Vrijeme bošnjačkog uzdizanja

Objavljeno utorak, 06 Novembar 2012 10:38

fatmir-alispahic-2Najveće dostignuće u samoodrastanju bošnjačkog naroda jeste izgradnja nepovjerenja prema svakome ko nije u stanju da poštuje vjeru u Bošnjaka, žrtvu u Bošnjaka i borbu za opstanak u Bošnjaka. Sve one bošnjačke adrese koje strahuju da bi Popis mogao biti zloupotrebljen, drugim riječima govore da živimo u kriminalnom poretku koji realizira nastavak genocida nad Bošnjacima, a rezultati Popisa bi trebali da tom genocidu dadnu završni oblik.

Piše: Fatmir Alispahić

U Bosni i Hercegovini ima nekoliko čaršija koje su u vrijeme komunističkog karavakta bile kažnjene zbog svoga navodnog subverzivnog držanja u Drugom svjetskom ratu, pa i poslije Dovoljno je bilo da je neko iz te čaršije bio istaknuti starješina u jedinicama okupatorskih slugu, pa da ova mjesta hronično budu na crnoj listi Udbinoj, koja je u gluhe noći naprazno zavrtala ruke uglednim čaršinlijama. Ona opipljiva, konkretna obilježenost, u Cazinu ili Gračanici, recimo, ili u zapadnoj Hercegovini, ogledala se u ekonomskoj diskriminaciji ovih sredina, u blokiranju ulaganja i razvoja, zbog čega su te čaršije u komunalnoj infrastrukturi, u zdravstvu, školstvu, kulturi, debelo zaostajale za miljenicima režima. Narodu je preostalo ili da trpi taj bezizlaz ili da pristane na žrtvu ekonomske migracije, tako što će u nekoj Njemačkoj ili Austriji, ili u Sarajevu, Tuzli ili Zenici, krenuti od nule, od bauštela i podstanarske sobice. I tu se događa preokret koji će tek koju deceniju poslije pokazati kako je kazna bila nagrada, kako je ono za šta se mislilo da je za nas loše, zapravo bilo dobro, jer je u toj vatri borbe za opstanak iskaljen jedan sposoban i okretan poduzetnički duh. Tek u posljednjih desetak godina vidimo da su ekonomski najnaprednije one sredine koje su u vrijeme komunizma bile kažnjene i obilježene, a da su sredine koje su tetošene, za račun ideologije i komunističkog blebetanja, ostale mutave i nesposobne za život. Ponajbolji primjer je Cazin, kao bosanski centar komunističke bestijalnosti, zbog koje danas preko 10.000 Cazinjana radi u obližnjoj Austriji, par sati vožnje od kuće, i novac ulaže u rodni grad i prelijepa okolna sela. A da komunisti nisu pobili i raselili Bošnjake nakon 1950., da su tetošili Cazinjane kao što su tetošili, recimo, Tuzlake, danas Cazin ne bi imao tu silu svoga lokalnog ekonomskog potencijala, a ono što je još važnije – ne bi imao tako razvijen, nabildan, poduzetnički duh. Taj poduzetnički duh malo je gdje tako vidljiv, očit, kao u Gračanici, koja je istinska ekonomska metropola Tuzlanskog kantona, a u koju Tuzla može samo blehnuti i uzvikivati parole o Titu i Partiji. Do prije koju godinu slično bi se poređenje moglo podvući između Visokog i Zenice, ali je Zenica, zahvaljujući tihom i radišnom načelniku Huseinu Smajloviću, za jednu godinu sustizala godine izgubljene u komunističkom debilirijumu. Dala bi se napraviti jedna zasebna analiza o čaršijama (a i ljudima) koje je komunistička kandžija naučila da sami hodaju, naspram mnogih komunističkih mjezimaca koji su do danas ostali paraziti. A kakve veze sve ovo ima sa Popisom 2013. godine?

Stubovi identiteta

Ako na svijetu postoji narod koji je siroče, jetim, jer nema roditelja (akademskog i političkog vođstva!) da ga u životu uspravlja i ukazuje uvide, onda je to bošnjački narod. Zato se u Bošnjaka, kao ni u jednog drugog naroda, treba govoriti o samoodrastanju, samoodgoju, samoodbrani, i raznim drugim poduhvatima koje podrazumijevaju samostalno nošenje sa izazovima opstanka. A na koga bi se to – sad će upitati neko – trebao oslanjati bošnjački narod? Na koga se oslanja srpski narod, recimo? Srpski narod se nigdje ne organizira sam od sebe, niti sam od sebe donosi nekakve zaključke i smjernice o fundamentalnim pitanjima. Srbi imaju razne nacionalne adrese odakle, kao sa svjetionika, stiži signali i kazuju: …sad iskopajte grobove po Sarajevu i sa kostima svojih djedova selite prema Romaniji; sad zajmite živjeti u otetim bošnjačkim kućama u Bijeljini i Banja Luci, jer vam je važnije da ste sa svojim srpskim narodom, nego sa gradovima u kojima ste odrastali; sad se upisujte da živite u Srebrenici kako bismo Srebrenicu politički osvojili (i za 100 godina preorali mezarje u Potočarima)… Tako se i dogodilo da Radovan Karadžić bude najveća štetočina u srpskom narodu, a da Srbi to ne vide. Milorad Dodik stoput izjavi kako se u Srebrenici nije dogodio genocid, kako je BiH privremena, ali se ne pojavi nikakav srpski političar, pa ni u Sarajevu, da mu makar jednom skreše suprotno. Ovaj ili neki drugi Dodik, svima im je komandant. Šta god sa ovih nacionalnih svjetionika stigne Srbima, kao poruka ili uputa, to se sluša i sprovodi, a Srbi o svemu tome ne moraju plaho razmišljati, jer ima ko u njihovo ime da misli. Na čelu sa Crkvom.

Bošnjacima nikakve poruke ne stižu. Sve potaman. Kad Islamska zajednica progovori o pitanjima kojima bi se trebali baviti političari – a ne bave se! – istog časa stižu optužbe za miješanje u politiku. Taman bi bilo da i Islamska zajednica zašuti pa da se u totalnoj tišini nastavi osipanje Bošnjaka. Ova decenijska provalija, koja je otvorena sa povlačenjem Alije Izetbegovića iz politike, gdje smo s jedne strane imali ušutkanu i moralno korumpiranu politiku, a s druge strane, Islamsku zajednicu, predvođenu reisu-l-ulemom dr. Cerićem, koja je preuzimala žeravice nacionalnih interesa – neočekivano je odgojila jednu vrlinu koju tek danas uočavamo. Za razliku od Srba i Hrvata koji su u mišljenju i djelovanju posve oslonjeni na svoje nacionalne stranke i političke autoritete, u koje imaju bezrezervno povjerenje, Bošnjaci više ne vjeruju bošnjačkim političarima, koji su smisao postojanja pogubili u višegodišnjim kukavičlucima, dok su šutnjom – da ne povrijede dušmane! – pratili događaje za koje je narod znao da su bitni i da traže reakciju. Nema tog bošnjačkog političara koji je reagirao u povodu terorističkih napada na džamije, ili u povodu optuživanja Bošnjaka za tzv. islamski terorizam. Šta više, neki su političari, poput Z. Lagumdžije (SDP), F. Radončića (SBB) i S. Ahmetovića (SDA), dobrovoljno proizvodili grdne klevete protiv naroda kome, valjda, pripadaju. Takve se budalaštine mogu praviti samo za tuđi račun. Dugo je trajala ta kontinuirana nebriga bošnjačkih političara za bošnjački narod da bi se uopće, i u kakvom obliku, mogao očuvati autoritet političara u narodu. Doduše, političari su taj autoritet gradili kroz samodopadljivost, misleći kako su limuzine i kravate dovoljne da se bude važan. Narod je, pak, na svojoj koži osjećao svakodnevnicu dejtonskog genocida, u vidu terorističkog zastrašivanja povratnika, tajnog raseljavanja Bošnjaka, pljačkanja narodne imovine i izgradnje jednog ponižavajućeg ambijenta u kome će bošnjačka fizička većina, na frtalju bh. teritorije, skapavati u poniženju ekonomske i institucionalne manjine. Trpio je bošnjački narod godinama to stanje izgubljenosti i beznađa, vapeći od bošnjačkih političara da mu pruže zaštitu, pa makar da ta zaštita bude riječ utjehe, podrške, razumijevanja. A vladala je sramotna tišina, u tom nastojanju bošnjačkih političara da se dodvore velikosrbima i velikohrvatima, da posvjedoče svoj garibluk i hunjavost, mutavost i tuntavost, kao šovinističku mjeru prihvatljivosti i dopadljivosti.

Ko je mogao pretpostaviti da ispod površine ovog jada od bošnjačke politike i ovog bola kod bošnjačkog naroda traje jedan proces odrastanja tog jetima od naroda, koji će, i bez političara, znati da čita politički kompas i da se pravilno orijentira u prašumi zavjera, izdaja, laži i podvala!? A najveće dostignuće u tom samoodrastanju bošnjačkog naroda jeste izgradnja nepovjerenja prema svakome ko nije u stanju da poštuje vjeru u Bošnjaka, žrtvu u Bošnjaka i borbu za opstanak u Bošnjaka. Na ova tri lista bošnjačkog identiteta lahko se detektiraju oni što zlo misle i zlo nose, jer nema tog bošnjačkog dušmanina koji će prihvatiti da Bošnjaci, kao i svaki narod, ima kičmu ispunjenju vjerom; niti će prihvatiti instituciju bošnjačke žrtve, a time i putokaz bošnjačkog opreza u budućnosti; niti će prihvatiti činjenicu da su Bošnjaci i danas (kao Palestinci) žrtve genocida, i da im je borba za opstanak svakodnevnica. Ovaj proces je realiziran apsolutno bez učešća bošnjačke politike, sa historijskom misijom Islamske zajednice, koja je baš u nekoliko proteklih godina uspjela u kolektivnoj svijesti Bošnjaka, u onoj pokretačkoj kritičnoj masi, posložiti redoslijed bitnosti. Šta god da se događa, čak i kad bošnjačka politika agituje protiv bošnjačkih interesa, bošnjački narod će imati profiliran stav! Definitivno Bošnjaci znaju: država Bosna i Hercegovina – kao institucionalni prostor bošnjačkog života; nacionalnost Bošnjak – kao narodno ime kojim se bošnjački narod veže za državu Bosnu i Hercegovinu, a bez kojeg ni vjerski ni kulturni identitet nemaju nikakvog uporišta; vjera islam – kao duhovni smisao bošnjačkog identiteta; bošnjačka žrtva – kao historijski kompas naspram iskustva genocida koji se događa u kontinuitetu; bosanski jezik – kao temeljni most za (spo)razumijevanje Bosne i Bošnjaka. Dio ovih određenja će se naći u upitniku na Popisu 2013., a najveće strahovanje se iskazuje pri mogućnosti da bi se Bošnjaci mogli nacionalno izjašnjavati kao muslimani ili Bosanci, a što je sa aspekta bošnjačkih nacionalnih interesa isto kao kad bi se Bošnjak izjasnio kao parmak.

Refleksi za opstanak

Popis 2013. godine je šansa da Bošnjaci budu razmrvljeni na Bošnjake i Ostale (Bosanci, Muslimani, Kinezi, itd.), pa je dejtonski režim sve snage usmjerio da Bošnjake zbuni, ne bi li se što manje Bošnjaka izjasnilo kao Bošnjaci, a što više kao muslimani ili Bosanci, dakle, Ostali. U emisiji „Crta“ na BHT čak se Bošnjake perfidno prekorijeva što će, kao Srbi i Hrvati, eto, napustiti odrednicu Bosanac, kao da je ta odrednica uopće mogla „napustiti“, jer nikad nije ni bila ustavna kategorija. Iz ove ilustracije se vidi da dejtonski mediji neće prezati od najprljavije propagande kako bi Bošnjake natjerali da se ne izjašanjavaju kao Bošnjaci. Urednik ove emisije bi morao znati – jer ako ne zna trebao bi dobiti otkaz! – da su Bošnjak, Srbin i Hrvat ustavne kategorije, a da Bosanac, Hercegovac, musliman, Krajišnik, Podrinjac, Albanac, Rus, teletabis, žohar, itd. (jer svako se može izjasniti kako hoće), spadaju u kategorije Ostalih. Nagovaranje Bošnjaka da se izjašnjavaju kao Bosanci, ili muslimani, ima za cilj preseljavanje jednog broja Bošnjaka od Bošnjaka.

Nije ništa novo to što dejtonski režim podržava velikosrpske i velikohrvatske planove, programirane na uništavanju Bosne i Bošnjaka. Novo je, gotovo revolucionarno, to što Bošnjaci po prvi put u dejtonskoj povijesti, složno i pravovremeno reagiraju na jednu pojavu, svjesni da će ta pojava ići protiv njih ako oni ne uokvire granice svoga interesa. I novo je to što se ovaj proces događa apsolutno neovisno od bošnjačke politike, koja svakako više odmaže, nego što pomaže. Ustale su nevladine organizacije, univerzitetski profesori, pa čak i doskora mlitavi VKBI i BZK „Preporod“, ustala je Islamska zajednica, digla se svebošnjačka akademska snaga da jedan važan događaj koordinira i isprati sa maksimalnom pažnjom. Popis 2013. jeste važan, ali se ti odgovori koje treba zaokružiti jedan Bošnjak ne čine tako komplikovanim da bi ovolika bošnjačka društvena sila bila uključena u educiranje i podsjećanje. Nije to toliko ni zbog Popisa, nije ni zbog bošnjačkih odgovora – jer bi se u normalnim okolnostima podrazumijevalo poštenje i korektnost – koliko je ovo što se dešava transparentna deklaracija svebošnjačkog nepovjerenja prema bošnjačkoj politici i dejtonskom poretku. Sve one bošnjačke adrese koje strahuju da bi Popis mogao biti zloupotrijebljen, drugim riječima govore da živimo u prevarantskom i kriminalnom poretku koji realizira nastavak genocida nad Bošnjacima, a rezultati Popisa bi trebali da tom genocidu dadnu završni oblik. Da je bošnjačka politika bila više bošnjačka a manje srpsko-hrvatska, da je dejtonski poredak bio više bosanski, a manje antibosanski, da je u ovom poratnom vremenu bilo više antifašizma, pravde i demokratije, sigurno je da Bošnjaci danas ne bi imali tako izoštrene reflekse za svoje nacionalne interese. Zato je ovo vrijeme bošnjačkog uzdizanja.

(„Saff“, br. 327, 02. novembar 2012. godine)

Check Also

Muftija Ljevaković: Post je štit!

Ramazan je jedinstvena prilika da vjernik i vjernica umnogostruče svoja dobra djela, da se pokaju …

Muftija Grabus: Mjesec ramazan iznova osnaži naše zajedništvo

Nedžad Grabus od marta 2006. godine, odnosno tačno već deset godina obnaša službu muftije Mešihata …