Kijamet – Smak svijeta kroz suru El-Kijameh -I dio

Islamska zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
30 Rebiu-l-evvel – 1435.H. / 31 Januar 2014.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

hutbaKijamet – Smak svijeta kroz suru El-Kijameh -I dio

Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Hvala Allahu koji nas je izveo iz tmine na svjetlo, koji nam je ukazao pravi put. Hvala Allahu koji nam daje oči da vidimo njima, uši da čujemo, jezik da istinu govorimo, razum da njime razmišljamo. Neka je Allahova milost, mir i spas na najčasnijeg poslanika, Allahova miljenika koji nam je svojim svijetlim primjerom pokazao kako treba da živimo. Molim Allaha da mu podari najljepše mjesto u Džennetu, a i mi da budemo u njegovom društvu na budućem svijetu. Amin.

Cjenjeni dzemate, draga braco,

Nakon smrti o kojoj smo govorili prethodne III hutbe, sta slijedi.? Allah dž.š., na mnogo mjesta govori u Kurani Kerimu o nastupanju Sudnjeg ili Kijametskog dana želeći na taj način naglasiti njegovu važnost, istinost, ozbiljnost, opasnost kao i da omogući vjernicma da požure sa činjenjem dobrih djela prije nego što smak svijeta nastupi, a nevejrnici i griješnici ne bi li se pokajali i prestali sa griješenjem. Jedna od Kur‘anskih sura koja veoma jezgrovito biranim riječima i izrazima govori o kijametskom danu jeste sura zvana El-Kijameh. Danas ćemo započeti govoriti o ovoj suri te protefsiriti Kur´anske ajete vezane za nju.
Sura El-Kijameh je 75 sura po redoslijedu, nalazi se na 577 strani, objavljena je u Mekki odmah poslije sure El-Kariah i ima 40 ajeta. Kompletna ova sura govori o kijametskom danu o njegovom dolasku, zatim daje nepobitne argumente svim onima koji sumnjaju u njegov dolazak i uliva strah u srca vjernika i nevjernika. Ovu plemenitu suru Allah započinje sljedećim riječima:
(LA UKSIMU BI JEVMI-L-KIJAMEH) „Kunem se Danom kada Smak svijeta nastupi. I kunem se dušom koja sebe kori. Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti? Hoćemo, Mi možemo stvoriti jagodice prsta njegovih ponovo. (1-4)
Allah Uzvišeni započinje ovu suru zaklinjući se kijametskim danom, a kada god se Allah nečim kune to upućuje na njegovu važnost i značaj. Kada se ovdje Allah zakleo kijametskim danom to upućuje da nema i ne smije biti mjesta sumnji hoće li Sudnji dan doći ili ne. Allah se ne kune onim čega nema niti onim što nije bilo niti će biti. Allah se kune tim strašnim danom kojeg se svi boje i strahuju, jer taj dan označava kraj našeg ovodunjalučkog života, ukoliko ga mi dozivimo, kraj našega svijeta kojeg smo poznavali. Sunce će sjaj da izgubi, zvijezde da popadaju, planine da se pokrenu i zdrobe, mora vatrom da napune, nebo da se rascijepi, majka koja doji svoje dijete će na njega da zaboravi, steone kamile mladunčad da pobace, tog dana će bježati otac od sina, sin od oca, majka od svoje djece, čovjek od žene od brata, na dan kada će djeca od straha da osijede, tim danom se Allah kune.
Sve navedeno se ne desava svaki dan. Sve ovo navedeno što smo rekli će se desiti kada nastupi kijametski dan. Zatim pored ove zakletve Uzvišeni Allaha se zaklinje još jednom zakletvom, a to je „kunem se dušom koja sama sebe kori”. Kakva je to duša koja sama sebi kori, i zbog čega? Kaže imam Kurtubi u svom tefsiru da je to duša mumina jer takva duša sebe kori, kritikuje i ruži. Mu`min se ne zadovoljava učinjenim dobrim djelima smatrajući da može još više da učini, a ako učini kakvo loše djelo njegova ukora samog sebe je onda još očitija.
Mogli bi reći da su ove dvije zakletve povezane jedna sa drugom. U prvoj se Allah zaklinje Kijamtskim danom, a u drugoj dušom koja sebe kori koja se nije adekvatno pripremala za Sudnji dan i koja je smatrala da Sudnji dan uopšte neće doći zato kada vidi nastupanje Sudnjeg dana koriće samog sebe što nije još više dobra učinio.
Poslije ovih zakletvi Allaha se obraća insanu pitajući ga: „Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti”.
Čim Allah postavlja pitanje na ovaj način odmah znamo da je bilo, a i sada ih ima koji ne mogu da pojme da će Allah svaku onu koščicu koja je bila u našem tijelu, pa čak i onda kada ih crvi razjedu, kada se pretvore u prah, kada ih vjetar raznese da će Allah svaku tu kost ponovo sakupiti i ponovo sa tijelom kojem pripada sjediniti, zatim kosti mesom zaodjenuti, dušu udahnuti i čovjeka proživljeti. Tefsir ovog dijela ajeta ćemo pojasniti jednim drugim ajetom kao i naučnim dokazom.
Naime, što se tiče Kur‘ana, Allah Uzvišeni nam navodi primjer jednog čovjeka koji je hodao sa svojim magarcem po svijetu pa je naišao na jedan porušeni grad po kojem je na sve strane bilo ljudskih kostiju pa se začudio i zapitao: „Ko će ove kosti oživjeti?”
Poslušajmo kako Allah Svemoćni govori u suri Bekare u 259 ajetu o ovom događaju: „Ili za onoga koji je prolazeći pored jednog do temelja porušenog grada, povikao: “Kako će Allah oživjeti ove što su pomrli?” I Allah učini te on umre i tako ostade stotinu godina, a onda ga oživ i zapita: “Koliko si ostao?” – “Dan ili dio dana” – odgovori. “Ne”, reče On -, “ostao si stotinu godina. Pogledaj jelo svoje i piće svoje, – nije se pokvarilo; a pogledaj i magarca svoga – da te učinim dokazom ljudima -, a pogledaj i kosti, – vidi kako ih sastavljamo, a onda ih mesom oblažemo.” I kad njemu bi jasno, on povika: “Ja znam da Allah sve može!”
Subhanallah, vidio je svojim očima kako Allah oživljava mrtve, zar tu može biti mjesta sumnji, zar mi ili bilo ko drugi ima pravo da sumnja, Vallahi nema, pa ako nema šta čekamo, šta radimo, čime se zanimamo, jesmo li se priprmili za kijametski dan, šta nosimo sa sobom pred Allaha?
Sakupljanje kostiju se može objasniti i naučnom metodom. Otkako je kod nas u BiH završio rat 1995, od tada pa do dan danas se traže nestali od kojih trenutno su samo kosti ostale. Ali da tragedija bude još veća ni te kosti nisu sve na jednom mjestu nego ih nalaze u dvije ili tri različite grobnice gdje pomoću DNK (jedinstvenog koda) pronalaze i spajaju svaku kost sa tijelom kojem je pripadala. Kada je čovjek u stanju da to učini kolika li je onda samo moć Onog koji je to meso i te kosti i ta tijela stvorio. Zaista Allah sve može.
Kako ne bi ostalo ni jedne zehre sumnje i kako bi Allah nama ljudima dokazao svoju moć, Allah Uzvišeni ne samo da odgovara da će kosti sakupiti nego nam navodi jedan nepobitan naučni dokaz do kojeg su ljudi došli tek u 19 stoljeću, a to je kako Allah kaže: “Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti?.Hoćemo, Mi možemo stvoriti jagodice prsta njegovih ponovo”.
Ovo je jedna od Kur´anskih mudžiza koju niko ne može da ospori. Danas je poznato da ni jedan čovjek pa čak ni blizanci nemaju iste otiske prstiju i da su vijuge koje se nalaze na našim prstima jedinstvene za svakog čovjeka ponaosob. Da li je nepismeni poslanik Muhammed s.a.v.s., mogao za ovo znati ili bilo ko drugi u njegovom vremenu. Ko mu je saopštio ovu informaciju? Svemu ovome ga je podučio Onaj koji je čovjeka stvorio, koji ga je oblikovao, koji mu je dao ruke, koji je na rukama dao šake, a na šakama prste, a na prstima oblikovao jagodice. Onaj ko je moćan da ponovo vrati u isto stanje nešto ovako malo i sitno, za Njega nije nikakav problem da vrati u isti oblik nešto krupnije od toga.
Nakon ove potvrde, nakon ovih zakletvi i nakon činjenice da će Allah ponovo svim ljudima i njihove otiske prstiju ponovo načiniti, zar možemo da sumnjamo u Sudnji dan, zar možemo da griješimo a znamo da je Kijamtski i Sudnji dan istina.
Poslušajmo šta nam Allah Uzvišeni dalje kaže: 5. Ali, čovjek hoće dok je živ da griješi 6. pa pita: “Kada će Smak svijeta biti?”
I pored toga što su izneseni svi ovi nepobitni dokazi Allah nam govori o prirodi čovjeka a to je da čovjek dok je živ hoće da griješi. Mi dobro znamo da je čovjekova priroda takva da brzo i često zaboravlja na Allaha i na onaj budući svijet, zato nam je Allah propisao 5 vakata namaza da se što je moguće više Allaha sjećamo i da nas to sjećanje i spominjanje Allaha odvrati od griješenja. Svako od nas može učiniti grijeh, ali pravi vjernici se ne prepuštaju grijehu nego kako Allah kaže:
“Oni koji učine nešto loše ili učine zulum samima sebi sjete se Allaha, i zatraže oprosta od Allaha, a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah, i ne ustraju na grijehu, a oni to znaju…”
Dakle i vjernika može šejtan da prevari, može grijeh da učini, ali on se brzo vrati i prestane sa činjenjem grijeha. A mi, kada neko medju ili izmedju nas pogrijesi odmah letimo da ga osudimo, da ga okaljamo, da mu cast ukaljamo, a tezak je to grijeh, a ko smo mi, ko smo mi pored Allaha koji videte oprasta, ko smo mi?
Dalje, u gore navedenom ajetu se radi o onoj vrsti ljudi koji hoće da žive na svoj način, koji žele da griješe, koji bi voljeli da Sudnji dan uopšte ne dođe, pa zbog toga i pitaju kada će doći Sudnji dan.
Jedne prilike dolazi Poslaniku s.a.v.s., jedan beduin i pita: O Božiji Poslaniče kada će biti Sudnji dan? Pita ga Poslanik: A šta si ti pripremio za Sudnji dan? On odgovori da nema puno nekih dobrih djela, ali da voli Allaha i Njegovog Poslanika. Poslanik mu reče: Čovjek će biti na budućem svijetu sa onim koga je volio na dunjaluku.
Znači, ako pitaš za Sudnji dan zapitaj se šta si pripremio za Sudnji dan, imaš li pri sebi toliko dobrih djela da ćeš ući u Džennet, šta je sa grijesima, čega će biti više?
Allah Uzvišeni lično sobom i na svoj način objašnjava čovjeku kada će se Smak svijeta desiti kao i način na koji će se desiti te o strahu koji će čovjeka obuzeti. Allah Uzvišeni kaže: 7. Kad se pogled od straha ukoči 8. i Mjesec pomrači 9. i Sunce i Mjesec spoje – 10. Tog dana čovjek će povikati: “Kuda da se bježi?”
Allah nas ne obavještava o vremenu kada će Kijamtski dan da dođe jer je to tajna koju samo On zna nego nas obavještava o načinu na koji će se desiti te nam govori da će se čovjekov pogled od straha da ukoči. To zasigurno mora biti veliki strah, strah koji paralizira čovjeka, koji mu oduzima dah, moć pokreta kao i upravljanja svojim tijelom. Vjerovatno smo imali prilike da osjetimo takav strah. Mnogi koji su doživjeli tešku saobraćajnu nesreću govore da dok su gledali u auto koje im dolazi u susret da im se pogled bio ukočio od straha. Kako li će tek biti kada čovjek bude svojim očima gledao kako se Mjesec pomračio i kako se Sunce i Mjesec spajaju. To će biti dan sveopšte katastrofe i zato će čovjek tada povikati: Kuda da se bježi. Kome da se bježi? Kod koga utočište naći? Ko će nas zaštiti kada se i nebo rascijepi, zvjezde popadaju, mora se vatrom napune, brda se zdrobe, kuće se sruše, zemlja ispod nas propadne, kud onda da se bježi??? Ima li igdje ikakvo mjesto gdje se možemo sakriti…??? Nema.
Allah kaže: 11. Nikuda! Utočišta nema. Toga dana neće biti nikakvog utočišta niti skloništa, Allah dalje kaže: 12. Toga dana biće Gospodaru tvome prepušten, 13. Toga dana čovjek će o onome što je pripremio, a što propustio obaviješten biti, 14. Sam čovjek će protiv sebe svjedočiti, 15. Uzalud će mu biti što će opravdanja svoja iznositi.
Jedini kojem ćemo moći da se obratimo i pomoć i utočište da tražimo jeste Allah Milostivi Samilosni. Pored svih ovih strahovitih događanja ono što će biti još teže za čovjeka jeste da će ga Njegov Gospodar o svemu onom što je čovjek uradio a šta je propustio obavijestiti. Sve ima i sve će biti zapisano kod Allaha. Podaci o nama su pohranjeni kod Allaha i nema ni jednog ni najsitnijeg detalja a da nije u knjizi Jasnoj. Nekima će Allah dati knjigu njegovih djela u desnu ruku, a nekima iza leđa. Allah kaže:
“A onaj kome knjiga njegova bude data u desnu ruku, biće mu lahak obračun i sretan će se vratiti svojoj porodici. A onaj kome knjiga njegova bude data iza leđa, on će propast dozivati, i u vatri će se pržiti, jer je sa čeljadi svojom radostan bio, i mislio da se nikada svome Gospodaru neće vratiti, a hoće, Gospodar njegov o njemu zaista sve zna”. (El-Inšikak:7-15)
Ono što je možda od svega toga još čudnije jeste da će čovjek sam protiv sebe svjedočiti, jer će Allah zapečatiti njegova usta i njegov jezik tako da mu neće vrijediti da iznosi nikakva opavdanja, jer sva njegova djela će biti pred Allahom izložena i protiv njega će svjedočiti najopasniji svjedok a to je on sam.
Molim Allaha da shvatimo ozbiljnost dolaska Kijametskog i Sudnjeg dana koji nam je doista blizu, jer čim čovjek preseli na Ahiret zatvara se knjiga njegovih djela, a poslije toga hoće li ga se neko sjetiti ili ne ostaje veliko pitanje. Zato vjerujmo, ibadet činimo, radimo, i neka svako gleda kako će sam sobom, sebi samom, osvijetliti put preko sirat ćuprije.