Vakuf – osnivanje i znacaj_2

Hvala Allahu! Pomoć i oprost od Njega tražimo! Kod Allaha zaštitu tražimo od vlastitog zla i zla naših djela! Onoga koga Allah na pravi put okrene, niko ne može u zabludu odvesti, a koga On u zabludi ostavi, niko ga ne može na pravi put uputiti!
O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani! (Alu ‘Imran, 102).
O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allah se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vam bdi! (en-Nisa’, 1).
O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu! (el-Ahzab, 70).
Neka je hvala Allahu subhanehu ve te’ala koji je svjetlom Svoje knjige osvijetlio tamu dunjalučkog mraka, koji je s njom uputio zalutala srca, pa ih učinio spokojnim i smirenim u dušama iskrenih vjernika. Neka je najbolji salavat i selam na onoga koji je poslat kao milost svim svjetovima, čije su riječi i djela naš uzor na ovoj prolaznosti. Neka je mir i spas na njegovu časnu porodicu i ashabe radijallahu anhum, ali i na sve one koji koračaju njihovim putem, žive islam i upućuju druge ka uputi sve do Sudnjeg dana.
Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik!
Postovani dzema´ate, draga braćo!
Najviše hajrata u historiji muslimana vezano je za instituciju vakufa. Zapravo, razvitak dobročinstva i ukupni napredak islamskog Ummeta bio je, organski, vezan za ovu islamsku ustanovu. I danas, napredovanje muslimana na vjerskom, socijalnom, naučnom i mnogim drugim poljima, uveliko je oslonjen na vakuf.
Najstariji vakuf je, svakako, Ka’ba, koju je izgradio Ibrahim, a.s., po čemu je ovaj veliki Allahov Poslanik poznat kao prvi Pravi vakif. Čak se smatra prvim direktnim osnivačem institucije vakufa. Ibrahimov, a.s., vakuf služi: duhovnom, vjerskom, prosvjetnom, socijalnom i svakom drugom životu svih muslimana svijeta u svim vremenima.
Kasniji mnogobrojni vakifi u Mekki, Medini, Arabijskom poluotoku i diljem islamskoga svijeta obogaćivali su vakuf i oslanjali su se na iskustva tog Ibrahimovog, a.s., zavještenja i uzor su imali u njegovoj tradiciji.
U islamu se institucija vakufa gleda u najširem smislu te riječi, pa su vakifi potaknuti vjerskim motivima darovali svoja dobra u razne svrhe, čak za zbrinjavanje bolesnih i napuštenih životinja. Ipak, najviše vakufa je u funkciji vjerskog, prosvjetnog i socijalnog života muslimana, polazeći od džamija, mesdžida, mekteba, medresa, raznih škola, biblioteka, akademija, fakulteta, internata za učenike i studente, do fondova iz kojih su se podmirivali svi troškovi koji su bili u vezi sa njegovim radom i postojanjem.
Naš život, između rođenja i prvih bijelih čaršafa u koje nas je naša majka umotavala i ćefina u koje nas umotavaju kada preselimo, ima smisla samo ako je ono što radimo između ove dvije životne tačke smisleno i pozitivno. A imat će smisla, ako se zapitamo šta to u životu radimo i šta to u emanet i sebi u miraz za budući svijet ali i narednim generacije iza sebe ostavljamo.
Allah dž. š. nas upozorava: ”I neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio.”
Naše sutra jeste naš Džennet ili, ne daj Bože, Džehennem, a naša pozicija na budućem svijetu zavisi od toga u šta smo vjerovali i šta smo radili na ovom svijetu. Ali pozicija na budućem svijetu se može i mijenjati ako smo iza sebe ostavili kakva dobra da nam od toga kapaju sevapi i nakon naše smrti na ovom svijetu.
Allah nas u Jasinu, kojeg po preporuci Poslanika učimo kod umirućeg i za umrle, kaže:
„Uistinu, Mi ćemo vratiti mrtve u život; i Mi ćemo ubilježiti sva (djela) koja su unaprijed poslali, i tragove (dobra i zla) koje su ostavili iza sebe; jer o svemu mi vodimo računa u Zapisu Jasnom.”
Prema ovom ajetu ne samo da će ljudi biti oživljeni nego Allah, dž. š., u životu održava tragove koje čovjek iza sebe ostavi. Ustvari, tragovi naših djela se ne dižu zajedno s nama s ovoga svijeta, oni ostaju na zemlji živjeti svoj život, ali se vezuju za nas.
Nisu svi tragovi istoga značaja i ne traju isto. Poslanik kaže da je osmjeh kojeg uputimo drugom čovjeku također sadaka, ali ta sadaka je kratkotrajna i tiče se samo njih dvojice, recimo. Ako mladog čovjeka neko uputi na dobro djelo, usmjeri ga u život savjetom i blagom riječju na namaz, na fakultet ili ga bodri da ne odustane od školovanja, tada trag tog truda i savjeta ima dulji vijek trajanja, jer dok je taj mladić ili djevojka na putu i u usmjerenju na koji ga je taj dobri insan nasavjetovao svi imaju koristi, njih dvojica ali i zajednica. Jer, od dobro obrazovanog i odgojenog inžinjera, imama, doktora, pravnika, zidara, stolara i sl. imaju koristi svi u zajednici, pa je svima bolje.
Postojanje vakufa svjedoči tragove njihovih osnivača, dobrotvora, koji su kroz svoje hajrate nadživili svoje fizičko postojanje. Oni svojim učinjenim trajnim dobrom nastavljaju da pune Knjigu svojih dobrih djela učinjenih na ovome svijetu, tako da će im u registru Knjige na Sudnjem danu biti nepregledno dobro. Uzvišeni Allah je kazao u Kur’anu:
إِنَّا نَحْنُ نُحْيِي الْمَوْتَى وَنَكْتُبُ مَا قَدَّمُوا وَآثَارَهُمْ وَكُلَّ شَيْءٍ أحْصَيْنَاهُ فِي إِمَامٍ مُبِينٍ
Mi ćemo doista oživiti mrtve, i Mi pišemo sve što su pripremili, i tragove njihove! I sve smo Mi pobrojali u Vodiču Jasnome. (Ja Sin, 12)
Ono što čovjek radi unosi se u Knjigu njegovih djela, koja će mu biti data na Sudnjem danu, da čita iz nje. Tako, obratimo li pažnju na Kur’an uviđamo da se u njemu spominju tri vrste knjiga:
1. lična knjiga: Čitaj svoju knjigu ( El-Isra’, 14))
2. knjiga ummeta: Svaki ummet bit će pozvan knjizi svojoj (El-Džasije, 28)
3. opća knjiga: I sve smo Mi pobrojali u Vodiču Jasnome. (Ja Sin, 12)
Vakuf je oslonjen na ova tri ajeta: nema ga bez iskrena nijjeta u ime Boga; sve što je uvakufljeno kao trajno dobro upisuje se u knjizi svakog pojedinca, u knjizi Ummeta i bit će zabilježeno u Knjizi Jasnoj.
Knjiga čovjekovih djela je otvorena čak i nakon njegove smrti, sve do Sudnjeg dana. To su tragovi njegovog trajnog dobra koje ne presušuje.
Umrli ima koristi i nakon dunjalučke smrti od određenih djela koja je uradio za vrijeme svoga života. Dokaz za to su hadisi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u kome on veli:
„Kada čovjek umre i njegovo djelo se prekine, osim u tri slučaja: ako je za sobom ostavio neku trajnu sadaku (sadekatun džarijetun), znanje kojim se ljudi koriste (‘ilmun juntefe’u bihi), ili dobrog potomka koji Allahu upućuje dovu za njega (veledun salihun jed’u lehu).“ (Muslim)
Na osnovu ovog, i sličnih hadisa, ulema je pobrojala djela ikoja je vjerenik ugradio iza životna čiji je uzrok bio umrli za svog života i od kojih ima koristi i nakon svoje smrti. Takvih djela ima devet vrsta, a to su:
1. Trajna sadaka, poput raznih vrsta vakufa. Sve dok traju vakufi i dok se njima koriste ljudi, umrli će imati od toga nagradu.
2. Korisno znanje, poput pisanja korisnih knjiga, udžbenika i naučnih djela, održavanja korisnih predavanja i vazova. Ovdje se, svakako, mogu uvrstiti i razne vrste naučnih izuma od opće koristi itd.
3. Hajirli dijete. To je dijete koje je odgojeno u islamu i koje je spoznalo Allahova i roditeljska prava pa se moli Allahu za svoje roditelje, ili dijete koje radi dobra djela u ime svojih roditelja, ili koje roditeljima poklanja sevape svojih djela iz zahvalnosti što su ga odgojili u islamu.
4. Izgradnja džamije u kojoj bi se obavljao namaz i podučavalo islamu.

5. Izgradnja raznih općekorisnih centara i domova u kojima bi bili prihvaćeni siromašni, nevoljnici, beskućnici, napuštena djeca, djeca bez roditelja…
6. Izgradnja vodovoda, bunara, raznih vrsta javnih česmi i sistema za navodnjavanje, koji bi koristili ljudima.

7. Izgradnja raznih pojilišta ili sistema za napajanje stoke i divljači.
8. Sađenje voća ili drveća od čijih plodova, drveta i hlada bi bilo koristi ljudima, pticama i životinjama.

9. Ostavljanje Mushafa svom nasljedniku da iz njega uči, kao i uvakufljavanje Mushafa za potrebe džamije ili drugih mjesta u kojima bi ljudi učili iz njih.
Za sve spomenute hajrate, koji su posebne vrste vakufa, a učinjeni u ime Allaha, dž.š., s ciljem postizanja Njegovog zadovoljstva, sevabi će teći i nakon smrti, sve dok to bude koristilo ljudima.
Ne bilježe se samo hajrati, već i tragovi tih tih hajrata, i sve će se to uzeti u obzir na Sudnjem danu. Bez obzira da li je riječ o dobrim tragovima i posljedicama, kao što su vakufi, milostinja i poučavanje znanju drugih ljudi ili da je riječ o lošim posljedicama, kao što su posljedice pokretanja ustanova u kojima se širi grijeh. Registar naših djela i njihovi tragovi stiže prije nas na Sudnji dan.
Na jednom velikom istanbulskom hajratu, na ploči je uklesan tarih na arapskome jeziku:

„Ako te upitaju prolaznici za imena vakifa,
onih koji izgradiše ovaj hajrat.
Kaži im jasno: Što će vam imena?
To što vidite, ovaj hajrat, to je ime njihovo!“

Uzvišeni Allah je rekao u Kur’anu:
لَن تَنَالُواْ الْبِرَّ حَتَّى تُنفِقُواْ مِمَّا تُحِبُّونَ وَمَا تُنفِقُواْ مِن شَيْءٍ فَإِنَّ اللّهَ بِهِ عَلِيمٌ
Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo što vi udijelili, Allah će sigurno za to znati. (Ali ‘Imran, 92)
Mnoga ulema smatra da se ovaj ajet odnosi na vakuf.
Prvim vakufom u našemu Ummetu se smatra vakuf Omera, r.a., koji je uvakufio voćnjak „Semg“ sa palmama. On je prije uvakufljenja Poslaniku, s.a., rekao: „Allahov Poslaniče, imam jednu bašču, koju puno volim i želim je dati kao trajno dobro!“ Poslanik je odgovorio: „Uvakufi je tako da se ona ne može ni prodati, niti darovati, niti naslijediti, a njeni prihodi da se upotrebljavaju, kao opće dobro!“
Primjer Omera slijedili su gotovo svi Poslanikovi ashabi. Kada je čuo gornji ajet ashab Ebu Talha, r.a., je odlučio da uvakufi svoj najdraži dio imetka, vrijednu parcelu zvanu „Bejreha“. Za trojicu ashaba, Osmana ibn ‘Affana, Zubejra ibn ‘Avvama i ‘Abdurrahmana ibn ‘Avfa, kaže se da su za života svojom imovinom stekli Džennet.
Cilj ove hutbe je da se poblize upoznao sa pojmom VAKUF, te da iznova probudimo duh vakifa, uvakufljavanja, hajrata i hajir-sahibija bez kojih i sama nasa vrhovna institucija Islamske Zejednice nikada nebi opstala i razvila se u ono sto je danas.
Mehmedalija Mak Dizdar je dobro rekao: „Ovdje se ne zivi samo da bi se zivjelo, ovdje se ne zivi samo da bi se umiralo, ovdje se umire da bi se zivjelo“.
Gospodaru ucini nas od onih koji ce biti od koristi sebi i zajednici, kojima ce dobra djela teci i nakon njihovog preseljenja na buduci svijet. Amin.!!!

Pozivam vas da veceras, poslije jacije namaza, ako Bog da, uvelicate svojim prisustvom nas program obiljezavanja nove hidzretske 1433 godine.

BIKC Braunau, 25.11.2011. god. Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic