Moramo obnoviti kraljevsko lice i kraljevsku dušu Bošnjaka (I dio)

Selamun alejkum i dobro došli! Ja se radujem što ste došli. Ovo je vrlo složena tema. Moraću iz jednog ugla da napravim presjek, isječak. Nastojaću da budem blizak temi koliko je to moguće, a to je, ustvari, ono što se ne može ni izraziti. Ljudskost je naša mnogo dublja nego što bi to moglo da se prikaže jednim sistematičnim izlaganjem koje bi trajalo jedna cijeli semestar.

Problematiziranje identiteta Bošnjaka je nepristojno pitanje

Problem identiteta Bošnjaka je, ustvari, pitanje koje je u krajnjoj liniji nepristojno pitanje. Ko još koga pita o njegovom identitetu. To bi trebalo biti odavno apsolvirano pitanje. U krajnjoj liniji pitati ko su Bošnjaci je zaista nepristojno. Kako to niko ne pita ko su to Englezi ili ko su Francuzi, ko su Amerikanci, što je, zaista, zanimljivo pitanje, jer su tu rase, sve nacije i sve religije, a opet to niko ne provjerava. Ko su Brazilci ili Argentinci!? Ali ko su Bošnjaci, to se pita!?

Čak u regionu se ne pita ko su Srbi. Recimo, u Makedoniji imate Srbe i to nije problem. U Slovenije imamo Srbe i to nije problem. Nije zanimljivo kao pitanje ni kao problem. To ne pita niko. Ali kad kažete da su u Sandžaku Bošnjaci, onda svi kažu otkud to – pa to je Srbija, otkud tamo Bošnjaci? A u Makedoniji otkud Bošnjaci, ili na Kosovu, to je već standardno pitanje. Zato kažem postoji jedan specifično, kako bih rekao, podcjenjujući pristup. Mi to ne smijemo prihvatiti! Ja o tome odbijam da govorim na drugim tribinama. Upravo iz ovih razloga. Ali sa svojim Bošnjacima ja o tome govorim rado i mnogo. To je iz one duboke osjećajnosti zajedničkog identiteta, i to je ono što mislim da trebamo da imamo u sebi. Ja sam pri jednom susretu u Sarajevu kao savjetnik predsjednika, prisustvovao jednom razgovoru neformalnom, zapravo formalnom, nije bitno sada. Jedan od naših ljudi u Parlamentu objašnjava predsjedniku Makedonije: „Znate, u BiH smo mi živjeli svi zajedno. Naprimjer u mom razredu su učili, kaže, mi smo učili da su ovdje Srbi, Hrvati i Muslimani.“ Ja kažem niste. On se zaprepasti. To je diplomatski skandal. Predsjednik me pogleda i kaže: „Kako to?“ „Jesmo“, kaže ovaj. „Niste“, rekoh, „sasvim sigurno“. „Ponovite“, kažem, „kako ste učili“. Kaže: „Srbi, Hrvati i Muslimani“. E, rekoh: „Učili ste“, kažem i to ovim redom: „Bošnjaci, Srbi i Hrvati ili ste učili Muslimani, Pravoslavci i Katolici.“ „Pa, ne“, kaže, „znate ali mi to zovemo tako.“ „To ste zvali ali nećete više zvati“, rekoh!

U tom smislu teško ću izbjeći da budem možda i osjećajan, jer kad govorim sa svojim Bošnjacima onda čovjeku, u neku ruku, izbiju na površinu one rane koje pravi čovjek ne pokazuje drugima. I onda treba da se osnažimo iz toga zajedničkog razumijevanja KO SMO I ŠTA SMO. Eto, ja sada pristupam temi sa ovim malim objašnjenjem koje nisam ni planirao da vam dam, ali nekako atmosfera ovdje, mada su kontra svjetla, ja vas ne vidim direktno u lica, samo siluete, ali dolazi, da kažem taj trepet lijepe zajednice i identiteta koji nas vezuje; neka nevidljiva tajna veza, što bi se reklo. I stoga sam sada ovo rekao, da imate u vidu karakter mog izlaganja.

Euzu billahimineš-šejtanir-radžim!

Bismillahir-rahmanir-rahim!

Negdje početkom ’30-tih godina prošlog stoljeća (1930. g.) jedan profesor sa Harvarda je stupio u kontakt sa jednim čovjekom sa ovih prostora, balkanskih, zbog istraživanja. Okolnosti su bile takve da je to dogovaranje trajalo par godina, i konačno 1938. g. profesor sa Harvarda Milman Peri je sa asistentom Lordom došao da posjeti tog čovjeka. Čovjek je bio narodni pjevač, guslar. Šta bi profesor sa Harvarda tražio kod guslara? Tražio je odgonetku na jedno pitanje, koje muči čitavu povijest svjetske književnosti. Naime, da li je Homer mogao napisati, jer nije znao pisati i to je poenta, da li je mogao biti autor Ilijade i Odiseje, jer je bio slijep. Nije mogao pisati. Nije dugo sačuvana (zapisana op.a), prenosila se samo usmeno.

Kako su ljudi mogli zapamtiti 10 000 stihova? Kako je jedan čovjek mogao to smisliti? On može reći 10 000 stihova, ali ih ne može sve zapamtiti. Zaboraviće one prve. Ali to (tekst Ilijade i Odiseje op.a) se nije mijenjao dugo. Onda je čuo o jednom pjevaču koji bi mogao da bude neka vrsta indirektnog dokaza da je to ipak moguće, da je u granicama ljudske memorije i ljudskog kreativnog kapaciteta. Ovaj čovjek je otpjevao od petnaest sati, recimo, pjesme sa 4-5 000 stihova. Onda bi ga profesor sa Harvarda sa svojim asistentom preslušavao poslije 5-6 dana (ostao je 6 mjeseci s njim), i vidio je da ovaj čovjek od riječi do riječi ponavlja pjesmu od 4 000 stihova, da nije ništa izmijenio. Poslije nekog vremena pitao ga je koja mu je najduža pjesma koju zna. Rekao je to je jedna koju sam ja sam ispjevao. Ta pjesma je imala 12 367 stihova. Zajedno Ilijada i Odiseja imaju oko 10 000 stihova. Dakle, za četvrtinu više od oba ova spjeva. Taj čovjek je četiri dana pjevao tu pjesmu. Oni su je snimili. Poslije jednu nedjelju dana odmora pitali su ga ponovo. Čovjek je inače bio nepismen. Može li je ponovo ispjevati? Kontrolisali su oba (audio op.a) zapisa. U 12 367 stihova, ne jedan stih, pasus, nego ni jednu jedinu riječ nije ni po redoslijedu promijenio. To je već bilo previše. Za Harvardskog profesora to je bio dovoljan dokaz da ljudski um može kreirati, zapamtiti i zapamtiti i takve spjevove kao što su Ilijada i Odiseja, Ramajana i Mahabharata, Gilgameš itd…, i mnogi drugi spjevovi. Tad je on otišao u Ameriku i počeo je projekat u kojem je htio predstaviti novog Homera svjetskoj javnosti. Desila se nesreća, on je poginuo. Njegov asistent 1951. g. je došao ponovo. Zatekao je tog čovjeka, poslije 13. g. Ovaj čovjek je imao već 82 godine. Trinaest godina kasnije on je ispjevao svih 12 367 stihova bez ijedne greške. Pri tome je rekao: Nisam je od tada nikad pjevao. Ko bi slušao četiri dana!

Sve propada osim kraljevskog lica

Na prvom izdanju koje je izašlo na Harvardu, ovaj Homer sa Balkana, kako ga je nazvao asistent, koji je u međuvremenu i sam magistrirao i doktorirao i postao profesor na Harvardu, objavio je njegovu fotografiju iz 1951. g. To je u jednom, zaista, izlizanom, otrcanom sakou, očigledno pozajmljenom ili dva tri broja većem…, sa košuljom bez kragne, u izgužvanim pantalonama, sjedi uza zid jedne kuće u gumenim opancima. Sve je na njemu, takoreći, dokaz društvene propasti. Neka vrsta defetizma. Ništa tu nema što se vidi u tom odijelu što bi moglo potvrditi da je to taj čovjek, osim lica. Lice je impresivno. Lice jeste zrelog čovjeka, starog čovjeka ali lice koje je kraljevsko u suštini. To je lice čovjeka koji je više praštao nego što je pamtio zlo. Čovjek koji je više volio, vidi se, nego što je mrzio, čovjek koji je, očigledno, mnogo se rađe odazivao i pomagao nego što je pomoć tražio. Istinski kraljevski lik.

Taj čovjek se zvao Avdo Međedović. Taj čovjek ima još nekoliko pjesma koje su fascinantne, i nekoliko dokaza u koje neću ulaziti, ali sam htio da kažem da počinjem sa ovom pričom, jer to je u neku ruku epitomizacija, suštinska slika nečega što se desilo sa Bošnjacima. Zadržana je kraljevska duša Bošnjaka, ona da, kažem, plemenita duša. Ali mnogo štošta je od ovog plemenitog duha ustvari stvorilo socijalnog, političkog, kako god hoćete, društvenog autsajdera. Mnogo štošta u ovih, posebno, posljednjih sto godina. Njega posebno smatram izvanredno značajnim uvodom za ovaj naš razgovor, u jednu ruku postmodernističkim uvodom, ali veoma značajnim. Jer njegove pjesme pjevaju o vremenu koje ja nisma mogao vidjeti ni u jednim knjigama o Bošnjacima. Njegovi likovi su nevjerovatno karakterno, jasno ocrtani, izuzetno borbeni, smjeli, izuzetno ponositi na sebe, izuzetno sažaljivi prema slabijem. Upravo onaj mentalitet koji se vidi na licu ovoga pjevača. S druge strane, ti ljudi su živjeli u takvom bogatstvu. Njegova pjesma od 12 367 stihova se zove Ženidba Smailagić Mehe ili Meha u njegovoj varijanti. Opisuje kuće nevjerovatno precizno, svaku baglamu, direke, mutvake, sve što ima u toj kući, od čega je i kako je. Opisuje opremu jahačku, odjeću djevojaka i odjeću momaka, do detalja kiti jatagane, zulfikare, tufeke, puške, sablje i to sa toliko preciznosti da je to, prosto rečeno, fotografska memorija, kao da je to u njegovoj duši negdje sve snimljeno. I on vam to samo vrlo precizno, pedantno pokazuje. Njegovi konji, njegovi dvorci, sukobi, razgovori, to je nevjerovatna preciznost. I sve su to Bošnjaci. Njegovi Bošnjaci – Smailagić Meho i njegova svadba, on skuplja ljude od Krajine, Hrnjice, Gojenog Halila, Tala od Orašca kao što skuplja i lokalne junake. Oni idu do Budimpešte. Idu u Bagdad. Idu u Stambol. To je takva herojska epopeja da je čovjek ne može povezati sa onim…, ja bar što sam učio u školi o Bošnjacima, jer sve su to bili junaci sa Kosova. O Bošnjacima nema ništa, protivnici su Turci koje ovaj po dva i dva na koplje nabada preko sebe u Sitnicu baca…, ili jednom rukom britkom sabljom mahne pa dvadeset odsječe glava. To su muhe, ali oni ih brišu…, ali nema njihova ni karaktera i nema od Bošnjaka ni traga. Gdje je taj svijet? Negdje je bio sačuvan. Mora da ga je bilo, jer je sačuvan na licu ovoga čovjeka iz 1951. g. I onda je tu, u meni, počela ta potraga, taj osjećaj.

Šta se desilo sa Bošnjacima?

Ustvari šta se desilo sa Bošnjacima? Kako to da su gotovo izbrisani sa historijske scene? Kako to da nas je gotovo nestalo? Kažem gotovo nas nestalo, jer ja znam sebe. Hajde što su u ovim svjedočanstvima nestali, mi smo se kao familija mnogo selili. Kad smo živili u Šibeniku…, ja sam nedavno gledao moje svjedodžbe, ne znam, ja sam tada bio šesti ili sedmi razred osmogodišnje škole, tamo piše nacionalnost Hrvat, a nisu me nikad pitali. Kad smo se školovali u Srbiji ili u Drvaru u Bosni, piše nacionalnost Srbin. Isto takao nisu me nikada pitali. A ja se sjećam da već mi nismo sebe zvali Bošnjacima. Za mene je bio veliki šok kad sam došao prvi put u Makedoniju da meni odmah kažu: A, Bošnjak!!!

Ja sam u Bosni bio prvih dvanaestak godina i nisam nikad čuo da me neko zove Bošnjak. Na Kosovu i Makedoniji Bošnjak! E, Bošnjak, gdje si!? Meni je to bilo skoro vrlo čudno i skoro uvredljivo, osim što je vezivalo za Bosnu, ali Bošnjak nekako…. Dakle, mi smo gotovo sebe zaboravili. Dakle, govorim, (pro domo sua) ja znam sebe. Znam da sam bio gotovo na pragu da smatram to ne samo prevaziđenom pričom iz moje kosmopolitske perspektive, što smo mi Bošnjaci najviše prihvatali, a što drugi uporno nisu prihvatili, nego što mi se činilo da je to nešto, ko zna koliko anahrono, da toga nema više. Koji Bošnjaci, ako ih je ikada i bilo!?

Ta je priča, ustvari priča, možda najdramatičnija u savremenom svijetu, ja bih rekao, u posljednjih sto godina. Ja lično se osjećam u jednom suštinskom smislu kod sebe kući, bilo gdje u Japanu ili Arizoni, u Anadoliji ili u Rumuniji, jer ovaj svijet je naš dom. Ne može me niko prisvajati. Ali je interesantno da to u neku ruku svako razumije, osim da to ne važi za Bošnjake. Oni se ne bi smjeli osjećati nigdje kući, pa ni u Bosni. Mi smo, tako reći, pod kirijom svugdje. Tako smo dovedeni. Moramo razumjeti šta se desilo. Koliko smo bili blizu tog ambisa ili ivice. Stajali smo, bar moja generacija je bila, na toj ivici. Mnogi se sa nje nisu ni vratili u bukvalnom smislu i dalje ne priznaju i ne razumiju i kažu šta je to, šta će ti to Bošnjak? Dakle, taj unutrašnji pad je već završen kod njih!

Kako je tekao tok brisanja Bošnjaka kao nacije

Mora se pokazati šta se ustvari dogodilo. Kako se moglo desiti da cijeli jedan narod tako slavan, sa takvom kraljevskom dušom, sa takvom nevjerovatnom historijom, ustvari bude praktično izbrisan?! Ja sam danas imao veliku sreću da budem u Muslibegovićevoj kući, i da vidim tačno ono o čemu pjeva Avdo Međedović. To je to. To je taj red unutrašnjosti, unutrašnji kosmos u toj kući. To je to središte sa svim onim što je oko i sa savršenom harmonijom. To je ona vrijednost, snaga, čvrstina, kvalitet izrade, to je harmonija odnosa. To je nešto što je relikt iz onoga svijeta o kome ja, recimo 1991.-1992., nisam ni znao ništa.

Dakle, ja hoću sada sasvim kratko, poslije ovog, u neku ruku, emotivnog i, takoreći, dramski vođenog uvoda, da pokušam sa vama podijeliti razloge. Neću da sataniziram nikoga. Hoću samo da pokušam pokazati, kako mi se čini da je tekao, tok brisanja Bošnjaka kao nacije i brisanje njihove historije i prisvajanje njihove zemlje. Razumije se, i prisvajanje njihovog jezika. Kako je tekao i koji su bili motivi za to? Jer, Bošnjaci se, moramo toga biti svjesni, i danas u regionu, ali i od Evrope, ustvari doživljavaju, odnosno gleda se na njih kao na bebu u trbuhu maćehe. Sva su druga djeca, sve su druge bebe u majčinom trbuhu, samo su Bošnjaci nekako stalno u trbuhu maćehe. Kao da nisu imali mater, kao da nisu odavde, kao da nigdje nisu. Mi jesmo, kao ljudi, shvatajući istinu o životu kroz islam, na nekom putu i ovdje i na ovom svijetu, ali Bošnjak je na dvostrukom putu. On je stalno u dijaspori. Ako je ovaj svijet dijaspora od onoga svijeta, Bošnjak je i u ovom svijetu u dijaspori. Nigdje ga ne priznaju da je kod kuće. I ono što sam rekao da važi za sve, osim za Bošnjake, taj kosmopolitski duh koji ljudi razumiju kad pričaš o nekom drugom. Ali kad pričaš o Bošnjacima, naravno ako pričate s nekim iz Japana koji ne poznaje problematiku, koji o tome ne zna ništa i to nije ni instanca koja bi bila kompetentna, međutim, oni koji znaju, to ne priznaju. To je izmišljena nacija. To je izmišljeni jezik. Otkud vam sad to? To je od jučer nacija. Vi ste pokršteni Srbi. Vi ste cvijeće hrvatstva?!

Priznati im da su drugo, to jest da su ono što jesu, to je gotovo bilo nemoguće do prije nekoliko godina. Kako se to može objasniti? Ja bih morao sad napraviti jedan mali izlet u generalni tretman Evrope prema muslimanima, u sistematski, ideološki građen i ideološki inspirisan, politički, geopolitički, strateški animozitet prema islamu, ali i ideološki inspirisane mitološke, rekao bih, fabrikovane priče o islamu i o nekom sukobu islama sa Evropom što traje dosta dugo i nisu te priče ni danas prestale. Dovoljno je da vas podsjetim samo na izjavu, kojoj se pridružio iz sveg srca i Sarkozi, da je ‘priča o multietničkoj Evropi završena’. To je direktna poruka muslimanima. Nećete biti Evropljani. Postoje sada i na internetu, možda je neko od vas i pristupio na to, neke ankete – smije li se priznati islam kao evropska religija, pa muslimani traže što više potvrdnih odgovora…, ali je stanje i dalje nepovoljno. Evropa i dalje smatra, mada iznenađujući visok procenat ipak prihvata, oko 38%, ali negdje oko 55% smatra da islam nije evropska religija, i da ne treba ni da bude prihvaćen kao evropska religija. To je najnovije stanje na internetu. E, diskusije, simpozijumi o tome, da li su muslimani ustvari samo gosti u Evropi, i treba li da im se prekine taj gastarbajterski odnos danas su vrlo česti od Londona do Varšave.

Pripremio za objavljivanje: Hasan Eminović

Naslov i međunaslovi redakcijski

(Predavanje akademika Ferida Muhića “Bosna i Bošnjaci – izazovi i perspektive” održano je 28. 04. 2011. g. u Mostaru u okviru manifestacije “Dani mevluda i zikra 2011”.)