Mihrabski plač

Ljudi po svojoj prirodi vole sigurna mjesta. Toj sigurnosti, dakako, dodaju ili, pak, bolje rečeno, gizdaju i ugodnost, mada je sigurnost sama po sebi ugodna, a nesigurnost, dakle, neugodna. Ali, tako, Allah pita vjernike, u “ljutitoj” suri, jesu li im upravo ta i takva ugodna i udobna mjesta preča od Allaha, Njegovog Poslanika i borbe/zalaganja na Njegovom putu. Pita, dakle, Allah i ukazuje ljudima na prioritete, jer preče je izaći iz svoje sigurnosti, udobnosti i ugodnosti i zalagati se za Boga i Poslanika, pa makar bio i sam, pa makar bio i ružen i izrugivan na tom putu.

Ali, ima jedno mjesto, naravno, na Dunjaluku je i o Dunjaluku govorimo, gdje je čovjek siguran, jako siguran, pa i najsigurniji, možda je još samo sigurniji bio u utrobi majke svoje, ali i ovo je mjesto isto tako sigurno i opskrbljeno. To mjesto, sa svojom sigurnošću, ne isključuje borbu i zalaganje na Božijem putu; ono može biti ugodno i udobno, ali bude trenutaka i kada nije, jer je teško i odgovorno.

To je mihrab.

U mihrabu je imam. On u njemu stoji, pregiba se i pada licem na tle, u njemu je na kijamu, na ruku’, na sedždi – uzvišenom Allahu. U njemu imam uči i govori, ali i šuti. U mihrabu odjekuju Božije poruke, gromoglasno, ali i u tišini. U njemu imam vodi i predvodi.

U mihrabu je imam ljudima leđima okrenut, a nije ga strah da će mu ko nauditi, da će ga ko izdati, da će mu ko nož u leđa zabiti. I gotovo samo tu, na tom mjestu, u mihrabu, može im leđa okrenuti, a da ga ne bude strah od njih, a, isto tako, i da ih ne uvrijedi. Samo se tu oni neće naljutiti na njega, što im leđa okreće, a svud okolo i svugdje drugdje hoće u lice da ga gledaju. Otuda ta sigurnost.

Svaki imam može otkriti svoju tajnu, zapravo, može otkriti svoju imamsku tajnu, kao zekat da je dadne, da je najbolje misli i najbolje riječi u svojim najboljim imamskim i hatibskim rečenicama, tekstovima i govorima, uopće, dobivao u mihrabu, kao dar i poklon, pa je to kasnije pred džemat i s minbere iznosio; u mihrabu je imam zaticao trezvenost i smirenost kad god je nervozan i ljutit bio, jer u njemu je imao i ima susret s čistom Božijom milošću i Njegovim rizkom.

Zato selame treba slati i najljepši pomen prizivati na one čija imena u mihrabu u zlatnoj boji imam (ali i džematlija) zatiče, u levhi, u ajetu; mir neka je na Merjemu, majku Isaovu, i na njega mir neka je, a i mir neka je na Zekerijja’a, koji kad god bi u mihrab kod Merjeme ušao, opskrbu je našao. A i njeg su meleki jednom dozivali, a on u mihrabu stajao, molio se.

Eto, otuda opskrba. I ko god je u mihrabu, i ko god u mihrab gleda, i za njim se okreće – opskrbljen će biti. Treba “pitati” Zekerijja’a, on će najbolji svjedok za to biti; a trenutno je Zekerijja u Kur’anu na ovoj adresi: III sura, 37. ajet, a u isto vrijeme, po ovoj temi, bude i na broju 39.

Mihrab traži da se gleda u njega, da se dobro gleda u njega, da ga se sluša, da ga se slijedi, da se dobro pronikne u njega. A kad se dobro zagleda u mihrab, onda se ukaže mjesto koje je najbolje i mjesto (u) koje se gleda. Pogledajte, poštovani čitatelji, mihrab u Begovoj džamiji u Sarajevu, to je naš prvi bosanski mihrab, pogledajte kako je šaren, ispucao, dobro se u svojoj duhovnoj i vjerskoj čistoti zagledajte u nj, vidjet ćete, ima male ispukline u šarenom kamenu. Kroz te ispukline, kad se čovjek u dovi ili u namazu dobro zagleda, vidi se Mekka i Kaba u njoj. A, također, svaki bosanski mihrab ima svoje ispukline, kao prozore, kroz koje se vidi Mekka i Kaba – Allahova Kuća u njoj.

Bio sam tako, ovog ljeta, jedne kasne jacije u Olovu, pozvali su me u mihrab, zapravo, mihrab me je prepoznao, jer u tom mihrabu moj je otac proveo sedamnaest godina, prije nego je 1995. godine došao za imama na Čengić Vilu u Sarajevu. Gledao sam tu noć taj mihrab, kao što inače gledam i sve druge bosanske mihrabe, gdje god da dođem, zagledam se u njih, jer oni su fokus i tačka gledišta, i u tom zelenom olovskom mihrabu, poprilično starom i ispucalom, primijetio sam upravo te ispukline kroz koje je moj otac sedamnaest godina gledao Kabu u Mekki. Sada je gleda iz džamije na Čengić Vili. Ista “meta”, ista udaljenost.

Ali, treba kazati, između tih ispuklina, mihrab ima i svoj uglancani dio, u njemu se treba ogledati i prepoznavati. Kad stane i uđe imam u njega, a ispred njega (mihraba) kad stanu bosanske džematlije, oni mogu u mihrabu vidjeti i ogledati kakav im je saff, jer je mihrab i ogledalo. Mada, i to treba kazati, ne stoje svi koji bi trebali stajati ispred mihraba, ne vide svoju sliku u njemu, ogledaju se na drugim lažnim zidovima, i dok se takvi, dakle, koji u društvu vode i rukovode, ogledaju na drugim zidovima, u tuđim, drugim nišama, udubljenjima i ogledalima, tada naši bosanski mihrabi plaču. Bolno plaču, a bolno ih je i slušati. Zato smo tu gdje jesmo, nažalost.

P.S. A ja, kad me ne bude, kad negdje odem, k’o biva na odmor ili gdje drugo, poslom ili za vandžamijskim imamskim i da’vetskim obavezama, čim bahnem u džamiju svoju na Staroj Breki, ja prvo mihrabu letim, ljubim ga i grlim, “ruke” mu čelu i ustima prinosim, licem na tle u njemu Allahu na sedždu padam, tražim i mirišem srce svoje, jer nekad sam davno u njeg srce svoje zakopao, tu ga ostavio, na najsigurnije i najopskrbljenije mjesto na Dunjaluku.

Vidio sam to od svog babe, jednom krišom, kao dječak, dok sam s njim u itikafu bivao, jedne ramazanske neparne noći, kad je svijet otišao i kućama se svojim povukao, a ja bio (k’o) zaspao na kauču u mektebu, da je srce svoje u mihrabu zakopao, zatim je u njemu dugo učio i plakao. Plakao je očima, ali i glasom.

A ja sam tad još k’o dijete znao da (samo) tu može plakati, a da me nije strah toga što plače, jer taj mihrabski plač nije bolan, kao onaj gore, malo prije spomenut; ovaj mihrabski plač je ugodan, čak ni djecu ne plaši, već raduje.

Muhamed Velić

(Rijaset.ba)

Check Also

Ein Islam-Verein im Bezirk Braunau vor ungewisser Zukunft

Ein Islam-Verein im Bezirk Braunau vor ungewisser Zukunft BEZIRK BRAUNAU. Diskussion um neues Islamgesetz betrifft …