Dzemat Braunau
Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
04 Sewal – 1437.H./08 Juli 2016. g. – Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Hutba posvecena Srebrenici
Hvala Allahu dž.š. Koji je propisao post kao način – metod putem kojeg ćemo postići bogobojaznost! Neka je salavat i selam na Poslanika Muhammeda a.s. koji je ukazao na to kako smisao posta nije puko gladovanje nego postizanje viših, ”pravnih” vrijednosti vjere. Neka je Allahov rahmet na Poslanikovu porodicu, ashabe i sve one koji su postom postigli bogobojaznost!
Postovane dzematlije, draga omladino;
Danas vam prenosim hutbu posvecenu Srebrenici od zamjenik Reisu-l-uleme Husejin ef. Smajić;
„Tako mi neba sazviježđima okićenog,
i dana već određenog,
i prisutnih, i onoga što će biti prisutno,
prokleti neka su oni koji su rovove iskopali,
i vatrom i gorivom ih napunili,
kada su oko nje sjedili
i bili svjedoci onoga što su vjernicima radili!
A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnog i Hvale dostojnog
vjerovali, čija je vlast i na nebesima i na zemlji. – a Allah je svemu Svjedok.
One koji vjernike i vjernice budu na muke stavljali pa se ne budu
pokajali-čeka patnja u džehennemu i isto tako prženje u ognju,
a one koji budu vjerovali i dobra djela činili čekaju bašče džennetske
kroz koje će rijeke teći-a to će veliki uspjeh biti.
Odmazda Gospodara tvoga će, zaista, užasna biti.“ (El-Burudž 1-12)
وَالسَّمَاءِ ذَاتِ الْبُرُوجِ ﴿١﴾ وَالْيَوْمِ الْمَوْعُودِ ﴿٢﴾ وَشَاهِدٍ وَمَشْهُودٍ ﴿٣﴾ قُتِلَ أَصْحَابُ الْأُخْدُودِ ﴿٤﴾ النَّارِ ذَاتِ الْوَقُودِ ﴿٥﴾ إِذْ هُمْ عَلَيْهَا قُعُودٌ ﴿٦﴾ وَهُمْ عَلَىٰ مَا يَفْعَلُونَ بِالْمُؤْمِنِينَ شُهُودٌ ﴿٧﴾ وَمَا نَقَمُوا مِنْهُمْ إِلَّا أَن يُؤْمِنُوا بِاللَّـهِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ ﴿٨﴾ الَّذِي لَهُ مُلْكُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ ۚ وَاللَّـهُ عَلَىٰ كُلِّ شَيْءٍ شَهِيدٌ ﴿٩﴾ إِنَّ الَّذِينَ فَتَنُوا الْمُؤْمِنِينَ وَالْمُؤْمِنَاتِ ثُمَّ لَمْ يَتُوبُوا فَلَهُمْ عَذَابُ جَهَنَّمَ وَلَهُمْ عَذَابُ الْحَرِيقِ ﴿١٠﴾ إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ لَهُمْ جَنَّاتٌ تَجْرِي مِن تَحْتِهَا الْأَنْهَارُ ۚ ذَٰلِكَ الْفَوْزُ الْكَبِيرُ ﴿١١﴾ إِنَّ بَطْشَ رَبِّكَ لَشَدِيدٌ ﴿١٢﴾
Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu u opsjednutim gradovima i na okupiranim područjima izvršeni su brojni zločini nad civilnim stranovništvom, uključujući i genocid nad Bošnjacima. Za samo četiri dana u mjesecu julu 1995.godine, s namjerom i prema utvrđenom obrascu, zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti, u Srebrenici je na najsvirepiji način ubijeno više od 8 000 zarobljenih Bošnjaka. I pored toga što je Srebrenica od strane Ujedinjenih Nacija proglašena „Zaštićenom zonom“, velikosrpski agresor je u toku jedne sedmice likvidirao i zatrpao u masovne grobnice na hiljade zarobljenih Bošnjaka; na stotine živih zakopao; muškarce, žene i dječake sakatio i klao; djecu ubijao pred očima majki; prisilio djeda da pojede džigericu svoga unuka; silovao žene i djevojke; deportovao oko 300 000 ljudi, uglavnom žena i djece. O tome postoje brojni dokazi među kojima i masovne grobnice koje je pokrila trava a zvijeri raznijele kosti.
To su prema Međunarodnom sudu u Hagu „scene iz pakla napisane na najmračnijim stranicama ljudske historije“. Međunarodni sud pravde u Hagu je u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore potvrdio izvršenje genocida u Srebrenici i masovnih ratih zločina i zločina protiv čovječnosti u drugim područjima, ali je presudio da Srbija i Crna Gora nisu počinilac niti saučesnik u izvršenju genocida, već da je Srbija odgovorna za nesprječavanje genocida i nekažnjavanje počinilaca.
Bošnjaci su očekivali presudu vjerujući da svijet ne može opstati bez pravde, da će svijet propasti ako pravda ne bude izvršena. I zato je oglašavanje presude za većinu nas bilo teško podnositi udar na svijest i osjećanje, na memoriju u na samopoštovanje. Utvrđujući zločin genocida i druge teške zločine koje nikad i nigdje nisu mogli pripremiti i počiniti pojedinci bez pomoći države, presuda nije izvršila pravdu kao zadovoljenje prava žrtava. Preživjeli Srebreničani nastavljaju da žive samo radi svojih mrtvih, pronađenih i onih još nepronađenih, nadajući se da će jednog dana ugledati njihove ubice s lisicama a rukama. Njih ne zanimaju velike riječi ni domaćih ni stranih političara, niti im kurtoazna izvinjenja išta znače.
„Svaki naš dan zove se Srebrenica i svaki naš dan zove se Potočari“, kaže jedna Srebreničanka. Te mučenice neopogriješivim instinktom slute da je njihov bol samo njihov i da ne treba vjerovati ni u kakve „istorijske poruke“ koje se 11.jula na dan obilježavanja genocida upućuju u Potočarima.
Malo je u svemu tome iskrenosti, pa se taj cijeli moralistički ritual doima kao veliko pranje prljavih ruku. Uostalom, zar je trebalo da prođe punih deset godina pa da sa moćnog Zapada čujemo glasove koji jedan evidentno genocidni zločin nazivaju pravim imenom.
Točak prošlosti ne može se vratiti natrag i oživjeti mrtve. Ali kakav je smisao srebreničkih žrtava? Hoće li Potočari ostati samo polje bijelih nišana, a Srebrenica gradić koji umire, ili će sila života učiniti svoje? Odgovori na ta pitanja odredit će budućnost Bosne i Hercegovine. Ako postoji nada u pravdu i nada u spašavanje i obnovu života u Srebrenici danas sa ove hutbe preporučujemo:
Draga braćo,
Ovaj svijet je mjesto velikih iskušenja za one koji imaju moć i ovaj svijet je mjesto malih ushićenja za one koji ne mogu proć putem do svoje obećane slobode. Ali, ovaj svijet je i vrijeme u kojem se može prepoznati mala duša velikih i velika duša malih ljudi koji su svjesni da je svaki Božiji dar iskušenje koje pretpostavlja obavezu podjela dunjalučkih briga sa svojim bratom. Dakako, Srebrenica je obaveza za svakog punodobnog i savjesnog Bošnjaka muslimana na iskušenje života, slobode, časti i imetka, kao što je i zekat na iskušenje današnjeg dana zahvalnost Allahu uzvišenom, sabur i nada uz Allahovu pomoć, te istina i pravda uz Allahovu svemoć.
U Mekki gdje je rođen posljednji Allahov poslanik Muhammed a.s. koji je iz nje protjeran zbog islama ali se nakon deset godina izgnanstva vratio kao pobjednik i tako ostavio amanet za sva vremena da prognanik iz svog rodnog mjesta ne smije nikada izgubiti nadu u povratak i ne smije nikada odustati od svog prava na rodni kraj, vlastiti dom i domovinu.
Srebrenica je za Bošnjake Mekka, gdje su rođeni Bošnjaci, koji su iz nje protjerani zato što su muslimani, ali baš zato oni nikada ne smiju izgubiti nadu u povratak u svoju Srebrenicu, u svoju Mekku, u koju se Alejhiselam vratio kao pobjednik jer je „ljubav prema rodnom kraju, prema vlastitom domu i domovini dio vjere“ – govorio je Alejhiselam.
Mi, Bošnjaci muslimani, ne smijemo dopustiti da počinitelji genocida nad našim narodom budu nagrađeni.
Mi ne smijemo ostaviti naše potomstvo u strahu od ponovnog genocida.
Mi se moramo pouzdati u Boga dž.š. moramo vjerovati u sebe, moramo se organizovati tako da ne ostavljamo dugove našoj djeci, dugove koji će oni plaćati genocidom.
Moramo se uozbiljiti i shvatiti da je najsigurnije pomoć ona koju sami sebi donesemo.
Savjesni i odgovorni muslimani Bošnjaci treba da čuju i upamte ove Allahove riječi:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا عَلَيْكُمْ أَنفُسَكُمْ ۖ لَا يَضُرُّكُم مَّن ضَلَّ إِذَا اهْتَدَيْتُمْ ۚ إِلَى اللَّـهِ مَرْجِعُكُمْ جَمِيعًا فَيُنَبِّئُكُم بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ ﴿١٠٥﴾
-Vi koji ste se u Boga pouzdali, pobrinite se o sebi, pomozite sami sebi, jer ako ste krenuli pravim putem, ne mogu vam nauditi oni koji su na krivom putu. Na kraju svi ćete se vratiti Allahu pa će vas On obavijestiti o onome što ste radili. (El-Maideh, 5:105)
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَتَّخِذُوا بِطَانَةً مِّن دُونِكُمْ لَا يَأْلُونَكُمْ خَبَالًا وَدُّوا مَا عَنِتُّمْ قَدْ بَدَتِ الْبَغْضَاءُ مِنْ أَفْوَاهِهِمْ وَمَا تُخْفِي صُدُورُهُمْ أَكْبَرُ ۚ قَدْ بَيَّنَّا لَكُمُ الْآيَاتِ ۖ إِن كُنتُمْ تَعْقِلُونَ ﴿١١٨﴾
-Vi koji vjerujete, za prisne prijatelje uzimajte samo one između vas koji vas razumiju, jer vam ostali propast žele: jedva čekaju da vas kakva muka ili nesreća zadesi, mržnja izbija iz njihovih usta, a još gore što u duši kriju, Allah vam iznosi dokaze, ako pameti imate. (Kur’an, 3:118) (Ali Imran)
هَا أَنتُمْ أُولَاءِ تُحِبُّونَهُمْ وَلَا يُحِبُّونَكُمْ وَتُؤْمِنُونَ بِالْكِتَابِ كُلِّهِ وَإِذَا لَقُوكُمْ قَالُوا آمَنَّا وَإِذَا خَلَوْا عَضُّوا عَلَيْكُمُ الْأَنَامِلَ مِنَ الْغَيْظِ ۚ قُلْ مُوتُوا بِغَيْظِكُمْ ۗ إِنَّ اللَّـهَ عَلِيمٌ بِذَاتِ الصُّدُورِ ﴿١١٩﴾
-Vi njih volite, a oni vas ne vole i vi vjerujete u sve knjige. Kad vas sretnu govore: „Vjerujemo!“-a čim se nađu nasamo, od srdžbe prema vama grizu vrhove prsta svojih. Reci: „Umrite od muke!“ Allahu su zaista, dobro poznate misli svačije (Kur’an, 3:119) (Ali Imran)
إِن تَمْسَسْكُمْ حَسَنَةٌ تَسُؤْهُمْ وَإِن تُصِبْكُمْ سَيِّئَةٌ يَفْرَحُوا بِهَا ۖ وَإِن تَصْبِرُوا وَتَتَّقُوا لَا يَضُرُّكُمْ كَيْدُهُمْ شَيْئًا ۗ إِنَّ اللَّـهَ بِمَا يَعْمَلُونَ مُحِيطٌ ﴿١٢٠﴾
-Ako kakvo dobro dočekate, to ih razočara, a zadesi li vas kakvo zlo, to ih obraduje. No, ako vi buudete uporni i samosvjesni, njihove zavjere i spletke neće vam ništa nauditi. Allah, zaista, zna ono što oni rade (Kur’an, 3:120) (Ali Imran)
I na kraju zamolimo Svevišnjeg, da današnjim velikim danom, prvom džumom mjeseca Ševvala 1437. hidžretske godine, pomogne i sačuva (nas) Bošnjake u BiH i diljem svijeta Kur’anskom dovom:
رَبَّنَا لَا تُؤَاخِذْنَا إِن نَّسِينَا أَوْ أَخْطَأْنَا ۚ
„Svemogući Bože: ne kazni nas za ono što zaboravimo i nehotice učinimo“
رَبَّنَا وَلَا تَحْمِلْ عَلَيْنَا إِصْرًا كَمَا حَمَلْتَهُ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِنَا ۚ رَبَّنَا وَلَا تُحَمِّلْنَا مَا لَا طَاقَةَ لَنَا بِهِ ۖ وَاعْفُ عَنَّا وَاغْفِرْ لَنَا وَارْحَمْنَا ۚ أَنتَ مَوْلَانَا فَانصُرْنَا عَلَى الْقَوْمِ الْكَافِرِينَ ﴿٢٨٦﴾
„Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas, Gospodaru naš: ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv (naših) neprijatelja, naroda koji ne vjeruju!“(El-Bekare:286)
