Dzemat Braunau
Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
19 Zul Kadde – 1438.H. / 11 August 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Bez emanete nema selameta
Neka je hvala Allahu Milostivom Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku, Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine kao i na naše šehide.
Postovane dzematlije, draga braco i omladino;
Na jednoj od prošli hutbi govorili smo o poukama ajeta: -Ono što žele vjernici će postići- tom prilikom smo kazali da je za postizanje željenog jedan od uvjeta i da budemo od onih – koji o povjerenim amanetima i obavezama svojim brigu brinu. (Muminun, 8)
Emanet u islamu označava ispunjavanje odgovornosti na sve načine i u svim odnosima, kao što je čovjekov odnos prema svome Gospodaru, prema samom sebi, prema svim ljudima i ostalim Allahovim stvorenjima. Kada nestane emaneta nestaje i vjere i pobožnosti. Na ovo ukazuje i hadis Poslanika a.s.: “Nema vjere onaj u koga nema povjerenja.” (Et-Taberani) Nasuprot emanetu stoji prevara. Uzvišen Allah je vjernicima zabranio prevaru: “O vjernici, Allaha i Poslanika ne varajte i svjesno emanete ne proigravajte.” (El-Enfal, 27)
U vezi sa emanetom je i to da se upravljanje poslovima i ljudima preda onima koji su bogobojazni i povjerljivi, te sposobni za njihovo obavljanje. “Allah vam zapovijeda da odgovorne službe (emanete) onima koji su ih dostojni povjeravate.” (En-Nisa, 58)
U islamskom poretku svaka osoba koja provodi političku vlast nosilac je povjerenja. Ljudi općenito i svaki pojedinac koji obavlja višu političku dužnost i ima viši položaj u poretku vlasti nosi veći teret povjerenja i odgovornosti.
Naši predvodnici trebaju znati da se emanet prema domovini i Ummetu uopste ogleda kroz izvršavanje preuzetih obaveza i čuvanju njenih i njegovih bogatstava i resursa, a ne njihovom krađom ili upropaštavanjem kako se to danas često čini, u domovini kao i u cijelom nazalost islamskom svijetu od nasih vodja i predvodnika.
Isto tako se cini i sa Vakufom. To je poseban emanet. Ovaj objekat ovdje je Vakuf / nase zajednicko dobro. Svi moramo voditi racuna o svom Vakufu, a posebno ja, koji sam tu nastanjen. Neopravdanim uzimanjem ili prisvajanjem tih dobara uzima se hak (pravo) svih nas i to je teži grijeh nego da se uzme od jedne osobe jer su na taj način svi ljudi oštećeni. Moramo ponavljati i nikad ne smijemo zaboraviti da je i naša domovina naš emanet preuzet od našh očeva, omuhuren krvlju naših šehida. U vezi sa ovim emanetom trebamo se zapitati, a posebno nasi predpostavljeni:
Šta će biti ako svi trbuhom za kruhom odemo u zapadne zemlje? Šta će biti ako mi koji smo u agresiji izgubili očeve i braću odlučimo imati samo jedno dijete ili ni to? Šta će biti ako svi zbog lagodnijeg života ostavimo ognjišta i siđemo u gradove? Za koga i za šta su nam šehidi život davali po našim planinama i brdima ako ćemo mi to danas sve napustiti, ili se necemo vratiti nikada ili nastaniti ponovo u mjestima nasih prijasnjih mjesta boravka. To je emanet koji se mora čuvati i u kojeg se treba ulagati. Kako se odnosimo i kakvim komentarima komentarišemo one koji imaju 3-4-5 djece?
Nerijetko se pri spominjanju ovih nosioca emaneta koristi riječ sirotinja, bjeda i fukara. Hoćemo li sutra toj sirotinji, ako zatreba puškom branit zemlju, reći dosta je jedno od vas? Treba pomoć tim ljudima, naći im posao, olakšat školovanje djece. Onima koji ostaju na selima priznati neke beneficije…
Teret povjerenja učenjaka i predvodnika na polju vjere i kulture je po značaju veoma važan u lancu očuvanja emaneta. Znanje i spoznaja su Božiji emanet pa su pojedinci koji su prihvatili odgovornost dužni djelovati u skladu s tim emanetom. Učenjaci su dužni da poučavaju ljude propisima njihove vjere. Ljudi su dužni učiti te emanete i prenositi ih na svoju čeljad. Roditelji moraju čuvati i podizati svoju djecu, pružajući im lijep odgoj, jer su djeca njihov emanet.
Poslanik a.s. je rekao: „Svako od vas je čuvar i svako će odgovarati za ono što čuva. Vođa je čuvar i bit će odgovoran za svoje podanike. Muškarac je čuvar svoje porodice i odgovarat će za ono što čuva. Žena je čuvar kuće svoga muža i odgovorna je za ono što čuva. Sluga je čuvar imetka svoga vlasnika i odgovoran je za ono što čuva. Uistinu, svi ste vi čuvari i svako od vas je odgovoran za ono što čuva.“
Rad i razvoj društva je emanet i obaveza. Muslimanu nije dozvoljeno da bude ovisan o drugom, na teret društvu, da uzima od života, a ne daje mu, bez obzira gdje zivi. Naprotiv, islam insistira na tome da čovjek radi, proizvodi i aktivno daje svoj doprinos razvoju društva. Poslanik a.s. je rekao: „Nema bolje hrane od one koju čovjek pojede od rada svojih ruku“. (El-Buhari) Poslanik poručuje: „Onaj ko omrkne umoran od posla s kojim traži halal zaradu, omrkne s oproštenim grijesima“. A da bi kod svojih sljedbenika razvio ljubav prema radu i sticanju opskrbe vlastitim trudom i zalaganjem, a istovremeno im omraznuo nerad i traženje od drugog, Poslanik islama je rekao: „Da neko od vas uzme uže pa na svojim leđima donese tovar drva pa ih proda, to mu je bolje negoli da moli od ljudi, dali mu oni nešto ili ga odbili“. (El-Buhari) Ovdje se draga braćo naglašava „rad-aktivnost-trud“ a ne sam posao gdje se krivine traze ili gdje se skoro ništa ne radi, a dobra plata bere.
Jedan je čovjek krenuo tražit posla pa naišao usput na slabo razvijeno ptiče. Pomisli čovjek, evo ga ko i ja, slabo, neuhranjeno, nezaštićeno. Pokuša mu se prbližiti al’ tad iz visine zaklikta velika ptica na nj, sleti do onog ptičeta i donese mu hranu. Čovjek pomisli, vidi kako Allah svemu daje nafaku, utješi se time i vrati kući. Kad ga prijatelj upita što se vratio, on mu ispriča ovu priču. Tad ga prijatelj upita: A što si se zadovoljio da budeš ptiče o kom drugi treba brinuti i hraniti ga, zašto nisi pomislio da budeš velika ptica koja hrani i brine se o maloj?
U islamskom viđenju svaki posao povjeren čovjeku je emanet. Put koji je Bog predstavio čovjeku za uređenje života-siratal mustekim- je u biti najveća Božija blagodat i emanet dat čovjeku. Vrijeme koje nam je dato na življenje emanet je na našem vratu i velika blagodat zbog koje ćemo biti pitani na Sudnjem danu, kada nas Uzvišeni Gospodar upita o životu – u šta si ga potrošio i o tvojoj mladosti kako si je proveo?
Allah dž.š nam poručuje da nikada ne da nikakvu nedaću na dunjaluku, osim kada to ljudi zasluže, bila to suša ili poplava, uvijek je ljudski faktor i njegov odnos prema emanetu i vrijednostima kojima nas je Allah dž.š. zadužio ključan. Dokle god u jednom narodu postoje oni, ma koliki njihov broj bio, koji neće pustiti emanet, koji neće izdati emanet, taj narod ima priliku, taj narod ima šansu da preživi i da se spasi.
U dijelu 11. ajeta sure Er-R’ad, Uzvišeni objavljuje: “Allah doista neće promijeniti stanje jednog naroda dok on ne izmijeni sam sebe – ono što mu je na duši!”
Čuvajmo emanet i budimo uz one koji ga čuvaju. Ne dozvolimo sebi da budemo od onih na koje će se odnositi hadis: “Moj ummet će neprestano biti u dobru sve dok ne bude vidio emanet profitom, a sadaku kaznom.”
Ne dajmo da se trguje sa emanetima vjere, domovine, zajednice/dzemata, emanetima šehida, boraca, radnika i budućnošću naše djece… Pozivam sve nas, da ne doživljavamo sebe kao ono ptiče iz ranije navedene priče. Nemojmo emanet i veličinu koju nam je dragi Bog darovao prodavati za sitne ciljeve očekujući danas da nas neko odbrani i nahrani. Nije nam ni nasu slobodu domovine, niti ovaj vrijedni Vakuf donijela ptica nego naša borba s Božijom pomoći. Prihvatimo se s Božijim imenom hrabro i čvrsto emaneta vjere i emaneta naše borbe, prije svega svoga dvorista i emaneta svoje porodice. Bit će teško ali neka će, s teškoćom je i last vjerniku obećana. Što se mi čvršće budemo držali časti i emaneta svoje vjere to će i onih oko nas koji se bez truda slaste biti, s Božijom pomoći, manje.
Naši bi stari umjeli pri rastanku govoriti “Allahimanet” a pri kakvu strahu i čuđenju “Allah selamet”. Ovo je u naš jezik došlo preko turskog jezika, prvo se koristilo u značenju “ostavljam te Allahu na emanet” a drugo u značenju “Da Allah sačuva”. Kroz ove dvije riječi ja ću na kraju sažeti poruku današnje hutbe u izreku: Bez emaneta nema selameta!
Molim Uzvisenog da nam da snage da uvijek i svagdje cuvamo nase emanete koje nam je Allah povjerio, da budemo iskreni cuvari emaneta nasih porodica i dzemata, te mu iskreno robujemo. Amin
