Miradzske poruke

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen – 22  Redzep –  1440.H. / 29 Mart 2019.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Neka je sva Slava i Hvala Allahu dz.s. Stvoritelju Uzvisenom, Gospodaru svih svjetova. Onome koji nas nejakim stvara, a onda nam u mladosti nasoj snagu daje, a koju nam opet u starosti nasoj oduzima, nebi li smo na vlastitom primjeru shvatili, da ce sve na nebesima i zemlji proci i da ce na kraju ostati samo On – Allah dz.s. Gospodar Vjecni i Plemeniti. Neka su mir, spas i blagoslov na Njegovog posljednjeg Poslanika i Vjerovjesnika, Muhameda sina Abdulahovog, na njegovu casnu porodicu, na njegove ashabe. I neka su mir i spas na sve vjernike sa istinom u srcu i djelu do Dana Sudnjega.

Gospodaru moj, rasiri prsa moja, olaksaj zadatak moj, odrijesi uzao sa jezika mog, da bi razumjeli govor moj. Amin.

Postovani dzemate,

Dvadeset drugi je Redžeb. Utorak, drugoga aprila, u akšam, nastupa mubarek, Lejletu-l- Mi’radž.

Teški su i problemima velikim opterećeni dani u kojima Ummet dočekuje Miradž. Stete su nesagledive, nanesene Islamofobijom i svijet je pun Islamofoba – mrznjom pojedinca koji je u stanju da udje u Boziju kucu i gnusno poubija vjernike dok se Bogu istom mole. Miradžom su krunisane i teškoće kroz koje je Poslanik sa ashabima prolazio. Tih deset godina misije u Mekki obilježeno je tajnim pozivanjem u vjeru, mučenjima i progonima, bojkotom, godinom tuge, itd. Miradž je došao kao ohrabrenje, on je bio nagovještaj trijumfa vjere. Bio je nova nada i poticaj na više žrtve. Miradž jasno poručuje, da poslije teškoće dolazi olakšanje.

Miradžom je Poslaniku, onom kojeg mekanski mušrici ponižavaju i progone, ukazana takva čast koja prije a ni poslije nije nikom. Prošao je Sidretul munteha, granicu na kojoj je Džibril zastao. Vidio je što prije ni poslije nije niko. Džennet i Džehennem su mu pokazani, a i s Gospodarom je direktno, bez posrednika razgovarao.

Podsjeća nas ta mubarek noć  na veliki događaj Poslanikova putovanja iz Mekke u Jerusalem, podsjeća nas na Isra’, Noćno putovanje i podsjeća nas na Poslanikovo uzdignuće do Allahovog dž.š., Arša, Mi’radž.

I na jednom i na drugom putovanju, Poslanik je vidio i doživio, te nama prenio, ono što nas svaki put iznova podsjeti na univerzalnost poruke islamske i obavezu muslimana da tu poruku slijede kako bi se od grijeha i kazne spasili. Na svom Noćnom putovanju Poslanik bijaše počašćen da imami džematu kakvom niko ni prije ni poslije nije. To je džemat poslanika okupljen u Aksa džamiji. Svi oni, poslanici predhodni, stajanjem u saff iza Muhammeda a.s., potvrđuju univerzalnost Božije poruke, da je Bog jedan, put koji vodi istini jedan, i da je svaki drugi put, ustvari stranputica, i da ko bude tražio imama mimo Miljenika Božijeg neće hoditi stazom koja vodi Allahovom zadovoljstvu.

Na tom Noćnom putovanju, prije uzdignuća u više sfere, Džibril nudi Poslaniku da izabere, nudi mu izbor između prolaznog i vječnog, između pravog i krivog puta, između istine i laži. Poslanik ne bira vino koje simbolizira kratkotrajni dunjalučki užitak.

Bira mlijeko koje svojom bjelinom, čistoćom i hranljivošću simbolizira čistoću vjere islamske i korisnost naredbi i zabrana u Islamu za čovjeka. Izabrao je mlijeko, a bi mu rečeno, islam si izabrao.

Kad Poslanik krenu sa Džibrilom u društvu u više sfere i kad kroz sedam nebeskih kapija prolaziše da bi Allahovom prijestolju stigao, da bi do Sidre i Muntehaa došao, sa poslanicima predhodnim, od Adema do Isaa a.s., susretao se. Svi se njegovu dolasku radovaše i srdačno ga pozdravljaše. Sretni su bili jer su znali da je ono s čime su oni dolazili, sad upotpunjeno i da je Allahova vjera s dolaskom posljednjeg od njih, usavršena a blagodat neizmjerna upotpunjena.

„Hvaljen neka je onaj koji je u jednom času noći preveo svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja naša pokazali“./Isra,1./.

Ova znamenja iz putovanja noćnog spomenusmo kako bismo i sami po tim znamenjima život svoj ravnali i kako bi nam ona bila putokaz na našoj dunjalučkoj putanji.

Naučismo, da slijediti Poslanika posljednjeg je zadaća svakog čovjeka, baš kao što i svi poslanici ga u džamiji jerusalimskoj, Aksa mesdžidu, slijediše. Naučismo, da kad smo pred izborom, a čovjek je biće slobode, da uvijek biramo ono što je vrijedno i korisno na oba svijeta, a ne ono što će nam donijeti samo kratkotrajnu, dunjalučku korist. Naučismo, da kao što se poslanici na kapijama nebeskim raspoređeni, radovaše dolasku najodabranijem između njih, i mi se radujemo mubarek noćima iz kojih učimo poruke naše vjere, kako bi svoj korak uskladili s poslanikovim, te tako njegovog Šefa’ata dostojni bili.

O događaju mi’radžskom, Allah dž.š., kazuje: „Približio se pa nadnio, blizu koliko dva luka ili bliže“./Nedžm,8-9/. „Džibrila je po drugi put vidio kod Sidretul Muntehaa kod kojeg je džennetsko prebivalište“./Nedžm, 13,14,15./.

Osim što je Poslanik znamenja veličanstvena i brojna vidio, on je Ummetu svome sa Mi’radža, poklone neprocjenjive vrijednosti donio.

Muslim od ibn Mes’uda bilježi: „Poslanik je na Mi’radžu dobio troje: pet vakata namaza, zadnja tri ajeta sure Bekare i Šefa’at“.

Poslanikovom Miradžu zahvaljujući, svima nam je Miradž omogućen. Donio nam je Poslanik namaz, kao najveći miradžski dar i tako svakom od nas omogućio put do Ašrurrahmana. Svakom od nas omogućio da s Gospodarom direktno razgovara i čineći sedždu bude Mu najbliže.

Namaz smo dobili, i to pet njih, a za svaki je nagrada kao da ih je deset. Naređen nam je na Mi’radžu poslanikovom, na poslanikovom uzdignuću. Iz tog čitamo poruku da čovjek želi li se uzdići u društvo INSANA, onog stvorenja koje je u najljepšem liku na zemlju došlo, mora klanjati. Bez duhovne nadgradnje, bez tog duhovnog uzdignuća, čovjek i nije čovjek. Nije čovjeku zadaća samo jesti, piti i razmnožavati se. Čovjek je namjesnik Božiji na zemlji. Dužnost mu je, da na zemlji uspostavi red, a da bi to bio sposoban mora prvo urediti svoj život, a tog reda bez namaza nema. Ako čovjek želi biti sposoban nositi se sa izazovima životnim, ako želi svoju misiju halife uspješno nositi, nužno je da krene stazom vlastitog uzdignuća, da krene na svoj Mi’radž, a namaz je Mi’radž Mu’mina.

Poslanikovom miradžu zahvaljujući, prilika je svakom ukazana da na teškoću odgovori smireno i iz nje izađe jači. „O vjernici, tražite pomoć u strpljivosti i obavljanju namaza! Allah je doista na strani strpljivih“. /Bekare,153/. Namaz nas uči, da strpljivo podnosimo teškoće jer iz objave učimo da poslije teškoće dolazi olakšanje. Namaz nas uči, a u njemu se Gospodaru predamo, da dunjalukom uvijek, vjernik ponosno hodi. „Njemu je uvijek dobro“, kazivao je Poslanik, „Kad ga zadesi sreća zahvaljuje, a kad ga poklopi nesreća i belaj strpi se i opet zahvaljuje“.  

Nije ni Poslanik gubio nadu proživljavajući sve muke i tegobe, sva zlostavljanja i bojkot. Miradžom je nad tim teškoćama trijumfovao, i mi danas porukama Miradža se opomenimo i odlučno, uprkos teškoćama, s jakom vjerom i neugasnom nadom, kročimo dalje, jer vjernike čeka pobjeda.

Da bi tu pobjedu zaslužili, nužno je miradžske poruke čitati jasno. Jedna od njih je nužnost jedinstva među nama uvijek a posebno sada, baš kao što jedinstveno poslanici prijašnji svi stadoše za Muhammedom, najodabranijim među njima, klanjati. I mi braćo, stanimo jedinstveno, složno, na stranu dobra.

Posljednja tri ajeta sure Bekare, mi’radžski su poklon, takodjer. Dati su Poslaniku iz riznice ispod Arša. Ti ajeti nam donose i putokaz i opomenu. Putokaz je, da Allahu pripada sve na zemlji i nebesima, a opomena, da sve što činimo, bilo javno ili tajno s tim ćemo se suočiti.

Putokaz je, da vjerujemo onako kako su poslanici vjerovali, a opomena da ne budemo kao oni koji su zalutali i govorili, čujemo ali se nećemo pokoriti. Putokaz je, da Allah dž.š., ne opterećuje čovjeka preko njegovih mogućnosti, a opomena, da sve što činimo, i dobro i loše s nama će i samo će nas po tome cijeniti i samo prema tome suditi.

Miradžski je poklon, tri zadnja ajeta sure Bekare. U njima se nama kaže da nismo zaduženi preko mogućnosti naših. Analogno tome, jesmo dužni sve ono što možemo, i u tome tražiti zadovoljstvo Božije. To, djelom našim stečeno zadovoljstvo Božije, vodi nas grupi koja će biti primatelj posebnog dara miradžskog, Šefaata.

Šefaat ja Resulallah. Šefaat za one koji namaz klanjaju a on ih odgaja i mijenja. Šefaat za one koji su svjesni grijeha pa i kad ih niko ne vidi po pravdi postupaju. Šefaat onima koji su uvijek tu za brata i uvijek su spremni biti na braniku vrijednosti vjere svoje.

Mi’radž nam je poklonio Šefa’at, dakle. Muhammedov a.s.  Ummet je počašćen time, da ko god bude šefa’ata dostojan, bez iščekivanja će ući u Džennet. Ako želiš biti u skupini koja će tog mučnog iščekivanja biti pošteđena, kreni stazom vlastitog uzdignuća, vlastite duhovne nadgradnje, kreni na svoj mi’radž. Allah dž.š., obećava vjernicima da će im pokloniti i pobjedu i uspjeh. Evo tog obećanja: „Vjernici će postići ono što žele, oni koji namaz obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i zekat daju, i bluda se klone, i o emanetima povjerenim brinu, i namaz na vrijeme obavljaju. Oni su dostojni nasljednici koji će Džennet naslijediti i u njemu vječno boraviti“./Mu’minun, 1-11./.

Poslanik je vidio Džennet i u njemu između ostalog dvorac sagrađen za Omera r.a. Taj dvorac, Omer sagradi svojom privrženošću vjeri i pravednosti.

Poslanik je vidio i Džehennem, i u njemu između ostalog ljude koji užareno kamenje jedu. Od Džibrila je saznao da su to ljudi koji su tuđe uzimali i sebi prisvajali.

Vidio je, kaže Poslanik i četiri rijeke, dvije džennetske, te Nil i Eufrat. Tumačeći ovo Poslanikovo viđenje, ulema kaže da je to značilo da će u dolinu Nila i Eufrata doći islam, da će tim riječkim dolinama razlijegati glas ezana.

Vjernik uvijek bira pravu stranu. Stranu na kojoj će zaslužiti boravište kraj rijeka od meda i mlijeka. Poslanik je, sjećamo se iz kazivanja, izabrao mlijeko, a to bijaše simbolični izbor, islamskoga puta, onoga puta na kojem je brat uz brata, na kojem smo kao zgrada jedna, čije se cigle snažno podupiru i jaku građevinu čine.

Ako budemo na tragu miradžskih poruka, u jednom  saffu uvijek, a u nesreći posebno, tada ćemo se kretati u doline džennetskih rijeka koje je Poslanik na Miradžu vidio.

Miradžska je poruka, da pravednicima je mjesto u Džennetu. Omer r.a., kao simbol i prvak pravednika, tamo ima dvorac. I ti, tamo možeš kuću imati, ali je potrebno to ovdje, na ovom svijetu djelom zaslužiti. U ovim danima tuge, u kojima dočekujemo Miradž, pravednost se posebno vaga, draga braco.

Dvadeset sedma, redžebska, miradžska, noć je u UTORAK. Četrnaest vjekova poslije, ništa od poruke miradžske nije izblijedilo i ništa u Mi’radžu nije daleka prošlost. Sve je sad, kao i tad jednako aktuelno i jednako se tiče nas, kao što se ticalo ondašnjih ljudi, ashaba poslanikovih.

Mi’radž nas uči da se ponašati trebamo tako da nas to naše ponašanje svrsta u društvo onih koji odgovorno titulu halife na zemlji nose. Mi’radž nas uči da nismo samo tijelo. Uči nas da namazom svoje tijelo odgajamo, ajetima kur’anskim sebe usmjeravamo i Šefa’atu Pejgamberovom se nadamo.

Uzvišeni Bože, poruke miradžske usadi u naša srca, kako bismo bili oni koji nesreću i zlo ne zaslužuju i ne doživljavaju. Uzvišeni Bože, učini nas od onih koji namaz čuvaju, ajete kur’anske čitaju i slijede i Šefa’atu tvom odlučno koračaju. Amin!