Hadžijski kamen u Krajini, jedinstvena tradicija Bužima

Hadžijski kamen u Krajini, jedinstvena tradicija Bužima

Bajkoviti krajolik okolice Bužima na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine krase jedinstvene građevine i običaji.

Pogled od Starog grada Bužima pruža se niz padine sve do posljednje kuće vidljive u daljini, ali i redovito zastaje kod stare drvene džamije.

Smještena nedaleko od Starog grada i okružena zelenilom, plijenila je stara drvena džamija u Bužimu vijekovima pažnju prolaznika, a njenoj ljepoti divili su se dive i Bužimljani, koji redovne dnevne molitve obavljaju uglavnom u toj džamiji, iako ih je više sagrađenih na prostoru općine.

Jedinstvena je stara drvena džamija i po autetntičnim dokumentima, okačenim na njenim zidovima. Sagrađena samo od drveta, čuva i svoj “rodni list”, građevinsku dozvolu, odnosno spisak materijala i izun za gradnju, Vakufnamu iz 1838. godine. Dao ju je tada renovirati Mehmed Vedžihi-paša, osmanlijski namjesnik bužimske kapetanije.

Oko džamije poput najvjernijih čuvara stoje nišani, nadgrobni spomenici nekadašnjim imamima, dobrotvorima i najuglednijim džematlijama.

Pažnju posjetitelja ovom mjestu, ipak, ponajviše će privući kamenje poredano ispred džamije. Na prvi pogled da se primjetiti da je tu sasvim sigurno više decenija, a svaki kamen čuva i natpis. Kedić Bajro, Šahinović Arif i tako redom nižu se imena i datumi. Vjernici pred ulazak u džamiju zastanu, prouče nešto pored kamenja, pa zatim produže kako bi obavili namaz, redovnu dnevnu molitvu muslimana.

Nekada su Bužimljani odavde kretali na hadž, obilazak svetog hrama Kabe u Mekki, kako bi obavili petu islamsku dužnost. Međutim, vrijeme koje je sezalo do nekoliko decenija unazad, također čuva jedinstven običaj.

Putovanje na hadž započinjalo je ovdje. Ispred drvene džamije bi hadžija stao na kamen s njegovim imenom, te s kamena uzjahao konja i krenuo. Tako bi zauvijek ostao obilježen i dan, ali i mjesto odakle je pošao na hadž.

Hadžija Ibrahim Šahinović rekao je u razgovoru za Anadoliju da nema tačnih iformacija otkada ustvari živi občaj hadžijskog kamena, ali je to period od polovine 19. do polovine 20. stoljeća.

Hadžijski kamen je, kako je rekao Šahinović, bio osnovni dio prirprema za odlazak na hadž.

“Kamenje datira od kraja 19. do polovice 20. stoljeća. Dosada su ljudi prije odlaska na hadž, kako god bi pripremali novac, tako bi pripremali i ovo kamenje. Kad su polazili na hadž, u ovoj džamiji bi bila proučena dova. Kasnije bi s kamena uzjahali konja. Kasnije su s kamena ulazili u automobile, kako se vrijeme mijenjalo tako su mijenjana i prevozna sredstva”, pojasnio je Šahinović.

Današnje hadžije običaj hadžijskog kamena ne praktikuju, kako kaže Šahinović, on je 2002. godine obavio hadž ali hadžijskog kamena nema, što ranije nije mogao biti slučaj.

(Foto: Anadolija)

“Hadžisjki kamen je važno obilježje. Evo ja svakodnevno dolazim u džamiju i svaki put obiđem i hadžije, odnosno njihovo kamenje. Dok današnje hadžije, uključujući mene, nemaju to obilježje, i ko će onda nas da obilazi. Mog kamena neće biti i neće se ni znati za mene, a za ove hadžije će se znati još generacijama”, dodao je.

Šahinović smatra da bi trebalo pronaži veću lokaciju i obnoviti običaj hadžijskog kamena. Kako je kazao, svaki hadžija je imao svoj kamen, čak su i bračni parovi imali posebno kamenje.

Razlog postojanja hadžijskog kamena na samo jednom jestu Šahinoviću je nepoznat.

“Koliko znam ovakav običaj nema nigdje drugo. I zaista ne znam zašto je samo ovdje postojao. Najprije se mislilo da su kamenje koristili da se popnu na konja, ali je kamen ostajao, s natpisom. Kasnije su i u automobile ulazili s kamena”, kazao je Šahinović dodajući da je kamen na kojem sjedi upravop hadžijski kamen njegovom oca Arifa.