njihove komšije – Srbi nazivali taj događaj. Novonastala situacija nastupila je mimo volje sandžačkih Bošnjaka. Bošnjaci su se preko noći našli u, iz korijena, izmjenjenim uslovima života. Duhovni, ekonomski, politički položaj Bošnjaka više nikada neće biti kao do tada. Od dominantnog naroda, voljom drugih, postali su manjina u novoj državi. To je za sandžačke Bošnjake bio šok od koga se zadugo nisu oporavili i čije posljedice i dan-danas trpe. Situacija je bila složena. Osjećanje nelagodnosti se prenosilo na djecu. Odrastali su u zemlji koja je njihova, ali kojom su upravljali neki ljudi iz centralne Srbije, obično dolazeći u sandžačke kasabe po kazni, koristeći sva vidljiva i nevidljiva sredstva prisile. To je bio osjećaj pripadnosti i otuđenosti u isto vrijeme. Zbog toga i sadašnji, obični, bošnjački narod ima nelagodan osjećaj kada mu neko kaže da je 1912. oslobođen. U najmanju ruku što su događaji te 1912. bili krvavi za mnoge njihove pretke. Nesporne su historijske činjenice da su se pri tom „oslobađanju“ desili brojni zločini, kao što je onaj u selu Doliće u Sjenici ili onaj u Plavu i Gusinju kada je 12.500 muslimana nasilno pokršteno, a Bog zna koliko ih je ubijeno.
Ovo su samo neki od razloga, u kojima treba tražiti zbog čega to Bošnjaci mrsko gledaju na ovaj datum. S toga, nekomšijski je, nedobronamjerno, neljudski, poturati im ga ispod nosa. Naročito sa onima koji se onomad radovaše „oslobođenju“ Srebrenice. Neće to doprinijeti pomirenju, dobrim međunacionalnim odnosima ma koliko pored organizatora stajali našminkani bošnjački funkcioneri.
Nije sporno da u historiji postoje datumi na koje se različito gleda, to je slučaj i među mnogim evropskim narodima, međutim, sporno je kada se tim datumima tuku komšije.
Na koncu, komično li je kada organizujete akademiju povodom oslobođenja od Turaka u Domu kulture koji je prokišnjavao do onomad, do kada ga ne popraviše ti Turci, komično li je otkrivati spomenik „oslobodiocima“ na trgu Mejdan u Vakufu, pored Sahat kule, Sinan pašine džamije i Mehove pekare. Izem ti takvo oslobođenje.
(www.bosnjaci.net)
