Almasa u zemlji čuda

Almasa u zemlji čuda

Objavljeno petak, 17 Januar 2014 14:16
almasa-u-zemlji-cudaZa Almasu je to bilo još jedno hladno decembarsko jutro kada je morala ustati ranije, jer je bila prva smjena u školi. Almasinoj majci je bilo veoma drago da je konačno svanuo dan bez magle i smoga, koja je danima gušila i staro i mlado. Konačno jedan dan kada će njena Almasa moći rahat otići do škole. Doduše ima na putu do škole tu i tamo po koji čopor pasa, ali na to su se i djeca navikla, pa i ne obraćaju pažnju na to. Almasa je, uobičajeno, malo ranije krenula u školu, jer je volila da među prvima uđe u razred. Međutim, došavši do škole, primjetila je da su vrata škole zatvorena i da niko osim nje nije danas došao u školu. Dok je Almasa začuđeno gledala u vrata škole, domar Ibro otvori vrata i pita je zašto je došla. Almasa je pokušavala da objasni da je danas srijeda i da srijedom uobičajno djeca idu u školu.

Domar Ibro je saslušao djevojčicu, a onda pomalo ljutitim glasom joj rekao da ide kući i da slijedeći puta bolje sluša učiteljicu i prati obavijesti i dešavanja u školi. Čudio se Ibro kako Almasa nije prisustvovala jučerašnjoj divnoj priredbi kada su Mirza, Selma, Lejla i Mustafa otpjevali nekoliko božičnjih pjesama, a Tarik i Sumeja dva divna prigodna recitala o vremenu darivanja. Posebno je Ibru dirnula pjesmica ”Zvončići”, jer je istu melodiju često slušao dok je, birvaktile, preko raspusta išao kod brata u Njemačku, da za mjesec-dva zaradi koju marku, da pojača kućni budžet. Preko svega bi Ibro mogao i preći, ali nije mogao nikako shvatiti kako Almasa jučer nije primjetila Svetog Nikolu koji je došao da podijeli paketiće djeci u školu. Doduše, možda nije do Almase. Najvjerovatnije njen babo, koji je Ibri uvijek bio čudak, nije kao većina ostalih roditelja uplatio paketić, pa hudo dijete nije ni moglo podijeliti radost sa ostalom djecom. Sa pomiješanim osjećajem gorčine i sažaljenja Ibro je maloj Almasi rekao da se vrati kući i da svojim roditeljima kaže da je danas Božić i da je normalno da se djeca raduju u krugu porodice, a ne da idu u školu. Još dodade, da kaže babi da nije ovo Turska, Irak, Afganistan ili ned’o Bog Saudijska Arabija, pa da djeca idu u školu na Božić, ovo je Evropa.

Ibro je bio ponosan na sebe, ali i na ministra i kolege u ministarstvu koji su konačno donijeli pravu odluku da i naša djeca budu dio Evrope. Uvijek je smatrao da je Sarajevo evropsko i da tekovine evropske kulture i civilizacije moraju biti poštovane prvo u Sarajevu, pa onda i svugdje u Bosni, a možda i u Hercegovini. Vidio je on odmah da će od ministra biti hajra, jer je čovjek samom pojavom bio uzor kako jedan mistar treba da izgleda i da se ponaša. Ibro je uvijek maštao da ima naušnice i da izgleda urbano, ali dok je bio mlađi nije mu to babo dao, a kad je postao svoj čovjek, onda ga malo bilo sramota ”konzervativnog” komšiluka. Naravno, Ibro možda i ne bi bio tako ubijeđen po pitanju ministra i kolega iz ministarstva i njihovih odluka da nije čuo kolege, nastavnike, kako su oduševljeni ministrom i njegovim radom i da je došlo vrijeme da odlučno krenemo evropskim putem, ne čekajući ostale, a prvo što trebamo uraditi na tom putu je da proslavljamo sve ono što se proslavlja i u Evropskoj Uniji. Ostalo će doći samo od sebe.

Razmišljao je Ibro da je ovo samo proba za ono što će se desiti u aprilu, kada za Uskrs, u njihovoj školi bude organizovana priredba i djeca u cijelom Kantonu ne budu išla u školu. Ibro je uvijek volio april, ali ovaj april će sigurno biti poseban. Čim čuje da djeca u Sarajevu ne idu u školu za Uskrs, gospodin Štefan, naočiti Švabo, neće čekati ni minuta. Odmah će se sjesti na avion i doći u Sarajevo. Od ushićenja, gospodin Štefan neće moći dočekati da stigne u Predsjedništvo, Vladu i Parlament i na samom sarajevskom aerodromu će saopštiti dugo očekivanu vijest. Bosna i Sarajevo su danas primljeni u Evropsku Uniju. Reći će gospodin Štefan da je on i ranije bio ubijeđen da su građani Sarajeva i Bosne dio evropske porodice. Nije šala, nazvat će nas svojim najrođenijim, dijelom porodice. Oprostiće nam Evropa i Sejdića i Fincija, korupciju, svađe političara i to što po neko od nas hoće i u džamiju i širom raširenih ruku će nas primiti u svoju avliju. Konačno će se i Ibri ispuniti san da ima platu k’o i njegov brat, a ko zna možda i veću, jer on radi u obrazovanju i možda oni dobiju i dodatne bonuse. Oni su se prvi sjetili i pronašli rješenje svih bosanskih problema i da nije njih Bog zna kada bi Bosna ušla u Evropsku Uniju. Kupit će sebi Ibro novog Audija 6 na lizing, baš istog kao i u brata mu i otiće mahsuz u Njemačku da ga parkira bratu pred zgradu.

I dok je Ibro odlutao u svojim observacijama o Evropi i sanjarenjima o visokoj plati, Audiju 6, mala Almasa je prilično zbunjena krenula prema kući. Razmišljala je Almasa kako će reći mami da se danas ne ide u školu i to zbog nekakvog praznika za koji je ona čula, ali nije nikada vidjela da ga slavi iko u njenoj porodici. Znala je mala Almasa da postoji Djed mraz i da on djeci donosi paketiće, ali je Ibro zbuni pričom o Svetom Nikoli, koji, kako je ona mogla skontati, glumi istog lika samo sa različitim imenima. Nije Almasa ni uspjela posložiti u svojoj glavi Nikolu i Djeda, nađe se pred kućom. Otvorivši vrata majka joj bi malo zbunjena i upita je zašto nije ostala u školi. Almasa majci ispriča šta joj je čika Ibro rekao, uz par pitanja o prazniku zbog kojeg ne idu u školu. Tamam je Almasa počela da razumijeva razlog zbog kojeg danas škola ne radi, redovna ”prozivka”, kako telefonski razgovor nazivaju njeni roditelji, kada se čuju dok je babo na poslu, dodatno zbuni već prilično začuđenu djevojčicu.

Danas je majka ranije nazvala babu da mu kaže da Almasa ne ide u školu. Čula je Almasa kako majka pokušava objasniti babi da ne treba da diže galamu oko bezazlenih stvari, jer je to samo još jedan dan, kada djeca ne idu u školu i ništa više. Međutim, izgleda da je babo bio uporan i da je se zbog nečega plaho naljutio. Čak je i ona mogla čuti babinu galamu i prozivanje nekakvih bošnjačkih stranaka i prestavnika u Ministarstvu obrazovanja i Skupštini Kantona. Valjda babo nije bio, zbog nečega, zadovoljan njihovim radom i pominj’o je izbore i da nema više za koga da glasa. Spominj’o je babo i nekakve donje linije za Bošnjake, prava djece iz Konjević Polja i Vrbanjaca, čuvanje tradicije, sihire i još mnogo stvari koje nije mogla da razumije. Majka ga je smirivala i govorila da ne bi trebao da tako reaguje i da bude ”crna ovca” i nekakav fundamentalista, jer ako je svim roditeljima u školi normalno, a svi su kao i oni Bošnjaci, da im djeca ne idu u školu na Božić, zašto se samo on buni i pravi halabuku. Savjetovala ga je majka da nije ni mudro da tako reaguje, jer kakva su vremena mogao bi zbog svojih stavova da se nađe na meti kakvih domaćih i međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava. Na koncu, ko to danas smije onemogućiti bošnjačkoj djeci da proslavljaju Božić. Spomenu majka kako je čula da su već u Zagrebu i Beogradu donijeli odluku da škole neće raditi za bajram, a da će to vrlo brzo biti doneseno i u RS-u i Zapadnoj Hercegovini. Čula je da će sa posebnim ushićenjem Bajram dočekati nastavnici i djeca u Grudama, Širokom Brijegu, Zapadnom Mostaru, Laktašima, Rogatici i Foči i da se već uveliko prave planovi za bajramske priredbe.

Almasa je često imala priliku vidjeti babu uzrujanog, posebno kada bi navečer gledao Dnevnik, ali nikada nije imala priliku da ga čuje, dok sa druge strane žice razgovara sa mamom. Cijeli dan je mala Almasa razmišljala o stvarima koje je danas čula, prvo od čika Ibre, a poslije od mame i babe i već umorna od razmišljanja, polahko utanjajući u san, zaključila je da živi u zemlji čuda.

Elnur Salihović