Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
26 Redzep – 1439.H. / 13 April 2018.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Gdje su i skim nasa djeca???
Neka je hvala Allahu Milostivom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir, Muhammedu a.s. koji nas je uputio na dobro a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine, kao i na naše šehide.
Postovane dzematlije,
Od vjernika se zahtijeva da čuva sebe i porodicu svoju od vatre. Odgovornosti čovjekove su mnoge, ali odgovornost za porod, za djecu je u samom vrhu prioriteta. Čovjek, roditelj je dužan voditi brigu o djeci i stalno bdjeti nad njihovim stasavanjem i odgojem. Odgoj je kompleksna zadaća. Ne znam da li postoji škola koja bi nam dala adekvatan odgovor, kako odgajati djecu? Neki je pedagog, svjetskoga glasa, konstatovao: „Dok sam bio bez djece imao sam šest teorija odgoja, sada imam šestero djece i ni jednu teoriju“. Ne postoji ustaljen metod po kojem bi odgajali svako dijete, jer je svaki čovjek, svijet za sebe i zahtijeva autentičan pristup. Mora postojati želja da se odgaja potomstvo i da se taj odgoj na njih prenosi primjerom. Ako se iskreno želi djecu u vjeri odgojiti, tada se koriste institucije vjere koje će pri odgoju pomoći, a istovremeno je potrebno i na Allaha se osloniti, a On, Uzvišeni, iskrenima pomaže.
Na Ahiretu bit ćemo pitani za našu djecu. Svjesni suočenja s tim pitanjem, suočimo se ovdje sa pitanjem, gdje su nam djeca? Mnogo je mjesta koja privlače pažnju naše djece, a stranputica su. Vode i njih i društvo u cjelini u propast. To su mjesta kocke, igre i zabave, to su mjesta alkohola i drugih opijata koji uništavaju budućnost našu. Odgovoran roditelj zna gdje mu je dijete. Zna gdje izlazi i upozorava ga, uči, da se ne izlaže opasnosti. Poslanik upozorava sljedbenike da ne idu na sumnjiva mjesta, da ne sjede tamo gdje je alkohol, gdje je droga, jer se mogu za društvom povesti.
Odgovoran roditelj, roditelj musliman, gradi povjerenje i čini sve da na vrijednostima vjere naše, odgajajući djecu dođe do tog nivoa povjerenja da između njega i djece nema tajni i nema ponašanja za koja on kao roditelj ne bi mogao znati. Poniženje je roditelju, kada mu drugi kazuju kako mu se djeca ponašaju i ukazuju na njihove poroke, a on o tome ništa ne zna. Mi kao roditelji, ne možemo uticati da se ne otvaraju kafići, diskoteke, ne možemo uticati na broj kladionica i kockarnica, ali možemo i moramo voditi brigu i uvijek znati, gdje nam je dijete te svakodnevno bdjeti nad njegovim odgojem i držati ga daleko od tih hramova zla.
I u školu kad pošaljemo djecu, nije na odmet često provjeriti, da li ispunjavaju svoje školske obaveze i jesu li na časovima redovni? Analize pokazuju da iz godine u godinu broj izostanaka u školama raste. To je pitanje, kako i koliko ozbiljno naša djeca shvataju svoje obaveze i koliko misle o vlastitoj budućnosti. Na putu do škole, a i oko škole, nalaze se objekti koje već nazvasmo hramovima zla, koji odvode našu djecu na stranputicu a društvo u propast. Roditelj se mora pitati svakog trenutka, gdje mi je dijete?
Sve je više naše djece koja su pravi ovisnici o kocki, koja postaju ovisnici o alkoholu, o drogama, a o nemoralnom ponašanju u onome što danas moderno zovu zabavljanje (nekad se ašikovalo) da i ne govorimo. Ta naša djeca danas čak i ne smatraju nemoralom, u njihovom poimanju moralnog nije grijeh, vodati se za ruke, ljubiti se i čak imati i tzv. predbračno iskustvo. Dragi roditelji, ako smo svjesni svoje ahiretske odgovornosti za našu djecu, tad ćemo se često pitati, gdje su nam djeca?
Danas, u vrijeme sveprisutne smutnje primorani smo nažalost i kad znamo gdje su, pitati se, s kim su? Slučaj nestalih maloljetnih djevojčica iz Beča tjera nas na to pitanje. I kad znamo gdje su nam djeca, moramo se pitati s kim su, ko ih podučava i čemu? Taj što ih podučava, da li je od odgovorne i priznate institucije, u našem slučaju IZ-ce tu postavljen i da li je od nje kontroliran. Roditelj misli, dijete mi je u džamiji, na sigurnom je, a ne zna da je to nelegalna, izvan sistema džamija i da je vode ljudi sumnjivih namjera i ni od koga kontrolirani, takvih imamo par u Bosni, a i ovdje. Medjutim, hvala Allahu vecina ih se pridruzila Zajednici, i odgovorni su Zajednici. A onih par sto su izvan sistema, laka su zrtva vuka da ih pojede i sejtanu da ih zavede, shodno Poslanikovom hadisu, da sa jednim je Sejtan a od dvojce vec bjezi.
Islam je srednji put. Samo takav je za čovjeka moguć jer je čovjek tijelo i duša. Ako se čovjek okrene samo tjelesnom užitku, to znači da se okrenuo poroku i zapostavio duhovni aspekt sebe. To je od islama daleko. Od islama je daleko i zapostaviti svoje dunjalučke potrebe i pogrešnim poimanjem islama, i razumijevanjem površnim posvetiti se samo tzv. ibadetu, zaboravljajući da ibadet nipošto nije sveden na ograničeno poimanje Poslanikovih hadisa o dužini odjeće, o bradi, o namazu po sunnetu, o poligamiji itd.. Od kako su islam u lijepoj nam zemlji Bosni počeli tumačiti ljudi koji ne poznaju širinu islama a ni same Bosne, mi živimo nered u pojedinim džematima i ne slaganja u porodicama. Eto, svako tumači vjeru, a zamislite da svako nosi slušalice i pregleda pacijente, kakvi bi se sve lijekovi pili???
Ne postoji ni u jednoj uređenoj muslimanskoj zemlji džamija ili mesdžid koji nije pod upravom ministarstva vakufa, odnosno zadužene institucije i u kojoj nije imam, vaiz, daija, kojeg isto to ministarstvo nije postavilo.
Medjutim imamo hvala Allahu i svjetlih primjera, organizovanja ljudi – pojedinaca koji iskreno u ime Allaha rade i pomazu i samim institucijama IZ, poput skole Hifza u lijepoj Bosanskoj Krupi, muderisi koji marljivo rade i pripreme djecicu za polaganje Hifza pred jedinom legalnom institucijom i komisijom Rijaseta i iste lijepo odgojene djecake i djevojcice daju u sluzbu dzematima, selima, gradovima, institucijama i narodu. Skola koja je cak i svoju imovinu lijepo uvakufila u instituciju sistema, tj. Rijaset, a skola kojoj smo i mi Vakifi, hvala Allahu, jer smo nekoc sakupili nesto novca, a na ime pomoci ove hairli skole.
I kad su ti djeca u sobi, u kući, u stanu, opet se pitaj s kim su? Najnovija istraživanja kazuju da u sedamdeset posto porodica roditelji i djeca dnevno ne provode zajedno duže od jedan sahat.
Djeca su na internetu, na društvenim mrežama, a tu je mnogo vaiza i daija koji radikaliziraju našu omladinu i uče ih onome što islam nije. Nameću im za životne prioritete stvari koje su daleko od potreba pojedinca i ummeta.
Pozivaju naše sestre i kćerke da idu u daleke zemlje u džihad. Da se tamo udaju za braću i rađaju mudžahide, propagira im se.
Braćo, moramo ozbiljno shvatiti opasnosti koje su se nadvile nad našu djecu, kako one koje vrebaju iz kafića i kladionica tako i one koje dolaze sa druge strane. Da li će roditelji odvedenih djevojčica iz Beča ikada više vidjeti svoje kćeri, pitanje je.?
Djeco naša, da biste bili radost svojim roditeljima na oba svijeta, i da biste bili na korist ummetu i sebi, družite se s knjigom, pohodite školu i mekteb, učite u kući i džamiji, bavite se korisnim stvarima, sportom, uključite se u nevladine organizacije i kreirajte promjene u društvu, a tumačenje teških vjerskih tema ostavite po strani, povjerite to instituciji IZ-ce i njenim dokazanim alimima.
Vjerujem braćo, da dijelite razočarenje, tugu i zabrinutost sa mnom što danas toliko vjekova poslije još uvijek raspravljamo o temama; slušanje muzike, dozvoljeno ili ne, brada farz ili sunnet, kratka ili duga odjeća, dizanje ruku i širenje nogu u namazu i sl. Gdje je nestala rasprava o značaju čitanja, učenja, istraživanja, o značaju borbe protiv korupcije i drugih zala koja uništavaju ummmet? Gdje nestade rasprava i podsticanje na dosljednost i odgovornost u poslu, o svijesti da je pokornost više od sedžde i šire od džamije?
Dok mi po ilegalnim i izvan sistema džamijima i mesdžidima radimo na razdoru i zavođenju naše djece, upitajmo se, šta je to ummet ponudio čovječanstvu u posljednjih stotinu godina? Ponudili smo naftu, gas, zlato, pamuk, reći ćete. Ne pitam šta smo ponudili od prirodnih resursa, već šta je ponudio muslimanski um na polju naučno tehnoloških ostvarenja i dostignuća, odazivajući se na naredbu IKRE’? Nismo ponudili ništa, a u svijetu je ummet prepoznatljiv po nargili, trbušnom plesu, doner kebabu i na žalost po stotinama hiljada emigranata koji se utapaju u duboka mora bježeći ka boljem životu, bježeći od među-muslimanskih sukoba, i napada hemijskim oruzjem koje srca para. Preko 17.000 sirijske djece je krenulo na put oko svijeta bez i jednog roditelja ili staratelja. Pitanje je, gdje ce i kako ta djeca da zvrse, u cijim i kakvim kandzama.
U ovom pravcu, mi smo hvala Allahu jos pocetkom Marta izmedju ostalog pokrenuli i oformili Hor Ilahija za nasu djecu. Da ih odvojimo od interneta. Da sto vise vremena provode u i oko dzamije. Da se druze. A koliko ce taj projekat uspjeti zavisi kao i sve ostalo na danasnjem vaktu, od finansija. Prvi put cemo ih imati priliku cuti, ako Bog da, na dan otvorenih vrata, usput receno, koje organizujemo ove godine na dan 12.05.2018.
Gdje su nam djeca i s kim su? Kad budu u školi, fakultetu, na poslu, na korisnom mjestu i kad budu s učiteljima i muderisima koji imaju jasan nijjet, odgojiti ih u vjeri srednjega puta i učiti ih kako da žive za islam a ne da za interese malih grupa koje vjeru zloupotrebljavaju ginu, tada ćemo ponuditi više. Vratićemo se staroj slavi iz koje kazujem slučaj kada je halifa Džafer el Mensur sicilijanskom kralju poslao sat, a ovaj nije znao šta je to. Mi danas na žalost, ne znamo šta je islam i zbog toga ne živimo isti. Ne idemo njegovim srednjim putem, te ne živimo sreću i zadovoljstvo na Dunjaluku i ne spremamo se za vječno ahiretsko uživanje.
Da bi uspjeli na oba svijeta, svakog trenutka, roditelju dragi, moraš znati gdje su ti i s kim djeca. Uzvišeni Bože, sačuvaj nas od harama i smutnje. Amin!