Dzemat Braunau
Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
01 Redzep – 1437.H./08 April 2016. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Hvala Uzvišenom Allahu na milosti koju nam je ukazao dajući nam da se rodimo u islamu i živimo u islamskoj porodici. Hvala Mu za nebrojene blagodati kojih smo svjesni ili nesvjesni a svakodnevno, svakog trena se spuštaju na nas iz milosti Njegove. Neka je salavat i selam na Poslanika islama, njegovu časnu porodicu, časne ashabe i nase sehide.
Postovane dzematlije, draga omladino;
Mi naše pamćenje vežemo za događaje koji se historijski bilježe vežući se za određene datume. Historiju naše vjere bilježimo i pamtimo po hidžretskom kalendaru a historiju naše zemlje i našeg naroda po gregorijanskom. Ušli u mjesec april koji u našem pamćenju pod svojim datumima čuva nekoliko važnih i sjećanja potrebitih događaja. 6. april 1992.godine označava početak krvave, zločinačke agresije na BiH i naš narod koja i dan danas promijenjenim sredstvima traje. Ne bi taj datum i ove činjenice smjeli zaboravljati. Kao odgovor na agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu od jedinica Teritorijalne obrane BiH i organiziranih dobrovoljaca, 15 aprila 1992.godine službeno je formirana i osnovana Armija Republike Bosne i Hercegovine. Naše vjerovanje je čisto a njegova čistoća pokazana i dokazana u najtežim trenucima za zemlju i nas narod. Nas od nečovječnog postupanja u ratu nije sprječavala Ženevska konvencija, jer većinom nismo ni znali za nju, sprječavala nas je i na putu čovječnosti držala kao što nas i danas drži naša lijepa vjera, dini islam.
Draga braco, po hidžretskom kalendaru danas je 01 Redzep 1437.h.g. Mjesec Redžeb je prvi vjesnik, nagovjestitelj dolaska najdražeg i najblagoslovljenijeg mjeseca u godini, mubarek mjeseca ramazana. U našoj tradiciji se kaže da dolaskom redžeba počinju „Učajluci“. Ovaj naziv je nastao od turskih riječi: UČ što znači TRI i riječi AJLUK što znači mjesečna plata, dohodak, dobro-bogatstvo. Učajluci su termin pod kojim se misli na tri hidžretska mjeseca (redžeb, š’aban i ramazan) u kojima se vrijednosti dobrih djela i ibadeta uvećaju, pri čemu su Redžeb i Š’aban dva mjeseca u kojima se vjernik priprema dobrim djelima za dolazeći Ramazan.
Draga braco, dolaskom proljeca dolaze i vec ove godine su dosli dani u kojima se događa džemre. Prvo je u zrak, drugo u vodu a treće u zemlju. Riječ džemre je arapska i znači, poticanje sokova života. S dolaskom džemreta, oživljava priroda, svjetovi oko nas oživljavaju. Zemlja se divnim ogrtačem zaogrce, raznobojnim cvjetovima i svakovrsnim biljem ukrasava. Gnijezda ptičija, jazbine i brlozi životinjski postaju stjecište sreći i rađanju novoga života. Stvoritelj stvara novi život, a On, Uzvišeni, to u svakom trenutku čini. Kad nam o Sebi kazuje, On u Suri Er-Rahman veli: „Svakog časa On se zanima nečim“.
Da bi se zemlja ukrasila, da bi svjetovi oko nas oživjeli, i zrakom i vodom moraju vjetrovi života puhnuti, a zemljom sokovi njegovi poteći. Čovjek je zemlja. Od nje je stvoren, na njoj i od nje živi i u nju će se vratiti. Opet će iz nje biti izveden.
Allah dž.š. poziva čovjeka da posmatra šta se oko njega događa. Poziva ga da gleda kako bilje niče, kako raste i plod daje. Poziva ga da vidi kako ono sasušeno postane i nestane. S tim, što oko sebe kao životni ciklus možemo vidjeti, Allah dž.š. poredi i naš život, tim primjerom nam On proživljenje objašnjava, razumu ga našem približava. Mnogo je ajeta koji o proživljenju govore, koji nam taj neizbježni susret s Gospodarom kroz primjer smjene godišnjih doba, nastajanje i nestajanje života na zemlji, objašnjavaju.
Tri se džemreta dese da bi zemlja postala spremna da svjedoči novi život i da ogrtačem divnim i ukrasima svojim zadivi čovjeka. I čovjeku je zadaća da ponašanjem svojim zadivi. Obaveza mu je ponašati se tako da mu se dive sugrađani i susjedi, da mu se sva stvorenja na zemlji raduju, da mu se Stvoritelj svjetova divi i u okrilje ga svoga zadovoljstva primi. Zadaća je čovjeku da ponašanjem svojim zasluži društvo poslaničko na Ahiretu i šefa’at njegov. Čovjeku, namjesniku Božijem na zemlji, zadaća je da se najljepšim ogrtačem ahlaka zaogrne i da kud god hodi, sadi i sije najljepše cvijeće i bilje koje će plodom darivati i sva stvorenja Božija obradovati.
Prirodi treba, zrak voda i zemlja da bi ljepotu stvaranja svjedočila. Čovjeku treba srce, riječ i djelo da bi vjeru živio i njenu ljepotu svima pokazao. Vjernik istinski je onaj, tako se definiše, koji srcem vjeruje, jezikom očituje i djelom potvrđuje svoj islam.
Mi vjerujemo. U srcu nam je LA ILAHE ILLELLAH. U srcu nam je ubjeđenje da su Meleki istina, da su Knjige istina, da su Poslanici istina, da je Sudnji dan istina i da je Kada i Kader istina. Svi mi vjerujemo u Božiju jednoću, ali ne treba zaboraviti da je Poslanik govorio da se iman troši kao što se odjeća troši. Pozivao nas je on s.a.v.s., da obnavljamo vjerovanje naše. „Džeddidu iimanekum“, obnavljajte svoj iman, govorio je. Bijaše mu rečeno: „Kako ćemo obnavljati iman“? Reče: „Često izgovarajući LA ILAHE ILLELLAH“:/Hakim/.
Našem srcu je potrebno džemre. Potrebni su mu novi sokovi života a ono se oživljava zikrom, razmišljanjem o ajetima Božijim, oživljava ga učenje Kur’ana. Allah dž.š. kaže: „Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju“./Enfal,2./. Džemre zemaljsko će nam znakove Božije pokazati i na proživljenje podsjetiti i svakoga ko iskreno vjeruje snažno ga opomenuti neizbježnim susretom sa knjigom djela njegovih. Čitajmo te znakove Božije, to će nam vjeru u srcu ojačati i korak će nam koji nas Bogu u susret vodi, učvrstiti.
Mi znamo da vjernik, da bi vjernik bio i da bi stazi istine pripadao, mora vjeru svedočiti, kelime i šehadet izgovoriti. Da je Ebu Talib, amidža Poslanikov, to posvjedočio, vječne džehennemske patnje bi se spasio. Nije dovoljno vjeru samo u srcu imati, ona se mora i jezikom očitovati a očituje se svjedočenjem Božijeg jedinstva i Muhammedova a.s. poslanstva. Kad se vjera jezikom posvjedoči, onda taj jezik vjernikov, treba biti vjernički jezik. To je onaj jezik koji je lijepoj riječi ishodište. To je onaj jezik koji zahvalu Allahu neprestano zbori. To je jezik onog čovjeka koji je svjestan Poslanikove poruke da vjernik govori samo ono što je dobro ili šuti.
Kao što bez vode nema života jer je ona životu osnov. Allah dž.š. kaže da je sve živo iz vode izvedeno, tako bez komunikacije među nama nema zajednice, nema džemata, nema napretka ni berićeta. Upućeni smo jedni na druge. I baš zbog toga, Allah dž.š. nam zabranjuje ružnu riječ, ogovaranje, smutnju, psovku, ruganje, ismijavanje… Zabranjuje sve što može otrovan plod dati. Zato je našim jezicima potrebno džemre, potrebno je da se oplemene porukom vjere i postanu svjesni poruke Poslanikove kojom garantuje Džennet svakome onome ko može garantovati da će mu jezik biti u pokornosti Bogu.
Draga braćo, vec vidimo kako u slozi i harmoniji nakon zemaljskih džemreta, rastu i žive raznih boja cvjetovi i različitih okusa bilje. Iz tog Božijeg znaka trebamo naučiti kako je moguće, a i obaveza nam je, u slozi i zajedništvu živjeti. Trebamo se osnažiti posmatrajući te primjere i ne dopustiti šejtanu da nam ružnom riječju, ogovaranjem, smutnjom i spletkom uništi dunjalučku sreću i ahiretski užitak.
Poslanik kaže: „Kada vidite čovjeka da ide u džamiju, svjedočite mu da je musliman“. Mi, braćo, znamo da je prava, istinska potvrda vjere, djelo. Tek kad zemlji džemre dođe, klijati sjeme može, pupati grana na stablu može, tek tad se može plodu nadati i ukrasu zemaljskom. Vjera i na djelu mora postojati. Ako je ona samo u srcu, rezultata nema. Vjera jezikom mora biti svjedočena. Ali koliko ljudi znamo koji se, da su vjernici, muslimani deklariraju, pa ipak mira od njih nema. Šire laži, smutnju, čine grijehe i njihovom prisustvu u društvu ne raduju se vjernici iskreni. Oni sa sobom ne donose sreću i mir u društvo.
Moramo znati da Allah dž.š. kad opisuje vjernika kaže da on vjeruje i dobra djela čini. Kada vidite travu izniklu, cvijet procvali, kada vidite oživljenu zemlju, znajte da se džemre desilo i da su sokovi života potekli. Kada susretnete muslimana, morali bismo biti sigurni da ćemo biti sigurni od njegovog jezika i ruku. Musliman vjeru svoju djelom potvrđuje. Ako nema djela dobrog, pitat ćemo, šta je ta vjera u srcu? Pitat ćemo kakva je to vjera koja na činjenje dobra ne pokreće?
Braćo, kao što zemlji džemre treba, nama, vjera treba. Jer vjera je nasa dusevna hrana. Bez vjere covjek je nestabilan. Treba nam djelo dobro koje će biti potvrda toj vjeri, koje će biti naš saputnik stalno i svugdje. Kao što Allah dž.š. ukrasi zemlju i čovjek joj se divi a sva stvorenja u tim neizmjernim ljepotama i blagodatima uživaju, tako je čovjeku zadaća da sebe lijepim svojstvima i dobrim djelima ukrasi kako bi sreću sebi, drugima, društvu u cjelini donio.
I zrak i voda i zemlja dožive promjenu kako bi ljepotu svjedočili. I srce i jezik i ja, tijelo moje, promjenu trebaju kako bi se sve oko nas promijenilo i kako bismo društvo iz moralne krize izveli a mi zemlji na kojoj smo Allahovi namjesnici ukras postali.
Svako sjećanje treba da je početo zahvalom Allahu i dovom Njemu, da se loše ne ponovi a dobro umnoži! Molim dragog Allaha da se okoristimo sjećanjima i poukama koje u sebi nose spomenuti datumi danas. Da nas ova sjećanja, Božijom voljom, ispune snagom dostatnom da spriječimo ponavljanja onog lošeg koje pamtimo i da unaprijedimo dobra koja u sebi nosimo. Uzvišeni Bože, daj nam snage da vjeru obnovimo, jezik od ružne i griješne riječi zaštitimo i da po dobrim djelima poznati budemo. Amin!
