Da li se bogobojaznost ispoljava u našim djelima i životu?

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
22 Dzumade – l – Ula – 1436.H. / 13 Mart 2015.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

hutbaDa li se bogobojaznost ispoljava u našim djelima i životu?

Neizmjerna hvala pripada Allahu koji nas je stvorio, dušu u nas udahnuo i koji dobro voli i za njega obilno nagrađuje. Salavat i selam neka su na Poslanika milosti koji voli svoj ummet i koji će se za njega zauzimati na Sudnjem danu. Salavat i selam neka je na njegovu porodicu, na ashabe, tabiine, šehide i sve Allahove dobre robove.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Allah dž.š. nam naređuje bogobojaznost u više Kur’anskih ajeta, a Poslanik a.s. je svojim životom pokazao kako se ta bogobojaznost ispoljava. Svijest o Bogu se mora neminovno ispoljiti u našim životima, jer kako kažu teorija bez prakse malo vrijedi.
Naša lijepa vjera se ne svodi samo na vršenje obreda – poput većine ostalih religija, već njeni propisi imaju veći cilj: npr. Namaz ima cilj odgoja čovjeka i popravak njegovog stanja u svim aspektima života. Nije dovoljno biti musliman samo u džamiji, već i van nje, u svakodnevnom životu.
Bogobojaznost, svijest o Allahu dž.š, se manifestira na različite načine u našim životima – u djelima srca, jezika, ruku, nogu, stomaka – a njena odsutnost se takođe prikazuje u činjenju vjerom zabranjenih i pokuđenih djela. Izlaz iz takvog stanja se nalazi u liječenju bolesti srca i ustrajnom činjenjem ibadeta, pritom se u svakodnevnom životu truditi što više činiti dobra djela, a kloniti se zabrana.
Allah dž.š. nam naređuje da se bogobojaznošću naoružamo. Kaže nam da je bogobojaznost najbolja opskrba. Veli nam, da onaj koji se Allaha boji iz svake nevolje će izlaz naći i opskrbit će ga Stvoritelj odakle se i ne nada. Bogobojaznim će se sve želje ostvariti. Onaj koji se Allaha bude bojao na sigurno mjesto će stići.
Ta bogobojaznost ima svoje manifestacije. Ona kod vjernika treba biti vidljiva, kroz ponašanje njegovo se treba očitovati. Naša ulema je ponudila odgovor da se ta bogobojaznost na šest načina manifestira.
Prva njena manifestacija je jezik. Bogobojazni svoj jezik usteže od laži, ogovaranja, bockanja, besposlica. Bogobojazni jezik uposli zikrom, učenjem Kur’ana, prenošenjem znanja, kazivanjem o dobru ili ako nista pak suti. Jer nekada je bolje i sutjeti, cak sta vise zlato je sutjeti i ne petljati se u ono sto nije tvoj fah. Allah dž.š. zloupotrebu jezika poredi s nečim izuzetno ružnim, jedenjem mesa svog umrlog brata. Zloupotreba jezika je opasnost i za pojedinca i za društvo. Počiniocu prijestupa, jezik uništava dobra djela, a ružna riječ, smutnja, ogovaranje, laž, besposlica, remeti odnose među ljudima, narušava zajeništvo i društvo uvodi u nesigurnost i nepovjerenje.
Nastojmo biti ljudi lijepe riječi. U jednoj predaji se bilježi da je Gospodar tražio od Davuda a.s. da zakolje jednu ovcu, i da iz nje izvadi dva najbolja organa, pa je Davud a.s. izvadio srce i jezik. Zatim mu je rečeno da zakolje još jednu ovcu, i da iz nje izvadi dva najgora komada mesa, pa Davud a.s. izvadi ponovo srce i jezik. Poruka ove predaje je srce ispuni vjerom, a jezik zikrom, pa ćeš gdje god stigneš sijati dobro! Neka naše srce i jezik budu najbolji organi u našem tijelu!
Slika naše bogobojaznosti je i naš stomak. Bogobojazni u njega unosi samo ono što je halal i unosi onoliko koliko mu je potrebno.
Allah dž.š. strogo zabranjuje da ono što jedemo i pijemo bude haram. Zabranjuje da to budu oni proizvodi koji su po sebi haram kao što je svinjsko meso, lešina, krv, ali nas upozorava i to vrlo jasno da ne smije u nama i na nama biti ništa što je na haram način stečeno. Ne može bogobojaznost i haram zajedno. Ako si bogobojazan, a to znači svjestan Božijeg sveznanja, tada ne prisvajaš tuđe, ne kradeš, ne varaš, ne nastojiš steći ništa na nedozvoljen način. Ovdje imam potrebu, ne znam po koji put, naglasiti da je igra na sreću kocka i da je kladionica kocka. Koliko je nas koji s nestrpljenjem pokraj televizora čeka hoće li baš njegov listić na bingu ili lutriji biti izvučen? Bogobojazni to ne rade. Oni radom i trudom stiču da bi se hranili i u Allahovom zadovoljstvu živjeli.
Allah dž.š. stalno naglašava da je u svemu oko nas pouka za razumom obdarene. Zbog toga samo razmisljajuci o Allahu ili dok cekamo autobus na stranici i posmatramo Allahovo stvaranje oko sebe dobivamo sevape. Bogobojaznost ne zahtijeva da zatvorimo oči i iz svega se isključimo. Bogobojaznost je da ne gledamo u ono što je haram a da iz svega što vidimo uzmemo pouku i protiv zla koje vidimo da se borimo. Ne kaže li Poslanik: „Ko vidi loše djelo neka ga ukloni…“. Bogobojazne ruke nastoje što više dobra učiniti jer znaju da je dobro djelo jedino bogatstvo kad u kabur stignemo i da će nas Allah dž.š. samo po dobru vrijednovati. „Najbolji od vas je onaj koji je najbogobojazniji“. Hudžurat,13.
Da bi bili među najboljima, bogobojaznost mora biti vidljiva, u djelo pretočena. Mora biti rukama našim manifestirana. Iman se sastoji, kako to Poslanik kaže od sedamdeset i nekoliko ogranaka, a ukloniti smetnju s puta je dio vjerovanja, potvrda bogobojaznosti. Bogobojazni, dakle, svugdje iza sebe ostavljaju urednost, sklad, ljepotu jer su svjesni da biti bogobojazan znači činiti dobro.
Bogobojazni se ponašaju kao da Allaha vide, jer znaju da On njih uvijek vidi. Svakim korakom bogobojazni očituju svoj strah od Allaha. Strah ih je besposličariti jer znaju da vrijeme izmiče i da se neće vratiti nazad. Strah ih je svoj korak ne usmjeriti Sirati mustekimom, jer svaki korak učinjen drugim putem je grijeh. Bogobojazne noge ne propuštaju koračati ka dobru. Bogobojaznog je korak usmjeren ka brizi o porodici i roditeljima. Taj korak podrazumijeva borbu za dunjalučka dobra kako bi se obezbijedio dostojan život i od drugih ljudi bio neovisan. Bogobojaznog je korak usmjeren ka obilasku rodbine, jer je svjestan važnosti tog djela. Bogobojaznog je korak usmjeren ka obilasku bolesnika, jer zna da će tamo naći Stvoritelja. Korakom se manifestira bogobojaznost kad se ide na zajedničku džematsku akciju, kad se ide pomoći unesrećenom bratu i komšiji.
U bogobojaznom srcu nema mjesta neprijateljstvu ni prema kome osim prema šejtanu i njegovim pomagačima. U tom, bogobojaznošću obuzetom srcu nema mjesta mržnji, zavisti, zluradosti. To je srce ispunjeno samilosti prema svima, dobrotom kojom isijava i ljubavlju koja obuhvata sva stvorenja Božija. Srce koje čovjeka podstiče na ove negativnosti i koje ga muči zavidnošću i mržnjom, nije bogobojazno srce. Zato je potrebno da čovjek stalno razgovara sa sobom i nastoji sebe ubijediti u istine vjere, u Božiju odredbu i naći mir u vjeri koja se mir i zove.
Ibadeti su manifestacija bogobojaznosti. To su posebno oni koji se ne mogu činiti radi nekog ili nečeg. Farz namazi su čovjekova obaveza svugdje i uvijek, a poslije tih farzova najbolji je onaj namaz koji je stvarna potvrda bogobojaznosti. To je namaz u tajnosti tvoga doma, u gluha doba noći kad se ni radi koga osim radi Stvoritelja ne abdesti i na kožicu ne staje. Poslanik je tako svoju bogobojaznost jačao i manifestirao. Nije to činio kroz razna okupljanja i manifestacije, kroz pretvaranja i pokazivanja pred narodom.
Danas je skoro dvije milijarde muslimana. S kolikom su bogobojaznošću, pokazuje stanje u kojem smo i nemoć i ne znanje da odgovorimo na izazove pred kojim smo. Zato je danas legitimno upitati, koliko nas je bogobojaznih, jer bogobojaznima Allah dž.š. pokaže izlaz iz svake situacije. Izlaz iz našeg nezavidnog stanja i kao naroda i kao ummeta moramo tražiti u promjeni nas samih, u jačanju naše bogobojaznosti, koja, ako je istinska, mora biti u djelima vidljiva. Prava bogobojaznost se manifestira i jezikom i rukom i korakom i srcem i predanim ibadetom.“
Put ka Allahu se prelazi srcima, kao što je kazao Jahja ibn Muaz: „Do dunjalučkih uspjeha se dolazi koracima (djelovanjem i radom), a do ahiretskog uspjeha se dolazi srcima“. Zbog toga, briga za čišćenjem srca i njegovim liječenjem od raznih bolesti, mora biti velika briga svakog onoga koji teži da zadobije Allahovu milost i zadovoljstvo. Jedna od najopasnijih bolesti koja nagriza srce jeste zloba. Ova bolest, ukoliko se pojavi u srcu čovjeka, mijenja život i donosi tegobu i brigu.
Islam, naravno, na svaku negativnu pojavu u pojedincu gleda kao potencijalu opasnost za čitavo društvo. O pogubnosti i opasnosti pojave zlobe i mržnje, posebno, prema vjernicima, naći ćemo na mnogo mjesta u Kur’anu, kao npr. u desetom ajetu sure El Hašr, u kojem se kaže: „Oni koji poslije njih dolaze – govore: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!”
Više je nego poznato, da je po islamskom učenju, osjećaj mržnje i zlobe među vjernicima strogo zabranjen. To ćemo naći, između ostalog, i u hadisu: „nemojte zavidjeti jedni drugima, nemojte se međusobno mrziti, nemojte jedni drugima okretati leđa, budite, Allahovi robovi, braća…“ Allah je naredio vjernicima da zatvore sva vrata koja bi vodila neprijateljstvu i mržnji: „Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti? (Al Maide; 91). Zbog toga zloba predstavlja uzrok pojave neprijateljstva i mržnje među muslimanima.
Imam ibn Hadžer el Hajsemi, nabrajajući velike grijehe kaže: „Treći veliki grijeh je neosnovana srdžba, zloba i zavist. Ove tri pojave sam stavio pod jedan grijeh jer su međusobno povezani i preklapaju se, jer zavist proizilazi iz zlobe, a zloba, opet, iz srdžbe i ljutnje.“
Dr. Mustafa Es Sibai kaže: „Ne mrzi! Mržnja će dobiti više od tebe, nego od onoga koga mrziš. Mržnja će od tebe otjerati iskrene prijatelje, a izazvati ljute neprijatelje. Otkriti će u tebi ono što je bilo prikriveno. Izvest će te iz društva pametnih u društvo ološa. Mržnja će učiniti tvoje srce crnim, a lice žutim.“
Ukoliko čovjek mrzi, bez sumnje će početi i zavidjeti na blagodatima koje njegov brat posjeduju. Ne samo to, nego će se početi radovati njegovim nesrećama, što je svakako od osobina licemjera. Kaže Uzvišeni: „I jedva čekaju da vas nesreća stigne – neka njih pogodi nesreća! A Allah sve čuje i sve zna.“ (At Tewbe 98) Nema sumnje da je zavist jedan od velikih grijeha i dužnost nam je svakodnevno da se utječemo Allahu od nje, kao što ćemo naći u suri Al Falek: „i od zla zavidljivca kad zavist ne krije!”
Ukoliko čovjek osjeća zlobu prema svome bratu to znači da će ga bojkotovati i izbjegavati u najmanju ruku, što je suprotno šerijatu, Allahovim propisima. Nedostatak komunikacije i suradnje će udaljiti ljude jedne od drugih i nedostatak međusobne povezanosti će dovesti do nedostatka međustobnog potpomaganja. Odnosno ljudi će živjeti kao vukovi.
To sve ce na kraju natjerati čovjeka da govori o svome bratu ono što nije istina, odnosno što nije dozvoljeno. Također, doći će do otkrivanja njegovih tajni i sramota, što svakako ulazi pod kategoriju gibeta i ogovaranja. Možda takav govor nekoga može natjerati da učini ubistvo ili nanese nepravdu onome protiv koga se govori ili bilo koju drugu negativnu posljedicu. Može dovesti do prekidanja porodičnih veza. Za sve nabrojano će se odgovarati na Sudnjem danu i bit će zapisano u knjigu koja neće izostaviti ni veliko ni malo. Lekciju o štetnosti narušavanja dobrih odnosa među muslimanima nalazimo u suri Al Hudžurat, u 12. ajetu: „O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, nekā sumnjičenja su, zaista, grijeh. i ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha; Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.“
Danas, nažalost, susrećemo svakodnevno da među braćom vlada netrpeljivost, što dovodi do ogovaranja. I na kraju ono sto je najgore, a to je da prisustvo zlobe odgađa oprost od Allaha. To nalazimo u hadisu, u kojem Allahov Poslanik kaže: „Vrata Dženneta se otvaraju ponedjeljkom i četvrtkom. Oprosti se svakom muslimanu koji Allahu ne pridružuje druga, osim čovjeku koji je u zavadi sa svojim bratom. I kaže se: ‘Ostavi njih dvojicu dok se ne pomire. Ostavi njih dvojicu dok se ne pomire.“
Vidite, kako su nasi stari bolje znali od nas pa su ponedeljkom i cetvrtkom cesto postili a uoci ponedeljka i uoci petka se ucila assarat – djelovi iz Kurana poslije jacije namaza, a neki to danas pokusavaju iskorjeniti ili pak promjenuti jer oni su pametniji.
Uzvišeni Bože, pomozi nam da Te istinski spoznamo i budemo svjesni Tvog prisustva svugdje i uvijek. Uzvišeni Bože, uvećaj iman u našim srcima i učvrsti nas na stazi istinske bogobojaznosti. Amin!

Check Also

Osluhnimo tapat Musaovog stapa

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen – 02 Muharrem – …

Prisegnimo Poslaniku na vjernost

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen – 24. Zul Hidzdze …