Faraon, mi i nasi najblizi!!!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
18 Sa´aban – 1439.H. / 04 Maj 2018.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Faraon, mi i nasi najblizi!!!

Neka je hvala Allahu Milostivom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir, Muhammedu a.s. koji nas je uputio na dobro a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine, kao i na naše šehide.

Postovane dzematlije,
“I kad faraonu voda dođe do grla, on reče: ‘Ja doista vjerujem da nema boga drugog osim Onoga u Kojeg vjeruju sinovi Israilovi, i ja sam od onih Bogu predanih (musliman)!’ ‘Zar sada?!’ A prije si nepokoran bio i bio od onih što nered čine! Danas ćemo tijelo tvoje spasiti, da bi ono bilo pouka za one koji će iza tebe doći, ali ljudi mnogi su zbilja ravnodušni spram Znakova Naših!” (Junus, 90-92)

Ime faraona se spominje u Kur’an i Kerimu na preko 70 mjesta, pa bi detaljnija obrada teme o njemu zahtijevala puno prostora i vremena. No, tema današnje hutbe nam to ne dozvoljava, pa ćemo se ograničiti samo na nekoliko kur’anskih kazivanja o tom zločincu, kojega mnogi, svjesno ili nesvjesno, imitiraju u današnjem turbulentnom svijetu.

Uzvišeni Allah kaže u Kur’ani Kerimu: “Da li je do tebe došla vijest o Musau, kad ga Gospodar njegov pozva u svetoj dolini Tuva: ‘Idi faraonu, on se doista osilio, i reci: ‘Da li bi ti da se očistiš? Da te Gospodaru tvome naputim pa da Ga se bojiš!’ Pa mu pokaza Znak veliki (pretvaranje štapa u zmiju), ali on poreče i usprotivi se, potom se okrenu i potrudi, pa sabra (čarobnjake) i povika: ‘Ja sam gospodar vaš najveći!’ – tako je rekao.” (En-Nazi’at, 15-24)
“I kada vas spasismo od faraonovih ljudi koji su vas na najžešće muke stavljali, mušku vam djecu klali, a žensku u životu ostavljali!” (El-Bekare, 49)
“Idite ti i brat tvoj (Musa i Harun) sa Dokazima Mojim (mu’džizama) i nek’ sam vam dvojici neprestano u sjećanju. Idite vas dvojica faraonu, on je u zlu prevršio mjeru, i riječima blagim govorite mu, možda će opomenu prihvatiti ili se pobojati!”

Allah dž.š. je naredio Musau da bude ljubazan prema faraonu, koji je htio da ubije Musaa kada je bio mala beba. Faraon je svake godine ubijao hiljadu muških novorođenčadi. Estagfirullah, sebe je smatrao bogom. Bilo je mnogo razloga da faraon bude prezren i omražen, no Allah dž.š. kaže Musau da prema njemu bude ljubazan. Pa, kada trebamo biti ljubazni prema faraonu, kakvi tek trebamo biti prema svojim roditeljima, prema svojim suprugama i muževima, svojoj djeci, kakvi trebamo biti prema svojoj braći i sestrama, amidžama i ostaloj rodbini? Kad prema faraonu, koji je smatrao da je on bog, treba biti ljubazan, kako tek trebamo biti ljubazni prema svojim najbližim i ostalim ljudima?

No, nažalost, oni koji su nam najbliži najviše nas ljute. Oni koji nas najviše vole i koji nam žele bolje nego sebi, najviše nas ljute i za njih imamo najmanje veremena!
Roditelji, supružnici i ostala rodbina najviše nas ljute!! A ovo su osobe koje bi morale imati najljepši, najnježniji i naš najljubazniji tretman i pažnju. Mi moramo svoj odnos prema njima promijeniti. Nije nam valjda faraon važniji i preči od naših najbližih?!! Subhanallah! Opametimo se! Naš odnos prema navedenim osobama uglavnom je daleko od islamskog učenja. Gledam na fotografiji ostarjele roditelje koji kažu: “Uspjeli smo da podignemo naša četiri sina u jednoj sobi. Danas oni imaju četiri kuće a nemaju ni jednu sobu za nas.” Subhanallah! Žalosno, ali doista ima puno takvih slučajeva.
Poznato vam je da mnoga djeca i ruke svoje dižu na svoje roditelje!! Čemu li se takvi nadaju na ovom, a naročito na budućem svijetu? I pored mogućnosti da posjete i besplatno telefonom razgovaraju, i to rijetko ili nikako ne čine. Za sve se ima vremena a sve manje jedni za druge. Dunjaluk nas okupirao pa mu robujemo i zaboravljamo ono što je najvrijednije i najvažnije.

Došao, kažu, ostarjeli babo u radnju za popravak mobitela da vidi šta nije uredu sa njegovim mobitelom. Nakon pregleda rečeno mu je da je mobitel ispravan. Ostarjeli babo plačući upita: “Pa što me onda neko od moje djece ne zove?!”

Sjetite se čovjeka koji je svratio u cvjećaru da mu aranžiraju buket cvijeća za majku koja je živjela u mjestu udaljenom preko 300 km. Po izlasku iz auta, primijetio je da na trotoaru sjedi uplakana djevojčica. Upitavši je šta nije uredu, djevojčica je odgovorila: “Htjela sam kupiti crvenu ružu za mamu, no imam samo 75 centi (tri četvrtine dolara), a ruža košta dva dolara.” Čovjek se nasmijao i rekao: “Ma, hajde, uđi samnom. Ja ću ti kupiti ružu.” I, tako, djevojčici je kupio ružu a zatražio da za njegvou majku aranžiraju i brzom poštom pošalju buket cvijeća. Na kraju je djevojčici predložio da je odveze kući. Pristala je, rekavši: “Da, molim vas! Možete me odvesti do moje majke.” Usmjerila ga je ka mezarju/groblju gdje je stavila ružu na svježu humku.

Čovjek se odmah vratio u cvjećaru, otkazao slanje poštom, uzeo buket cvijeća, vozio preko 300 km i lično ga uručio majci. Pametnom je i išaret dovoljan!
Ako izgubiš oba roditelja, očekuj iskušenja u životu! Rekao je Hasan el-Basri, Allah mu se smilovao: “Ako ti umru oba roditelja, očekuj iskušenja u životu!“ Zašto? Zato što su ti tvoj otac i majka bili štit od belaja i iskušenja SVOJIM DOVAMA. Odnosno, tvoji roditelji sa svojim „oružjem“, bili su prepreka tvojim iskušenjima i nesrećama. Da li ima išta jače, bolje i ljepše od majčine ili očeve dove? Kad kreneš na put, da ti majka kaže: “Sine, neka ti je Allah na pomoći.“ Bilo kad i bilo gdje, dova roditelja je uz tebe, bilo javno ili tajno. Koliko su puta uputili za tebe dovu a da ti ne znaš? Mnogo, koliko mnogo, saznat ćeš na Sudnjem danu. Ako je ičija dova iskrena, onda je to majčina ili očeva dova za svoje dijete. Njena ili njihova dova je uvijek uz tebe. Oni dove za tvoje zdravlje, sreću, uspjeh, posao, nafaku, brak, porodicu, tvoju djecu, za sve što imaš i što te čeka u životu.

Pazite, život je kratak. Provedite što više vremena sa osobama koje vas vole. Uživajte u svakom momentu sa njima prije nego što bude kasno.
Znate, i faraon se pokajao, ali tek kad mu je duša došla u grlo. No, tada je bilo sve gotovo. Šta ti znači život bez ljubavi prema voljenim i najdražim?!
A nema ništa preče od porodice. Nažalost, današnja civilizacija čini primarnim materijalna dobra, kod čovjeka rađa želju za što lagodnijim životom a sa što manje učenja, rada, odgovornosti i obaveza. Sljedećih nekoliko rečenica vjerodostojno odslikava raspoloženje današnje omladine: Ko će da jede? – Ja! Ko će da spava? – Ja! Ko će na Facebook? – Ja! Ko će u kafić? – Ja! Ko će da živi u komfornom stanu ili kući? – Ja! Ko će da vozi dobro auto? – Ja! Ko će da radi? – E, pa, ne mogu sad sve ja!
Nekada davno postojalo je jedno ogromno jabukovo stablo. Jedan malehni dječak volio je da se svakodnevno igra oko ovog stabla. Verao se do vrha njegovih grana, jeo jabuke i kunjao u njegovoj hladovini. Dječak je volio to stablo, a i stablo je voljelo da se igra sa njim.
Vrijeme je prolazilo, a dječak je odrastao. Nije se više svakodnevno igrao oko ovog stabla. Jednoga dana vrati se dječak stablu tužan. Stablo reče dječaku: „Dođi i igraj se sa mnom.“ Dječak odgovori: „Ja nisam više malehan da se igram s tobom. Želim igračke i potreban mi je novac da ih kupim.“ Stablo reče: „Žao mi je, ali ja nemam novca! No, ti možeš otrgati moje jabuke, prodati ih i zaraditi novac koji želiš.“ Dječak je bio vrlo radostan, popeo se na stablo, obrao sve jabuke i otišao zadovoljan. Nakon toga, dječak se nije vraćao stablu, pa je ono bilo vrlo tužno. Jednoga dana vrati se ovaj dječak jabukovom starom stablu, ali sada kao odrastao čovjek. Stablo se obradovalo njegovom dolasku i reklo: „Dođi i igraj se sa mnom!“ Dječak, sada odrastao čovjek, rekao je: „Nemam više vremena za igru sa tobom, odrastao sam i odgovoran sam za svoju porodicu. Potrebna nam je kuća da se u njoj skrasimo, pa možeš li nam pomoći u tome? „Žao mi je“, odgovori stablo, „ali ti možeš odsjeći sve moje grane (stubove) da od njih sagradiš sebi kuću.“ Tako je čovjek poodsijecao sve grane i napustio stablo radostan. Staro jabukovo stablo se radovalo njegovoj sreći, ali čovjek se više nije vraćao. Stablo je ponovo bilo usamljeno i tužno.
Jednog toplog ljetnog dana vrati se čovjek a stablo se ponovo obraduje njegovom dolasku. Stablo reče: „Dođi i igraj se sa mnom.“ Čovjek mu reče: „Vrlo sam umoran, a počeo sam i stariti. Htio bih negdje otploviti da se malo odmorim. Možeš li mi dati čamac?“ Stablo odgovori: „Od mog debla (trupa) možeš napraviti čamac i s njim ploviti gdje želiš i radostan biti.“ I tako, čovjek odsječe jabukovo deblo i od njeg napravi čamac. Otplovio je i dugo se nije vraćao. Konačno, čovjek se vratio nakon nekoliko dugih godina. „Žao mi je, dijete moje drago, ali više ništa nemam da ti dam“, reče stablo. „Nema više jabuka“, reče stablo. Čovjek reče: „Nije važno, ionako više nemam zubi da ih grizem.“ „Nema ni debla da se uz njeg penješ, a nema ni grana da na njima sjediš“, reče stablo. Čovjek reče: „Za to sam ionako suviše star.“
Stablo reče: „Ja, doista, nemam više ništa da ti dam. Još su ostale samo moje uvehle žile“, reče stablo sa suzama u očima. Čovjek reče: „Sada mi ne treba ništa, potrebno mi je samo mjesto da se odmorim. Vrlo sam umoran nakon svih ovih godina.“ Staro stablo reče: „Dobro! Žile staroga stabla su najbolje da se na njih nasloniš i na njima odmoriš. Dođi sjedi pokraj mene i odmori se.“ Čovjek se primače, sjede, a staro stablo s osmijehom proli suze radosnice. Znaš li ko je ovo staro jabukovo stablo, a ko ovaj čovjek? Čovjek si ti, a stablo tvoji roditelji.

Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, popravi naše stanje, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima. Amin