GDJE NAM NESTADE DZEMAT

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
06 Sa´aban – 1437.H./13 Mai 2016. g. – Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Zahvala pripada Allahu dž.š. salavat i selam neka su na Allahovog Poslanika, njegovu porodicu, sljedbenike i šehide njegovog ummeta, a posebno na šehide BiH.

Postovane dzematlije, draga omladino;

Miradž, još se živo sjećamo njegovih poruka. Jedna od njih je povjerenje. U miradžskom događaju, Ebu Bekr je okićen nadimkom Es-Sidik. On je bezrezervno vjerovao Poslaniku jer obojici srca bijahu imanom ispunjena. Iman, i u svom jezičkom i suštinskom značenju temelj je povjerenju. Nekoc smo govorili i pitali se gdje nam je Vjera, a danas se pitamo, Gdje nam nestade Dzemat. ???
Danas, kada Ummet proživljava teške dane i konstantno pokusava sanirati nedostatke ova miradžska poruka postaje izuzetno aktuelna. U Kur’anu, kazuje nam se da su neki beduini Poslaniku tvrdili da vjeruju. Allah dž.š. je tu njihovu tvrdnju demantovao i potvrdio da oni jesu islam primili ali da iman još nije ispunio srca njihova. To znači da oni još nisu spremni ponijeti emanet. Još nisu osposobljeni preuzeti zajedničke poslove i brinuti se o općem dobru. Da bi čovjek to sposoban bio, iman je uslov. Poslanik kaže: „Nema imana u koga se nema povjerenja“.
Dzemat – Zajednica – Ummet danas, boluje veliku bolest od koje kolektivno bolujemo. Bolest se zove, nepovjerenje. Niko nikom ne vjeruje. Svako u svakog sumnja. Svi sumnjaju u svasta, u instituciju, u drzavu, u dzemat, u zajednicu. Svi bi željeli da vladaju. Ovakav pristup našem velikom problemu je krajnje pogrešan, neispravan i udar na sistem. Pred svima nama stoji ozbiljan problem i veliki zadatak, vratiti međusobno povjerenje. Ne može društvo funkcionisati na nepovjerenju i neprekidnom sumnjičenju ljudi da su nepošteni. Istina je, da nas je Poslanik upozoravao da će prvo na zemlji nestati povjerenja a posljednje što će među muslimanima biti i živjeti je namaz. Ako braćo, analiziramo poruke namaza, nije spojivo da ljudi koji sedždu čine, koji se kibli okreću budu oni kojima se ne vjeruje i koji ne vjeruju drugima.
Poslanik Muhammed a.s. je suvremenicima svojim govorio: „Vi ste najbolja generacija, zatim oni poslije vas, zatim oni poslije njih a onda će nastupiti generacije koje će svjedočiti ali im se neće vjerovati, koje će varati i neće biti povjerenja, koje će druge opominjati a sami će biti u grijehu i kojima će biti najvažnije njihovo tjelesno zadovoljstvo“./Ahmed/. Šta nama stoji na putu da budemo poput spomenutih najboljih generacija? Isti su nam izvori vjere, Kur’an i sunnet Pejgamberov, ista nam je kibla ali smo po ponašanju upravo onakvi kakve je Poslanik nagovijestio da će doći. Miradžske poruke nas od takvog puta odvraćaju. Ebu Bekr nije se dvojio, ako je Poslanik nešto rekao, znao je da je to istina. I Poslanik bi jednako vjerovao Ebu Bekru i ashabima vjernim. Bili su takvi jer su znali da preuzeti emanet, neispunjena obaveza uništava dobra djela. Abdullah ibn Mesud kaže: „Pogibija na Božijem putu, oslobađa svih grijeha osim iznevjerenog emaneta. Bit će doveden čovjek koji je na Božijem putu pao i bit će mu rečeno: ‘Vrati povjereno’! ‘Kako Gospodaru kad sam već s dunjaluka otišao’, reći će. Bit će u dolinu jednu doveden i bit će mu preuzeti a neispunjeni emanet prikazan.
Vidjet će i prepoznati ono što ga u propast odvodi. Tamam kad pomisli da je spašen, prevara koju je počinio u propast će ga odvesti. Zatim Abdullah ibn Mesud reče: „Namaz je emanet, abdest je emanet, vaganje je emanet, mjerenje je emanet, a preuzeta obaveza i sklopljeni ugovor je posebna odgovornost“. Upita neki čovjek Bera ibn Aziba: „Jesi li čuo šta kaže Abdullah ibn Mesud“? Reče: „Jesam, i istinu govori, zar ne znaš da je Allah objavio: „Allah vam naređuje da odgovorne službe povjerite onima koji su dostojni povjerenja, a kada sudite, da pravedno sudite“./Nisa, 58/.“
Vjernik je svjestan da Allah dž.š. zna šta tajimo i šta javno iznosimo i On će Uzvišeni pred nas svako naše djelo izložiti. Vidjesmo da neispunjena obaveza, uništava sva djela pa i deredžu šehida kompromituje. Allah dž.š. nam je naredio da se užeta Njegova čvrsto držimo i nikako ne razjedinjujemo. Naredio nam je džemat. U mektebu smo učili, da je džemat zajedničko klanjanje namaza. Još smo naučili da je taj, u džematu obavljen namaz dvadeset pet odnosno dvadeset sedam puta vrijedniji od pojedinačno obavljenog. Učili smo i da put do džamije, do zajedničkog klanjanja se vrijednuje, pa se na svaki korak piše dobro, postiže viši stepen kod Allaha i briše grijeh. Učili smo i da je džemat pod zaštitom Milostivog i da se na njega milost Božija prosipa, da niko nemoze da ga unisti i zatvori mimo Allaha, a da je iz džemata izdvajanje, put u vatru.
Džemat je međutim mnogo više od zajedničkog klanjanja. Čak mislim, da džemat koji se formira namazom nije onaj konačni cilj našeg zajedništva. Taj, namaski džemat je sredstvo. Cilj je naše zajedništvo u svakodnevnici, u svim našim poslovima i obavezama. Cilj je naše zajedništvo kroz jedinstvo cilja i akcije. Cilj namaskog džemata je približiti nas jedne drugima kako bismo se brinuli jedni za druge. Uvijek je ummet baštinio džemat u džamiji, i u najtežim vremenima. Međutim, džemat nije samo puki dolazak na neki namaz, džemat je život. Džematski život podrazumijeva brigu jednih o drugima. S obzirom na tu spoznaju, slobodno danas možemo postaviti pitanje, gdje nestade džemat?
Po slovu islama, niko od nas ne bi smio zaspati dok nevoljnog našeg džematliju ne namirimo. Upitamo li se tada, šta je nama džemat, selo, zajednica. Idemo u džamiju, stajemo u saf jedan uz drugog, Allahu dž.š. na sedždu padamo, upute na džumi slušamo, nadamo se nagradi zbog našeg dolaska u džemat a u stvari mi džemat i nemamo. Zasto?? Zato sto je toliko gladnih oko nas, u nasoj domovini prvenstveno mislim, zato sto mi npr. oformimo dzematski humanitarni fond upravo da nahranimo takve, a niko ne haje, osim kolicina nas.
Zar smo do te granice prestali brinuti jedni o drugima, da ne znamo ništa o svom komšiji, da nas ne zanima njegova muka i bol. I nama se događa da komšija umre a mi po nekoliko dana ne znamo da se to desilo. Poslanik nas je učio da ako u našim džematima ima neko gladan, niko nema pravo na privatnu imovinu. Gdje je džemat kad treba pomoći brata i sestru u selu, mahali, džematu? Svi okrećemo glavu i nadamo se nagradi zbog našeg odlaska u džemat, a ovaj džamijski džemat je sredstvo. Cilj je džemat kojeg smo danas izgubili. U tom džematu koji je cilj, jedni za druge znamo i jedni smo uz druge.
Gdje je nestao džemat? Gdje je nestala ona islamska praksa da se o roditeljima, rodbini i komšijama brine. Naši djedovi su se brinuli jedni o drugima, bili spremni osim brojne svoje prihvatiti i djecu brata svog da o njima skrbe.
Oni su išli u džamiju, u džemat i tamo učili da taj džamijski, u safove poredani džemat, nije konačna tačka našeg jedinstva. Znali su da je to tek prvi korak na putu našeg snaženja, našeg snažnog džemata, zajedništva.
Imate u džematu, u svom selu komšiju i brata koji teško, s mukom školuje svoju djecu. Primanja su mu nikakva a djeca dobro uče. Gdje smo da nakon što izađemo sa džume, dogovorimo se džematski, onako kako islam zahtijeva i pomognemo da tu djecu, budućnost našu, izvedemo na selamet. Mi, ne da nismo džemat izvan džamije već se mi na žalost više obradujemo kad komšijsko dijete slabo uči, nego što smo spremni radovati se njegovu uspjehu i taj uspjeh vlastitim sredstvima poduprijeti, pomoći.
U džamiji učimo da ko otkloni nevolju bratu svom na ovome svijetu, Allah će otkloniti njegove na ahiretu. Kao da nam ove riječi kad izađemo iz džamije, kad iskoračimo iz džemata, ništa ne znače. A one nas uče da iz džamijskog džemata, iz safa namaskog moramo ukoračiti u čvršći saf i jači džemat. To je naš svakodnevni život. Tu se džemat živi. Pitamo se, gdje je taj stvarni, istinski od nas kao muslimana očekivani džemat, nestao? Otuđili smo se jedni od drugih, zatvorili u avlije i kuće i s uma smetnuli obaveze koje kao muslimani imamo prema bratu svom. U dobru se pomagati, to je naredba od Gospodara nam, a nipošto se podupirati u grijehu i neprijateljstvu.
Džemat nam ne postoji kad se bilo kakva akcija u našim džematima pokrene. Svima treba put, ali je većina protiv. Svima treba rasvjeta ali je većina ne zainteresirana. Svima treba napredno i uređeno selo, ali je većina pasivna. Zašto je tako? Ne možete čuti ni jedan opravdan razlog. Protiv smo, ne zainteresirani smo, pasivni smo jer nismo razumjeli šta je džemat uistinu i ne živimo ga. Mi samo idemo u džemat, a kad džemat treba živjeti, tad nas šejtan okrene na svoj put, okrene nas protiv nas i u nas usadi mržnju i neprijateljstvo prema nama. Mi imamo popunjene džamije na džumi, a kad je u džematu akcija u izgradnji nekoga općeg dobra malo ih se odazove. Čovjek sam može napraviti kuću, a selo, džemat, čitav džemat ne može napraviti jednu džematsku. Zašto? Zato što nisu džemat. Čovjek sam sebi dovede vodu. Kad treba da se udruže i selu je dovedu tad ne uspiju. Zašto? Zato što samo idu u džemat, a džemat u selu ne postoji.
Zadaća nam je braćo da u ovim mjesecima koji slijede aktivno svi radimo na vraćanju povjerenja među nas i oživljavanju institucije džemata i zajedništva u svim sferama našeg djelovanja iscekujuci mubarek Ramazan. Namaski džemat, tako iz principa naše vjere čitamo, nije konačni cilj našeg zajedništva. Ovo naše, u džamiji okupljanje sredstvo je na putu do konačnog cilja. Ovdje učimo da nam je isti pravac okretanja i isti put, Poslanikov put koji tim pravcem vodi. Ovdje učimo da kao što redove zbijamo i jedan drugog u safu podupiremo, takvi trebamo biti svugdje i uvijek.
Borimo se da što prije nastupi dan u kojem nećemo ponižavati sebe kao narod sumnjajući u sebe, u svoje poštenje i pravednost i kad ćemo biti sigurni da svako odgovorno izvršava preuzetu obavezu. Muslimanima nije primjereno, ako su muslimani, sumnjati u brata i pitati se je li poštenje i privrženost istini temelj našega društva. Gdje nestade džemat naš, džemat naših djedova u čijim skromnim kućama bijaše mjesta za roditelja, za musafira, za svakog, pa cak i cafira i vlaha. Danas nema mjesta ni za koga u našim kućama jer smo mi praktični vjernici samo u džamiji. Izvan nje, mi vjeru malo ili gotovo ni malo ne praktikujemo.
Uzvišeni Bože, pomozi nas, da se kao džemat u svim sferama životnim organiziramo i tako iz dana u dan snažimo. Uzvišeni Bože, pomozi nas na putu našeg ozdravljenja i među nas vrati povjerenje. Amin.