Obraćanje reisu-l-uleme Kavazovića na konferenciji „Naša je budućnost živjeti zajedno“

Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović prisustvovao je konferenciji koju je organizirala Zajednica svetog Egidija u ponedjeljak u Sarajevu, pod geslom “Naša je budućnost živjeti zajedno“, kao nastavak međunarodnog susreta za mir u duhu Asiza, koji je pod istim geslom održan u septembru ove godine u Sarajevu.

Konferencija, održana u zgradi Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, kojoj su prisustvovali brojni međunarodni i domaći zvaničnici i vjerski predstavnici, između ostalih, kardinal Vinko Puljić i Jakob Finci, podsjetila je na temeljnu poruka velike sarajevske dvodnevne religijske manifestacije, odnosno istaknut je značaj dijaloga između kulture i religije koji se mora nastaviti.

U svom obraćanju reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović je kazao:

– Poštovani članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine,

Uvaženi ministri,

Eminencije,

Ekselencije,

Dame i gospodo,

Poštovani prisutni!

Zahvaljujem se organizatorima na prilici da se obratim!

O kojem god aspektu naših života govorili, koji god nam period u tome bio važan: prošlost, sadašnjost ili budućnost, tema koja je pred nama zaokuplja pažnju svakoga od nas pojedinačno. Ona se nameće kao sudbinsko pitanje naše opstojnosti u Bosni i Hercegovini, ali i opstojnosti ljudi na našoj planeti općenito.

Čovjek je od svoga postanka upoznavao sebe posredstvom drugog. U ogledalu drugoga i drugačijeg gledao je odslik sebe. Svoj identitet je gradio upoznavanjem kulture drugoga, razmjenom svoje kulture s njegovom i usvajanjem neke njezine komponente ili cjeline. Razmjenjivao je dobra koja je proizvodio. Postignuća ljudske vrste rezultat su združenih napora njezinih marljivih vizionara tokom duge historije i u teškim vremenima.

Mi danas religiju poimamo kao tkivo koje povezuje našu vrstu na Zemlji. Istovremeno, ona tumači i pojašnjava smisao i ciljeve našega življenja. Sva religijska učenja brinu o miru, jer samo u miru ljudi imaju šansu da spasu svoje duše i da žive u harmoniji jedni s drugima. Muslimane Kur’an uči da je jedan od Božijih atributa i taj da je Bog Izvor mira i sigurnosti (Kur´an, Al-Hashr, 23).

Monoteističke religije ispovijedaju vjeru u jednog Boga, Koji se obratio ljudima Svojom riječju, sačuvanom u knjigama. Te knjige čitamo i tumačimo. U njima je zapisano da je Adema Bog stvorio iz prve supstance njegova postojanja: Mi smo čovjeka stvorili od biti gline (Kur´an, Al-Mu´minun, 12). Poslanik islama je kazao: „Vi ste sinovi Ademovi, a Adem je stvoren od gline“ (Al-Tirmidhi, Sunen). U tome, naizgled prostom, činu stvaranja, razaznajemo: Bog nije ljude stvorio da bi se oni tukli i krv prolijevali, da bi svoj život u takvoj trivijalnosti i prizemnoj motiviranosti provodli. Kur’an nas ohrabruje: Mi smo vas od jednog muškarca i jedne žene stvorili i na narode i plemena vas podijelili da biste se upoznavali… (Kur´an, Al-Hujurat, 13.) Zatim, Stvoritelj je čovjeka obdario molitvom, koja je sama srž svake religije. Molitva je potraga za izgubljenim unutarnjim mirom i njegov čuvar-zaštitnik. Bez toga mira, čovjek nije kadar graditi mir oko sebe i onda nema ni mira u svijetu.

Ljudska povijest, čak i onda kada se nominira i kao povijest religija, jeste povijest sukoba. Iako se to katkada želi tako prikazati, ti sukobi nisu nikada bili motivirani samom suštinom, niti duhom religije. Kada su ih njihovi protagonisti i povezivali s njom, samo su se zaogrtali njenim plaštom i sklanjali iza nje svoje sasma druge motiviranosti. Istina religije stoji na drugoj strani toga svojevrsnog fronta: istinski misionari religijskih vrijednosti znaju da je život blagodat, dar Svevišnjega Gospodara i da je mir njegova vrhovna vrijednost. Sukobi, isključivost, zatvorenost, pa i uskogruda nacionalnost reduciraju univerzalnost čovjeka, zatvaraju je i podčinjavaju. Dočim, ljudski duh teži da bude slobodan. Kada se, kao takav, povezuje, to povezivanje mora biti slobodno, bez sputavanja i međa.

I mora biti zasnovano na etici, bez prisile i nametanja s bilo koje strane. Nema prisile u vjeru (Al-Baqara, 256.), naglašeno je u Kur´anu. Ovoj jasnoj kur’anskoj maksimi pridružujemo i jedan evropski primjer. Pruski kralj Frederick Veliki u XVIII stoljeću jednom je izjavio da bi svakome trebalo biti dopušteno da traga za spasenjem na svoj način. Njegov savjet je bio razborit. Svijet bez drugog je monolitan. To je iluzija koja povećava patnju i huljenje na Boga. Vjernici su obavezani da žive i zagovaraju zajedničku sudbinu svih ljudi, svih religijskih pravaca i svih naroda. Tako u ovom našem svijetu, tako u ovoj našoj Evropi i tako u ovoj našoj domovini Bosni i Hercegovini.

Svijet je i danas izložen istim činiocima propadanja, kao i u prošlosti. Može im se suprotstaviti samo međusobnom saradnjom i uvažavanjem. Nad čovjekom se stalno nadvija isti Damaklov mač iste opasnosti od istrebljenja i totalitarizma. Suočeni smo s istim problemima, kao i u prošlosti, kada su nam isključivost i težnja za dominacijom prijetili i biološki, i politički, i kulturno, i intelektualno.

Kulturne i vjerske različitosti nisu naša posebnost. One su stare, gotovo, koliko je star i ljudski rod. Povijest čovječanstva je podjednako i povijest razmjene među kulturama i civilizacijama. Skoro je nemoguće izdvojiti neku kulturu koja je postojala izolirano, bez „posuđivanja“ od drugih. Mi u Bosni i Hercegovini smo za to očit primjer. Pogledajmo koliko je u našim kulturama pozajmljenog i usvojenog od drugih.

Učili su neke od nas da stalno i uvijek gledamo u prošlost. U tome je nedostajalo napora na razvijanju svijesti i osjećaja zajedništva i zajedničke sudbine. Uprkos ignoriranju, kulturna i vjerska raznolikost su konstitutivni stubovi bosanskohercegovačkog društva.

Mi svi, kako kaže Edgar Morin, moramo na različit način i u sasvim drugim okolnostima, iz sadašnjosti, okrenuti pogled prema prošlosti, da bismo naučili šta u njoj ima zajedničko.

Za nas bi mogle biti motivirajuće naročito one razlike koje su se nekada činile nesavladivim. Svjedoci smo, kao nikada prije, kako stari evropski antagonizmi postaju osnovni element konstituiranja zajedničke sudbine evropskih država. Ne bi trebalo da ostanemo samo zapitani možemo li sviješću o zajedništvu sudbine pomiriti našu prošlost i ponovo je pronaći, kao perspektivu naše sadašnjosti i budućnosti. Imamo li snage da pobijedimo sitničavost, naše postupanje „od danas do sutra“, uljuljkanost u nihilizam, raspadanje i fatalizam. Neprijatelj čuči u nama, a ne izvan nas, on se ugnijezdio u našoj nemoći da mislimo našu sudbinu i da preuzmemo odgovornost za nju.

Pitam se, možemo li zajedno misliti Srebrenicu i Jasenovac? Možemo li ih pretvoriti u zajednički opominjatelj za našu budućnost, ne kao teret, već kao podsticaj koji će nas nadahnuti da zajedničku sudbinu sagledamo iz perspektive budućnosti?

Na kraju, želim podsjetiti da su vjera i kultura stalni entiteti, za razliku od ideologije. To nisu hipotetičke i prolazne vrijednosti, jer izviru iz božanskog i narodnog duha. Sukob među njima bio bi poguban za našu budućnost. Duboko vjerujem u našu zajedničku sudbinu, koju zajedno kuju saradnja i različitosti. Gledajmo na njih iz perspektive zajedničke budućnosti.

Neka nam Bog u tome pomogne!

(Rijaset.ba)