Dzemat Braunau
Islamska zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
30 Dzumate-l-uhra– 1434.H. / 10 Maj 2013.g.–Imam/Hatib:Abdulah ef. Cajlakovic
Džamija, Dzemat, Imam i Džematski odbor
Hvala Allahu Milostivom na milosti ljubavi i bratstva u vjeri i moralu. Neka je slavljen i hvaljen Allah Svemogući koji je poslao vjerovjesnika da nam donese radosnu vijest Dženneta i da nas upozori na opasnost Džehennema, da nam približi brata kao prijatelja i da nas udalji od šejtana kao neprijatelja.
Hvala Allahu Sveznajućem koji nas je poučio da se svi zajedno, kao braća, držimo za jedno uže koje nam donosi sreću, radost i slobodu.
Svjedočimo da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik, koga je On uistinu poslao da radosnu vijest donese i da opomene, prije nego što nastupi Sudnji čas!
Postovane dzematlije,
Danas govorimo o Dzamiji, Dzematu, Imamu i Dzematskim Odborima. Pomalo i cudna tema, ali sigurno i svakako uvijek aktuelna, narocito u mjesecu Maju. Zasto.??? Zato sto je mjesec Maj, mjesec Dzamija. Tacnije 07. Maj se obilježava širom BiH i dijaspore kao DAN DZAMIJA. U krvavoj agresiji na našu domovinu porušeno je na stotine džamija. Dušmani su htjeli da unište ne samo islam i muslimane nego čak i svaki simbol koji ima veze sa islamom. Naročito su im smetale naše munare i džamije koje su koristili kao specijalne mete na kojima su iskaljivali svoje frustracije.
Allahu hvala nas nije nestalo kao što je zločinac Karadžić prijetio. Pokazali smo da smo dosta žilav narod i da smo spremni za svoju zemlju, za svoj narod, za svoje džamije život dati. Prije par hutbi smo govorili o Armiji Republike BiH, tim velikim herojima, znanim i neznanim,, tim casnim sehidima BiH. Neprijatelj je naše džamije uništavao i mislio je da će i nas uništiti, ali nije znao da će širom naše zemlje iz ruševina i pepela nići još ljepše, bolje i funkcionalnije džamije nego su prije bile. Interesantno je da u toku rata iako su granate padale, a meci zviždali da su naše džamije bile ispunjene vjernicima i vjernicama koji su tražili Allahovu pomoć.
Podsjećam sebe i vas da je u agresiji na Bosnu i Hercegovinu potpuno porušeno 614 džamija (534 od strane srpskog agresora, a 80 od hrvatskog agresora), dok ih je oštećeno 307 (249 od srpskog agresora, a 58 od hrvatskog agresora), što čini 80,5% od ukupnog broja 1144 džamije, koliko ih je bilo prije ove dvije agresije. Pored toga je od ukupno 557 mesdžida, potpuno porušeno njih 218 (od srpskog agresora 175, a od hrvatskog agresora 43), dok je oštećen 41 mesdžid (21 od srpskog agresora, a 20 od hrvatskog agresora), što čini procenat od 46,40%.
Ovome treba dodati još 14 potpuno uništenih i 18 oštećenih mekteba, 4 potpuno uništene i 5 oštećenih tekija, 37 potpuno uništenih i 7 oštećenih turbeta, te 405 uništenih i 149 oštećenih drugih vakufskih objekata, što znači da je ukupno potpuno uništeno 1337, a oštećeno 527 objekata.
Ovo su podaci koje moramo znati, da se zlo ne ponovi, jer narod koji ne zna šta mu se desilo u bliskoj prošlosti, ima šansu za nestanak u eventualnom narednom naletu, jer kada nestane tragova materijalne i duhovne kulture, blizu je i biološki nestanak jednoga naroda.
Dok je trajao rat čini mi se da smo se bolje odnosili prema našim džamijama, da smo ih bolje branili, više se za njih borili, više ih posjećivali i da smo im više pažnje posvećivali nego što to danas činimo. Da li mi se to samo čini ili je stvarno tako neka svako od nas sam procijeni.
Nakon prestanka rata, nakon što nesta granata nesta i džemata. Ovo nije općenito pravilo koje važi za sve džamije, ali, nažalost mnoge naše džamije na dnevnim namazima su skoro prazne, pa i ovdje kod nas. Što se tiče džume i bajram namaza, Allahu hvala, naše džamije su prilicno pune.
Medjutim, da nam se nebi ponovio genocid, da nase majke i sestre nebi bile silovane, da nasi najdrazi nebi bili muceni, ponovo ubijani mi se moramo okrenuti Allahu, moramo gajiti ljubav prema dzamijama.
Poslanik a.s., kaže: “Allahu najdraža mjesta su džamije, a najmrža su mu pijace.”
Dakle Allah od svih mjesta najviše voli džamije, a da li je i kod nas tako? Kako možemo da znamo da su i nama džamije najdraža mjesta? U globalu možemo znati ako pogledamo naše džamije. Ako su džamije za vrijeme namaza pune, ako bez velike potrebe ne izlazimo sa dzume namaza odmah poslije farza onda je to znak nase ljubavi prema namazu i dzematu i dzamiji. Ako su nam dzamije prazne i ako jedva cekamo da hutba zavrsi i farzi se klanjaju da bi izisli a bez kako rekosmo velike potrebe, ne dovrsivsi u potpunosti dzumu namaz onda je to los znak.
A što se tiče naše pojedinačne ljubavi to možemo znati sami po sebi. Zapitajmo se koliko često dolazimo u džamiju, jer čovjek ono mjesto koje voli često posjećuje.
Postavlja se pitanje kako da razvijemo ovu ljubav? Kako da i nama džemije budu najdraža mjesta? Da bi to postigli moramo ispuniti nekoliko koraka.
1.Iskreno voljeti Allaha i Njegovog Poslanika.
Nije dovoljno samo govoriti kako volimo Allaha i Njegovog Poslanika, našu ljubav moramo i djelima pokazati, a najljepše djelo je namaz. Tada smo ujedno i najbliži Allahu. Koliko ima onih koji su neiskreni, koji bi kako kažu i svoj zivot za dzamiju dali, ali kada treba u džamiju doći, onda nađu 1001 opravdanje, što znači da njihova ljubav nije iskrena.
2.Voljeti ono što Allah voli.
Ako Allah najviše voli džamije i mi bi ih trebali isto tako voljeti. Primjera radi u Turskoj najposjećenija džamija je Sultan Ejjubova džamija, jer je pokraj nje ukopan ashab Ebu Ejjub El-Ensari kojeg su Allah i Njegov Poslanik voljeli. Ljudi iz ljubavi prema drugu Allahova Poslanika dolaze i zijarete tu džamiju.
3.Usaditi u svoje srce ljubav prema namazu.
Allah Uzvišeni kaže:”Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima, koji su uvjereni da će pred Gospodara svoga stati i da će se Njemu vratiti”.(El-Bekare, 45-46)
4.Biti svjestan Allahove nagrade koju nam obećaje zbog posjete džamiji.
Kaže Allahov Poslanik:”Ko ode u džamiju da obavi namaz u džematu, kada učini korak, briše mu se jedno loše dijelo, a kada učini drugi korak, piše mu se dobro djelo, tako kad odlazi i kada se vraća”. (Prenosi ga Ibn Hiban)
5.Spoznati srcem i razumom ogromnu vrijednost namaza u džematu.
Osman r.a., prenosi, čuo sam Allahova Poslanika s.a.v.s., gdje kaže: „Ko se abdesti i uljepša i upotpuni svoj abdest te ode u džamiju kako bi klanjao propisani namaz, te ga klanja sa imamom biće mu oprošteni (manji) grijesi”.
A u drugom hadisu kaže: „Namaz čovjek obavljen u džematu je vredniji od pojedinačnog namaza u kući za 25 puta. Ko na lijep način uzme abdest zatim izađe ka džamiji samo zbog namaza neće ucinitini jedan korak a da mu ne bude njime podignuta deredža i da ne bude otklonjen od njega grijeh, i sve dok klanja meleci donose na njega salavat govoreći: Allahu naš, blagoslovi ga, Allahu naš, smiluj mu se, a čovjek je u namazu sve dok iščekuje (u džamiji ) i drugi namaz”.
Mi svi dobro znamo da kalkulišemo kada je dunjaluk u pitanju, ali ahiret tu poneki uopšte ne znaju da računaju. Često propuštamo namaze u džematu iako nismo imali nikakva opravdanja da ne obavimo namaz u džematu. Kada bi se za svaki namaz obavljen u džematu plaćalo po 25 € ne bi mogli svi stati u džamiju. Čak bi se gurali i za posljednji saff. Neklanjanjem u džematu gubimo vrijednost od 25 sevapa. Džemat se može i kod kuće uspostaviti, ali je veća nagrada što je džemat veći, a s druge strane ne hodamo ka džamiji i nemamo sevapa niti nam se zbog hoda ka džamiji brišu loša djela, kao sto hadis gore citirani kaze.
6.Živjeti u sredini koja odiše imanom.
Da bi ovu ljubav izgradili moramo nastojati da živimo u sredini koja odiše imanom. Uzmimo samo za primjer onih koji su bili na hadžu ili umri kako se čovjek lahko odaziva pozivu ezana. Nije to samo što nemamo šta drugo raditi, nego bitnu ulogu igra i imanska sredina. Kada svi hrle na namaz, ostati u takvoj sredini i ne klanjati bi bila ogromna glupost. Namaz dođe na takvim mjestima kao sasvim prirodna stvar i tu ne raspravljamo da li doći u džemat ili ne.
Svaka džamija mora obavezno imati džemat. Ondje gdje nema džemata nema ni džamije. Ondje gdje ima džamije treba da bude i džemata. Taj džemat smo mi. Svaki od nas je dio džemata. Džamije su nastajale shodno potrebama muslimana. Džamije su gradili halife, sultani, kraljevi, ali isto tako i obični ljudi. Prvu džamiju u mjestu Kuba sagradio je lično Allahov Poslanik a.s., a zatim je sagradio i džamiju u Medini. A kasnije gdje god da je Poslanik klanjao na tom mjestu je izgrađena džamija. U Sarajevu npr. postoji džamija koja se zove „Čobanija” koju je navodno jedan čoban izgradio. U Turskoj postoji džamija koja se zove „Kao da sam jeo”. Da, naziv džamije je „Kao da sam jeo”. Ime je dobila po jednom pobožnom čovjeku koji se zvao Hajrudin. Kada bi sakupio malo para otišao bi na pijacu da sebi nešto kupi. Gledao je u razna jela, voće i povrće pa bi na kraju odlučio da ništa ne kupi. Samom bi sebi rekao:”Kao da sam jeo”, pa bi pare stavio u džep te ih kasnije ostavljao u jednu kasu. Prolazili su dani i godine, te jedne prilike kada Hajrudin zaviri u kasu vidje da se nakupilo poprilično imetka te odluči da od tih para napravi džamiju. Tako da je džamija prozvana tim imenom koji i dan danas nosi i u kojoj se i dan danas klanjaju namazi.
Zamislimo kada bismo se i mi odrekli samo jednog ćejfa, samo jednog prohtjeva pa taj novac namijenili za izgradnju džamije, zasigurno da bismo ih lakše i jednostavnije gradili.
Svaku džamiju čine džematlije i oni predstavljaju njen ukras. Jedna džamija može biti predivno izgrađena, sa visokim munarama, pozlaćenim kupolama, sa polukružnim prozorima, ali ako je ta džamija stalno prazna, ona je samo tijelo bez duše. Što više ima džematlija koji prolaze kroz džamiju, što je više posjećuju to krv u njenom tijelu bolje i brže cirkuliše. Ta džamija je živa.
Jedna sura u Kur´anu nosi naziv En-Nahl – Pcele. To su divna Allahova stvorenja. Kroz ovu suru cu pokusati objasniti slijedece. Džematlije u džamiji su poput pčela. Ali i među pčelama ima radilica, a ima nažalost i trutova.
Ima onih koji stalno rade, koji se zalažu, koji odvajaju svoje vrijeme, svoj trud, ulažu fizički napor da se određene akcije sprovedu, i doista svojim radom liče pčelama. A ima i onih koji sjede i promatraju, koji ništa ne rade, koji samo kritikuju a nikakvog dobra ne donose ni sebi ni zajednici. Budimo svi pčele radilice. Udružimo svoje snage i radimo na polju islama pa će nam onda teći med i mlijeko.
Kakva će biti košnica i pčele u njoj, kako će se raditi to uveliko ovisi od matice, tj., od džematskog imama koji predvodi džemat. Matica ima ulogu da okuplja svoje pčelice, da ih upućuje, da ih savetuje i da se brine o stanju u košnici. Imam je taj koji u svom džematu pokreće i sprovodi aktivnosti kojima se džematlije okupljaju. Putem redovnih namaza, putem dobro pripremljenih i aktuelnih hutbi, putem dobrog i pedagoskog podučavanja djece, itd. itd.
Mnogo se govori o tome kakav jedan imam treba da bude. Kakv njegov odnos treba da bude spram džematlija. Ta tema nema kraja imajući u vidu sa jedne strane da svi mi kao ljudi imamo svoje vlastite predstave o stvarima i ljudima. A sa druge strane, imamski posao je multipliciran i složen. Imam je ujedno predvodnik džemata, vjeroučitelj, hatib, dušebrižnik, odgajatelj, socijalni radnik itd.
Ja imam obicaj reci da je ovdje Imam kao i Pop, stalno slusajuci ispovjedanja drugih. Imam nije kao sto je nekada bilo. Imam ne obavlja samo 5 dnevnih namaza i ostale redovne aktivnosti, nego mora odvojiti vrijeme i svacije muke i brige saslusati i pokazati suosjecanje a malo se ko i kada pita kako je njemu samom. Koje su njegove brige, da li ih ima. On mora uvijek nasmijan biti. Neko uspije na jednom polju, neko na drugom. Međutim, ono što je najbitnije za jednog imama jeste da bude i ostane moralni uzor u svojoj zajednici. Onda kada ulema prestane biti moralnim uzorom, onda se nećemo moći ni u koga ugledati.
Pored imama veoma bitnu ulogu u funkcionisanju džemata igra i džematski odbor. Mnogi su svjesni težine i odgovornosti koju rad u džematu nosi, zato vidimo kako se zbog toga ustežu i ne žele da prihvate bilo kakvu obavezu. Neko mora ponijeti teret. Neko mora da preuzme odgovornost na svoja pleća i pred Bogom i pred zakonom. Džematski odbor se imenuje upravo zbog ovoga i biti u odboru nije nikakva privilegija nego samo jedna dodatna obaveza. Zbog toga smo dužni da se pomažemo, da upućujemo jedni drugima savjete, pozitivne kritike, da razmjenjujemo ideje i mišljenja. Allah kaže:
وَتَعَاوَنُوا عَلَى الْبِرِّ وَالتَّقْوَىٰ وَلَا تَعَاوَنُوا عَلَى الْإِثْمِ وَالْعُدْوَانِ
„Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.”
Koliko je samo džemat bitan, najbolje nam pokazuju riječi Allahova Poslanika s.a.v.s., kada kaže da je Allahova ruka iznad džemata. Zato držimo se džamija, držimo se džemata, poštujmo naše džematske imame, pomažimo našim džematskim odborima, držimo se svi za Allahovo uže i nikako se ne razjedinjujmo.
Molim Allaha da pomogne islam i muslimane, da u svim mjestima gdje su džamije porušene da ih ponovo izgrade. Molim Allaha da naše džamije uvijek budu „žive” i da budu ispunjene svojim najljepšim ukrasom, tj., klanjačima, da budu ispunjenje ucacima Kur´ana, postacima i onima koji zikr cine. Amin.
