On je gori od ‘odže

Riječ o slovu ili slovo o riječima

Koristiti sva slova u riječima nije uvijek nužno u razumijevanju poruke. I to je u nekoj mjeri prihvatljivo u svakodnevnom govoru gdje se obraćamo jedni drugima rješavajući neke životne situacije. Ali kad tako postupamo u zvaničnoj komunikaciji to nam može prouzrokovati određene probleme, iako smo, možda, i bili razumljivi. U određenim situacijama precizno i tačno izražavanje je uslov da budemo uspješni u svom obrazovanju, poslu, ljubavi… Ako voljenu Belmu oslovite kao Selmu to može izazvati vrlo ozbiljne posljedice ne samo u onome što poznajemo kao ljubav, nego može ostaviti ozbiljnog traga i u vašoj poslovnoj karijeri kao i u svim drugim oblastima života. Ako na traženi odgovor pet dadnemo pogrešan, šest, to može donijeti negativnu ocjenu na času matematike a možda i trajno obilježiti takvog učenika. Nekad je u pitanju nerazumijevanje upotrebe određene riječi u datoj sredini. Boraveći u Jordanu na učenju arapskog jezika imao sam priliku biti sudionik priče u kojoj jedna strana nije u trenutku razumila drugu stranu koja je upotrebila poznatu riječ. U trenucima upoznavanja sa brojnom grupom studenata govorili smo naravno svoja imena: Ene Hašim (Ja sam Hašim), Ene Amir, Ene Hajrudin, Ene Nermin, Ene Raif… Student koji je samo prolazio pored naše grupe lagano me odgurnuvši reče: „ Ene Asif! ( Ja se izvinjavam!)“ Misleći da se time i on meni predstavlja riječima: “ Ene Asif!“ (Ja sam Asif!), uzvratih: „Ene Hašim“ (Ja sam Hašim!)                                    

Na naše greške se gleda kao na nesposobnost, neodgovornost ili samo kao na normalne greške pri izgovoru ili u razumijevanju sadržaja kojeg iznosimo. Pa ćemo tako zbog pogrešno izgovorene riječi biti manje uspješni u namjeri da budemo shvaćeni i prihvaćeni na način na koji smo to željeli.

Izgovarati pravilno riječi u komunikaciji sa Uzvišenim Allahom na namazu, u zikru, u dovi islamski učenjaci su definirali kao farz (strogu obavezu vjernika). Konkretno, pravilno učenje Kur’ana na stajanjima u namazu (kiraet) je sastavni dio namaza. Svaki razuman čovjek koji nema smetnji povezanih sa čulom sluha i sa izgovorom, trebao bi biti u mogućnosti pravilno naučiti nekoliko rečenica potrebnih za obavljanje namaza. Sa poznavanjem tri kratke kur’anske sure može biti i imam na svim namazima jer poslije sure El-Fātihah neku drugu suru uči samo na prva dva rekata farza a na nafilama poslije sure El-Fātihah može učiti bilo koju istu suru na svim rekatima!?

Koliko smo svjesni te obaveze i koliko svi zajedno radimo da izgovaramo pravilno barem minimum rečenica koje koristimo na arapskom jeziku u namazu, zikru, molitvi pa i citirajući ih u razgovoru? Ono što najviše para uši i vrijeđa razum i dušu jeste nemarno ili namjerno pogrešno izgovaranje časnog imena Allāh!

ALLĀH  

Tako najčešće čujemo pogrešno učenje ili samo izgovaranje dugih vokala koji se moraju izgovarati dugo najmanje koliko dva vokala. Npr.

E’ŪZU BI-LLĀHI MINE-ŠŠEJTĀNI-RRADŽĪM   (E’UUZU BI-LLAAHI MINE-ŠŠEJTAANI-RRADŽIIM).

Možda niste čuli nikad nikoga ko pravi ovakve greške ali ja sam bio u prilici da, učeći mukabelu u rodnom Travniku, kao učenik prvog razreda Medrese, prisustvujem priznanju velikog autoriteta u pravilnom učenju Časnog Kur’ana r. Kasim ef. Mašića kad ga je Ahmed ef. Adilović zamolio da sam sebe posluša prethodnu rečenicu. Kasim ef. je priznao u svom stilu:

„ Čitav život učim nenamjerno pogrešno E’UZU…umjesto E’ŪZU… (E’UUZU…)!“

Kao njegov učenik osjećam obavezu da njegovim primjerom pozovem sve nas da se zamislimo nad svojim učenjem ali i nad podučavanjem drugih. To su greške koje možemo uočiti i kod dobrih učača Časnog Kur’ana koji su u djetinjstvu naučili te rečenice i prije poznavanja pravila kur’anskog pisma.

Nekad su u pitanju kombinovane greške izostavljanja dužine ali i potpunog izostavljanja najvažnijeg slova u Najdražem Imenu ALLĀH (ALLAAH). I te greške su očite u većini rečenica u kojima koristimo ime ALLĀH (ALLAAH) uz već pomenutu rečenicu E’ŪZU BI-LLĀHI MINE-ŠŠEJTĀNI-RRADŽĪM (E’UUZU BI-LLAAHI MINE-ŠŠEJTAANI-RRADŽIIM). Tako možemo primjetiti da učeći BISMI-LLĀHI-RRAHMĀNI-RRAHĪM mnogi prouče BISMILLAI… Slovo H u imenu Allāh dž.š. je osnovno slovo koje i samo u sebi nosi značenje koje upućuje na Uzvišenog Allāha.

S pravom se ljutimo kad neko izostavi neko slovo u našem imenu. Pogotovo ako to radi (zlo)namjerno! Kao kad dvije, kako bi to mi rekli – ne faleć’ im zakona, razgovaraju pa jedna upita drugu: „Znam ko je ‘Odža ali ko im je ‘Afiz!?“, a upitana odgovor hitar dade: “On je gori od ‘Odže!“

SUBHĀN-ALLĀH

U jednoj predaji navodi se da je Adem, a.s., upitao meleke šta oni uče kada obilaze/tavafe Nebesku Kabu. Odgovorili su mu: „Učimo SUBHĀN-ALLĀHI VEL-HAMDU LI-LLĀHI VE LĀ ILĀHE ILLALLĀHU VALLĀHU EKBER.“

Adem, a.s., im reče: „Dodajte još i: VE LĀ HAVLE VE LĀ KUVVETE ILLĀ BI-LLĀHI-L-‘ALIJJI-L-‘AZĪM.“

Učeći zikr poslije namaza možemo primjetiti da učimo tri rečenice velike po svom značenju i očekivanoj obećanoj nagradi. Ono što je zabrinjavajuće jeste način na koji to mnogi čine (ne)namjerno brzo ali i pogrešno. A mogli bi biti posebna tema i oni koji, kako i sami kažu, uče u mislima zatvorenih usta. Ostanimo kod većine koja zikreći (ne)namjerno žuri. I poslušajmo!

SUBHĀN-ALLĀH! (Slavljen neka je Allāh!) Ovu odabranu rečenicu bez prijevoda izgovoriti za manje od 20-tak sekundi je nemoguće! Neki koje sam pitao kako stignu tako brzo završiti ovaj dio zikra rekoše da izgovaraju samo sub, sub, sub… SUBN-ALLĀH! (Slavljen neka je Allāh!)

EL –HAMDU LILLĀH

Drugu rečenicu ovog odabranog svakodnevnog zikra, zikra poslije svakog namaza, mnogi muezini najavljuju govoreći nam o potrebi da budemo Uzvišenom Allāhu zahvalni na svakom halu ( situaciji). Ono što je zabrinjavajuće jeste način na koji mnogi koji zikr uče, čine to (ne)namjerno brzo ali i pogrešno.

EL-HAMDU LILLĀH! (Hvala Allāhu). Ni ovu odabranu rečenicu bez prijevoda nije moguće izgovoriti za manje od 20-tak sekundi! Pažljivo poslušavši neke džematlije možete čuti neko Hamdu lila!? I to vrlo brzo!

Ne’ūzu billāh!

ALLĀHU EKBER

ALLĀHU EKBER! (Allāh je najveći! ) Ni ovu odabranu rečenicu bez prijevoda nije moguće izgovoriti za manje od 20-tak sekundi! Allāhovo časno ime je Allāh dž.š. Nije On Suhānehū ve Te’ālā nikakva ala kako to zvuči nesmotrenim, namjernim ili nenamjernim izgovaranjem svih ovih rečenica bez dugog vokala Ā i bez harfa (slova) H.

DOVA

Prije dove učimo : LĀ ILĀHE ILLALLĀHU VAHDEHŪ LĀ ŠERĪKE LEH, LEHUL-MULKU VE LEHUL-HAMDU VE HUVE ‘ALĀ KULLI ŠEJ’IN KADĪR. Ovaj zikr je i najava za namasku dovu koju učimo poslije rečenice:

Ve mā erselnake illā rahmetellil-‘ālemīn!

A poslije dove najavljujemo i najbolju dovu:

EL- FĀTIHAH !!!

BAJRAMSKI TEKBIR

„ALLĀHU EKBER, ALLĀHU EKBER, LĀ ILĀHE ILLALLĀHU, VALLĀHU EKBER, AL­LĀHU EKBER, VE LILLĀHIL-HAMD (Allah je najveći, Allah je najveći. Nema drugog božanstva osim Allaha, Allah je najveći. Svaka hvala i pohvala Allahu pripadaju!)”

NAJVEĆE ZNANJE

I na kraju, a obično dolazi na početku kod prihvatanja islama učeno i ponavljano:

HEDU EN LĀ ILĀHE ILLALLĀH VE EŠHEDU ENNE MUHAMMEDEN’ABDUHŪ VE RESŪLUHŪ ( Ja vjerujem i izjavljujem da je samo Allāh Bog i vjerujem i izjavljujem da je Muhammed a.s. Allāhov rob i Allāhov poslanik) ili kod ezana i ikameta učeno i ponavljano:

EŠHEDU EN LĀ ILĀHE ILLALLĀH, EŠHEDU ENNE MUHAMMEDE-RRESŪLU-LLĀH!

Koliko je važno pravilno izgovoriti kur’anski tekst, našem narodu je važno i u pisanoj formi, u transkripciji, naglasiti razliku između dugih i kratkih vokala.

„A ko govori ljepše od onog koji poziva Allāhu, koji čini dobra djela i koji govori: “ Ja sam doista musliman!“ ( el-Fussilet, 33 )

Hašim ef. Zahirović, hodža i musliman EL-HAMDU LILLĀH.

(Rijaset.ba)

Check Also

Dan Otvorenih Vrata Dzemata Braunau

Dan otvorenih vrata Dzemata Braunau!!! Subota, 13.05.2017. god. Bujrum i dobro nam dosli!!!