Od turskog askera do bosanskog vojnika

Priča o Šefkiji Kaliću, koji je učestvovao u turskoj invaziji na Kipar 1974. i u odbrani Sarajeva i BiH 1992.
Merasim manga je neka vrsta počasne jedinice, koja je pripadala pozadinskim jedinicama

Svjedok: Anes Džunuzović

Kada su u julu 1974. godine turske vojne jedinice iz 39. vojne oblasti izvršile invaziju na Kipar, na jednom od vojnih brodova koji su 24. tog mjeseca krenuli iz turskog grada Mersina bio je i Šefkija Kalić, vjerovatno jedini Bošnjak u ovom ratu.

Prošlo je 38 godina od tog dana, a mi smo sreli Šefkiju u Sarajevu, u Starom Gradu, gdje živi sa porodicom.

Šefkija je i danas u dobroj formi, zaposlen je i vodi jedan fini, primjeran, porodični i vjernički život.

A nije sjedio u kući ni tokom zadnjeg rata, uključio se u “Zelene beretke” od prvih dana napada na Sarajevo i BiH.

Selidba u Tursku

Iako je prošlo puno godina, Šefkija se prisjeća tih dana invazije turske vojske na Kipar, putovanja brodom od Mersina prema Kipru, tadašnjih razmišljanja, emocija, pa i straha, boravka čitavu godinu dana na ovom ostrvu, ali i toga kako se uopće našao u turskoj vojsci.

”Sve je to Allahovo određenje, ljudska sudbina. Ja sam iz Lozne, sela pored Bijelog Polja, u Sandžaku.

Tamo sam živio sa roditeljima, braćom i sestrom, sve do 1969. godine.

Kalić u turskoj vojnoj odori

To je bilo vrijeme poznatog iseljavanja Bošnjaka u Tursku, pa je tako moj babo odlučio da i mi krenemo ka Turskoj.

Došli smo u Tursku i prijavili se u Adapazar, grad u kojem smo imali rodbine. Ali, nismo živjeli u ovom gradu, već u Istanbulu.

I tako su prolazili dani i dođe novembar ’73. godine. Bio je 20. novembar kad sam dobio poziv da se hitno javim u vojnu jedinicu u grad Ispartu.

Sve se odigralo brzo jer je već bilo prošlo 20-ak dana kako je u vojsku otišla tadašnja jesenja klasa regruta.

U Isparti su bile smještene specijalne jedinice. Međutim, pošto sam kasnio nisam se uspio uklopiti u ritam te jedinice, pa su me prekomandovali nakon mjesec dana u Antaliju.

Tamo sam prošao adžamiluk, ono što kod nas nazivaju gušterski period, guštersku pješadijsku obuku, a tada sam imao 24 godine.

Nakon što sam tri-četiri mjeseca bio u adžamiluku i konačno završio sa obukom, prekomandovan sam u Iskenderun, primorski grad blizu sirijske granice i tu sam ostao sve do 24. jula ’74. godine, kada smo krenuli na Kipar“, prisjeća se Šefkija i nastavlja:

Iskrcavanje na Kipar

”Autobusima su nas prebacili do Mersina, a onda smo ukrcani na brodove i krenuli smo put Kipra.

Sjećam se da je bilo jako valovito more i da sam tokom puta, kao vjerovatno i svi ostalo vojnici, puno razmišljao, prolazile su mi hiljade misli kroz glavu.

A sigurno sam bio i u posebnoj situaciji, jer je moja porodica, pošto se nismo uklopili u život u Turskoj, bila već krenula za Bosnu.

Razmišljao sam da li ću sve to preživjeti, šta će biti sa mojim roditeljima, znao sam da će brinuti za mene. Ali, bio sam tu, na brodu, idem sa puškom na Kipar i nema povratka, nema se kuda.

Ali nije sve bilo tako opasno, dramatično i neizvjesno kako nam se činilo, jer su desantne jedinice već bile izvršile desant. Bili su na Kipru i turski tenkovi, topovi, oslobađanje je već uveliko teklo.

Mi smo se iskrcali na već oslobođenu teritoriju i smješteni smo u grad Kireniju, zapravo, između Kirenije i Nikozije.

U blizini našeg kampa bio je neki samostan i velika plantaža južnog voća i tu sam ostao čitavih 12 mjeseci“, kaže asker Šefkija i dodaje:

Dvanaest kiparskih mjeseci

”Ja sam bio merasim manga. To je nešto kao počasna jedinica, počasna garda, koja je pripadala pozadinskim jedinicama, tako da nismo imali nekih direktnih učešća u sukobima i obračunima sa neprijateljskom stranom.

Vojna legitimacija

Ali sam bio u prilici vidjeti dosta mrtvih vojnika, kako grčkih tako i turskih, što je na mene ostavilo velikog traga. Imao sam noćne more dugo nakon učešća u invaziji na Kipar, praktično do početka rata u BiH. Tada me, valjda, novi, živi rat oslobodio starog, davno prošlog.

Što se tiče domicilnog, turskog stanovništva, oni su nas dočekali kao oslobodioce.

Tih dvanaest mjeseci koliko sam proveo na Kipru proteklo je bez nekih većih problema.

Bilo je nekih napetosti, neizvjesnosti u pojedinim trenucima, jer se nije moglo precizno i tačno znati kako će na invaziju reagirati Grčka, a i druge zemlje, ali ipak sve je po nas prošlo dosta dobro.

Međutim, meni su misli često bile sa porodicom, posebno sa majkom i babom.

Nije dugo bilo načina da im se javim, pisma u početku nisu išla sa Kipra, nije bilo telefonskih veza.

Pitao sam se kako su oni, da li su se dobro smjestili i snašli u Bosni. A znao sam i da oni brinu za mene. Ima jedna jako zanimljiva i jako emotivna priča iz tog vremena.

Naime, pošto se nisam dugo javljao, moji su roditelji bili u velikoj brizi i bihuzuru.

Jednu noć moj babo je sanjao da sam poginuo. Probudio se, ustao i počeo plakati. Majka je skočila kraj njega, pitala ga šta mu je i on je ispričao san.

Možete misliti kako je to bilo teško njima dvoma. Ali eto Allahovog davanja. Isti dan su, gledajući vijesti i neke snimke, ne znam koja je to televizija bila, neka zapadna, a možda i neka turska, ne znam, uglavnom to su bili svježi snimci snimljeni tih dana u Nikoziji, vidjeli te snimke na kojima se ja vidim kako prolazim negdje u pozadini.

Bila je to velika radost za njih, znali su da sam živ i da babin san nije bio istina. A ja, eto, nisam ni primijetio tu televizijsku ekipu i kameru.

Bio je to za mene neki običan dan kada smo išli u nabavke za naš kamp, a za moje roditelje bio je jedan od sretnijih dana u životu.”

Zelene beretke

Nakon što je odslužio 12 mjeseci na Kipru, a ukupno 20 mjeseci u turskoj vojsci, Šefkija Kalić odlazi iz vojske i iz Turske.

Dolazi u Bosnu, u Sarajevo, gdje su mu bili roditelji i tu ostaje do današnjeg dana.

Iako je turska Vlada davala neke privilegije, penzije i slično pripadnicima jedinica koje su učestvovale u invaziji na Kipar, Šefkija ništa od toga nije dobio.

Ne zato što mu nisu dali, već zato što mu je bila preča porodica i zato što je otišao iz Turske i nije nikad tražio te privilegije.

Kada su u aprilu ’92. godine počeli bombardovanje Sarajeva i napadi na Bosnu Šefkija se odmah priključio ”Zelenim beretkama” u općini Stari Grad.

Najprije je bio u odredu Širokača, a onda u Desetoj brdskoj. Bio je u logistici i svoj dio obaveza odradio je pošteno i ponosno sve do okončanja agresije.

 

(Al Jezeera)