Dzemat Braunau
Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
13 M– 1438 Muharrem .H. / 14. Oktobar 2016. g. –Imam/Hatib: Abdulah Cajlakovic
Hidzra za promjenu
Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, Njega hvalimo, od Njega pomoć tražimo i za oprost Ga molimo. Utječemo Mu se od zla duša naših i posljedica loših djela koja smo učinili. Koga Allah dž.š. uputi niko ga u zabludu ne može odvesti a koga u zabludi ostavi niko mu na Pravi put ne može ukazati. Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha dž.š. i svjedočimo da je Muhammed a.s. Allahov rob i poslanik. Neka je salavat i selam na njega, njegov ehlul-bejt i ashabe.
Postovani dzemate, draga omladino;
“On je sunce izvorom svjetlosti ucinio, a mjesec sjajnim i položaje mu odredio, da bi ste znali broj godina i računanje, Allah je to mudro stvorio, On potanko izlaze dokaze onima koji razumiju” (Junus-5). Muslimanska nova godina pocinje prvog dana Muharema hidžretske godine. Nastupila je, govorili smo predposlu dzumu o tome procitavsi hutbu od uvazenog tuzlanskog Muftije i prosli put u vezi Jevmu-l-Asure, koji je bio u utorak. Danas je vec 13. Muharrem 1438. god. Hidžretskom godinom se obilježava preseljenje Allahovog poslanika s.a.v.s. iz MEKKE u MEDINU.
Kad se u vrijeme Omerova hilafeta ukazala potreba uspostaviti kalendar, događaj hidžre je određen za početak istog. Ta činjenica ukazuje na važnost tog događaja i veličinu njegove poruke svim generacijama do Dana Sudnjega.
Draga braco, tužan sam što se u ovom mubarek mjesecu, jednom od četiri Ešhuri huruma (Sveta mjeseca) u kojima je zabranjeno ratovanje osim u samoodbrani masovno prolijeva muslimanska krv, što muslimani jedni druge ubijaju ili dopuštaju drugima da ih ubijaju i što se uništavaju muslimanska dobra! Tužan sam što Cionisti ubijaju i ponižavaju našu braću i sestre vec 60 godina u Palestini i otimaju im grunt, a ummet za to ne mari, isto kao da Kuds i Mesdžidu-l-Aksa u njemu nisu naš zajednički vakuf i emanet na našim plećima! Tužan sam što muslimani jedni druge verbalno napadaju i što se životi i čast muslimana sve više obezvrijeđuju! Tužan sam što neka djeca ne idu u škole i fakultete, jer ih roditelji ne mogu školovati. Tuzan sam slusajuci i citajuci vijesti kako u nasoj domovini alkoholicari-drogerasi i mafijasi ubijaju neduznu djecu i studente, tu mladost i buducnost domovine nam na ulicama vozeci ko divljaci. Tužan sam što se ovdje pa i u mojoj Domovini umjesto djece u šetnju sve više izvode psi, dok po kontejnerima koricu hljeba traži sve veći broj penzionera i sirotinje! Tuzan sam sto ratni zlocinci pobjedjuju po Kladusi i Srebrenici, toj nasoj Mekki i Medini jer mi nismo jedinstveni. Tuzan sam jer medju nama ima lazljivaca gorkih i teskih kradljivaca. Tuzan sam sto roditelji ne odgajaju svoju djecu, cas izuzecima, ne odgajaju kucnom odgoju i ne salju u Mekteb kada imaju priliku to diljem svijeta jer hvala Allahu pa je nasu Hidzru ucinio prostranom i srca nasih starijih a i mladjih ucinio ceznjom za uspostavljanje dzamija ma gdje god da smo, a time i priliku nasoj dejci da se odgajaju u Mektebu, a ne na ulici ili uz video igrice, facebook-e ili komjutere cineci ih tako masinama a ne insanima. Hvala Allahu pa i ovoj zemlji Austriji koja je omogucila Religiju u skolama pa da ono djete koje kod kuce nema od koga da uci, sto vidim cesto je slucaj, bar ono osnovno u skoli o vjeri nauci.
وَمَنْ يُهَاجِرْ فِي سَبِيلِ اللَّهِ يَجِدْ فِي الْأَرْضِ مُرَاغَمًا كَثِيرًا وَسَعَةً وَمَنْ يَخْرُجْ مِنْ بَيْتِهِ مُهَاجِرًا إِلَى اللَّهِ وَرَسُولِهِ ثُمَّ يُدْرِكْهُ الْمَوْتُ فَقَدْ وَقَعَ أَجْرُهُ عَلَى اللَّهِ وَكَانَ اللَّهُ غَفُورًا رَحِيمًا
Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj, radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. – Allah mnogo prašta i milostiv je. (En-Nisa 100)
Hidžra je te 622. godine značila spas za ashabe, Poslanika i riječ Božiju. Nije bilo moguće nastaviti živjeti u neprijateljskom okruženju Mekke i širiti svjetlo istine. Poslanik i ashabi su otišli i na tom novom mjestu, u Jesribu, svjetlo osnažili i za povratak Mekki se pripremali.
Hidžra je donijela niz novina bez kojih je danas život muslimana nezamisliv. Koliko je važan džemat i džamija, učimo iz hidžre. Nije Poslanik ni završio svoje putovanje iz Mekke u Medinu a gradio je džamiju. U toku putovanja, u mjestu Kuba, džamiju je gradio, jer hidžra donosi nove okolnosti.
Dolazi sloboda i nužnost gradnje zajednice a zajednice bez džamije nema. Iz ovog Poslanikovog čina učimo da musliman, bez džamije ne živi, on luta, krenuo je al nezna kud je posao, kuda ide, cemu koraca. Gdje god da se nastani, čim uslove stekne, džamiju gradi, musliman. To zbog toga, da iz džamije neprekidno poruke hidžre prima i u njoj generacije koje slijede odgaja. Nas Mekteb samo, stotinama djece svake godine odgaja. Koja je to nagrada vakifima njezinim i nama kao zajednici. Kolika je tu nafaka i sevap svakom nasem clanu.
Hidžra je donijela ezan. Prvi ezan je proučen na toj, novoj, Poslanikovoj, medinskoj džamiji. Od tada, ezan je u svaki kraj kugle zemaljske stigao i ljude zajedništvu i spasu pozivao. Teško je danas naći mjesto gdje se poziv ezana ne čuje. Čuti, a ne odazvati se, e to je hrabrost i Allahu dž.š. prkos. Samo je ono čemu ezan zove život, jer ezan, zove životu vječnom. Život bez ezana na Dunjaluku tj. živjeti ovdje, a ezanskom pozivu se ne odazvati, znači ka mjestu na kojem ni život ni smrt ne postoje koračati.
Džumu je donijela hidžra. Tek poslije hidžre, Poslanik je s ashabima mogao džumu klanjati. Jedini trenutak u toku sedmice, kad je muslimanima zabranjeno raditi je džumanski sahat. „O vjernici, kada se petkom na džumu pozovete, kupoprodaju ostavite i požurite, to vam je bolje neka znate“./Džuma, 9./. Džumi je zadaća da nas opominje, da nas kad skrenemo vrati, da nas budnim drži i da nam ne da poruke hidžre s uma smetnuti. Još nam džuma, kako kaže Poslanik, briše grijehe između petaka učinjene. Izostaviti tri džume bez opravdanja, to čovjeka izvodi iz okrilja milosti Božije, iz okrilja vjere. Srce mu nehajnim za ajete i znakove Božije čini. Pa njegovo srce katancem zakljuca, pa postaje lazljivac i kradljivac, tesko njemu i njima i takvima.
Hidžra je donijela bratimljenje među muslimanima, muhadžirima i ensarijama. To bratimljenje nije bilo deklarativno, već stvarno. Ogledalo se u podjeli svega što su ensarije posjedovale. Braći svojoj prognanoj davali su pola kuće, pola imetka, sve svoje stavljali im na raspolaganje sa željom da zajednica koju sada u slobodi grade uspije i bude jaka. Nesebičnosti njihovoj i žrtvi im zajedničkoj zahvaljujući, zajednica je i bila jaka i ostala primjer za vjekove koji slijede.
Danas kada se hidžre Poslanikove i ashaba mu sjećamo i obilježavamo je, to činimo kroz dva hadisa koji nas usmjeravaju i kazuju nam gdje je hidžre poruka nama i kakvu pouku iz nje da crpimo. U jednom hadisu, Poslanik nas uči da poslije hidžre nema hidžre a u drugom nam kazuje da je danas muhadžir onaj koji grijeh ostavlja.
Hazreti Aiša r.a. pojašnjava, kad je suvremenici o hidžri pitaju: „Muslimani su bili slabi i nemoćni da se brane pa su seliti morali, a danas, veli ona, ojačani smo i nemamo potrebe napuštati zavičaj da bi sačuvali vjeru“. Imamo obavezu braniti vjeru u zavičaju.
Muslimani danas nisu malobrojni, a ni bez resursa nisu. Nema opravdanja i nećemo se moći odbraniti pred Gospodarom svjetova što naša braća u Mijanmaru ne mogu živjeti u slobodi. Nema opravdanja i nećemo se moći odbraniti što naša palestinska braća ne mogu u svojim kućama i avlijama vjeru živjeti i što u Aksa džamiji ne mogu normalno klanjati. Nema opravdanja i nećemo se moći pravdati ni pred Bogom ni pred historijom što naša djeca u Vrbanjcima, Novoj Kasabi i drugdje u Domovini nam ne mogu Bosanski jezik učiti i tradiciju svoju slobodno živjeti. Nema opravdanja ma koliko ga trazili sto nam u Srebrenici cetnik pobjedjuje. Nema opravdanja i nećemo se moći odbraniti što dopuštamo da terorizam i nasilje, budu u ime islama činjeni. Poslanikova država u Medini utemeljena, bila je islamska. Nikakvom zločinu nije niko svjedočio iz tog doba. Svi su u toj, u Medini, islamskoj državi, uživali u slobodi i normalno svoju vjeru ispovijedali jer islam se ne širi silom.
Ovi što se sad, islamskom državom zovu, nek pročitaju medinsku povelju, prvi ustav, Poslanikovom rukom napisan i neka vide da nema mjesta nasilju, zlostavljanju, progonima i drugim gnusnim stvarima u ime islama.
Muslimani su danas brojni, a nisu u stanju sebe zaštititi. Zašto? Ni jedan univerzitet iz svijeta islamskog nije na listi prvih pet stotina. To je prvorazredan paradoks jer u Knjizi koju u kućama imamo a mnogi među nama i u glavi, postoji naredba IKRE, a nauci, u toj Knjizi mnogi su redci posvećeni. Mi smo brojni, skoro nas je dvije milijarde a u svjetskim političkim razmjerama, mi subjekat nismo. Bilo bi normalno da iz hidžre naučimo da mora biti ummeta predstavnik u Vijeću sigurnosti. Naša se, međutim, muslimanska braća teško mogu dogovoriti ko bi nas predstavljao. Zaboravili smo na važnu, temeljnu poruku hidžre, bratimljenje.
Mi smo brojni, i na žalost jedino se to danas vidi po tome što su naše žrtve najbrojnije, što svakodnevno velik broj muslimana gine. Hidžra ne poručuje to. Hidžre je poruka, gradite sigurnu zajednicu, zajednicu koja će vam garantovati sigurnost života, časti, imetka i porodice. Da bi do te sigurnosti stigli, nužno je, neophodno je, ovaj drugi hadis koji nam Poslanik kazuje čuti i naučiti. On glasi: „Muhadžir je onaj ko ostavi ono što je Allah zabranio“.
Nema promjene dok se mi ne promijenimo. Moramo mijenjati svoj odnos prema Zajednici i Državi i onoj dole i ovoj ovdje. Ovo je naša Zajednica i naša Država. Neće niko brinuti o njima ako im mi leđa okrenemo, ako smo ovdje a dole ne glasamo. Moramo mijenjati odnos prema obrazovanju. Ne može ići naprijed društvo u kojem obrazovanje nije prioritet. Svi zaboravljamo: „Što ti danas slatko godi, sutra može bol da rodi, zato dobro smisli prije, kasno mislit fajde nije“. Moramo mijenjati svoj odnos prema vjeri. Vjera nije povremena aktivnost. Hidžra nas uči da je vjera život svakodnevni.
Nećemo mi, niti će ummet naš krenuti naprijed sve dok ne shvatimo osnovnu poruku hidžre. Hidžra je nama povratak. Povratak vrijednostima i povratak tewbi – pokajanju. Moramo se, plodovima hidžre vratiti a vidjesmo, ti plodovi su: džamija, ezan, dzuma, bratimljenje, škola, rad i disciplina, zakon jednak za sve, plod hidžre je uređena zajednica.
Sjećanje na Hidžru, treba da bude prilika u kojoj ummet Poslanika a.s. svodi periodični obračun sa sobom, jer to čini svaki narod koji se zanima za svoju budućnost i ne živi od prošlosti. Zato pozivam sebe i vas da preispitamo naše stanje, da pojačamo naša dobra djela i da uložimo maksimum napora da sačuvamo svako na svoj nacin našu lijepu Bosnu i Hercgovinu, natopljenu čistom šehidskom krvlju, a isto tako doprinosimo zajednici u kojoj trenutno zivimo.
Gospodaru, pomozi svoj našoj ugroženoj braći ma gdje bili, pomozi nam da upotpunimo našu hidžru povratkom tamo odakle smo protjerani, ne dozvoli da neprijatelji i dvoličnjaci podijele Bosnu i Hercegovinu, oprosti našim roditeljima i našim dobrim precima, uputi i učvrsti naše potomke i učini ih prvacima ummeta, oprosti nam grijehe i počasti nas u džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!
